Bratanična Radovana Stamatovića, jednog od organizatora Tinaestojulskog ustanka, snaha Đura Draškovića, kapetana crnogorske vojske, supruga Goluba Draškovića,vojnika, ađutanta Krsta Popovića, rođena je u betonskoj ćeliji, gdje su njenu partizansku porodicu bili zatvorili italijanski okupatori

U dom porodice Drašković Vida je ušla slučajno. Na poziv prijateljice da u njihovoj kući dočeka Novu, 1969. Uskoro, tada dvadestšestogodišnja Vida Stamatović, postaće snaha ove kuće. Prijateljstvo, a potom ljubav sa Golubom Draškovićem, pravnikom, Katunjaninom, sinom crnogorskog kapetana Đura Draškovića, završilo se brakom. U narodu se, sjeća se Vida, pričalo o Golubovoj gospoštini. Zborilo se da su za njihovu kuću samo serdarske i kapetanske odive. „Ja sam bila iz siromašne, seljačke i partizanske porodice“. Porodice koju je proslavio Vidin stric Radovan Stamatović, prvoborac, nosilac partizanske spomenice. Znala je, kaže, da se udala u „glasovitu“ porodicu, ali o porodičnoj istoriji Draškovića nije puno znala. Njen život i njena sjećanja tako su crnogorski kompleksni.

„Bila sam mlada i ti događaji iz prošlosti u početku me nijesu toliko ni interesovali. Sada kad me puno interesuju, nemam koga da pitam“, kaže Vida Drašković, profesorica u penziji, koja nas je dočekala u svom podgoričkom domu. Uz bogatu trpezu i topli osmijeh, stasita, šarmatna i energična Vida priča: „Znala sam ko je bio, na zidu je bila njegova slika u uniformi, ali nekako se o njemu tada tiho pričalo jer ga je tadašnja vlast smatrala izdajnikom. Moj svekar Đuro bio je protiv ujedinjenja sa Srbijom, protiv odluka Podgoričke skupštine. Nažalost, ni Golub, ni Golubova majka Velika, ni sestra Vidosava nisu dočekali da se njegove zasluge na pravi način vrednuju“.

Vremenom o Đuru Draškoviću glasno se progovorilo. O oficiru koji se istakao u balkanskim ratovima i hrabrom borbom tokom austrougarske okupacije Crne Gore, velikom protivniku odluka Podgoričke skupštine. Bio je jedan od glavnih organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda. I njegova prva žrtva.Te, 1919, Đuro Drašković je, podsjeća Vida, poginuo s barjakom u ruci, kada je došao da pregovora sa predstavnicima generala Milutinovića.

Suruga Velika ostala je udovica sa tri djevojčice i dječakom. Golub je imao  dvije i po godine. „Moja svekrva je bila otmena i neustrašiva žena. Kad su došli da joj kuću zapale, izašla je i povikala: ‘Juče ste mi ubili Đura na Cetinje, a sad oćete ovoj pileži kuću da palite’. Stojan Popović, bjelaš, spriječio je paljenje“, priča Vidosava Vida Drašković.

Naša domaćica rodila se u Danilovgradu, na Vidovdan 1942. Prvo je od devetoro djece oca Boža i majke Jele. Na betonskom podu zatvora Branelovci kod Danilovgrada porodila se njena dvadesetogodišnja majka. Italijanski okupator tu je zatvorio njenu porodicu, majku, oca, babu, svekrvu. Stamatovići su bili partizanska familija, a njen stric Radovan jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. U borbi kod Prozora u BiH, poginuo je krajem rata 1944. Majka joj je pričala da je po porođaju obrisala dijelovima odjeće, umotala u travezu i podojila. Prijateljice iz zatvora na dar su donijele murve sa drveta  koja je raslo u zatvorskom dvorištu, a talijanski stražari supu za bebu.

Crnogorska istorija bilježi da se u vrijeme Vidinog rođenja, njen budući muž Golub već pridružio crnogorskom nacionalnom pokretu i zelenaškoj vojsci kojom je komandovao prijatelj i saborac njegovog oca Krsto Zrnov Popović. Ostao je uz Popovića skoro do njegove pogibije. Na nagovor Jova Kapičića predao se komunističkim vlastima. Kao pripadnik štaba Crnogorske nacionalne komande, osuđen je prvo na 15, a potom mu je kazna smanjena na 7 godina zatvora. Porodičnu istoriju Vida je polako upoznavala.

„Moj suprug je pripadao SKOJ-u još u gimnaziji. Kao mladi komunista izbačen je iz kotorske gimnazije i školovanje nastavio u Prizrenu. Ali, razočarenje činjenicom da je njegov otac na pregovorima ubijen, ipak je opredijelilo njegov put. Postao je prvi ađutant Krsta Zrnova i kraj rata dočekao krijući se po šumama“, objašnjava Vida.

Predao se na nagovor Jova Kapičića. Jovovov i Golubov otac bili su veliki prijatelji. Narodni heroj Kapa posjetio je Golubovu majku Veliku i o tom susretu i predaji mlađeg Draškovića pisao je istoričaru Novaku Adžiću. Baba Velika ga je, pisao je Jovo, dočekala sa „zeljem u kokote sa kastradinom“. U pismu je opisao i boju stolnjaka, ali i Golubovo nepovjerenje. „Pričao je sa mnom, a držao je pušku uz koljeno“. Te noći je zatvoren.

Kaznu je služio na ostvu Sveti Stefan. Krečio i kamen tucao „iako je dvije lijeve ruke imao“. O zatvorskim danima nerado je govorio. Rijetko i o susretima sa bivšim kolegama, pravnicima, u institucijama u kojima je kao zatvorenik radio, krečio. Hrabra majka Velika do Maršalata u Beograd je išla je da moli pomoć za sina. „Naumila je bila i do Tita“, sjeća se Vida da joj je pričala svekrva. Pomogao joj je Vojo Nikolić, narodni heroj, Velikin rođak. I sestra Golubova  Vidosava je 13 mjeseci bila u zatvoru jer mu je, dok se skrivao po šumama, hranu krijući nosila. Bila je to čo'ek žena“, priča Vida.

Ovim tipično crnogorskim opisom čo'ek žena, može se zvati i naša sagovornica. Učiteljsku školu završila je u Nikšiću. Potom je sa dvije mlađe sestre pošla u Bosnu, da radi. Od plate učiteljice u selu Ravno kod Kupresa, pomagala je roditelje da prehrane i školuju još četvoro djece koje je ostalo kući. Iz Kupresa u Livno, pa opet u Kupres. Sestre su završile škole u Bosni, vratile se u Crnu Goru, a i Vida za njima. Kao učiteljica nastaviće rad u osnovnim školama u Donjem Zagaraču i Komanima. U Osnovnoj školi „Braća Ribar“, u Nikšiću radila je dvadesetak godina kao školski pedagog, jer je u međuvremenu završila studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Pod Trebjesom, upoznala je Goluba. Od prvog časa, kaže, znala je da je on sve ono što želi u životu. „Gospodstven, pametan, obrazovan…“. Tako ga se Vida sjeća, a tako su ga, kaže, i drugi doživljavali. „Bio je omiljen u društvu, a i na poslu je brzo napredovao i postao rukovodilac komercijalnog sektora trgovačkog preduzeća Napredak“.

Nedugo nakon dolaska u kuću Draškovića, svekrva Velika se razboljela, a ona je preuzela brigu o njoj. „Nekako joj je moja ruka bila najlakša“. Istom „lakom rukom“ njegovaće Vida kasnije i bolesnog supruga godinu dana. Nakon Golubove smrti ostaće da živi s njegovom sestrom Vidosavom. Njegovaće, okretati i prevrtati u krevetu i bolesnu zaovu. „Nisam mogla da se brukam i da Golubovu sestru smjestim u dom. Devet godina je bukvalno bila na mojim rukama. Čitala je do zadnjeg dana, a umrla je u 98. godini. Da je bar dočekala da vidi seriju Božićni ustanak, da vidi Vojina Ćetkovića kako oživljava lik njenog oca, da dočeka da o Đuru pričaju kao o junaku koji se borio za pravdu“, objašnjava.

Vida Drašković danas živi u stanu u Podgorici. Sama, ali ne i usamljena, kaže. Oko nje su familija, njene sestre i kolege. I najdalji Draškovići danas joj se javljaju i pozdravljaju je. Đuro je posthumno doživio slavne dane. Ne skrivajući ponos, Vida podsjeća da je jedna podgorička ulica nazvana po Đuru Draškoviću. Ne skriva ni ponos zbog časti koja joj je ukazana od onih koji su ovu ideju pokrenuli, da bude prva koja je potpisala  peticiju. Rado se sjeća i pomena na  Dan ustanka, održanog 2013. na Draškovićevom grobu na Čevu. „Počasna garda odala je čast crnogorskom kapetanu“, objašnjava Vida. S toplinom i prkosom u glasu izgovara: „Izgledalo je kao da Čevo gori tog dana.“

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Ibrahim Kalešić, član je Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U osamdeset i devetoj godini života i dalje skače i bilježi 1450 skok. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života

Straha nije bilo. Ni one davne 1951. kada je Ibrahim Kalešić prvi put  skočio  padobranom, na sportski  aerodrom Jegin Lug, kod Tuzle. Ni danas, dok u osamdeset i devetoj  godini života  skače i bilježi 1450 skok. Ibrahim  je zvanično  najstariji aktivni padobranac Evrope. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života. Samo su ratni bosanskohrecegovački dani i epidemija korone, zaustavljali  ovog Tuzlaka, da sa ,,istom strašću ” predaje ovom sportu. Razgovarali smo, u  vrijeme dok je Kalešić čekao sastanak sa bosansko-hercegovačkim ministrom za sport. Bez puno nade da će biti primnjen kod ministra, ali uporan da se izbori za padobranstvo, za koje se, kako Ibrahim  tvrdi, nema nimalo razumijevanja. Pri tom,  ne krije ljutnju.

„Da sam živio u nekoj evropskoj zemlji,  bio bih  nacionalni heroj ili nosilac ordena časti, nakon uspjeha koje sam imao u ovom sportu. Ovdje bosansko-hercegovački ministar, čak nema vremena ni da me primi. Ministarststvo sporta ignoriše padobranstvo  kao sport, jer ‘novca nema’. Nema čak ni onog minimuma sredstava  neophodnih za obuku zainteresovanih kandidata“, priča rezignirano Ibrahim napominjući  da već cijelu godinu uzaludno čeka odgovor Ministrastva.

Ibrahim Kalešić je član Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U tom klubu obučeno je više od 1000 padobranaca. Njegov talenat prepoznat je već nakon prvog skoka. Obuku će nastaviti  u Vršcu gdje se  u vrijeme bivše Jugoslavije nalazio najbolji  vazduhoplovni centar. Svake godine, po par mjeseci godišnje trajala je obuka i vježbe. Tog ,,Titinog zlatnog vremena” kako ga Ibrahim zove, rado se sjeća.

„Sve  je bilo bolje, a posebno kultura i sport. Po tri mjeseca sam znao ostati na obuci u Vršcu, a plata i radno mjesto su bili osigurani. Danas je u Bosni prava katastrofa, za ne povjerovati. Od države ne uspijevamo ni najmanja sredstva za obuku učenika da obezbijedimo. Ni marku nisam dobio, iako su mi obećavali ministri. Nekad su tuzlanski aeroklub i njegovi padobranci bili  među najjačima u Jugoslaviji. Odlazilo se na mnoga takmičenja, postizani brojni rekordi. Danas, Aeroklub u Tuzli  nema ni aviona ni padobrana. Nema novca za nabavku. Padobranstvo je skup sport. Snalazimo se, iznajmljujemo padobrane jer sredstva u visini od 10.000 maraka koliko košta padobran nemamo, a ja  kao penzioner još manje“, objašnjava  Ibrahim. Na pitanje kako  to da klub i dalje opstaje, jednostavno odgovara: ,,Ovo je prevelika ljubav”.

Kalešić  je osnovao i Udruženje padobranaca. Kandidata željnih da skaču ima dosta, a jaka je i Ibrahimova  životna želja da  im preda ono što je on uradio, pa da oni nastave dalje. Uči ih, prije svega, da je ovo sport  ,,u kome se samo jednom griješi“. Trudi se, kaže, da bar deset njih osposobi i preda im ono što   zna. Obuku kandidata  počinje u Banja Luci, ljekarskim pregledom, nastavlja teoretskim, a završava praktičnom nastavom. Kao instrruktor padobranstva objašnjava: ,,Tri sata teorijske obuke dovoljna su da bi neko bio spreman da skoči.Vremena kad se iz aviona prvo izlazilo na krilo, pa onda odatle skakalo, prošla su. Sve je modernizovano i olakšano, ali i dalje je ista briga: šta ako se padobran ne otvori?”

Tokom sedam decenija  dešavalo  se to i našem sagovorniku. „Tada nema čekanja.To kažem uvijek  svojim učenicima – desi li se da se padobran ne otvori, odbacuje se kupola i otvara rezervni padobran. Meni se  desilo prošle godine u Banja Luci. Znao sam kako je padobran složen, skakao sam sa njim prije tog četrdesetak  puta, ali ipak je  otkazao. Spustio sam se sa rezervnim…“

Tokom dugogodišnje padobranske karijere zabilježio i još uvijek bilježi, skokove na brojnim takmičenjima. Sa velikim ponosom ističe i činjenicu da je dva puta obarao rekorde u onoj velikoj Jugoslaviji. Prvi, 1961. godine na titogradskom aerodromu skočio je u ponoć sa visine od 5500 m. Puna dva minuta spuštao se bez otvaranja padobrana. Drugi rekord postignut je iste godine u Vazduhoplovnom centru Tivat, gdje su njih šestorica skakali na ciljeve   veličine pola metra kvadratnog.

Bojao se nikad nije. ,,Meni je skočiti kao sjesti u auto”. Znatiželja i sklonost ekstremnim sportovima nisu ostavljale mjesta strahu. Tek blagu neugodnost, kaže, osjetio je, kad je nakon godina u kojima je pauzirao sa skokovima, ponovo počeo aktivno da se bavi ovim sportom. Polagao je ponovo ispit za padobranca, bez problema dobio ljekarsko uvjerenje, i iako već tada u poodmaklim godinama,  nastavio da skače. On je živi dokaz da ovakvi sportovi nisu samo igra  za mlade godine. Tokom prošle godine učestvovao je na četiri takmičenja, od kojih mu je kaže najdraže ono održano u Beogradu na Senjaku. Tamo ga dočekuju sa velikim poštovanjem, priča Ibrahim, padobranci Vazduhoplovnog saveza Srbije i  slavni Nenad Kuzmanović, dobitnik brojnih nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.

Duga  padobranska karijera ostavila je i neugodna sjećanja. Skok sa mladićem iz Sarajeva na tivatskom aerodromu jedno je od najneugodnijih Ibrahimovih iskustava.

„Idealno se odvojio od aviona. Onda je napravio grešku. Našao se ispod mene sa rukama okrenutim unazad.  Doveo me u tešku situaciju. Uspio sam da izvučem gornji dio  tijela van kupole, ali donji dio  mog tijela primio je snažan dinamički udar. Potpuno sam  poplavio jer udar je jačine sudara sa betonom. Šest mjeseci sam se liječio“, sjeća se Ibrahim.

Druga nezgoda nije imala ozbiljnije posljedice. Pokušao se, jednog 4. jula tokom proslave Dana oslobođenja, spustiti na stadion u Banovićima. Padobran se otvorio, ali na oko 500 metara od zemlje snažna oluja zajedno sa padobranom  oduvala je Kalešića na  obližnju planinu Konjuh. Uspio je da se bez povreda spusti i sačeka vojsku i policiju.

Za odličnu fizičku kondiciju Ibrahim zahvaljuje dobrom snu,  dugim šetanjama i posebno kuhinji svoje supruge. ‘,,Uvijek je brinula da se zdravo hranimo”.  Kad ne skače padobranom leti paraglajderom, vježba dva puta dnevno.

Ibrahim je  otac dva sina, djed je i pradjed. Stariji sin nastavio je očevim putem.   Danas je pilot AIR Bosnia, a i vlasnik sportskog  aviona. Tatina strast nije zarazila i mlađeh sina. Iako je i on služio vojni staž u desantskoj jedinici.

„Osjećam se odlično. Psihički sam odmoran. Uživam u sjajnom društvu”, izjavio je Kalešić tokom takmičenja Para Challenge u padobranstvu u Bihaću.

Na takmičenje u Crnu Goru rado bi došao. Čeka samo poziv. Nadajmo se, stići će.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade…“, priča Blagoje Šturanović, direktor NVO Mozaik, koja pomaže osobama sa invaliditetom

Kiše, one nikšićke, danima su sprečavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama sa invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu sa Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama sa invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, u invalidskim kolicima. Raspoložen je i nasmijan. Gostoljubivo nudi kafu, koju će  kum skuvati…

„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama sa invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba  sa invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je  u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.

Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Jedinac je. Rođen je sa rijetkom bolešću, kategorizovanom kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se sa invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže.

U Osnovnoj školi „Mileva Lajović“ sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena OSI đacima. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.

Da je nepristupačnost učionica veliki problem osobama koje se otežano kreću, shvatio je odrastanjem. Shvatio je i da je to samo jedan od problema s kojim se sreću ljudi s manjim ili većim fizičkim ograničenjima. Studij informacione tehnologije i san da će se baviti programiranjem osujetila je činjenica da je fakultet u Podgorici. Putovanje do tamo i nazad bez auta je nemoguće. Upisao je odsjek sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Posjećivao je predavanja u kabinetima koji su bili pristupačni njegovim kolicima. Na informatiku i statistiku nije ni išao. Do tih učionica nije se moglo.

Vrijeme provedeno na studijama osvijestilo je neke Blagojeve potrebe i otkrilo da uz volju i želju, ima i oganizacione sposobnosti. Shvatio je da želi i može da pomaže ljudima sa invaliditetom. Prvi projekat rezultat je saradnje sa psihološkinjom Osnovne škole „Mileva Lajović“, koju je i on završio. Projekat pod nazivom  Izbriši ( I ) barijere obuhvatio je radove najtalentovanijih učenika,    učenika sa invaliditetom i radove djece romskog i egipćanskog porijekla. Prodajna aukcija radova, održana u prostorijama Tehnopolisa, obezbijedila je 2000 eura. Zahvaljujući ovim sredstvima, napravljena je mobilna rampa, odnosno platforma koja ide uz stepenice i omogućava da učenici u kolicima bez problema dođu do učionice.

Tokom studija, tri i po godine Blagoje je radio u firmi Oganj. U ovom socijalnom preduzeću, kako ga naš sagovornik definiše, i koje je zapošljavalo osobe sa invaliditetom, Blagoje je radio kao dizajner. Učio je i naučio vještinu grafičke pripreme za izradu suvenira, magneta i dekotrativnih  predmeta. Sa radnom koleginicom Mirjanom Spasojević napušta ovo radno mjesto i, bez osnivačkog uloga, pomoći Opštine ili države, registruje početkom 2020. NVO  Mozaik a već godinu kasnije oboje u Mozaiku zasnivaju radni odnos. Činjenica da se sedam mjeseci „firma samofinasirala“ nije umanjila entuzijazam osnivača. „Željeli smo da osnujemo društveni klub u kome će se okupljati osobe sa invaliditetom, gdje će se i edukovati i neformalno družiti“. I uspjeli su. Već u martu njihov projekat Social club Adapt podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu, koji finansira EU, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj.

Prostorije Udruženja plegije registracijom Mozaika su oživjele. Tu se održavaju  brojna savjetovanja koja vodi psiholog i sociolog društva Ivana Zajović Bulajić. Psihomotivacione sesije kroz individualne ili grupne razgovore pomažu onima kojima treba psihološka podrška ili psihoterapija.

U okviru projekta planirane su i filmske večeri, edukativna predavanja, rekreativna i sportska radionica. Slikarska radionica je, za sada, najposjećenija. Prostor je ograničen, uvijek je ovdje desetak onih koji stvaraju uz stručnu asistenciju akademske slikarke Milene Krivokapić. Akrilikom ili pastelom, motivima koji sami izaberu, ali sa puno strasti i volje se ovdje radi. Jer, tvrdi slikarka Krivokapić: „Ljudi koji imaju poteskoće, ne samo da mogu ravnopravno učestvovati u društvu, nego i definisati pravac kojim će se društvo kretati, poput Tuluza Lotreka, koji je formulisao čitav umjetnički pravac svog doba“.

„Projektima poput ovih omogućavamo da šira zajednica shvati da su osobe sa invaliditetom sposobne. Pokazujemo im šta rade i šta mogu da urade. Da su vrijedne kao i svi ostali, možda čak i vrednije, jer su motivisanije“, objašnjava  Blagoje Šturanović. On napominje da rado pomažu svojim članovima i pri traženju posla, pisanju biografija ili u pripremi za razgovor sa eventualnim poslodavcem.

Aktivnosti se nastavljaju. Uskoro u novim i većim prostorijama u Vardarskoj ulici u Nikšiću. Projekcije, slikakarske radionice, partije šaha… „Pomak je napravljen, predrasude prema invaliditetu su mnogo manje, ali još mnogo toga tek treba da se uradi“, objašnjava Blagoje. Stvarnost je daleko od propisanog Zakona o dječijoj socijalnoj zaštiti, po kojem osobe sa invaliditetom imaju pravo na personalnog asistenta. Uvijek nedostaje novac.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari