U svijetlu ili bolje reći sjenci aktuelne krize, pitanje je da li postoji zajednički uzrok, imenitelj ekonomskim krizama, ovo tim prije što potonju nijesu uspjeli da predvide čak ni renomirani instituti. U tom cilju sam uporedio krize novijeg datuma, koje tangiraju ili su slične domaćoj ekonomiji. Dakle, uzeo sam u obzir aktuelnu dužničku krizu, istočno azijsku krizu (1997) i argentinsku krizu (2002). O aktuelnoj krizi je već dosta toga rečeno. Jeftin novac u velikim količinama, davanje hipotekarnih zajmova zajmotražiocima bez boniteta, rast cijena nekretnina, ukrupnjavanje hipotekarnih zajmova i njihova prodaja, nemogućnost zajmotražioca da otplate kredite, te pad cijena nekretnina, stresni gubici… Ključne su riječi u analizi aktuelne krize. Azijska kriza je po Štiglicu nastala liberalizacijom tržišta kapitala. Istočno azijske ekonomije su decenijama, zahvaljujući domaćinskoj razvojnoj politici, bilježile privredni rast. Pritisak je bio da se otvore zapadnom kapitalu, jer više kapitala, će donijeti veći rast. Priliv sredstava je uskoro doveo do rasta cijena nekretnina, hartija od vrijednosti i zaduživanja kompanija. Po koju cijenu? Na prvu glasinu na Wall stritu da Južna Koreja neće moći da servisira dugove, investitori su počeli da povlače sredstva. Dubina krize je bila tolika da obrazovni sistem Tajvana nije funkcionisao. Obrazovaniji građani su držali časove djeci u kraju. MMF je savjetovao da se kamatne stope povećaju kako valuta ne bi devalvirala, i smanji potrošnja, što je pogoršalo situaciju. Gospodin Đukanović bi bio u pravu kada kaže da bi intervencija MMF-a usporila privredni rast. Kažem, bio bi u pravu kada bi Crna Gora imala značajnu proizvodnju. Ali proizvodnja u Crnoj Gori je opala za vrijeme rasta tražnje. Interesantno je da je Južna Koreja imala 40 godina autokratiju, ali i značajan i ujednačen privredni rast, sa politikama preovladavanja socijalnih razlika. Mi imamo demokratiju, al nisam siguran da imamo održiv privredni rast, mada istraživanje UNDP-a tvrdi, da trećina populacije živi u siromaštvu. Zašto je korejska autokratija dovela do razvoja, a naša demokratija do stagnacije, recesije i socijalnih razlika? Argentina je izvozila sirovine, uvozila finalne proizvode, visoka potrošnja je finansirana zaduživanjem. Velike strane banke su ,,preklopile” domaće. Kreditirale su multinacionalne kompanije, ali ne i domaća mala i srednja preduzeća, tako da je taj sektor ostao nerazvijen. Odsustvo privrednog rasta i zaduženost dovele su u nesposobnost Argentinu da isplaćuje dugove i u krajnjem do socijalnih nemira. Mada je novac na finansijskim tržištima jeftin, kamatne stope u Crnoj Gori su visoke i nepovoljne malim preduzećima. Argentina je 1870. bila jedanaesta u svijetu po per capita dohotku, ispred Njemačke. Prije dvije godine izvještavajući o berzi u Crnoj Gori, mediji su metaforično konstatovali ,,crnogorskog orla koji leti visoko”. Kao opšti uzrok kriza možemo konstatovati upumpavanje kapitala i zajmova, koji prevazilaze apsorpcione kapacitete privrede. Scenario je naduvavanje balona cijena nekretnina i hartija od vrijednosti. Rast cijena postaje jedini motiv, do trenutka pucanja balona, poslije čega ostaju gubici, a država regulator – ,,davež”, postaje anđeo spasilac, iz džepa poreskih obveznika. Južna Koreja je imala jaku izvoznu ekonomiju koju je sačuvala i relativno brzo izašla iz krize. Obama može da štampa dolar i ,,krpi” gubitke Wall streeta. Crna Gora (ne)srećom ne može da štampa euro. Izvoz je opao za 30 odsto. Mada je Vlada hitno skratila mandat Skupštini, kako bi dobila legitimitet da ,,brodi krizom”, već dva mjeseca se nije konstituisala uz većinu, koju je nadmašio samo predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev u nacionalnom parlamentu.

Zarija PEJOVIĆ