Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati

MONITOR:  Kako biste ukratko opisali današnju Hrvatsku, članicu EU?
LUČIĆ: Manje je napetosti  i straha u politici, koja je eskalirala za vrijeme prošle vlade Tomislava Karamarka. Ali, kvaliteta života, kada se gleda po onim poznatim pokazateljima, nije se bitno promijenila. Studije pokazuju da je Hrvatske, nekada druga najrazvijenija republika u Jugoslaviji i uz Češku najrazvijeniji dio socijalističkog svijeta, danas duboka europska periferija.

MONITOR:  Koji su najaktuelniji problemi sa kojima se danas suočava hrvatsko društvo?
LUČIĆ: Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati. To je slučaj i na područjima na kojima je usvojila formalno standarde prilikom pristupanja EU. Nažalost, samo formalno. Reagira ad hoc, bilo da se radi o politici, o požarima ili poplavama. Nema javnog dijaloga o bitnim pitanjima kakva su,  na primjer, obrazovanje i razvoj. Hrvatska reagira kao da gledate izvještaj nakon eksplozije negdje na Bliskom istoku: cika, vika i metež.

Najaktualniji primjer demografija i odseljavanje. Vlast ga prigodničarski „rješava“ jeftinim institucionalnim fintama poput uvođenja resora demografije, kojeg nakon dvije godine napusti pomoćnik  ministra s obrazloženjem da vlast nema namjeru ništa ozbiljno napraviti. Da se ne bi varali, to je problem koji je puno veći od naših država, kao i mnogi problemi na koje izravno utječe globalizacija. Ali, može se puno popraviti ako se dobro pristupi. Zbog svega toga, većina ljudi u Hrvatskoj, kao i većini naših zemalja, živi znatno lošije, a elita se valja u prisvojenim javnim dobrima.

MONITOR: Da li aktuelna vlast tome poklanja dovoljno pažnje?
LUČIĆ: Ova kao svaka vlast u Hrvatskoj, kao i u okružju, prije svega je nametnik na javnom dobru. Ona sve procese iz područja javnog interesa prevodi u svoje korporativne i privatne interese. Zna se tko određuje tok novca, kome i  kroz koje kanale. Ona je izvor korupcije, što možete sada vidjeti po osiguravanju saborske većine i većine u Gradu Zagrebu, po zbivanjima u Agrokoru, i u nizu javnih poduzeća koje vode politički namjesnici. Afere koje isplivaju u javnost, isplivaju jer je to dio taktike obračuna snaga koje se bore za prevlast.

MONITOR: Nedavno je u Zagrebu podignut spomenik Franji Tuđmanu, oko čije se zaostavštine u Hrvatskoj vode žestoke  polemike. Kakvo je Vaše mišljenje o prvom predsjedniku samostalne Hrvatske?
LUČIĆ: Po Hrvatskoj  je mnogo Tuđmanovih spomenika kojima je zajedničko da su nestručno postavljani i da su ružni. Mesić je za zadnji rekao da nije došao na njegovo otkrivanje jer je plašljiv čovjek. Hrvatska kontroverza je da je Tuđman nedvojbeno najpriznatiji političar unutar nove Hrvatske, ali da je zbog svega, a posebno zbog pravomoćne presude na suđenju šestorki u Hagu, koja kaže da je bio dio udruženog zločinačkog pothvata, veliko opterećenje Hrvatskoj. Tuđman je i za života izazivao podjele jer ga mnogi nisu voljeli ni podnosili, a sigurno ni danas ne može demokratski integrirati Hrvatsku. Hrvatska se u početku nije odlučila za jednog Vladu Gotovca, kao što je učinila da opet spomenemo Češku s Vaclavom Havelom, nego su se saborski zastupnici HDZ-a, oni koji su javno tvrdili da je kilo mozga dvije marke, izrugivali s njim.

MONITOR: Vi ste rodom iz Ravnog. Kakav je Vaš stav o  planovima da Herceg Bosna bude treći entitet u BiH?
LUČIĆ: Nemojte misliti da je treći entitet i na koji način za hrvatsko dobro u BiH. On je mantra jedne politike, kao i treći kanal. Do sada su braća uništila nekoliko takvih kanala, umjesto da su ih iskreno koristili za ono što je njihova izvorna namjena, za izgradnju javnog dobra i integraciju društva putem informacija. Pri tome su hrvatske novinare dovodili na prosjački štap i izbacivali ih na ulice.

MONITOR: Prije tri godine kao novinar HINE ušli ste sa kolonom izbjeglica iz Makedonije u Srbiju i policija Vas je tom prilikom pritvorila u Preševu. Ovih dana mediji javljaju da policija Hrvatske nasilno vraća sirijske migrante u BiH. Šta Vi o tome mislite?
LUČIĆ: Hrvatsku je zapalo da trenutno obavlja prljavi posao za „Tvrđavu“ Europu, i to je svojevrsni test da se dokaže i zasluži ući u šengensku Europu. Nedavno je hrvatska policija za to bila i nagrađena u Bruxellesu. U Hrvatskoj ne prevladava antimigrantska atmosfera, iako je ima. Migrantima nije cilj Hrvatska, niti su migracije problem koji Hrvatska može riješiti. Rekli smo da ne može ni svoje. U umreženom svijetu Europa je mamac dobrog života milijunima ljudi koji pate u zemljama ratova i neimaštine. Oni su se pokrenuli  i svatko tko vidi te rijeke ljudi stječe dojam da ih ne može zaustaviti nikakva zabrana. Pisao sam o tome s bugarske, grčke i srpske granice, a stjecajem okolnosti i promjenom obaveza u redakciji, sad znatno manje, što mi ne služi na čast.

MONITOR: Autor ste i nekoliko knjiga o ratnim stradanjima tokom rata devedesetih prošlog  vijeka. Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa nedavnom prošlošću?
LUČIĆ: Kao i drugdje, i u Hrvatskoj su na suočavanja s nedavnom prošlošću spremni uglavnom samo malobrojni ljudi iz udruga i neki intelektualci. Obzor naših etičkih vrijednosti su naše nacionalne granice, i izvan njih ne funkcioniraju. Žrtve su dalje politički materijal kojim se manipulira. Naše su žrtve nepravedno stradale, a njihove su zločinci. To je moment koji dobro pokazuje nezrelost društva, nedostatak građanskog odgoja, pa i ako hoćete loš rad vjerskih zajednica.

MONITOR:  U regionu jača desnica, relativizuju se zločini, afirmišu ustaštvo i četništvo, odnosi između Hrvatske, Srbije i BiH daleko su od  normalnih… Čemu to vodi?
LUČIĆ: Može voditi svuda, naravno, ali će presudno ovisiti o tome šta rade veliki, i kako se njihove politike prelamaju preko nas. Naša društva nisu društva zrelog građanina sposobnog kritički prosuđivati, nego su dubinski plemenska, s kojima moderne politike upravljaju iz nacionalnih centara tako da stalno pobuđuju antagonizme. Danas im je na pomoći diskurzivna mreža novih medija i društvenih grupa, koja je posljednjih  godina strahovito ubrzala propagiranje negativnih stvari.

Tako jedan refleks tradicije, u kojoj je također uskladištena narodna mudrost opstanka u okolišu i zajedno s drugima, umjesto kritičke domestifikacije, zloupotrebljavamo protiv napretka i protiv drugih.

Trebalo bi ozbiljno razgovarati o mogućnostima naših tradicija. Mi ih precjenjujemo i mećemo na njih samar modernizma koji one ne mogu ponijeti. Uspoređujemo se s francuskom kulturom i iskustvima njihovih sloboda, a recimo, u Popovu polju sredinom 19. stoljeća ni u jednoj kući nije bilo Isusove slike niti su ljudi znali kako je on izgledao. U nekim selima, kažu putopisci, sve su kuće odreda bile prekrivene raženim krovom, a đevojke su se krale znatno češće nego redovito dovodile. Zato kod nas danas imamo većinu koja ne prepoznaje odgovornost za javno dobro, jer zapravo vidi samo plemenski interes i kaže pusti šta ću se ja to miješati, nije moje.

Bio sam nedavno u Barceloni i tražio spomenike Građanskog rata, ali sam ih teško nalazio. Kasnije su mi povjesničari rekli da postoji dogovor politika da se s time oprezno barata da se ne bi produbljivale ionako jake podjele.

MONITOR: U Barseloni ste bili na susretu novinara Meditarana koji se bave ekologijom i razgovarali  o plastičnom smeću u moru, kome pripada i Crna Gora. Koje su glavne poruke sa tog skupa?
LUČIĆ: Mediteran je naša zajednička kuća koju rijetko prepoznajemo. Može nam biti sjajan okvir za rješavanje niza politika. IUCN iz Malage razvija suradnju s novinarima, u kojoj aktivno sudjeluju i naši novinari iz Hrvatske, Srbije i Albanije, kako bi ih upoznavali i rješavali ekološke probleme koji postaju neki od najznačajnijih problema u svijetu. Plastika, čija proizvodnja eksponencijalno raste, a za koju do sada ne postoji efikasno zbrinjavanje, jedan je od najvećih ekoloških problema u svijetu, a Sredozemno more je izgleda najzagađenije njome. Plastika je ušla u žive organizme, u tkiva riba i oko 180 vrsta koje su analizirane, i u naš hranidbeni lanac. Evo, upravo danas je EU objavila da su Europski parlament i Vijeće Europske unije postigli načelni politički dogovor o mjerama Komisije za rješavanje problema otpada u moru na samom izvoru. Zabranjuje deset plastičnih proizvoda koji najčešće onečišćuju plaže.

Crne Gore nema nigdje

MONITOR:  Doktorirali ste na studiju karstologije  i u Vašim naučnim istraživanjima posebno ste se bavili dinarskim kršom i pećinama. Šta ste utvrdili tim istraživanjima?
LUČIĆ: Prati nas čudna nesreća da našu najveću prirodnu vrijednost, a to je dinarski krš, s najvećim geomorfološkim i biološkim diverzitetom u svijetu, smatramo nečim lošim, nevrijednim, što treba potaracati.

U raspodjeli prirodnih vrijednost  dinarskog krša, prostora od Udina do Skadarskog jezera, mala Crna Gora ima podjednako važnu ulogu kao i druge zemlje, ali je ona po sudjelovanju u istraživanjima, unatoč sjajnim imenima poput akademika Gordana Karamana, i po upravljanju i zaštiti, vidljivo podzastupljena. Zapravo, nema je nigdje.

Primjer je serijski upis dinarskog krša na Svjetsku listu, koji je UNESCO predlagao po sličnom modelu kao u Kini, gdje je objeručke prihvaćen, ali on ovdje nije prošao, jer državne administracije nisu vidjele važnost toga. I sve je propalo, UNESCO se povukao. Ne znaš je li gore ponašanje vlasti ili novinarstva koje u tome nije vidjelo ništa vrijedno pisanja. U Crnoj Gori iz vlasti mi nitko nije odgovorio ni  na jedan poziv, mislio sam da u Ministarstvu održivog razvoja sjede voštane figure koje ne podižu slušalice, pa sam pokrenuo upravni postupak prava na pristup informacijama, koji je također zamro u administraciji.

Volio bih da crnogorska javnost postane svjesna prirodnih vrijednosti koje ima, ali i ranjivosti tih vrijednosti. Vjerojatno bi bili ponosni da znaju da su u međunarodnoj literaturi narodni nazivi na nekoliko krških pojava uzeti iz našeg narodnog jezika. Ne znam da smo i u čemu tako dobri i međunarodno afirmirani. Volio bih da znaju da je npr. Nikšićko polje jedno od polja s najviše ponora u svijetu i da je to znak razvijenosti krša. I da ćemo i dalje sebi davati autogolove ako na takvom kršu budemo gradili brane, a ne radili ono što se radi na Plitvicama ili u Postojni. Zato su, uostalom, Slovenci odustali od zahvata na Cerkniškom polju i vratili ga u prvobitno stanje.

Najbolji  novinari  preživljavaju

MONITOR:  Dugo ste bili novinar. Prije devet godina zbog mobinga u Hini, kada su Vas, pored ostalog, etiketirali da ste ljevičar, donesena je sudska presuda u Vašu korist. Kako  ocjenjujete današnju medijsku scenu u Hrvatskoj – ima li cenzure, kontroliše li vlast medije, kakav je položaj novinara?
LUČIĆ: Prostor medija koji zastupaju javne interese sve se više sužava, oglašivači sve više kroje politiku medijima, a lokalni mediji su sve više PR lokalnim vlastima. Bivši ministar Hasanbegović  je rasturio nekomercijalne medije koji su lijepo krenuli, a njegova nasljednica odugovlači s normalizacijom i donošenjem medijske politike i strategije. Brojni odlični novinari su ostali bez posla i preživljavaju kako znaju i umiju, tako da je pitanje sloboda potisnuto pitanjima golog preživljavanja. Luč slobode ostala je na nekoliko nezavisnih portala, i kako stvari stoje, jedini slobodni tjednik u Hrvatskoj su srpske Novosti.

Veseljko  KOPRIVICA