Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO  LUČIĆ, NOVINAR I EKOLOG IZ ZAGREBA: Duboka evropska periferija

Objavljeno prije

na

Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati

 

MONITOR:  Kako biste ukratko opisali današnju Hrvatsku, članicu EU?
LUČIĆ: Manje je napetosti  i straha u politici, koja je eskalirala za vrijeme prošle vlade Tomislava Karamarka. Ali, kvaliteta života, kada se gleda po onim poznatim pokazateljima, nije se bitno promijenila. Studije pokazuju da je Hrvatske, nekada druga najrazvijenija republika u Jugoslaviji i uz Češku najrazvijeniji dio socijalističkog svijeta, danas duboka europska periferija.

MONITOR:  Koji su najaktuelniji problemi sa kojima se danas suočava hrvatsko društvo?
LUČIĆ: Hrvatska nema ni u čemu efikasnu javnu politiku, nema odgovor ni na kakav izazov ili potres koji je zahvati. To je slučaj i na područjima na kojima je usvojila formalno standarde prilikom pristupanja EU. Nažalost, samo formalno. Reagira ad hoc, bilo da se radi o politici, o požarima ili poplavama. Nema javnog dijaloga o bitnim pitanjima kakva su,  na primjer, obrazovanje i razvoj. Hrvatska reagira kao da gledate izvještaj nakon eksplozije negdje na Bliskom istoku: cika, vika i metež.

Najaktualniji primjer demografija i odseljavanje. Vlast ga prigodničarski „rješava“ jeftinim institucionalnim fintama poput uvođenja resora demografije, kojeg nakon dvije godine napusti pomoćnik  ministra s obrazloženjem da vlast nema namjeru ništa ozbiljno napraviti. Da se ne bi varali, to je problem koji je puno veći od naših država, kao i mnogi problemi na koje izravno utječe globalizacija. Ali, može se puno popraviti ako se dobro pristupi. Zbog svega toga, većina ljudi u Hrvatskoj, kao i većini naših zemalja, živi znatno lošije, a elita se valja u prisvojenim javnim dobrima.

MONITOR: Da li aktuelna vlast tome poklanja dovoljno pažnje?
LUČIĆ: Ova kao svaka vlast u Hrvatskoj, kao i u okružju, prije svega je nametnik na javnom dobru. Ona sve procese iz područja javnog interesa prevodi u svoje korporativne i privatne interese. Zna se tko određuje tok novca, kome i  kroz koje kanale. Ona je izvor korupcije, što možete sada vidjeti po osiguravanju saborske većine i većine u Gradu Zagrebu, po zbivanjima u Agrokoru, i u nizu javnih poduzeća koje vode politički namjesnici. Afere koje isplivaju u javnost, isplivaju jer je to dio taktike obračuna snaga koje se bore za prevlast.

MONITOR: Nedavno je u Zagrebu podignut spomenik Franji Tuđmanu, oko čije se zaostavštine u Hrvatskoj vode žestoke  polemike. Kakvo je Vaše mišljenje o prvom predsjedniku samostalne Hrvatske?
LUČIĆ: Po Hrvatskoj  je mnogo Tuđmanovih spomenika kojima je zajedničko da su nestručno postavljani i da su ružni. Mesić je za zadnji rekao da nije došao na njegovo otkrivanje jer je plašljiv čovjek. Hrvatska kontroverza je da je Tuđman nedvojbeno najpriznatiji političar unutar nove Hrvatske, ali da je zbog svega, a posebno zbog pravomoćne presude na suđenju šestorki u Hagu, koja kaže da je bio dio udruženog zločinačkog pothvata, veliko opterećenje Hrvatskoj. Tuđman je i za života izazivao podjele jer ga mnogi nisu voljeli ni podnosili, a sigurno ni danas ne može demokratski integrirati Hrvatsku. Hrvatska se u početku nije odlučila za jednog Vladu Gotovca, kao što je učinila da opet spomenemo Češku s Vaclavom Havelom, nego su se saborski zastupnici HDZ-a, oni koji su javno tvrdili da je kilo mozga dvije marke, izrugivali s njim.

MONITOR: Vi ste rodom iz Ravnog. Kakav je Vaš stav o  planovima da Herceg Bosna bude treći entitet u BiH?
LUČIĆ: Nemojte misliti da je treći entitet i na koji način za hrvatsko dobro u BiH. On je mantra jedne politike, kao i treći kanal. Do sada su braća uništila nekoliko takvih kanala, umjesto da su ih iskreno koristili za ono što je njihova izvorna namjena, za izgradnju javnog dobra i integraciju društva putem informacija. Pri tome su hrvatske novinare dovodili na prosjački štap i izbacivali ih na ulice.

MONITOR: Prije tri godine kao novinar HINE ušli ste sa kolonom izbjeglica iz Makedonije u Srbiju i policija Vas je tom prilikom pritvorila u Preševu. Ovih dana mediji javljaju da policija Hrvatske nasilno vraća sirijske migrante u BiH. Šta Vi o tome mislite?
LUČIĆ: Hrvatsku je zapalo da trenutno obavlja prljavi posao za „Tvrđavu“ Europu, i to je svojevrsni test da se dokaže i zasluži ući u šengensku Europu. Nedavno je hrvatska policija za to bila i nagrađena u Bruxellesu. U Hrvatskoj ne prevladava antimigrantska atmosfera, iako je ima. Migrantima nije cilj Hrvatska, niti su migracije problem koji Hrvatska može riješiti. Rekli smo da ne može ni svoje. U umreženom svijetu Europa je mamac dobrog života milijunima ljudi koji pate u zemljama ratova i neimaštine. Oni su se pokrenuli  i svatko tko vidi te rijeke ljudi stječe dojam da ih ne može zaustaviti nikakva zabrana. Pisao sam o tome s bugarske, grčke i srpske granice, a stjecajem okolnosti i promjenom obaveza u redakciji, sad znatno manje, što mi ne služi na čast.

MONITOR: Autor ste i nekoliko knjiga o ratnim stradanjima tokom rata devedesetih prošlog  vijeka. Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa nedavnom prošlošću?
LUČIĆ: Kao i drugdje, i u Hrvatskoj su na suočavanja s nedavnom prošlošću spremni uglavnom samo malobrojni ljudi iz udruga i neki intelektualci. Obzor naših etičkih vrijednosti su naše nacionalne granice, i izvan njih ne funkcioniraju. Žrtve su dalje politički materijal kojim se manipulira. Naše su žrtve nepravedno stradale, a njihove su zločinci. To je moment koji dobro pokazuje nezrelost društva, nedostatak građanskog odgoja, pa i ako hoćete loš rad vjerskih zajednica.

MONITOR:  U regionu jača desnica, relativizuju se zločini, afirmišu ustaštvo i četništvo, odnosi između Hrvatske, Srbije i BiH daleko su od  normalnih… Čemu to vodi?
LUČIĆ: Može voditi svuda, naravno, ali će presudno ovisiti o tome šta rade veliki, i kako se njihove politike prelamaju preko nas. Naša društva nisu društva zrelog građanina sposobnog kritički prosuđivati, nego su dubinski plemenska, s kojima moderne politike upravljaju iz nacionalnih centara tako da stalno pobuđuju antagonizme. Danas im je na pomoći diskurzivna mreža novih medija i društvenih grupa, koja je posljednjih  godina strahovito ubrzala propagiranje negativnih stvari.

Tako jedan refleks tradicije, u kojoj je također uskladištena narodna mudrost opstanka u okolišu i zajedno s drugima, umjesto kritičke domestifikacije, zloupotrebljavamo protiv napretka i protiv drugih.

Trebalo bi ozbiljno razgovarati o mogućnostima naših tradicija. Mi ih precjenjujemo i mećemo na njih samar modernizma koji one ne mogu ponijeti. Uspoređujemo se s francuskom kulturom i iskustvima njihovih sloboda, a recimo, u Popovu polju sredinom 19. stoljeća ni u jednoj kući nije bilo Isusove slike niti su ljudi znali kako je on izgledao. U nekim selima, kažu putopisci, sve su kuće odreda bile prekrivene raženim krovom, a đevojke su se krale znatno češće nego redovito dovodile. Zato kod nas danas imamo većinu koja ne prepoznaje odgovornost za javno dobro, jer zapravo vidi samo plemenski interes i kaže pusti šta ću se ja to miješati, nije moje.

Bio sam nedavno u Barceloni i tražio spomenike Građanskog rata, ali sam ih teško nalazio. Kasnije su mi povjesničari rekli da postoji dogovor politika da se s time oprezno barata da se ne bi produbljivale ionako jake podjele.

MONITOR: U Barseloni ste bili na susretu novinara Meditarana koji se bave ekologijom i razgovarali  o plastičnom smeću u moru, kome pripada i Crna Gora. Koje su glavne poruke sa tog skupa?
LUČIĆ: Mediteran je naša zajednička kuća koju rijetko prepoznajemo. Može nam biti sjajan okvir za rješavanje niza politika. IUCN iz Malage razvija suradnju s novinarima, u kojoj aktivno sudjeluju i naši novinari iz Hrvatske, Srbije i Albanije, kako bi ih upoznavali i rješavali ekološke probleme koji postaju neki od najznačajnijih problema u svijetu. Plastika, čija proizvodnja eksponencijalno raste, a za koju do sada ne postoji efikasno zbrinjavanje, jedan je od najvećih ekoloških problema u svijetu, a Sredozemno more je izgleda najzagađenije njome. Plastika je ušla u žive organizme, u tkiva riba i oko 180 vrsta koje su analizirane, i u naš hranidbeni lanac. Evo, upravo danas je EU objavila da su Europski parlament i Vijeće Europske unije postigli načelni politički dogovor o mjerama Komisije za rješavanje problema otpada u moru na samom izvoru. Zabranjuje deset plastičnih proizvoda koji najčešće onečišćuju plaže.

 

Crne Gore nema nigdje

MONITOR:  Doktorirali ste na studiju karstologije  i u Vašim naučnim istraživanjima posebno ste se bavili dinarskim kršom i pećinama. Šta ste utvrdili tim istraživanjima?
LUČIĆ: Prati nas čudna nesreća da našu najveću prirodnu vrijednost, a to je dinarski krš, s najvećim geomorfološkim i biološkim diverzitetom u svijetu, smatramo nečim lošim, nevrijednim, što treba potaracati.

U raspodjeli prirodnih vrijednost  dinarskog krša, prostora od Udina do Skadarskog jezera, mala Crna Gora ima podjednako važnu ulogu kao i druge zemlje, ali je ona po sudjelovanju u istraživanjima, unatoč sjajnim imenima poput akademika Gordana Karamana, i po upravljanju i zaštiti, vidljivo podzastupljena. Zapravo, nema je nigdje.

Primjer je serijski upis dinarskog krša na Svjetsku listu, koji je UNESCO predlagao po sličnom modelu kao u Kini, gdje je objeručke prihvaćen, ali on ovdje nije prošao, jer državne administracije nisu vidjele važnost toga. I sve je propalo, UNESCO se povukao. Ne znaš je li gore ponašanje vlasti ili novinarstva koje u tome nije vidjelo ništa vrijedno pisanja. U Crnoj Gori iz vlasti mi nitko nije odgovorio ni  na jedan poziv, mislio sam da u Ministarstvu održivog razvoja sjede voštane figure koje ne podižu slušalice, pa sam pokrenuo upravni postupak prava na pristup informacijama, koji je također zamro u administraciji.

Volio bih da crnogorska javnost postane svjesna prirodnih vrijednosti koje ima, ali i ranjivosti tih vrijednosti. Vjerojatno bi bili ponosni da znaju da su u međunarodnoj literaturi narodni nazivi na nekoliko krških pojava uzeti iz našeg narodnog jezika. Ne znam da smo i u čemu tako dobri i međunarodno afirmirani. Volio bih da znaju da je npr. Nikšićko polje jedno od polja s najviše ponora u svijetu i da je to znak razvijenosti krša. I da ćemo i dalje sebi davati autogolove ako na takvom kršu budemo gradili brane, a ne radili ono što se radi na Plitvicama ili u Postojni. Zato su, uostalom, Slovenci odustali od zahvata na Cerkniškom polju i vratili ga u prvobitno stanje.

Najbolji  novinari  preživljavaju

MONITOR:  Dugo ste bili novinar. Prije devet godina zbog mobinga u Hini, kada su Vas, pored ostalog, etiketirali da ste ljevičar, donesena je sudska presuda u Vašu korist. Kako  ocjenjujete današnju medijsku scenu u Hrvatskoj – ima li cenzure, kontroliše li vlast medije, kakav je položaj novinara?
LUČIĆ: Prostor medija koji zastupaju javne interese sve se više sužava, oglašivači sve više kroje politiku medijima, a lokalni mediji su sve više PR lokalnim vlastima. Bivši ministar Hasanbegović  je rasturio nekomercijalne medije koji su lijepo krenuli, a njegova nasljednica odugovlači s normalizacijom i donošenjem medijske politike i strategije. Brojni odlični novinari su ostali bez posla i preživljavaju kako znaju i umiju, tako da je pitanje sloboda potisnuto pitanjima golog preživljavanja. Luč slobode ostala je na nekoliko nezavisnih portala, i kako stvari stoje, jedini slobodni tjednik u Hrvatskoj su srpske Novosti.

Veseljko  KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo