Povežite se sa nama

OKO NAS

NEOBIČNI I USPJEŠNI KOLAŠINSKI PRIVATNI BIZNISI: Originalnošću protiv krize

Objavljeno prije

na

Uprkos obeshrabrujućem poslovnom ambijentu u gradu, opštem ekonomskom kolapsu i apatiji, nekoliko Kolašinki i Kolašinaca su svojim novcem, idejama i trudom, uspjeli da stvore male ili veće uspješne biznise, ili one za koje će se tek čuti.

Zajedničko im je što su počeli od originalne ideje, bar za tu sredinu, koje se prije njih nijedan sugrađanin „nije dosjetio”.

Tako se recimo iza pomalo nostalgičnog naziva Divnini medenjaci krije mlad, ali uspješan porodični posao sestara studentkinje Bojane i nezaposlene pravnice Snežane Janković. One, uz moralnu podršku i savjete majke Divne, već dvije godine u kuhinji porodične kuće, prave domaće medenjake. Od mnogih drugih sugrađanki, koje su svoje kulinarske vještine pokušavale da unovče, sestre Janković izdvaja kreativnost i originalnost, ali i strogo pridržavanje pravilima. Divnini medenjaci osvojili su Crnu Goru, zahvaljujući promociji po društvenim mrežama, a Bojana kaže da se prihodima „ne mogu požaliti”.

„Najviše je trebalo kreativnosti i korektnog odnosa prema korisnicima naših proizvoda. Medenjake pravimo isključivo od domaćih namirnica iz Kolašina, a osnovni sastojak je livadski med, sa obronaka Bjelasice i Sinjavine. Posebna priča je ukrašavanje, to jest, iscrtavanje, koje je pomalo i umjetnički rad”, kaže Bojana.

Divnini medenjaci prave se ručno, oblikuju starinskim modlicama, a nema ograničenja u oblicima i ukrasima. Limit su samo želje onih koji ih naručuju. Svaki praznik isprati i serija namjenski oblikovanih i ukrašenih kolačića. Mnogo se vodi računa i o pakovanju i o prezentaciji, a uspješnost prodaje govori da mlade Kolašinke i to rade na najbolji način.

„Od samog početka nijesmo računale samo na kolašinsko tržište. Naši su proizvodi najtraženiji na primorju i u Podgorici. Zaista smo zadovoljne, ali i ponosne što smo sve same postigle, bez pomoći i zaduživanja. Istina, za ovaj posao nijesu ni bila potrebna neka značajnija ulaganja, što se novca tiče. Na sreću, preduzetničkog duha i ideja nije nam falilo”, kažu uspješne sestre.

Njihov sugrađanin Pero Keker, odavno je privatni preduzetnik. Oprobao se u mnogim poslovima, ali je bio među prvima u državi kada je 1995. godine počeo da proizvodi humus, odnosno uzgaja kalifornijske gliste. Taj posao sam je vodio deceniju i po, a od prije nekoliko godina time se bavi i njegov sin.

„Tada sam bio gotovo jedini u Crnoj Gori, pa sam zahvaljujući toj činjenici i imao tržište. Snabdijevao sam humusom specijalizovane prodavnice i cvjećare po cijeloj Crnoj Gori. Ukoliko kao dobru zaradu računate dovoljno novca za osnovne potrebe porodice, onda se može reći da sam dobro zarađivao. To, su kao što su i ove sada, bile teške godine za privatne poslove, ukoliko nemate podršku države. Ja je nijesam imao, nažalost, od države sam dobio samo prepreke i spoticanja”, priča Keker.

I pored toga što na desetine Kolašinaca žive od prodaje drva za ogrijev, do prije godinu i po niko se nije sjetio da bukovinu prodaje u cjepanicama, složenu i praktično upakovanu. Tu dobro osmišljenu poslovnu ideju realizovali su u preduzeću Kolašin Energy. Vlasnici firme su Kolašinac Vlado Rubežić, koji je novac uložen u proizvodne programe zaradio tokom minulih godina u Bocvani i njegova supruga Jelica Simić. Do sada je u toj firmi posao i stalna solidna primanja našlo oko dvadeset Rubežićevih sugrađana, ali njegovi poslovni planovi su mnogo ambiciozniji, pa se računa da će Kolašin Energy ubrzo zaposliti još Kolašinaca. U najsavremeniju opremu supružnici Rubežići su do sada uložili stotine hiljada eura.

Osnovni proizvodni program Kolašin Energy trenutno je cijepano drvo za ogrijev u raznovrsnim pakovanjima i dimenzijama, a planiraju da otpočnu proizvodnju peleta, drvenih podova za izvoz.

,,Za razliku od ostalih preduzeća imamo potpuno automatizovanu proizvodnju – sa jedne strane ulaze balvani dužine šest metara, a na drugom kraju izlazi iscijepano drvo. Novina je i standardizovani proizvod, mogućnost pakovanja u paletu i u mrezu. Garantujemo za količinu isporučenog drveta. Imamo spreman proizvod za distribuciju u bilo koje doba godine. Mislim da smo veliku stvar uradili i za privatnike koji posjeduju sirovinu sa organizovanim otkupom”, kažu u Kolašin Energy.

Na sve su mislili, pa imaju i proizvode za ona domaćinstva koja povremeno koriste drvo kao ogrijev. Riječ je ,,weekend pack-u” koji sadrži dovoljnu količinu suvog drveta za oko jedan dan loženja.

U originalne poslovne ideje u toj varoši, svakako se mora uvrstiti i ono što radi pronalazač Zoran Ilinčić. Iako je on do sada nekoliko puta, sa manje ili više uspjeha i podrške iz kreditnih fondova pokretao privatne poslove, korist od svojih nekoliko stotina izuma tek očekuje. Teško je nabrojati sve njegove inovacije, za koje su, kako tvrdi, zainteresovane i neke, na svjetskom nivou poznate kompanije. On ima nekoliko razrađenih proizvodnih programa, za koje je uradio sam i prototipove, ali sada traži novac za njihovu redovnu proizvodnju. Ako ga ne bude u Crnoj Gori, biće prinuđen, kako je ispričao novinarima, da finansijere traži u inostranstvu.

Napravio je i razvio prototip sistema za proizvodnju električne energije, koji bi se, tvrdi, vrlo uspješno mogao koristiti i u urbanim i u ruralnim sredinama, a sastoji se od vjetrogeneratora i solarnih panela. To je, kaže Ilinčić, jedna od najuspješnijih konstrukcija te vrste u svijetu, vrlo kompaktna i sigurna pri korišćenju, čak i za najveće poznate brzine vjetra.

„Ta karakteristika, kao i niska cijena proizvodnje po jedinici snage, omogućavaju siguran izvoz tog proizvoda. Većinu elemenata tih uređaja bi mogli praviti u Crnoj Gori. Posebna pogodnost vezana za finansiranje ovog posla je mogućnost korišćenja vrlo povoljnih kreditnih sredstava iz evropskih fondova za razvoj i proizvodnju zelene energije”.

Sistem koji je osmislio, a koji je namijenjen za domaćinstva ili manje firme priključuje se na električnu mrežu preko dvosmjernih brojila. To, kaže on, omogućava da potrošač može koristiti energiju iz mreže kada mu je potrošnja veća od proizvodnje, ili ubacivati energiju u mrežu kada mu je proizvodnja veća od potrošnje. Posebna pogodnost je što se kompletna procedura dobijanja dozvola za upotrebu svodi, prema njegovim riječima, na klasične građevinske dozvole.

„S obzirom na uslove koji postoje u Crnoj Gori, moguće bi bilo instalirati bar hiljadu takvih mini elektrana u narednih nekoliko godina, čak pojedine i u urbanim centrima, recimo na krovovima postojećih zgrada”.

Još za dva proizvodna programa Ilinčić će pokušati da nađe novac. Jedan je blok za zidanje, koji objašnjava, ima najbolje moguće termoizolacione i druge potrebne karakteristike za zadatu debljinu zida. Obavljeni su svi atesti, ali i probna proizvodnja.

„Uz ulaganja od nekoliko desetina hiljada eura, sve zavisno koji se kapacitet traži, mogla bi se početi ozbiljna serijska proizvodnja za manje od mjesec dana. Kada bi se takva konstrukcija koristila u građevinarstvu u potrebnoj mjeri, u Crnoj Gori bi ušteda bila jednaka proizvodnji jedne velike hidrocentrale”.

Tu je i ideja o konstruisanju kvalitetne i ekonomski isplative instalacije za proizvodnju i konzervaciju sokova ili džemova. Sve to, napominje pronalazač, prilagođeno kapacitetima malih pojedinačnih proizvođača, kakvih bi u Crnoj Gori moglo biti više stotina. Za proizvodnju je spreman još jedan njegov izum – amortizer zemljotresa.

Kolašinski uspješni preduzetnici tvrde da i drugi treba da krenu njihovim stopama, ali da se unaprijed pripreme na mnogobrojne izazove, prepreke,a nekad i podsmijeh okruženja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo