Ramo Ramović kao vozač i rasvjetljivač u Radio-televiziji Crne Gore (RTCG) radi 35 godina. Nedavno je medijima uputio pismo u kojem tvrdi da je posljednjih godina RTCG – nekom majka, a nekome maćeha.
,,To je postala kuća u kojoj je od rada i zalaganja važnije ko je kome bliska svojta, drug, prijatelj, poltron, ko je za nekoga intervenisao”.
Ističe da kao vozač nije imao nijedan udes ili kvar. A radilo se u teškim uslovima – ,,jurilo se po snijegu, ledu i kiši, samo da se zadatak obavi i stigne na vrijeme. I stizalo se. I nije to problem”.
Glavni problem je, po njemu, što pojedinci u RTCG imaju privilegije i što se novac na konto pomoći radnicima dijeli po nejasnim kriterijumima. Kao član Izvršnog odbora Sindikata navodi da su se zaposleni žalili da su pojedini dobijali pomoć na ime toga da im majka popravi zube, a od tih para su kupovali automobile
Ramović, za Monitor tvrdi da privilegovani na ime pomoći dobijaju po 5.000 eura. ,,Posljenja tri-četiri direktora imala su tu praksu da daju taj iznos novca kao pomoć radnicima. Smatrajući da sam po radnom stažu i dosadašnjim radom i ja to zaslužio otišao sam da tražim pomoć kod direktora Rada Vojvodića. On mi je rekao da napišem zahtjev i da će mi pomoći. Evo prođe godinu dana i nije se obrća”.
On ističe da ne postoje kriterijumi kako se dijeli pomoć, već kako direktor odluči. ,,Ovo nije kuća Rada Vojvodića ili nekog budućeg direktora, već svih radnika RTCG”, kaže Ramović.
Navodi da su pored pomoći posebna priča i plate, i to naročito uže i šire familije generalnog direktora, i njegovih miljenika i miljenica. „Novca za nas koji smo dosta toj kući dali, a ništa nijesmo zauzvrat dobili nema. Ima mrvica sa stola rođaka, zetova prijatelja, prijateljica, ‘eksperata’, sekretarica, higijeničarki, konobarica, šefica kabineta. RTCG nije privatna firma ali se njome tako upravlja”.
Ramović priča da generalni direktor televizije voli da istakne da ima svoju privatnu firmu. ,,Često zna da kaže da je došao u RTCG da pomogne jer on ima svoju privatnu firmu. Postavljam mu jedno logično pitanje – da sam radnik u njegovoj privatnoj firmi 35 godina, da li bi mene prije nagradio, zato što sam njegovoj firmi doprinio da bolje radi čim radim toliko godina, ili čovjeka koji je došao prije dvije godine i nije ništa pokazao u toj firmi. Neka se ponaša u televiziji kako bi vodio svoju firmu, onda ne bi pogriješio ni prema meni, ni prema bilo kojem radniku koji tu radi 20, 30 ili 40 godina. A ne da sa tuđim parama nagrađuju pojedinci po tome koga direktor voli ili ne voli”.
Direktoru RTCG Vojoviću uputili smo pitanja: da li postoje kriterijumi, i koji su, po kojima se pojedinim radnicima dodjeljuje pomoć, ko o tome odlučuje i koliko je radnika do sada dobilo taj vid pomoći? Odgovore nijesmo dobili.
Ramović se nada da će ga poslije njegovog istupa u medijima, direktor bar zvati na razgovor. ,,Pričam ne samo zbog sebe, već i zbog ljudi koji tamo rade, a većina prolazi isto kao i ja. Ovo je sada samo moja priča, ali u suštini ne može neko da se ponaša tako prema zajedničkoj kući, nije mu to ni od koga ostalo, već je to kuća svih nas”.
Uljepšavanje stvarnosti
,,Na jednom od sastanaka sindikata, bio je prisutan i direktor Rade Vojvodić. Raspravljalo se o problemima, pa i o slučaju kada je Milo Đukanović u Skupštini uvrijedio Dritana Abazovića. To je bilo u direktnom prenosu Skupštine, a nijesu puštili u Dnevniku. Između ostalog Vojvodić oće da iskritikuje svoj uređivački tim i kaže da oni misle da su predsjedniku pomogli što su sakrili taj izvještaj u Dnevniku, a u stvari su mu odmogli. Ja se javim za riječ i kažem mu – Direktore sad ste rekli dobru stvar, upravo na to trebate i Vi da obratite pažnju u televiziji, nemojte da vjerujete ljudima oko Vas koji Vam uljepšavaju stvarnost. Znam, znam, rekao je tada”.
Predrag NIKOLIĆ