Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Knjiga moga jezika

Objavljeno prije

na

Knjiga Đe sunce ne grije napisana je na mom maternjem crnogorskom jeziku. Ona je, dakle, knjiga moga jezika. Ko čuje ili ko pročita ovu tvrdnju, nadam se da će je razumjeti malo potpunije, povezano sa naslovom knjige, a ne tek jednosmjerno lingvistički, blijedo i posno. Ulaz u utrobu Čikićeve knjige vodi kroz danteovska vrata sa poznatim upozorenjem – ostavite svaku nadu… Ipak treba reći nekolika neizostavna razloga koji me obavezuju da to štivo držim knjigom moga jezika.

Prvi razlog. Ovo je knjiga istine, gorke i pregorke. Drugi. Potekla je iz pera nevino mučenog čovjeka čiji je jedini grijeh što nije svetosavske vjere i što mu nije ime Nemanja. Treći. Autor ne priznaje nadmoć zla i nečovještva, ma koliko da je ono surovo i zastrašujuće. Ne pokorava se vladavini đavola. Četvrti, vrhovni razlog. Ovo štivo je optužnica, podnebesni krik do neba – protiv pokretača, počinilaca i saučesnika u fašističkom genocidnom ratu na našem parčetu Balkana, odnosno – optužnica protiv crnogorskog ratnog režima koji danas – lažno remontovan, krajnje domaskiran i folklorno došminkan – istinu o svemu tome, tj. istinu o sebi, proskribuje i lema (izraz Marka Vešovića) kao lupeža i dušmanina države.

Da se o svemu tome govori, o svemu s tim u vezi, preostao nam je samo jedan, istinit i smion jezik, pa s toga rizičan i skup – jezik optužnice i tužbalice. Taj rizik je razlog, mada prizeman, što u Crnoj Gori tako dugo vlada duboko uvredljiv, ponižavajući muk većine.

Čikićevu knjigu nije potrebno prevoditi na bratske jezike. Čak i da joj nacisti iščupaju jezik ona bi, i tako, bez jezika, razgovijetno kazivala svu muku koju nosi. Metode i postupci opisani u knjizi, kao da ih je jedna ruka vezla, u svemu su podudarni sa rabotama i majstorlukom u bilo kojemu od konclogora koje su po Bosni upriličili Dodikovi predšastvenici.

Da je Bulatovićeva, Đukanovićeva, Marovićeva i Vujanovićeva Crna Gora, kako oni govore, u ratu učestvovala tobože nevoljno, marginalno, gotovo posmatrački – što se nastoji nametnuti, i kod nas i u inostranstvu, kao crnogorska istina o tome – svi koji o svemu tome govore, jednako kao i ona većina koja o svemu tome ćuti, znaju da to nije istina. Čitaoci Čikićeve knjige, a ona je samo fragment goleme tragične istine, osvjedočiće se da Crna Gora nije okolišila, nije oklijevala niti kasnila u sestrinskoj ljubavi i odanosti Miloševićevoj Srbiji na poslovima voskresenija Dušanovog carstva. Drugo oko u glavi Velike Srbije – onako malo, garavo, zrikavo – čitaoci će se sjetiti – nije sestru varalo ni u jednome nečovještvo. Samim tim ono, to oko, i nije ni u kojem, posebno ne u smislu vizija budućnosti, odražavalo poglede zarobljenog crnogorskog naroda. Ono nije ni trepnulo pred Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom, Markalama, Srebrenicom, Bukovicom, Štrpcima. Nije se postidjelo pred deportacijom bosanskih izbjeglica pod nož fašističkim dželatima, niti pred nečovještvima nad hrvatskim civilima u konclogoru Morinj, ni pred zločinom u Kaluđerskom Lazu, ni pred političkim sudanijama i tamničkom torturom nad članovima opštinskih rukovodstava SDA u Crnoj Gori…

To, u ratu tako nedremljivo, crno režimsko oko, danas bi na sve ratno da zažmuri. Pomno se njeguje ćutanje i prećutkivanje, a ukoliko se baš nešto mora kazati, onda se sagrješenja opravdavaju tuđim krivicama, adresuju se na pokojnike ili na takozvano okruženje, ili se izvinjava neiskustvom i političkim maloljetstvom mangupa koje je ulica, svi to znamo, na tasu velikosrpskog populizma, i po obrascu blickriga, instalirala na vlast u Crnoj Gori. A miloševićevska Srbija, i nakon što je ostala jednooka, ni za pedalj ne odstupa od uloge nacionalističkog kiklopa.

Čikićeva optužnica, koju bi mirne savjesti mogao kao svoju potpisati svaki crnogorski građanin koji drži do obraza, do istine i ličnoga dostojanstva, predstavlja golemu opasnost za vladajući režim. Zato i nastoji da je na neki način umanji, raspline, obesnaži ili zabrani. Čikićev primjer je kao virus, može izazvati epidemiju. Režim reaktivira jedanaest umirovljenih kazamatskih vaspitača koji protiv Čikića podnose (kontra)optužnicu – za uvredu časti i ugleda. Među potpisnicima (kontra)tužbe su i neki o kojima se u knjizi kaže da su se i na tim, nezahvalnim poslovima držali kao savjesni, dobri i časni ljudi. Zar ih je to uvrijedilo? Ili je sa višeg mjesta, zakulisni nalog tužiteljima da nastupe kolektivno i monolitno – jedan za sve, svi za jednoga. U zaleđu im, kao logistika, nesumnjivo stoji crnogorsko režimsko pravosuđe. Sad ili nikad! Svaki novi Ibrahim Čikić potencijalni je Hanibal pred vratima crnogorskog režima.

Vlast propagandom i podmićivanjem stimuliše ćutanje i žmurenje kao višu, dalekovidiju čovječnost i kao osnovu pomirenja žrtve i dželata. U posljednje vrijeme vlast regrutuje nove, svježe nagovarače iz korpusa stradalničkih naroda, Bošnjaka i Albanaca, iz reda uticajnijih vjerskih autoriteta islamske konfesije u Crnoj Gori i u Bosni, iz rukovodstava nacionalnih stranaka, još i poneke intelektualce, umjetnike i stvaraoce. U ruke im dodaju palice svojih dobošara i ogrtač svojih režimskih advokata. Usrdnu logistiku u tome poslu pružaju im i neki crnogorski mediji, koji su i u ratu bili, a i u miru ostali, raketne rampe propagande autokratskog režima.

I dok su tamo, u zindanima đe sunce ne grije, meštri carstva Dušanovog esesovskim sredstvima i metodama prevaspitavali tvrdokornog Čikića i njemu slične, ratnici na (raz)bojištima (tj. crnogorski Srbi, odnosno srpski Crnogorci, a bogme niti pravi Srbi niti pravi Crnogorci), rasni izdanci epskoga blaga, skloni rimovanju, osim žrtava u kolektivne grobnice, slagali su stihove i strofe novoga pretkosovskog ciklusa: ko odstupi sa Banije,/ Crnogorac više nije; na Jabuci (kod Pljevalja) ukoliko bi sa prijepoljske strane navro onaj Sulejman, stajala je barikada s upozorenjem: dok je Srba i slanine,/nećeš proći Ugljanine! O budućnosti Sarajeva i Sarajlija: šta će reći Alijina Fata,/ kad joj Šešelj zakuca na vrata,/ Sarajevo ispod Trebevića/ biće opet Karađorđevića. Foča je u ovome ciklusu dobila počasno mjesto: hoćemo li dobar čoče/ gradit crkvu nasred Foče,/ i na crkvi zlatno slovo,/ divno ime Dušanovo. Poenta ovog ciklusa govori kako bojovnici srpstva vode pravedan rat, ne otimaju tuđe: ne tražimo ništa novo,/ samo carstvo Dušanovo.

Bože, bože kakvi naslovi, kakve teme za buduće magistrante i doktore nacionalnih disciplina! Recimo, naučni osvrt na pitanje – zašto je gudalo guravo; ili – koliko je Čikićev sugrađanin i predak, bjelopoljski fundamentalist Avdo Međedović, oskrnavio epiku i srpskocrnogorske gusle. Osobito važna tema je: uloga guslara u očuvanju mira, međuetničkog, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u najljepšemu zatvoru na svijetu…

Na našem putu u Evropu ovakve studije i nauke brže bi nas primakle na čeperak do Štrausovog valcera, a umjesto toga, – gle čuda – iz tako i toliko poetičnog ambijenta – krik, koji cijepa nebesa! Šta, more, zbori taj Čikić, je li on van sebe. Usuđuje se reći da sunce ne grije u jedinoj oazi mira!?

Ko u Crnoj Gori izgovori riječ istine, potencijalni je Ibrahim. Onu narodnu – ni u gori zlo ne govori – naši ćutolozi su preinačili: u Crnoj Gori istinu ne govori! Ćutanje se nagrađuje poturanjem fotelje, a istina podmetanjem eksplozivne naprave. I mi, koje pozivate da ovdje kažu šta onamo vide i kako o tome misle, ličimo pomalo nekoj sorti izbjeglica, samo što nam ne prijeti opasnost da ćemo biti deportovani. Ali nije nam druge, moramo se i ovdje i onamo truditi da govorimo istinu, brinuti da ne padnemo u ruke lemarkizma. (Kovanica, anagram od imenice Marko i glagola lemati). Sarajlija Marko Darinkin javno lema – lažove, licemjere, lupeže, zločince, špekulante, konvertite, narcisoidne praznoglavce…

Vlast se kune da je nevoljno vodila rat za mir, a deportacije obavljala kako bi sačuvala skladnost življenja u državi. Autor knjige Đe sunce ne grije i njegovi drugari nauživali su se toga njihovog mira i tih njihovih skladova.

Koliko znam, u istoriji čovječanstva uopšte, a u ratničkoj prošlosti balkanskih naroda posebno, nije zabilježen neki rat koji je okončan tako kako nadrealistička rezolucija međunarodne zajednice objavljuje da je jučerašnji rat kod nas okončan: rat je, vele, završen i u njemu nema pobjednika ni poraženih. (!?!) Istovremeno je priznata legitimnost postojanja tzv. Republike Srpske, dok se njenim tvorcima u Hagu sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na vijest o tome takvome priznanju, negdje podno Trebevića, nad Bosnom je bolnu tugovanku zajecala violina nekog sarajevskog umjetnika. Te zvuke on je uputio u naš gluvonijemi zemaljski prostor, kao što su zvuci Betovenove muzike otposlani u Svemir, upitno: ima li igdje ikog?

Od onda se nadamo, ali sve više se čini da i u nadi postoji nešto nisko. Dočekaš da čuješ i vidiš fantastiku – da žrtva, poslije skidanja s raspeća, oživi, ustane i progovori! I zato što je preživjela, ustala i progovorila – time je uvrijedila Isusa, a osobito je nanijela na obraz jedanaestorici penzionisanih policijskih udarnika u Bijelome Polju. Jedino Hristu pripada pravo na uskrsnuće. A uvrijeđeni tužitelji će možda dokazati da je pisac knjige Đe sunce ne grije izvršio samoraspeće – da bi satanizovao crnogorsko čojstvo i junaštvo. To bi ipak bilo lakše povjerovati nego povjerovati da je iko od sljedbenika etike Marka Miljanova hotimično krst isusovski pretvorio u esesovski!

Te dvije pretpostavke ne mogu obje biti istinite. Koja od njih je istinitija, sami prosudite.

Čikiću suđenje iz početka

U utorak 11. maja, u bjelopoljskom Višem sudu trebalo je da počne suđenje Ibrahimu Čikiću i dnevniku Vijesti. Međutim, suđenje je odgođeno za 17. juni i proces počinje iz početka pred novim sudijom Sanjom Konatar, kaže za Monitor Čikićev advokat Dragan Prelević. Jedanaestorica nekadašnjih službenika bjelopoljskog zatvora tužili su Čikića i Vijesti za duševne bolove pretrpljene nakon objavljivanja Čikićeve knjige Gdje sunce ne grije. Zanimljivo je da Advokatska kancelarija Prelević skoro godinu uzaludno traži od Višeg suda u Bijelom Polju predmet u vezi suđenja grupi čelnika Stranke demokratske akcije 1994. godine, koji je, kako kaže Prelević, vezan za tužbu protiv Čikića.

 

Milika PAVLOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SPOMENIK AMFILOHIJU RADOVIĆU U KOLAŠINU: Ekspresno ispunjeno obećanje Demokrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima DPS-a. Stanovi su dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“. To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova, do kog je Monitor došao

 

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade Crne Gore u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima Demokratske partije socijalista, prije nego je ta partija izgubila vlast u ovom sjevernom gradu prije devet godina.

Po kojim kriterijumima i kako, ni poslije toliko godina nema odgovora, iako se predmet već sedam godina nalazi u Specijalnom državnom tužilaštvu. Ti stanovi su, zapravo, dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“.

To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova i stanova za službenike i namještenike, koji je sačinjen još u oktobru 2015. godine, do kojeg je Monitor  došao.

Komisiju je formirala Skupština opštine Berane  pola godine ranije, nakon što su nove lokalne vlasti, tadašnja koalicija Zdravo Berane (SNP, DF), izrekle optužbe da je raspodjelom stanova u Beranama upravljala organizovana kriminalna grupa.

Izgrađeno je i podijeljeno ukupno stotinu dvadeset stanova, ali su u fokusu istraživanja bili posebno kadrovski stanovi, njih oko pedeset, kao i jedanaest stanova koje je je dodijelio Stijepović.

Na zahtjev tadašnjeg predsjednika Vuke Golubovića (DPS), Vlada je donijela Odluku i Rješenja o dodjeli stanova u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima za 11 osoba.

„Sa razlogom se pitamo na osnovu kojih kriterijuma je donijeta Odluka o dodjeli stanova ovim licima, kada znamo da većina ima riješeno stambeno pitanje i da većina radi u organima gdje su lična primanja velika”, piše u tom izvještaju.

Objašnjeno je da se zahtjevi za rješavanje stambenih pitanja odnose na 11 zaposlenih u organima državne uprave, oblasti prosvjete, zdravstva i organima lokalne samouprave i koja zbog profesionalnog i stručnog angažmana predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u ovoj opštini.

,,Ako su stanovi dodijeljeni zaposlenim licima postavlja se pitanje, zašto je Vladin stan pripao penzioneru, kao i pojedinim licima koja ne predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u Opštini? Кao što smo i naveli Vlada dodjeljuje stanove u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima. Da su uslovi za kupovinu i više nego povoljni govori nam i podatak lica koje je ovaj stan kupilo, a što možemo zaključiti iz notarskog zapisa u kojem se konstatuje da je realna cijena stana od 63 m2 40.950,00 € i koja se po raznim osnovama (radni staž, starost objekta) umanjuje za 32.760,00 €, zatim po osnovu jednokratne uplate umanjuje se vrijednost 15%, te na kraju kupoprodajna cijena ovakvog stana je 6.961,00 eura”, navodi se u izvještaju Komisije.

Prema saznanjima do kojih je došao Monitor i ostali korisnici stanova  u učinili isto, ali se ne zna da li su kasnije te stanove preprodali i u čijem su sada vlasništvu. Komisja koja je ispitivala zakonitost raspodjele nailazila je tokom rada na raznorazne prepreke. Čak ni u upravnici ulaza na kojima se ti stanovi nalaze, nijesu dostavili odgovor ko sada stanuje u tim stanovima.

,,Od većine smo dobijali odgovore, osim od CFSSI kojem smo uporno tražili sa preko 10 poslatih dopisa i više urgencija projektnu dokumentaciju i inicijalni ugovor koji je zaključen između Opštine Berane i CFSSI. Međutim, do sačinjavanja ovog Izvještaja, odgovore nismo dobili, što navodi na sumnju da CFSSI krije dokumenta. Sa istim zahtjevom u kojem traži projektnu dokumentaciju, Кomisija se obratila izvođaču radova d.o.o MD Momo, međutim, odgovoreno nam je da je projektna dokumentacija vraćena CFSSI i da oni istu ne posjeduju. Na našu urgenciju da nam dostavi broj akta pod kojim je predata projektna dokumentacija, CFSSI nam nije dostavio odgovor. U susret nam nije izašao ni notar  Harun Adrović od kojeg smo tražili Ugovore zaključene između službenika i namještenika, kao i kadrova koji su po skupštinskim odlukama dobili stanove. Gospodin Harun Adrović nam je poslao dopis dana 28. 05. 2015. godine, u kojem nas je obavijestio da su svi Ugovori predati Opštini Berane. U Opštini se ne nalazi nijedan od traženih Ugovora. Zahtjev, a kasnije i urgenciju, poslali smo upravniku zgrade Park 7 lamele B, da nam dostavi spisak stanara,  na koje isti nije odgovarao. Obratili smo se zahtjevom EPCG AD Nikšić – Direkciji za ljudske resurse da nam dostave spisak korisnika njihovih usluga u zgradi Park 7 lamele B i C, od kojih nismo dobili odgovor”, piše između ostalog u izvještaju.

Komisija je naknadano uspjela da pronađe još pet stanova koji nijesu nigdje prikazani u raspodjeli, ali su tragovi o tome ostali u katastru. Nakon što je ovaj predmet proslijeđen Specijalnom državnom tužilaštvu prije sedam godina, jedino što se dogodilo do sada je to da su službenici tužilaštva izuzeli neke spise i  dokumentaciju. Od tada slučaj kupi prašinu.

Priča oko dodjele kadrovskih stanova u Beranama počela je 2011. godine, nakon što su na prigodnoj svečanosti direktor crnogorskog Fonda za stambeno solidarnu izgradnju Danilo Popović i sada bivši predsjednik Opštine Vuka Golubović uručili odabranim „kadrovima“ ključeve u novosagrađenim zgradama.

Prije toga, u julu 2009. godine, Golubović je kao tadašnji predsjednik Opštine, donio odluku o rješenju kadrovskih potreba.

U toj odluci je, između ostalog, precizirano da su zaposleni koji po osnovu kadrovskih potreba  riješe stambeno pitanje dužni da u Opštini Berane ostanu u radnom odnosu najmanje pet godina od dana dobijanja stana.

U Izvještaju Komisije konstatovano je, između ostalog, da su određena lica u međuvremenu prodala kadrovske stanove kupljene po povoljnim, odnosno subvencionisanim cijenama.

Opština Berane je obezbijedila i zemljište za izgradnju tri zgrade sa sto dvadeset stanova, kao i komunalnu insfrastrukturu. Opština se uz to radi subvencionisanja cijene kadrovskih stanova kreditno zadužila u visini od preko pola miliona eura i to na period od deset godina, sa kamatnom stopom od osam odsto.

U Izvještaju je još mnogo zanimljivih podataka. Tokom rada na tom Izvještaju, predsjednici komisije Vidi Ivanović (DF) prijećeno je, a ona i njena porodica doživljavali su razne neprijatnosti.

                                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo