Povežite se sa nama

SUSRETI

RADOVAN RADOMAN, ARHITEKT U AUSTRIJI: Škole po mjeri učenika

Objavljeno prije

na

Radovan je rođen 1985. godine u Nikšiću. Fakultet za arhietkturu završio je 2009. Sa suprugom i bebom danas živi u Beču i radi za Schulder Arhitekten biro. Sa kolegom i prijateljem Eldinom Kebeklijom razvija plodnu profesinalnu saradnju. Posebno značajni su projekti za škole.  Njihov projekt prvo je nagrađen trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina zauzimaju pet pobjedničkih mjesta. Pet škola je  rađeno po njihovim projektima

 

Uspješne početke, u projektnom birou  Enforma u Kotoru, vlasnika Marije i Nikole Novakovića,  arhitekta Radovan Radoman napustio je prije  sedam godina. Nerado. Činjenica da je supruga, biohemičar po struci, dobila mogućnost da doktorske studje nastavi u Beču, odredila je Radovanov put.

Rođen je 1985. godine u Nikšiću, Fakultet za arhietkturu završio je 2009.  O njemu ćete, od svih koji su ga poznavali i koji ga poznaju, čuti  riječi hvale. Veliki stručnjak i veliki čovjek, kažu.  „I najbolji plesač  latinoameričkih plesova“, ubjeđivaće vas njegovi Nikšičani. Još se prepričava aktrobatski potez mladog Radovana. Dijagonalni prelet sale raširenih nogu u špagi, da bi se spustio i provukao se ispod plesačice koja u tom momentu vježba. Nisu zaboravljena ni druženja uz džez muziku. ,,Bio je samo normalan, a takvih izgleda više nema“, sjeća ga se prijatelj Željko.

Sa suprugom, bebom i novim prijateljima danas Radovan Radoman živi u glavnom austrijskom gradu i radi za Schulder Arhitekten biro. Njegov profesionalni napredak, nesumnjiv je.

„Vec 6 godina radim u ovom birou i jako je dobro. Slobodan sam, a to je u ovom mom, kao i u svim kreativnim poslovima, veoma važno. Njegujemo  dobar odnos sa kolegama. Zajedno smo išli na Bijenale arhiterkture u Veneciji, a družimo se i van radnog vremena“, priča Radovan. „.Radim mnogo, ponekad i vikendom, ali nemam osjećaj da me neko tjera na to…“.  Kroz osmijeh nabraja kolege. Dino iz Sarajeva, Marko iz Banja Luke, Nikola iz Zagreba, Miki iz Skoplja… Mala Jugoslavija.

Slučajno poznanstvo sa iskusnim kolegom otvorilo je put do Schulden Arhitekten biroa. A  tamo, upoznaće Eldina Kebekliju, kolegu koji će mu postati prijatelj i sa kojim će razviti plodnu profesinalnu saradnju.  Na početku projektovali su jedan trg, potom  bazen, ali vrlo brzo počeće sa onim, što i danas rade – projekte za škole. Nagrade na arhitektonskim takmičenjima nisu odmah stizale, ali Radovan i Eldin, vrijedno su analizirali nagrađene projekte i učili. Upoznavali se sa novom infrastrukturom u školstvu, gdje je pedagogija imala glavnu riječ. Vremenom, počeli su da osvajaju arhitektonska takmičenja. Prvo su nagrađeni trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina pet pobjedničkih mjesta. Pet škola se  radilo po njihovim projektima.

„Austrija, zemlja bez previše prirodnih resursa, shvatila je da je čovjek najvažniji resurs. Otud odluka da se u obrazovanje i potrebnu infrastrukturu mnogo ulaže. Studije su pokazale da se bez duboke povezanosti pedagogije i arhitekture ne mogu očekivati progresivni koraci u školstvu. Stručnim analizama je  potvrđeno da prostor u kome učenici provode vrijeme,  čak 16 odsto utiče na njihov učinak, dok je uticaj nastavnika od 7 do 21 odsto. Stari pedagoški sistem, koji je podrazumijevao fronatalnu nastavu, eks katedra, zamijenjen je nečim sto se opisuje kao  školska ofanziva. Jednim od najprogresivnijih pokreta koji se trenutno dešava u Evropi. U Austriji je u toku izgradnja i rekonstrukcija više od 100 škola, baziranih na savremenim pedagoškim metodoma“, objašnjava naš sagovornik.

Velike promjene u školstvu Austrija je počela još 2000. Tamo su svjesni  da su školski kapaciteti nedovoljni za državu koja svakodnevno povećava broj stanovnika. Prognoze su da će u narednih 20 godina Beč  uvećati broj stanovnika za 300.000. Potreba za školama postala je veća i u odnosu na stambene objekte. I  to u skladu sa internet revolucijom i globalizacijom, na novim pedagoškim principima. Uzor se tražio u skandinavskom školskom sistemu i danas jednom od najnaprednijih.

Škola više nije samo mjesto u kojem se slušaju predavanja. Ona  postaje mjesto u kome se djeca osjećaju kao kod kuće. Kulturni i sportski centar, mirna oaza koja pruža i prostor za igru. Na promjenu infrastrukture škole uticala je i činjenica da se tradicionalna porodica mijenja. Danas često oba roditelja rade, tako da novoprojektovane škole nude mogućnost cjelodnevnog boravka. Ovdje su prostori u kojima se može pripremati i jesti hrana. Ali i prostori  koji omogućavaju  i individualan rad i rad u grupi. Tu su i mjesta  predviđena za odmor ili lične afinitete učenika. Proširene vanjske jedinice namijenjene su za igru, sport, učenje…

Nastava se odvija u više različitih faza, koje se smjenjuju tokom cjelodnevnog boravka. Predavanja su samo jedna od njih. Otud i naziv ritmična nastava. Organizovana  je  u blokovima u trajanju od 80 minuta. Djeca su u školi od 8 ujutro do 16 popodne. Predavanja se prekidaju drugim formama. Druženjem, igrom, razmjenom znanja sa drugim učenicima. Sve ovo, kaže nauka, povećava efikasnost  nastavnog procesa i prati prirodni  bioritam  učenika i nastavnika. Zhvaljujući modernom prostornom konceptu,  ovaj se pedagoški pristup lakše provodi.

„Osnovnu gradivnu jedinicu ovih savremenih škola i kampusa u Austriji nazivaju klasterom, a u Njemačkoj kućicom“, kaže Radovan. ,,U klosterima su grupisane učionice oko jednog zajedničkog multifunkcionalnog prostora. Ovaj prostor sadrži i horizonatlne komunikacije, tako da su preko njega dostupne sve učionice i prostorije namijenjene za grupni rad. U okviru školskog kompleksa nalazi se i prostor za nastavnike. Nekad zvana zbornica, a danas  team. Prostori su međusobno povezani mobilnim zidovima i sa lakoćom se mogu otvoriti ka multifunkcionalnoj zoni.Time se omogućava organizovanje događaja koji zahtijevaju veću površinu, poput izložbi ili pozorišnih predstava. Pedagozi tvrde da boravak u ovako preglednim jedinicama i raznolikost aktivnosti koje se odvijaju u njima, olakšava identifikaciju  i smanjuje osjećaj otuđenosti“, objašnjava.

Crnogorskoj javnosti nedavno su Radovan Radoman i Eldin Kobaklija, uz podršku Austrijske ambasade, u Podgorici predstavili ovaj  školski pokret. Skup pod nazivom  Savremene škole i arhitektonski konkursi u Austriji okupio je predstavnike  inžinjerske komore, arhitekte i glavnog podgoričkog arhitektu, predstavnike NVO, Expeditio i Kana,  pedagoge sa Filozofskog fakulteta Milicu Jaramaz i Jovanu Marojević. Crnogorska sručna javnost  je prepoznala  rad austrijskih kolega.

„Nažalost, veliki broj Crnogoraca prilično je pesimističan, uz komentar, da to je Evropa,  a ovo Crna Gora. Razmišljanjem na ovaj način stavljamo se u podređen položaj zanemarujući da u vremenu globalizacije sva evropska društva imaju iste ili slične potrebe. Prosječan Austrijanac živi u sistemu koji ga usmjerava da bude samopuzdan, razvije svoje talente i postane glavni resurs svoje zemlje. On prepoznaje promjene kao neophodne, a stav Crnogoraca mu je neshvatljiv“, objašnjava Radovan Radoman.

 Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

ŽELJKO ŠAPURIĆ, ČOVJEK SA FOTOAPARATOM: Kad nijemi svjedoci progovore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografiše ljude i njihove navike, oridjinale, ulice i kuće rodnog Nikšića. Svuda prisutan.Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i naravi. Omiljen. Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. U dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima, kojih iima  600, raznih marki

 

 

Željko Šapurić, jedno je od onih prepoznatljivih lica grada pod Trebjesom. Srešćete ga, gotovo uvijek,  sa nikon aparatom oko vrata. Spremnog da zabilježi svaki trenutak i svaki važan dogadjaj u gradu, da, kako kaže ” ljudima i stvarima  produži trajanje”. Fotografiše ljude i njihove  navike,  oridjinale, ulice i kuće njegovog rodnog Nikšića. Uvijek i svuda prisutan. Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i blage naravi. Omiljen medju sugradjanima.” Kad prolazim ulicom moram bježati da me ne svrate na piće”,  kaže.

.Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. Ovdje, u dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima. Pogled luta po izloženim eksponatima. Oni svjedoče koliko se  svijet izmijenio od  onog vremena kad smo u  fotoaparate ubacivali  celuloidne rolnice filma,  a onda nestrpljivo čekali da ih fotograf razvije. Željko je ovdje skupio, kao nijeme svjedoke, prošlog vremena  aparate i opremu sa kojom se nekad radila  fotografija.  Ukupno 600 aparata. ” Volio bih da ih mogu negdje izložiti, pokazati i pričati o tom vremenu i tom načinu rada.Mislim da će opštinski autoriteti imati razumijevanja za to i da će se ta moja želja ostvariti. Želim da napravim prostor gdje bi mogli da dodju i učenici i turisti i da svi ovi eksponati ispričaju svoje priče, a imali bi dosta toga da kažu…”

Većina skupljenih aparata proizvedeni su u Rusiji -.  zenit,  lajka, zorkin. Ali  dosta je i onih na kojima su oznake – canon, nikon … Koliko vrijedi ova kolekcija? Željko spremno odgovara: ”Za mene vrijedi mnogo’. Onda objašnjava da samo u Staroj Pazovi i Indjiji postoje njemu slični kolekcionari. Dodajmo i mi, da je kolekcionar iz Azije, na aukciji u Beču, za  lajku iz 1932. platio 1, 3 milion eura.

Aparate skuplja čitav život. Neke je kupovao i skupo plaćao,  neke dobijao na poklon. Najdraži su mu stari aparati, a posjeduje stotinjak starijih od jednog vijeka. Medju njima i  lajka. ” Lajku mi je poklonio  pokojni Slobo Živković, a njemu, nekad davno, nikšićki fotograf Veljko Tadić. Bombardovanje Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata 1944. godine snimano je baš ovim aparatom” .Posjeduje   i dva salonska aparta iz 1905. a i dva  aparata  korištena u špijunske svrhe, proizvedena pedesetih godina prošlog vijeka,  ‘Kiev 30   i raritet, najmanji analogni aparat na svijetu.  Fotoaparat sa pločom i objektivom, napravljen je prije  120 godina. Prje petnaestak godina Šapurić ga je kupio kupio    od  Toma Lukovića iz Ivanjice. Stiglo je  pismo na kojem je pisalo:” Željko Šapurić, Nikšić, adresu ne znam, nadjite ga…” I našli su ga. U pismu je bio i broj  telefona i kontakt je uspostavljen…“

” Aparat  zenit  pripadao je vojsci. Kad se rasklopi dug je skoro metar i po. Liči na pušku i ima objektiv od 200 mm. Svi ovi aparati u funkciji su, sa svima bi se i danas moglo fotografisati, ali specijalne hemikalije i neohodni premazi nisu jeftini…” objašnjava  Šapurić.“  Sprava sa metalnom pločicom i potpisom Iskra, made in Yugoslavia  je   kinoprojektor. ” Prevozio se nekad autobusima do škola po selima. Imam ovdje i platno na kojem su u to vrijeme, filmovi prikazivani”, priča Šapurić

Rodio se na uglu ulica Vuka Mićunovića i Karadjordjeve. Iz dvorišta,  vidjela se fotografska radnja Branka Vujanovića.” Zurio sam neprestano u nju”, sjeća se Šapurić.  ” Pamtim svaki detalj te radnje. Sad bih je mogao nacrtati.  Veliki prozor, vrata, pa onda druga uža vrata, koja su vodila prema komori gdje su se slike radile.” Fotografija i kamera lagano  su ulazile u  svaku njegovu poru, vene i krvotok. ” Ulazio sam u njegovu radnju sa posebnim strahom i poštovanjem. Lako u sjećanje mogu vratiti  Brankov lik, strogi izraz i čvrsti stav, ali i ponoviti svaku njegovu riječ. Sve što sam od njega čuo i naučio važi za sve foto aparate i danas”.

Tu, u radnji Branka Vujanovića, dočekao je Željko da se ispuni njegov dječački san, da mu otac kupi fotoaparat, a meštar Branko  stavi prvi film u njega. Te davne 1969. napraviće Željko prvu i jedinu fotografiju nikšićkog oridjinala   Stevana Vukovića. Onog,  kojeg se sugradjani sjećaju iz dana bombardovanja Nikšića, aprila 1944.godine.  Bombe su padale po gradu, a neko veli: ‘Čiji su ovo avioni?’ Stevan je spremno odgovorio. ‘ Ne znam čiji su avioni, no su bombe naše”.

Jedinu fotografiju, koja je ostala kao sjećanje i na drugog nikšičkog oridjinala, Petra Stolicu, napravio je Željko.

”Svaki prijatan i manje prijatan dogadjaj, poslednjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom.Teško je kamerom bilježiti teške porodične tragedije, saobraćajne nesreće…Od mene se kao novinskog reportera očekuje da sve to  fotografišem. Ali, ima momenata kada ne mogu da podignem kameru i okrenem objektiv prema čovjeku. Da slikam ljude koje privode u policijsku stanicu i hapse. A mnoge od njih poznajem…”

Biti uspješan u ovome poslu znači voljeti ga – tvrdi  majstor fotografije .I napominje: „  Teško je objediniti ljubav prema ovom poslu i stvarni život.” Ipak, nadje vremena da sa objektivom svog aparata prodre u tajanstvenu i mističnu tamu crkvenih porti, fotografiše lica monahinja, napravi portrete monaha, slika unutrašnjost džamija, ili  fasade nikšićkih zgrada i bulevare prekrivene snijegom…” Najdraže mi je da, običnog dana u proljeće, slikam fasade, zgrade i ulice Nikšića jer tada je najmanje sjenki. Možda moje fotografije sada ne vrijede mnogo, ali za stotinjak godina one će biti svjedoci vremena u kojem  smo živjeli”.  Baš kao što su i one hiljade fotografija  i razglednica starog Nikšića  koje je Željko sakupio, svjedočanstva onog nekog davnog vremena.

Željko posjeduje i oko 600 knjiga i monografija svog grada i brojne dokumentarne zapise  iz nekih prošlih decenija. Na policama ukoričen komplet lista  Onogošt  koji je izlazio prije Drugog svjetskog rata, kolekcija fabričkih listova Željezare i Boksita, primjerci lista Poznanstva, koji su izdavale nikšićke osnovne škole… Katalozi  i plakati sa svih izložbi održanih u Nikšiću posljednjih  dvadeset godina. Čuva Željko  saobraćajnu dozvolu za bicikl izdatu 1937. , oružani list iz 1920. ,  njemački  ausvajs, i dozvolu za kretanje ovjerenu četničkim žigom.

Na zidovima brojne fotografije. Crno bijeli portreti  Stojana Cerovića i Miška Petkovića. Kod njih je usavšavao znanje o fotografiji. Njegovi idoli, Branko Šobajić i Milić Obrenović, prvi nikšićki fotografi na vidnom su mjestu. Tu je i fotografija  Željka Šapurića sa Emirom Kusturicom. Naparavljena u stanu doktora Mikija  Medenice, u vrijeme kada je ovaj  liječio Emirovu majku u bolnici Brezovik. Na isječku iz novina dvije lijepe mlade djevojke. Fotografija napravljena davne 1980. Sjećanje na slet koji se na Dan mladosti održao u slavu  preminulog predsjednika Tita. Jedna od djevojaka sa slike, Vesna , postala je  majka njihovo troje djece, a druga,  Dara,  njihova kuma.

Vrata ateljea zatvaraju se, a mi se sjećamo riječi slikara Miša Vemića, izgovorene tokom otvaranja Željkove 15. samostalne izložbe te 2017.            „ Onaj ko dodje u Nikšić ne mora poznavati ljude.Dovoljne su njegove fotografije da upozna i ljude i psihologiju ovog  kraja”..

Sin Milan naslijedio je i očev talenat i ljubav prema fotografiji. Ponosno Željko  priča o njemu najdražoj fotografiji,  koju je napravio njegov sin. Trebao je da za redakciju lista  Dan   fotografiše meč Sutjeska – Mladost, ali je ležao  u bolnici .Njegov, tada trinaestogodišnji Milan, otišao je na utakmicu, napravio fotografiju. Milanova fotografija objavljena je na naslovnoj strani.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MILAN  FILIPOVIĆ, ČOVJEK KOJI JE GUSLAO TITU, NIKSONU, BREŽNJEVU…: Gusle su dobile svoj dom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muzej gusala i etno instrumenata, u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta je guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama. „Nakon 70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže. .  Danas posjetici  muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite  iz šest država regiona. Gusle stare skoro dva vijeka, ali i  novije izrade

 

 

”Ovo nije tek tako neki instrument koji ćes ponijeti u svoju daleku postojbinu, koja podjednako malo zna o nama, koliko mi o njoj. Okači ih na vidno mjesto u kući i ukaži im dužno poštovanje, jer gusle su raspjevana duša našeg naroda.Pet dugih vjekova borili smo se za svoju nezavisnost.Pet vjekova gusle su pratile tu borbu…”  Gusle je na dar dobio holandski pisac Den Dolard.Ponio ih je u svoju zemlju i zabilježio: ” Tako su gusle , koje sada vise kod mene u kući, postale posveta knjizi o Crnoj Gori, Zemlji iza Božijih ledja.”

Tako je i Muzej gusala i etno instrumenata, otvoren u Jugovićima u nikšičkoj Župi posveta guslarskoj karijeri Milana Filipovića i njegovoj ljubavi prema guslama.” Nakon  70 godina pjevanja uz gusle poželio sam da za buduće generacije ostavim sjećanje na ovaj sveti instrumet i njegov značaj u crnogorskoj istoriji”, kaže Milan Filipović. Rado i sa mnogo emocija govori i sjeća se: .” Gradnja muzeja trajala je 12 godina. Prof, dr Miro Blečić, profesor Slavenko Jovanović i ja, godinama smo pokušavali da realizujemo ideju ovakvog mjesta. Sponzore nismo lako nalazili, podršku opštinskih struktura nismo imali, ali ipak smo uspjeli. ..”

Danas posjetici  ovog muzeja mogu vidjeti guslarske rekvizite skupljene iz šest država regiona.Gusle stare skoro dva vijeka, ali i one novije izrade. Izložene su ovdje i gusle na kojima je izrezbareno šest buktinja, simbol jugoslovenske države i njenih republika.

Na svakom poklonjenom komadu  zakačena cedulja sa imenom donatora.”Gusle iz 1929.  godine darovao je muzeju Siniša Jokanović iz Njemače.” Ukrašene likom vladike  Njegoša. I svoje  gusle Milan je poklonio muzeju. Sa  njima je započeo profesionalnu karijeru, osvojio brojne nagrade, snimio ploče i kasete, a onda ih objesio na muzejski zid. Izložene su ovdje i narodne nošnje, fotografije, guslarske  ploče, kasete, etno instrumenti,  frule, dvojnice, gajde… Brojna Milanova  priznanja, zahvalnice i ordenje. Najdraže mu je priznanje  zlatni sat koji je dobio od predsjednika SFRJ Josipa Broza.

” Ovim muzejom ispunio sam svoj san. Gusle, instrument, svetinja i epska tradicija, dobile su svoj dom”,  kaže Filipović.

Zavolio je gusle kao dječak .I ona predvečerja kad bi otac, pored ognjišta, guslao. Dolazile su i komšije guslari. Od  starog, nepismenog Goluba Backovića, koji je  napamet znao  100 pjesama,  učio je narodne pjesme. Poželio je i on sa bratom Savom da zagudi. Strune na guslama su pokidali i bili dobro kažnjeni.

” Sjetimo se. Dovedemo konja  i primaknemo ga plotu da nas ne bi nogom udario, očupamo mu dlake.I napravimo  instrument…” smije se Filipović dok priča.

Stasao je u vrsnog guslara. Nastupao na brojnim jugoslovenskim guslarskim festivalima, osvajao nagrade. Na prvom održanom Festivalu Crne Gore osvojio je prvo mjesto, a prvi je bio i na Medjunarodnom festivalu 2008 u Albaniji.Na mjestu predsjednika guslarskog društva Vladika Danilo’  bio je 12 godina. Danas je predsjednik crnogorskih guslara  Sveti Petar Cetinjski  u Podgorici.

U prohladnim prostorijama Muzeja, guslar Milan sjeća se prošlih godina i svog života. ” Sa 16 godina išao sam da radim u rudnik, u jamu. Morao sam porodicu izdržavati. Dvije godine kasnije otišao sam na školovanje u vojnu školu u ‘ Kasarnu maršala Tita u Sarajevu.  Školovanje je trajalo tri godine, a ja sam bio, od ukupno 451 pitomca, po rezultatima četvrti…”

Prosjek 9,76 mladog pitomca Filipovića obezbijedio mu je mjesto u Gardi Jugoslovenske narodne armije, koja se nalazila u sarajevskom naselju Lukavica. Odatle, 1962. odlazi na Topčider .Ima čin mladjeg oficira i radi u obezbjedjenju predsjednika  Tita.

Sjeća se da je Tita sreo dok je bio na straži.” Pozdravim ga, druže maršale i predstavim se, a on me pita odakle sam i da li mi je teško.Spremno odgovorim da teško nije, a Tito se nasmiješi i pita,: ‘Jesu li vas tako učili da kažete’?. A teško je bilo, priznaje danas Filipović. Spartanski život i  velika odgovornost.” Jednu grešku nisi smio napraviti”

Predsjedniku je svirao tri puta. Volio je Tito da uz gusle čuje opjevanu pogibiju Iva i Jurice Ribar. A,  Milan je pjevao… ” Baš pred zoru istorijskog čina, tata Ribar dva izgubi sina, u razmaku od 30  dana, o drugovi neprebolnih rana…”.

Svirao je i predsjedniku Amerike  Ričardu Niksonu i ruskom, Leonidu Brežnjevu, darivan je ordenom od holanske kraljice Julijane…

Dobro  se sjeća tog istorijskog dana1970.  prve posjete predsjednika SAD komunističkoj Jugoslaviji. ” Mjesec dana pred Niksonov dolazak njegovo obezbjedjenje, došlo je  u Stari dvor. Izmijenili su sve telefonske kablove, pregledali sve instalacije. Mjere bezbjednosti bile su na najvišem nivou…”.Godinu kasnije u Beograd došao je i Brežnjev.

Guslao je i na proslavi 120 godina od rodjenja Nikole Tesle. Svečanost  održana u Teslinom rodnom mjestu Smiljanu kod Gospića, bila je sjeća se  Milan,  najteži nastup u njegovom životu.

” Te 1976.godine u Smiljanu su bili Tito i najviše jugoslovensko političko rukovodstvo. U publici 200.000 ljudi.Nastupaju najznačajnija estradna imena i ja na guslama. Noć uoči nastupa dobio sam tekst koji sutra treba da otpjevam .Dvadeset dva stiha.Vježbam ispod glasa čitavu noć,  probudim čovjeka iz susjedne hotelske sobe.Pita me jesam li lud, a ja mu objasnim da nisam,  no da sjutra moram da pjevam. ‘Ajd onda samo nastavite’  reče mi on. “

Tačno u deset zapjevao je Milan uz gusle:  Sto dvadeset već je prošlo ljeta, od rodjenja jednoga djeteta, kojeg svijet genijem nazvaše… „   U prvom redu sjedi Vidoje Žarković, smješka mi se, ali ja se ne usudjujem da pogledam u njega.Mislim budem li gledao u njega, gotov sam…”

Pjevao je i načelniku generalštaba Švedske i od njega dobio zlatni nož na poklon.Učestvovao  1994. godine  u Grčkoj na manifestaciji Dani kulture, u Šangaju je pjevao  San Vuka Mandušića,  primio čestitke kineskog ministra kulture. Pjevao o velikim i pred velikim, ali i  o običnim ljudima.

”Ostao sam narodni guslar”, kaže za sebe. „  U politiku ne želim da se miješam. Ali, razočaran sam  jer se uz gusle pjevalo i ono što nije svojstveno tom instrumentu.  Sjećam se nastupa u sarajevskoj Skenderiji osamdesetih. 6200 karta je prodato. Publika traži samo pjesme u kojima se  Turci kolju .Osjećao sam tu mržnju u publici i predosjećao sve one strahote koje su se nažalost i desile. ”, priča  s gorčinom Milan Filipović.

Za sebe kaže: Ja sam  Crnogorac.  Moja obaveza kao gradjanina je da čuvam Crnu Goru  kao svetinju.A moja obaveza kao narodnog guslara je da čuvam gusle. Nažalost, ovaj  tradicionalni instrument upisan je na UNESK- ovu listu nematerijalnog nasljedja, ali kao dio kulturne baštine Srbije. Crna Gora u kojoj su gusle integralni i autentični dio kulturne i istorijske baštine, to nije učinila. Šteta. Gusle su nas spajale, a mi smo dužni da tu svetinju sačuvamo od zaborava.”

Muzej gusala pomoći će da se gusle ne zaborave. Baš kao i škole guslara, koje na Cetinju vodi guslar Maksim Vojvodić, a u Podgorici guslar Željko Bugarin.

Gusle, iako nešto tiše, i dalje gude.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DARKO SAVELJIĆ, VLASNIK FARME MAGARACA U MARTINIĆIMA KRAJ DANILOVGRADA:  Tamo gdje životinje žive    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo. Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor,   kaže naš domaćin Darko Saveljić . ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive

 

 

Prohladno zimsko predvečerje. Uskim putem, uz poneku rupu i neravninu ,  stigli smo do Martinića, sela, oko osam kilometara udaljenog od Danilovgrada. Dočekali su nas domaćin Darko Saveljić, idiličan prizor seoskog imanja, uredjenog i čistog i njegovih šezdeset magaraca. Njakanje krznenih bića,  a u pozadini,  tiho se čuo Šopenov Nokturno. Klasična muzika ovdje svira stalno.

Na prvoj otvorenoj farmi magaraca u Crnoj Gori smo . Pauni, kokoške i neka pernata živina kojoj ni vrstu ne znamo, slobodno šetaju. Samo mužjaci pasa  nisu dobro došli.Vučjak Hans odredio je pravilo. Na imanje mogu samo ženke. Naziv ” farma” možda i nije bio dobar izbor, kaže Darko. ” Asocira na farme kokošaka ili krava, na kojima se ove životinje tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka, jaja ili mesa”. Na ovoj farmi životinje žive. Slobodne, najedene, njegovane i zadovoljne. ” Imaju veći kvalitet života nego većina gradjana Crne Gore”, tvrdi Darko.

Darko  ne dozvoljava ni da se jašu njegovi magarci. Rado objasni djeci da to možda maga boli, da mu može biti teško, jer i životinja ima dušu. Češkanje i pravljenje frizura četvoronožnim mazama, dozvoljeno je. Oni imaju svoja imena, rado se  maze za posjetiocima, i onim toplim očima zahvalno trepću na ukazane im pažnje. Jahati se može na magarenčetu izlivenom u  betonu.

Mladunče zvano pule pored majke je. Darko ga spretno uzima u ruke, dok majka magarica prati svaki njegov pokret. ” Rijetko koja životinja je tako dobra majka kao magarica”, priča nam . Ima Darko i svoju   ”sekretaricu”, magaricu  Drinu. Od početka je na imanju, uvijek spremna da neposlušno magare vrati u krdo.

Na farmi,  sve je uradjeno od recikliranog materijala. Stolovi, klupe, štale, stolice… Sve se ovdje kompostuje, u stakleniku sije i uzgaja, njeguju agrumi…Ovdje je Darkov život, mjesto gdje prazni ali stvara kreativnu energiju.

Magarce je Darko zavolio još kao dijete. Sanjao je da će,  kada se penzioniše, sve magarce i konje u Crnoj Gori, smjestiti na neku farmu i tako ih spasiti od mučenja, gladi i teškog rada. Dječački san ostvario je 2015. Na porodično imanje u Martinićima, na koje su se Darkovi roditelji tada vratili nakon penzionisanja, doveo je dvije magarice, Drinu i Martu. Priče o njima i njihove fotografije objavljene na Darkovoj fb strani  privlačile su veliki broj pratilaca.Nisu izostale ni posjete imanju,  ljudi su željeli da „uživo“ vide fb zvijezde i pokažu ih djeci.  „ A djeca su u magarce gledala kao u krokodile. Za njih ona su bila neka nova vrsta životinje…”.Darko  je nastavio da kupuje nove ženke. I jednog jedinog mužjaka. „ Jer,  mužjak  je netrpeljiv prema drugom mužjaku na farmi.“

Darko Saveljić je radio kao ornitolog na Ulcinjskoj solani. Branio je i odbranio  i pelikane i Ulcinjsku solanu, štitio prirodu gdje god je mogao. Nije odustajao ni kada je njegova borba smetala politici i mafiji. Sa istim žarom i ljubavlju nastavio je borbu za opstanak magarca, kojima je, priča Darko,  u Crnoj Gori prijetila opasnost odumiranja.

” Krajem devedesetih  vozeći putem od Livara, Ostrosa pa do Vladimira, često sam zaustavljao auto da bih,  kako bih prošao,  potjerao desetine maragca koji su ležali po putu. Vremenom sve rjedje ih sreće.  U Monstatu, a po podacima poljoprivrednog popisa iz 2010.  dobija podatke da je u Crnoj Gori registrovano 500  muli, magaraca i mazgi.” Kada sam ja počeo sa ovom pričom 2015.,  sigurno ih  nije bilo više od 150. Na stočnim pijacama magarce su prodavali za 25 eura. Kupovali su ih lovci jer su tako za mali iznos dobijali stotinjak kila mesa kojim su hranili svoje pse. „ A magarac je dio crnogorske kulturne baštine“, objašnjava Darko. „  Nije bilo kuće u ovom dijelu države da nije imala magarca za različite potrebe. To je životinja koja je gradila Crnu Goru. Bez magaraca seljani nisu mogli da nose ni vodu, ni drva. Malo je jeo. Nikad za jelo ne dobijajući kvalitatinu hranu već  ostatak onoga što je od krava ostajalo. Uz to on je životinja prilagodjena za sušne predjele, kopito mu je takvo da može da se kreće po kamenju. Magarac je bio najveći saveznik čovjeku na tom crnogorskom selu“

Na tom panoramskom putu oko Skadarskog jezera, biolog Darko Saveljić shvata da je magarac jedna od najugroženijih vrsta u Crnoj Gori. „ Kupujem magarce da ih spasim od mučenja, gladi i teškog rada. “   Kupuje ih kako bi ih spasio. Imanje u Martinićima postalo je njihov novi dom.

Farmu magaraca otvorio  je za posjete nedeljom od 10 do 13 sati. Ulaznica, kilo šargarepe  ili kilo  jabuka.”Radnim danima ja mnogo radim na farmi. Nije to butik, nema tu stajanja.“   Radnim danima posjete se najavljuju. Djeca iz vrtića, škola… Interesovanje je veliko. „ Tokom postojanja, farmu je posetilo oko 100.000 ljudi“ , saznajemo od Darka.

Ovdje se može i prespavati. Posljednje dvije godine farmu je posjetilo dvadesetak hiljada Njemaca. Darko je uspio  da pokaže kako ne moraju biti  uloženi miloni u objekte od stakla i mesinga, kako bi se privukao strani gost.  „Malo je lijepo”,  kako Francuzi kažu.

Sve je minimalizam a opet sve je funkcionalno.  „Ovdje, posebno strani gosti, dolaze da odmaraju, ali i da rade. Ujutro posle doručka  čiste farmu, kupe sijeno, rade u vinogradu.,, Doživjeti mirise djetinjstva, lijepe priče, tišinu   daleko od gradske buke i zvukova automobila.” Otud, ne čudi  što je Nacionalna turistička organizacija farmu magaraca  2019. godine nagradila kao ” jedinstven turistički proizvod”, mjesto  gde turisti dolaze da rade, ali i da plate. Za 68 eura noće i dožive ono što u gradovima iz kojih dolaze  ne mogu ni vidjeti ni doživjeti.

Podsticaj za otvaranje farme Darko Saveljić je  dobio na Pelješcu. „ Tamo postoji farma na koju možete da dodjete sa kruzera. Sat i po vožnje  od Dubrovnika. Možete provesti dan sa magarcem, jahati ga, čistiti  štale, musti, ali se program završi ručkom od magarećeg mesa. Meni je to nevjerovatno, mučno, mazimo grlimo životinje da bi ih poslije pojeli”, objašnjava Darko. „Upravo iz tih etičkih razloga, iz poštovanja prema životinjama ja sam  vegetarijanac“.

Iz poštovanja prema životinjama,  napravio je nešto gdje će životinja biti  poštovana. ” Htio sam  i da pokažem Crnoj Gori kako je moguće da se napravi farma, ali i turistička artakcija, da se napravi biznis, ali sa dušom.“

Našao je ovdje  svoj mir izgubljen onih godina u mučnoj borbi sa onima koji su željeli za 265 miliona da prodaju Ulcinjsku solanu,  te da tu naprave novi Dubai. Bili su to dani mučne i svakodnevne komunikacije sa Briselom, sa stranim ambasadama, sve sa željom da se zaštiti biljni i životinjski svijet mediteranskog dragulja. Uspio je, ali napominje da mu se čini da ne bi bio mentalno zdrav da nije ovo napravio.

„ Postavio sam na  farmi nekoliko ciljeva. Prvi ‘edukacija’, da onima koji dolaze u posjetu pričam o potrebi zaštite prirode u Crnoj Gori. Da im ponavljam da živimo u najljepšoj zemlji u Evropi, ali da smo joj u isto vrijeme krvnici. Mašemo zastavama i stojimo dok svira himna i to smatramo patriotizmom.  Patriotizam je puno više no što mi pokazujemo prema ovoj lijepoj zemlji ..”,kaže Darko Saveljić.

Farma je otvorena besplatno za djecu sa problemom autizma i za djecu u invalidskim kolicima.” Ova djeca dolaze radnim danima i ta terapija može puno da pomogne. Njima magarci neće pomoći da ozdrave, ali magarci na djecu sa autizmom djeluju sedativno“, opisuje Darko.  „ Ako roditelji to prepoznaju i dolaze redovno dijete postane puno opuštenije, smirenije. Nije rijetkost da djeca plaču kad odlaze odavde. Nažalost, roditelji češće djecu odvode u igraonice i zatvorene prostore…”

Magareće mlijeko smo probali i uvjerili se da je prijatnog ukusa. O njegovim ljekovitim svojstvima čuli smo od našeg domaćina. Mlijeko magarice bogato je imunoglobulinom, nezamjenjivim lijekom za bolesti respiratornih organa, kašalj, bronhitis ili astmu. Iako po cijeno od 60 eura po litru, na ovaj ljekoviti napitak čeka se i po petnaestak dana. Osobama koje boluju od raka, dijabetičarima dobrovoljnim davaocima krvi ili vatrogascima, Darko mlijeko daje besplatno.

Darko Saveljić, čovjek tu pokraj nas. Onaj  koji brinući o  ovim divnim bićima, svjedoči da i mi ljudi možemo biti drugačiji. Bolji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo