Povežite se sa nama

OKO NAS

Kako zaštiti ulcinjsku Solanu: Više tuđa nego naša briga

Objavljeno prije

na

,,Solana u Ulcinju nije samo važna tema na nacionalnom, već je ona postala značajna i na međunarodnom nivou. Širu publiku veoma zanima ta interakcija ljudi i prirode”, kazao je poznati holanski arhitekta, istoričar i kritičar Bart Locma, koji živi i radi u Austriji.

On će biti crnogorski kustos na 15. Bijenalu arhitekture, koji počinje krajem maja u Veneciji, a na kojem će naša zemlja predstaviti projekat Solana Ulcinj.

Ovih dana je iz Vlade Crne Gore saopšteno i zalaganje za ,,održivo korišćenje ulcinjske Solane kao budućeg Ramsar područja”.

,,U tom kontekstu, a u skladu sa međunarodnim obavezama, prije svega Konvencijom o vlažnim staništima – Ramsar konvencijom, preduzeli smo inicijalne korake u cilju zaštite Solane na međunarodnom nivou, vodeći se time da održivost mora biti jedini koncept razvoja u Crnoj Gori i jedini pristup za ulaganje u razvoj zaštićenih područja”, naveli su iz Ministarstva održivog razvoja i turizma.

Prethodnih dana nevladine organizacije su kritikovale Vladu što oteže sa preduzimanjem konkretnih koraka koji bi vodili upisivanju Solane na Ramsarsku listu ilustrujući to činjenicom da Vlada još nije predala formular Ramsar Sekretarijatu.

U kabinetu premijera Mila Đukanovića su uvjereni da ukoliko se ovaj prostor upiše u listu močvarnih staništa od međunarodnog značaja, definitivno će biti spriječena svaka građevinska aktivnost na Solani.

Suočen sa sve većim pritiscima i domaćih i evropskih organizacija ministar zaštite životne sredine i turizma Branimir Gvozdenović je rekao “da ne zna da postoji bilo koji planski dokument u kojem je bila prisutna gradnja stanova na Solani”.

On je kazao da je i u Prijedlogu Prostorno-urbanističkog plana Ulcinja (PUP) i u Nacrtu Prostornog plana posebne namjene za obalno područje (PPPNOP) prioritet – zaštita tog prostora.

No, u Centru za zaštitu i proučavanje ptica tvrde da crnogorski zvaničnici namjerno dovode u pitanje proces zaštite Solane na svjetskom nivou, pa čak i tok pristupnih pregovora sa EU, jer je zaštita tog prostora uslov otvaranja poglavlja 27 – životna sredina i klimatske promjene: ,,Ono što čitav proces zaštite dodatno obesmišljava jeste posljednji nacrt PPPNOP koji predviđa turističku valorizaciju Solane sa hotelima (1.500 kreveta), marinama i sličnim sadržajem koji je u potpunoj suprotnosti sa studijom zaštite i proizvodnjom soli”.

Pokušavajući da dobije na vremenu Ministarstvo održivog razvoja i turizma odgađa saglasnost na nacrt akta i studije zaštite kako bi se u ulcinjskom parlamentu Solana proglasila spomenikom prirode.

Ali, manevarskog prostora za odgađanje donošenja takve odluke je sve manje. Nedavno je Gvozdenović o tome morao direktno da odgovara na sastanku sa šefom Delegacije EU u Podgorici Mitjom Drobničem i predstavnicima ambasada država članica EU u našoj zemlji. Naime, na tom skupu je jedna od najbitnijih tema bila upravo zaštita i dalji tretman Solane, te pravni tretman tog područja.

Razumijevajući da je đavo odnio šalu, u Eurofondu koji kontroliše kontroverzni biznismen Veselin Barović ovih dana pokuvašali su da uvjere domaću i međunarodnu javnost da su većinski paket akcija Solane stekli zakonski i transparentno. Ustvrdili su takođe da su za to najstarije ulcinjsko preduzeće platili tržišnu naknadu i da su stoga ispunjeni svi uslovi da Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte donese rješenje kojim bi se pravo korišćenje pretvorilo u pravo svojine.

Dok se to ne desi stečajna uprava Solane je najavila da više neće raspisivati javne licitacije za prodaju fabrike i 15,2 miliona kvadrata zemljišta.

Stečajni upravnik Ognjen Jovović kaže da bi u postojećim uslovima prodaja Solane bila besmislena: ,,Moramo da vidimo što je stav Savjeta i kako će Solana biti tretirana PUP-om Ulcinja”.

Odluka da je za Solanu plaćena pravična naknada je, inače, trebalo da bude donesena krajem decembra prošle godine, ali se od toga odustalo nakon oštrih upozorenja njemačke ambasadorke Gudrun Elizabet Štajnaker i nezavisnog poslanika Dritana Abazovića.

,,Solana je radila od 1934. godine, preživjela Drugi svjetski rat, ali joj je ova vlast došla glave. Kada je prije 11 godina privatizovana, njeni su dugovi bili 250.000 eura, a danas oni iznose oko osam miliona eura”, rekao je Abazović, konstatujući da je Solana najklasičniji primjer tranzicione pljačke. “Proizvodnje nema već tri sezone, oni koji upravljaju Solanom su sve pokrali i opljačkali. Takođe su imovinu preduzeća, odnosno državnu imovinu, stavili na hipoteku kod Prve banke i CKB-a”, kazao je Abazović.

Nakon što su albanske nacionalne stranke podržale aktuelnu Vladu, još je jači pritisak na njih da se uključe u igre oko Solane.

,,Ne mogu da razumijem da na volšeban način to ogromno prirodno bogatstvo i trud više generacija radnika tog ulcinjskog preduzeća treba da se poklone ko zna kome!?”, ocjenjuje predsjednik Opštinskog odbora Građanskog pokreta URA Omer Bajraktari.

On je poslanike i stranke koje su izglasali povjerenje kabinetu premijera Đukanovića pitao što će učiniti ,,ako Vlada odluči da je za kupovinu Solane na berzi za 800 hiljada eura plaćena pravična naknada, i u Valdanosu nacrta vile i hotele? Kakav će tada imati izgovor?”

Svi se, međutim, slažu samo u jednom: treba što prije početi pripreme i pokrenuti proizvodnju slanih kristala. Samo je to garancija očuvanja ekosistema, biodiverziteta i ptičje baze na Solani.

Zato se očekuje odgovor na ponudu jedne renomirane kompanije iz Italije koja je iskazala spremnost da uloži značajna sredstva u kompletnu rekonstrukciju Solane i da ukupnu proizvodnju od do sada maksimalnih 30.000 tona poveća na 120.000 i to uz primjenu najmodernije tehnologije.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo