Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO  LUČIĆ, NOVINAR I EKOLOG IZ ZAGREBA: Duboka evropska periferija

Objavljeno prije

na

Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati

 

MONITOR:  Kako biste ukratko opisali današnju Hrvatsku, članicu EU?
LUČIĆ: Manje je napetosti  i straha u politici, koja je eskalirala za vrijeme prošle vlade Tomislava Karamarka. Ali, kvaliteta života, kada se gleda po onim poznatim pokazateljima, nije se bitno promijenila. Studije pokazuju da je Hrvatske, nekada druga najrazvijenija republika u Jugoslaviji i uz Češku najrazvijeniji dio socijalističkog svijeta, danas duboka europska periferija.

MONITOR:  Koji su najaktuelniji problemi sa kojima se danas suočava hrvatsko društvo?
LUČIĆ: Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati. To je slučaj i na područjima na kojima je usvojila formalno standarde prilikom pristupanja EU. Nažalost, samo formalno. Reagira ad hoc, bilo da se radi o politici, o požarima ili poplavama. Nema javnog dijaloga o bitnim pitanjima kakva su,  na primjer, obrazovanje i razvoj. Hrvatska reagira kao da gledate izvještaj nakon eksplozije negdje na Bliskom istoku: cika, vika i metež.

Najaktualniji primjer demografija i odseljavanje. Vlast ga prigodničarski „rješava“ jeftinim institucionalnim fintama poput uvođenja resora demografije, kojeg nakon dvije godine napusti pomoćnik  ministra s obrazloženjem da vlast nema namjeru ništa ozbiljno napraviti. Da se ne bi varali, to je problem koji je puno veći od naših država, kao i mnogi problemi na koje izravno utječe globalizacija. Ali, može se puno popraviti ako se dobro pristupi. Zbog svega toga, većina ljudi u Hrvatskoj, kao i većini naših zemalja, živi znatno lošije, a elita se valja u prisvojenim javnim dobrima.

MONITOR: Da li aktuelna vlast tome poklanja dovoljno pažnje?
LUČIĆ: Ova kao svaka vlast u Hrvatskoj, kao i u okružju, prije svega je nametnik na javnom dobru. Ona sve procese iz područja javnog interesa prevodi u svoje korporativne i privatne interese. Zna se tko određuje tok novca, kome i  kroz koje kanale. Ona je izvor korupcije, što možete sada vidjeti po osiguravanju saborske većine i većine u Gradu Zagrebu, po zbivanjima u Agrokoru, i u nizu javnih poduzeća koje vode politički namjesnici. Afere koje isplivaju u javnost, isplivaju jer je to dio taktike obračuna snaga koje se bore za prevlast.

MONITOR: Nedavno je u Zagrebu podignut spomenik Franji Tuđmanu, oko čije se zaostavštine u Hrvatskoj vode žestoke  polemike. Kakvo je Vaše mišljenje o prvom predsjedniku samostalne Hrvatske?
LUČIĆ: Po Hrvatskoj  je mnogo Tuđmanovih spomenika kojima je zajedničko da su nestručno postavljani i da su ružni. Mesić je za zadnji rekao da nije došao na njegovo otkrivanje jer je plašljiv čovjek. Hrvatska kontroverza je da je Tuđman nedvojbeno najpriznatiji političar unutar nove Hrvatske, ali da je zbog svega, a posebno zbog pravomoćne presude na suđenju šestorki u Hagu, koja kaže da je bio dio udruženog zločinačkog pothvata, veliko opterećenje Hrvatskoj. Tuđman je i za života izazivao podjele jer ga mnogi nisu voljeli ni podnosili, a sigurno ni danas ne može demokratski integrirati Hrvatsku. Hrvatska se u početku nije odlučila za jednog Vladu Gotovca, kao što je učinila da opet spomenemo Češku s Vaclavom Havelom, nego su se saborski zastupnici HDZ-a, oni koji su javno tvrdili da je kilo mozga dvije marke, izrugivali s njim.

MONITOR: Vi ste rodom iz Ravnog. Kakav je Vaš stav o  planovima da Herceg Bosna bude treći entitet u BiH?
LUČIĆ: Nemojte misliti da je treći entitet i na koji način za hrvatsko dobro u BiH. On je mantra jedne politike, kao i treći kanal. Do sada su braća uništila nekoliko takvih kanala, umjesto da su ih iskreno koristili za ono što je njihova izvorna namjena, za izgradnju javnog dobra i integraciju društva putem informacija. Pri tome su hrvatske novinare dovodili na prosjački štap i izbacivali ih na ulice.

MONITOR: Prije tri godine kao novinar HINE ušli ste sa kolonom izbjeglica iz Makedonije u Srbiju i policija Vas je tom prilikom pritvorila u Preševu. Ovih dana mediji javljaju da policija Hrvatske nasilno vraća sirijske migrante u BiH. Šta Vi o tome mislite?
LUČIĆ: Hrvatsku je zapalo da trenutno obavlja prljavi posao za „Tvrđavu“ Europu, i to je svojevrsni test da se dokaže i zasluži ući u šengensku Europu. Nedavno je hrvatska policija za to bila i nagrađena u Bruxellesu. U Hrvatskoj ne prevladava antimigrantska atmosfera, iako je ima. Migrantima nije cilj Hrvatska, niti su migracije problem koji Hrvatska može riješiti. Rekli smo da ne može ni svoje. U umreženom svijetu Europa je mamac dobrog života milijunima ljudi koji pate u zemljama ratova i neimaštine. Oni su se pokrenuli  i svatko tko vidi te rijeke ljudi stječe dojam da ih ne može zaustaviti nikakva zabrana. Pisao sam o tome s bugarske, grčke i srpske granice, a stjecajem okolnosti i promjenom obaveza u redakciji, sad znatno manje, što mi ne služi na čast.

MONITOR: Autor ste i nekoliko knjiga o ratnim stradanjima tokom rata devedesetih prošlog  vijeka. Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa nedavnom prošlošću?
LUČIĆ: Kao i drugdje, i u Hrvatskoj su na suočavanja s nedavnom prošlošću spremni uglavnom samo malobrojni ljudi iz udruga i neki intelektualci. Obzor naših etičkih vrijednosti su naše nacionalne granice, i izvan njih ne funkcioniraju. Žrtve su dalje politički materijal kojim se manipulira. Naše su žrtve nepravedno stradale, a njihove su zločinci. To je moment koji dobro pokazuje nezrelost društva, nedostatak građanskog odgoja, pa i ako hoćete loš rad vjerskih zajednica.

MONITOR:  U regionu jača desnica, relativizuju se zločini, afirmišu ustaštvo i četništvo, odnosi između Hrvatske, Srbije i BiH daleko su od  normalnih… Čemu to vodi?
LUČIĆ: Može voditi svuda, naravno, ali će presudno ovisiti o tome šta rade veliki, i kako se njihove politike prelamaju preko nas. Naša društva nisu društva zrelog građanina sposobnog kritički prosuđivati, nego su dubinski plemenska, s kojima moderne politike upravljaju iz nacionalnih centara tako da stalno pobuđuju antagonizme. Danas im je na pomoći diskurzivna mreža novih medija i društvenih grupa, koja je posljednjih  godina strahovito ubrzala propagiranje negativnih stvari.

Tako jedan refleks tradicije, u kojoj je također uskladištena narodna mudrost opstanka u okolišu i zajedno s drugima, umjesto kritičke domestifikacije, zloupotrebljavamo protiv napretka i protiv drugih.

Trebalo bi ozbiljno razgovarati o mogućnostima naših tradicija. Mi ih precjenjujemo i mećemo na njih samar modernizma koji one ne mogu ponijeti. Uspoređujemo se s francuskom kulturom i iskustvima njihovih sloboda, a recimo, u Popovu polju sredinom 19. stoljeća ni u jednoj kući nije bilo Isusove slike niti su ljudi znali kako je on izgledao. U nekim selima, kažu putopisci, sve su kuće odreda bile prekrivene raženim krovom, a đevojke su se krale znatno češće nego redovito dovodile. Zato kod nas danas imamo većinu koja ne prepoznaje odgovornost za javno dobro, jer zapravo vidi samo plemenski interes i kaže pusti šta ću se ja to miješati, nije moje.

Bio sam nedavno u Barceloni i tražio spomenike Građanskog rata, ali sam ih teško nalazio. Kasnije su mi povjesničari rekli da postoji dogovor politika da se s time oprezno barata da se ne bi produbljivale ionako jake podjele.

MONITOR: U Barseloni ste bili na susretu novinara Meditarana koji se bave ekologijom i razgovarali  o plastičnom smeću u moru, kome pripada i Crna Gora. Koje su glavne poruke sa tog skupa?
LUČIĆ: Mediteran je naša zajednička kuća koju rijetko prepoznajemo. Može nam biti sjajan okvir za rješavanje niza politika. IUCN iz Malage razvija suradnju s novinarima, u kojoj aktivno sudjeluju i naši novinari iz Hrvatske, Srbije i Albanije, kako bi ih upoznavali i rješavali ekološke probleme koji postaju neki od najznačajnijih problema u svijetu. Plastika, čija proizvodnja eksponencijalno raste, a za koju do sada ne postoji efikasno zbrinjavanje, jedan je od najvećih ekoloških problema u svijetu, a Sredozemno more je izgleda najzagađenije njome. Plastika je ušla u žive organizme, u tkiva riba i oko 180 vrsta koje su analizirane, i u naš hranidbeni lanac. Evo, upravo danas je EU objavila da su Europski parlament i Vijeće Europske unije postigli načelni politički dogovor o mjerama Komisije za rješavanje problema otpada u moru na samom izvoru. Zabranjuje deset plastičnih proizvoda koji najčešće onečišćuju plaže.

 

Crne Gore nema nigdje

MONITOR:  Doktorirali ste na studiju karstologije  i u Vašim naučnim istraživanjima posebno ste se bavili dinarskim kršom i pećinama. Šta ste utvrdili tim istraživanjima?
LUČIĆ: Prati nas čudna nesreća da našu najveću prirodnu vrijednost, a to je dinarski krš, s najvećim geomorfološkim i biološkim diverzitetom u svijetu, smatramo nečim lošim, nevrijednim, što treba potaracati.

U raspodjeli prirodnih vrijednost  dinarskog krša, prostora od Udina do Skadarskog jezera, mala Crna Gora ima podjednako važnu ulogu kao i druge zemlje, ali je ona po sudjelovanju u istraživanjima, unatoč sjajnim imenima poput akademika Gordana Karamana, i po upravljanju i zaštiti, vidljivo podzastupljena. Zapravo, nema je nigdje.

Primjer je serijski upis dinarskog krša na Svjetsku listu, koji je UNESCO predlagao po sličnom modelu kao u Kini, gdje je objeručke prihvaćen, ali on ovdje nije prošao, jer državne administracije nisu vidjele važnost toga. I sve je propalo, UNESCO se povukao. Ne znaš je li gore ponašanje vlasti ili novinarstva koje u tome nije vidjelo ništa vrijedno pisanja. U Crnoj Gori iz vlasti mi nitko nije odgovorio ni  na jedan poziv, mislio sam da u Ministarstvu održivog razvoja sjede voštane figure koje ne podižu slušalice, pa sam pokrenuo upravni postupak prava na pristup informacijama, koji je također zamro u administraciji.

Volio bih da crnogorska javnost postane svjesna prirodnih vrijednosti koje ima, ali i ranjivosti tih vrijednosti. Vjerojatno bi bili ponosni da znaju da su u međunarodnoj literaturi narodni nazivi na nekoliko krških pojava uzeti iz našeg narodnog jezika. Ne znam da smo i u čemu tako dobri i međunarodno afirmirani. Volio bih da znaju da je npr. Nikšićko polje jedno od polja s najviše ponora u svijetu i da je to znak razvijenosti krša. I da ćemo i dalje sebi davati autogolove ako na takvom kršu budemo gradili brane, a ne radili ono što se radi na Plitvicama ili u Postojni. Zato su, uostalom, Slovenci odustali od zahvata na Cerkniškom polju i vratili ga u prvobitno stanje.

Najbolji  novinari  preživljavaju

MONITOR:  Dugo ste bili novinar. Prije devet godina zbog mobinga u Hini, kada su Vas, pored ostalog, etiketirali da ste ljevičar, donesena je sudska presuda u Vašu korist. Kako  ocjenjujete današnju medijsku scenu u Hrvatskoj – ima li cenzure, kontroliše li vlast medije, kakav je položaj novinara?
LUČIĆ: Prostor medija koji zastupaju javne interese sve se više sužava, oglašivači sve više kroje politiku medijima, a lokalni mediji su sve više PR lokalnim vlastima. Bivši ministar Hasanbegović  je rasturio nekomercijalne medije koji su lijepo krenuli, a njegova nasljednica odugovlači s normalizacijom i donošenjem medijske politike i strategije. Brojni odlični novinari su ostali bez posla i preživljavaju kako znaju i umiju, tako da je pitanje sloboda potisnuto pitanjima golog preživljavanja. Luč slobode ostala je na nekoliko nezavisnih portala, i kako stvari stoje, jedini slobodni tjednik u Hrvatskoj su srpske Novosti.

Veseljko  KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo