Povežite se sa nama

SUSRETI

RADOVAN RADOMAN, ARHITEKT U AUSTRIJI: Škole po mjeri učenika

Objavljeno prije

na

Radovan je rođen 1985. godine u Nikšiću. Fakultet za arhietkturu završio je 2009. Sa suprugom i bebom danas živi u Beču i radi za Schulder Arhitekten biro. Sa kolegom i prijateljem Eldinom Kebeklijom razvija plodnu profesinalnu saradnju. Posebno značajni su projekti za škole.  Njihov projekt prvo je nagrađen trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina zauzimaju pet pobjedničkih mjesta. Pet škola je  rađeno po njihovim projektima

 

Uspješne početke, u projektnom birou  Enforma u Kotoru, vlasnika Marije i Nikole Novakovića,  arhitekta Radovan Radoman napustio je prije  sedam godina. Nerado. Činjenica da je supruga, biohemičar po struci, dobila mogućnost da doktorske studje nastavi u Beču, odredila je Radovanov put.

Rođen je 1985. godine u Nikšiću, Fakultet za arhietkturu završio je 2009.  O njemu ćete, od svih koji su ga poznavali i koji ga poznaju, čuti  riječi hvale. Veliki stručnjak i veliki čovjek, kažu.  „I najbolji plesač  latinoameričkih plesova“, ubjeđivaće vas njegovi Nikšičani. Još se prepričava aktrobatski potez mladog Radovana. Dijagonalni prelet sale raširenih nogu u špagi, da bi se spustio i provukao se ispod plesačice koja u tom momentu vježba. Nisu zaboravljena ni druženja uz džez muziku. ,,Bio je samo normalan, a takvih izgleda više nema“, sjeća ga se prijatelj Željko.

Sa suprugom, bebom i novim prijateljima danas Radovan Radoman živi u glavnom austrijskom gradu i radi za Schulder Arhitekten biro. Njegov profesionalni napredak, nesumnjiv je.

„Vec 6 godina radim u ovom birou i jako je dobro. Slobodan sam, a to je u ovom mom, kao i u svim kreativnim poslovima, veoma važno. Njegujemo  dobar odnos sa kolegama. Zajedno smo išli na Bijenale arhiterkture u Veneciji, a družimo se i van radnog vremena“, priča Radovan. „.Radim mnogo, ponekad i vikendom, ali nemam osjećaj da me neko tjera na to…“.  Kroz osmijeh nabraja kolege. Dino iz Sarajeva, Marko iz Banja Luke, Nikola iz Zagreba, Miki iz Skoplja… Mala Jugoslavija.

Slučajno poznanstvo sa iskusnim kolegom otvorilo je put do Schulden Arhitekten biroa. A  tamo, upoznaće Eldina Kebekliju, kolegu koji će mu postati prijatelj i sa kojim će razviti plodnu profesinalnu saradnju.  Na početku projektovali su jedan trg, potom  bazen, ali vrlo brzo počeće sa onim, što i danas rade – projekte za škole. Nagrade na arhitektonskim takmičenjima nisu odmah stizale, ali Radovan i Eldin, vrijedno su analizirali nagrađene projekte i učili. Upoznavali se sa novom infrastrukturom u školstvu, gdje je pedagogija imala glavnu riječ. Vremenom, počeli su da osvajaju arhitektonska takmičenja. Prvo su nagrađeni trećim mjestom, a onda u sljedećih par godina pet pobjedničkih mjesta. Pet škola se  radilo po njihovim projektima.

„Austrija, zemlja bez previše prirodnih resursa, shvatila je da je čovjek najvažniji resurs. Otud odluka da se u obrazovanje i potrebnu infrastrukturu mnogo ulaže. Studije su pokazale da se bez duboke povezanosti pedagogije i arhitekture ne mogu očekivati progresivni koraci u školstvu. Stručnim analizama je  potvrđeno da prostor u kome učenici provode vrijeme,  čak 16 odsto utiče na njihov učinak, dok je uticaj nastavnika od 7 do 21 odsto. Stari pedagoški sistem, koji je podrazumijevao fronatalnu nastavu, eks katedra, zamijenjen je nečim sto se opisuje kao  školska ofanziva. Jednim od najprogresivnijih pokreta koji se trenutno dešava u Evropi. U Austriji je u toku izgradnja i rekonstrukcija više od 100 škola, baziranih na savremenim pedagoškim metodoma“, objašnjava naš sagovornik.

Velike promjene u školstvu Austrija je počela još 2000. Tamo su svjesni  da su školski kapaciteti nedovoljni za državu koja svakodnevno povećava broj stanovnika. Prognoze su da će u narednih 20 godina Beč  uvećati broj stanovnika za 300.000. Potreba za školama postala je veća i u odnosu na stambene objekte. I  to u skladu sa internet revolucijom i globalizacijom, na novim pedagoškim principima. Uzor se tražio u skandinavskom školskom sistemu i danas jednom od najnaprednijih.

Škola više nije samo mjesto u kojem se slušaju predavanja. Ona  postaje mjesto u kome se djeca osjećaju kao kod kuće. Kulturni i sportski centar, mirna oaza koja pruža i prostor za igru. Na promjenu infrastrukture škole uticala je i činjenica da se tradicionalna porodica mijenja. Danas često oba roditelja rade, tako da novoprojektovane škole nude mogućnost cjelodnevnog boravka. Ovdje su prostori u kojima se može pripremati i jesti hrana. Ali i prostori  koji omogućavaju  i individualan rad i rad u grupi. Tu su i mjesta  predviđena za odmor ili lične afinitete učenika. Proširene vanjske jedinice namijenjene su za igru, sport, učenje…

Nastava se odvija u više različitih faza, koje se smjenjuju tokom cjelodnevnog boravka. Predavanja su samo jedna od njih. Otud i naziv ritmična nastava. Organizovana  je  u blokovima u trajanju od 80 minuta. Djeca su u školi od 8 ujutro do 16 popodne. Predavanja se prekidaju drugim formama. Druženjem, igrom, razmjenom znanja sa drugim učenicima. Sve ovo, kaže nauka, povećava efikasnost  nastavnog procesa i prati prirodni  bioritam  učenika i nastavnika. Zhvaljujući modernom prostornom konceptu,  ovaj se pedagoški pristup lakše provodi.

„Osnovnu gradivnu jedinicu ovih savremenih škola i kampusa u Austriji nazivaju klasterom, a u Njemačkoj kućicom“, kaže Radovan. ,,U klosterima su grupisane učionice oko jednog zajedničkog multifunkcionalnog prostora. Ovaj prostor sadrži i horizonatlne komunikacije, tako da su preko njega dostupne sve učionice i prostorije namijenjene za grupni rad. U okviru školskog kompleksa nalazi se i prostor za nastavnike. Nekad zvana zbornica, a danas  team. Prostori su međusobno povezani mobilnim zidovima i sa lakoćom se mogu otvoriti ka multifunkcionalnoj zoni.Time se omogućava organizovanje događaja koji zahtijevaju veću površinu, poput izložbi ili pozorišnih predstava. Pedagozi tvrde da boravak u ovako preglednim jedinicama i raznolikost aktivnosti koje se odvijaju u njima, olakšava identifikaciju  i smanjuje osjećaj otuđenosti“, objašnjava.

Crnogorskoj javnosti nedavno su Radovan Radoman i Eldin Kobaklija, uz podršku Austrijske ambasade, u Podgorici predstavili ovaj  školski pokret. Skup pod nazivom  Savremene škole i arhitektonski konkursi u Austriji okupio je predstavnike  inžinjerske komore, arhitekte i glavnog podgoričkog arhitektu, predstavnike NVO, Expeditio i Kana,  pedagoge sa Filozofskog fakulteta Milicu Jaramaz i Jovanu Marojević. Crnogorska sručna javnost  je prepoznala  rad austrijskih kolega.

„Nažalost, veliki broj Crnogoraca prilično je pesimističan, uz komentar, da to je Evropa,  a ovo Crna Gora. Razmišljanjem na ovaj način stavljamo se u podređen položaj zanemarujući da u vremenu globalizacije sva evropska društva imaju iste ili slične potrebe. Prosječan Austrijanac živi u sistemu koji ga usmjerava da bude samopuzdan, razvije svoje talente i postane glavni resurs svoje zemlje. On prepoznaje promjene kao neophodne, a stav Crnogoraca mu je neshvatljiv“, objašnjava Radovan Radoman.

 Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MILEVA MARUNOVIĆ AMANOVIĆ VAJARKA, ARHITEKTICA, SUPRUGA, MAJKA: Vojo stanić je vjerovao u njen talenat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Đurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti

 

 

Mileva Marunović Amanović  bila je jedna od učenica one slavne Umjetničke škole u Herceg Novom. Čuvene, zahvaljujući profesorima i njenim učenicima, kao mitsko mjesto jugoslovenske, ali i evropske umjetničke istorije. Dado Đurić, Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, Boris Veriga, Anđelko Arnautović, Luka Berberović neki su od njih. Umjetnički talenat, mlade Mileve, prvi je prepoznao njen ujak, profesor srpskohrvatskog jezika i nagovorio je da ”krene putem koji niti hrani niti brani onog ko mu se oda…”, kako je Ivo Andrić pisao o umjetnosti.

Tek svršene osnovke, drugarice Nada Pavićević i Mileva Marunović polaze iz Danilovgrada u Novi. Crteži koje su radile na prijemnom ispitu, zadovoljile su kriterije. Mileva i Nada, sa još tri djevojke i petnaest dječaka, upisale su se, te školske 55./56. godine na Umjetničku školu u Novom.

Rodni Danilovgrad Milena je zamijenila gradom punom mediteranske svjetlosti i vegetacije, palmama i plodovima citrusa… Rodni dom, internatom u kome se, u prizemlju održavala nastava, a na spratu spavalo. Zgradom koja je ostala tek na rijetkim fotografijama i još rjeđim crtežima. Smještena tamo, pored hercegnovske ulice Sava Kovačević i strmog puta koji vodi prema hotelu Plaža… Blizu stanice na Škveru gdje su usporavali vozovi na putu ka Zelenici.

I danas, decenijama kasnije, rado i dobro se sjeća upravnika Krsta Mitrovića i njegove žene Danice. Ljude koji su, njih učenike, prihvatili ”kao da su njihova rođena djeca”. Danica, ”divno stvorenje i divna žena”, sjeća se Mileva, bila je bivša učenica ove Škole i sestra Danila Kiša. ”Danilo je imao samo nju i često je dolazio da je posjeti. Bio je već poznat.  Čitali smo ga… Svi smo bili oduševljeni kad on dođe u posjetu, željeli smo da ga upoznamo i da se družimo sa njim. Svaka njegova riječ bila nam je interesantna…”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

U sarajevskom domu  fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana. Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče  Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija

 

Bili su dani  Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te  aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…

Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

Gospodja Spahić Šiljak članica  je i Direktorija IMIC-a  Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog  na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra  željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas,  i  glas onih koji su razmišljali  kao on,  nije se čuo. Nacionalni zov  bio je glasniji.

Pored fra Markovog  bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor,  trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.

” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže  da prenesem Aliji kako oko njega  ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću.  Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik  udje u Predsjedništvo BiH…”

Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma  ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio   dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli,  Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale,  cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I  Izetbegović je bio dobar  čovjek, ali…  Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže.  I dodaje:  ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”

Rat je  proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000  ugroženih porodica, zahvaljujući  angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima  je ljubav važnija i od nacije i religije”.

Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku  propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju,  majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama   protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.

” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi'…” sjeća se fra Marko Oršolić.

Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita  kad je došla u Sarajevo, na razne načine.

Rodio se 1943. godine  u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih,  prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg  je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom  domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.

Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.

„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti,  ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je  harizmatični fra Marko.

Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali  one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”

Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je  patrijaško središte, a  sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”

Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo   ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je  da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine  odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma,  koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.

”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”

Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu  Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita  Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne  smijenio uredjivačku redakciju.

Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja.  i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao  znakove vremena, dugo nas ne napušta.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MOMIR KNEŽEVIĆ, OD PETROVIĆA, PREKO NIKŠIĆA I PRIŠTINE, DO EVROPSKIH METROPOLA: Slika ono što želi da vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike…. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone… „Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir  Knežević

 

 

Crnogorsko selo Petrovići, smješteno  na pola puta izmedju Nikšića i Trebinja, u kojem se 1949.godine rodio,  odavno je ostavio. Ali, onu plodnu dolinu ugnijezdenu izmedju  brda Planike i  Stražišta, čistu Trebišnjicu i svjetski poznat arheološki lokalitet Crvena stijena u blizini njegovog doma , akademski slikar Momir Knežević, nikad zaboravio nije. „ U rodnom tlu svoje zemlje, u sebi, u precima, u iskonskoj ljepoti, surovosti, drami i tragizmu zavičaja iz kojeg je potekao, nalazi snagu za opstanak najsuptilnijih slojeva u stvaralaštvu.To je nešto, što mu je po prirodi, genetskim kodom dato i što je čekalo da se, vremenom, uobliči i izbije na belinu njegovih platana”  piše  Srdjan Marković, istoričar umjetnosti i autor monografije Momir Knežević.

Nije zaboravio Knežević ni one dane siromaštva i nepravde koji su obilježili njegove dječačke dane „’ U kući nismo imali struju,  ni zdrastveno osiguranje…Nastavnici su, sjećam se, bili surovi prema meni”, .Na tarasi smo nikšičkog hotela  Onogošt. Profesor i slikar priča tiho.  Bilježimo godine i važne datume jedne, bez sumnje, velike karijere.

A počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike , ikonopisa i ikonografskih pravila. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone, direktora Muzeja kneza Pavla, a pedesetih prošlog vijeka i prvog direktora Galerija fresaka „ Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević.

Naum Andrić,  prepoznao je Kneževićev   interes  i uveo ga u slikarski svijet. Saradnja je trajala skoro sedam godina.

” Godinu i po dana radili smo i živjeli u  Donjem manastiru Ostrog, par godina u Pivskom manastiru, radili smo  i u manastiru Gorioč, pa jednu malu seosku crkvu u Markovu kod Svilajnca, manastir Rukumiju kod Požarevca.Crkvu Aleksandra Nevskog slikali smo tri godine. ..” sjeća  Knežević.

Naum Andrić umro je 1972.  Rad na Crkvi Aleksandra Nevskog,  Knežević će sam zavšiti. Sa velikim poštovanjem,  sjeća se, dragog učitelja. Radio je sa njim  i učio od njega. Tehnike srednjovjekovnog sakralnog slikarstva, tehnološke finese u seko i fresko tehnici,  ikonopis i što je veoma važno, radnu disciplinu. ” Shvatio sam da samo  uporan rad, do potpune  iscrpljenosti, stvara slikara.”

Po završetku radova  u manastiru Praskvica, iznad Sv Stefana, Knežević  upisuje studij slikarstva, na  Odsjeku za likovno vaspitanje Nastavničkog fakulteta u Nikšiću. Kod čuvenog  profesora Nikole Gvozdenovića, poznatog  po svojim slikarskim i pedagoškim kvalitetetima. Diplomirao 1981. i naučio da je crtež osnova konstrukcije slike i da slika počiva na njemu.  „ Ali , kako sam kasnije   učio  i svoje studente,  cio život je učenje, do poslednjeg daha. Profesor ne može nekoga da nauči da bude umjetnik, ali ga može voditi kroz proces rada…”

Studije Knežević nastavlja u Pragu,  na Odsjeku za restauraciju. Kao jedan od  mnogih koji se svake godine javljaju na konkurs česke Akademije za likovnu umjetnost. Tehnološko znanje i iskustvo koje je imao  radeći po manastirima, pomoglo mu je da bude  primljen. Ovdje se sreo sa velikom tradicijom i kulturom. Učeći principe restauracije i konzervacije slika starih majstotra, upoznavao je njihov način rada i usavršavao svoj.” Naučio sam tamo i ono što se ovdje naučiti ne može.Disciplinu.Ne možete doći u osam i pet, ako nastava počinje u osam.Dva puta sam zakasnio, oba puta bio kritikovan i znao sam da se posle trećeg puta mogu  vratiti kući”.

Iz Praga u Prištinu, na Akademiju umjetnosti i odsjek slikarstva. Primili su ga na treću godinu studija.Ovdje je, kod profesora Muslima Mulićija, diplomirao 1986. ” Kod Mulićija mi je bilo bolje nego u Pragu. Odgovarao mi je i svojom pojavom i načinom rada.Glavni predmet, slikanje, imao sam sa njim.Svaki dan od osam ujutro do podne. Ali, nije bilo rijetko da sjednemo i na piće. Sasvim sam se u Prištini dobro osjećao. Znao sam da sam privilegovan jer profesorovom stolu mogao je prići samo onaj kome on dopusti, a mnogima to nije dopuštao…”, sjeća se Knežević

Nemirni duh Momira Kneževića i želja za novim znanjima vodi ga u Zagreb. Ovdje, dvije godine provodi u majstorskim radionicama, kod  dva velika jugoslovenska i  hrvatska umjetnika, skluptora Stevana Luketića i slikara Eda Murtića.

„ Tokom boravka u Zagrebu družio sam se i upoznavao svijet drugačiji od ovog našeg. Akademike i umjetnike , Ferdinanda Kulmera , Branka Ružića, Dušana Džamonju, Stipu Sikiricu…I nikad, družeći se sa njima, nisam osjetio ni na tren, da me gledaju drugačije  jer sam došao iz Crne Gore”

”U atelje Eda  Murtića, u Martićevoj ulici  u Zagrebu,  dolazilo se kao na hodočašće“, priča Knežević, ”Bio je izuzetan gospodin. Svima koji dodju  u njegov atelje, a dolazili su i obični ljudi, prijatelji , umjetnici ili  političari tog doba, Edo je sam kuvao kafu, sipao viski ili pivo. za goste iz Dalmacije i Crne Gore čuvao je lozu.Bio je najveći umjetnik tog vremena.Ime koje je u Hrvatskoj značilo što i Lubarda kod nas”.

Naučio je i zapamtio  riječi Eda Murtića, da slika ne ono što drugi rade, nego ono što će ga kao autora veseliti. „ To što neko drugi radi je njegov rad i njegov način.Ti moraš pronaći svoj”, govorio je veliki majstor .Knežević ga je  pronašao. Poznavaoci njegovog rada tvrde da je od  Murtića naučio nešto što će mu biti od velike koristi u daljem stvaralaštvu.  „Da je vidljivi svijet ogromno djelo slika i znakova, ali je  bitno da im u procesu vizualizacije stvaraočeva mašta da odgovarajuće mjesto i vrijednosti, koristeći osoben slikarski rukopis.”

Kao stipendista španske vlade iz Zagreba odlazi u Madrid, te 1988. ” Uživao sam u Akedemiji lijepih umjetnosti. Na predavanja nije bilo obavezno dolaziti, pa je vremena za obilaske muzeja i upoznavanje radova starih majstora, bilo dovoljno. A u  muzejskim restoranima moglo se dobro i jeftino hraniti”, šaljivo dodaje Knežević.

Zvanje docenta i radno mjesto dobio je na Fakuletu umjetnosti u Prištini 1990. na tehnologiji slikarstva. Potom, 2001.godine je biran je za vanrednog profesora, a od 2012. imao je  zvanje redovnog profesora na ovom prištinskom fakultetu.

”  U Prištini  sam radio skoro 25 godina. Supruga je radila i živjela u Kragujevcu pa sam često putovao izmedju ova dva grada.Istovremeno, radio sam i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na predmetu zidno slikarstvo…”

Danas je Momir Knežević u penziji, ali u ateljeu je svakodnevno.I dalje ga rad veseli i dalje na bjelinu platna prenosi ono što voli i što želi da vidi.O plodnom radu ovog slikara govori činjenica da je imao 12 samostalnih izložbi fresaka, više od 60 puta samostalno izlagao i učestvovao na više od 300 kolektivnih izložbi. U zemlji i inostranstvu.

            Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo