Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Knjiga moga jezika

Objavljeno prije

na

Knjiga Đe sunce ne grije napisana je na mom maternjem crnogorskom jeziku. Ona je, dakle, knjiga moga jezika. Ko čuje ili ko pročita ovu tvrdnju, nadam se da će je razumjeti malo potpunije, povezano sa naslovom knjige, a ne tek jednosmjerno lingvistički, blijedo i posno. Ulaz u utrobu Čikićeve knjige vodi kroz danteovska vrata sa poznatim upozorenjem – ostavite svaku nadu… Ipak treba reći nekolika neizostavna razloga koji me obavezuju da to štivo držim knjigom moga jezika.

Prvi razlog. Ovo je knjiga istine, gorke i pregorke. Drugi. Potekla je iz pera nevino mučenog čovjeka čiji je jedini grijeh što nije svetosavske vjere i što mu nije ime Nemanja. Treći. Autor ne priznaje nadmoć zla i nečovještva, ma koliko da je ono surovo i zastrašujuće. Ne pokorava se vladavini đavola. Četvrti, vrhovni razlog. Ovo štivo je optužnica, podnebesni krik do neba – protiv pokretača, počinilaca i saučesnika u fašističkom genocidnom ratu na našem parčetu Balkana, odnosno – optužnica protiv crnogorskog ratnog režima koji danas – lažno remontovan, krajnje domaskiran i folklorno došminkan – istinu o svemu tome, tj. istinu o sebi, proskribuje i lema (izraz Marka Vešovića) kao lupeža i dušmanina države.

Da se o svemu tome govori, o svemu s tim u vezi, preostao nam je samo jedan, istinit i smion jezik, pa s toga rizičan i skup – jezik optužnice i tužbalice. Taj rizik je razlog, mada prizeman, što u Crnoj Gori tako dugo vlada duboko uvredljiv, ponižavajući muk većine.

Čikićevu knjigu nije potrebno prevoditi na bratske jezike. Čak i da joj nacisti iščupaju jezik ona bi, i tako, bez jezika, razgovijetno kazivala svu muku koju nosi. Metode i postupci opisani u knjizi, kao da ih je jedna ruka vezla, u svemu su podudarni sa rabotama i majstorlukom u bilo kojemu od konclogora koje su po Bosni upriličili Dodikovi predšastvenici.

Da je Bulatovićeva, Đukanovićeva, Marovićeva i Vujanovićeva Crna Gora, kako oni govore, u ratu učestvovala tobože nevoljno, marginalno, gotovo posmatrački – što se nastoji nametnuti, i kod nas i u inostranstvu, kao crnogorska istina o tome – svi koji o svemu tome govore, jednako kao i ona većina koja o svemu tome ćuti, znaju da to nije istina. Čitaoci Čikićeve knjige, a ona je samo fragment goleme tragične istine, osvjedočiće se da Crna Gora nije okolišila, nije oklijevala niti kasnila u sestrinskoj ljubavi i odanosti Miloševićevoj Srbiji na poslovima voskresenija Dušanovog carstva. Drugo oko u glavi Velike Srbije – onako malo, garavo, zrikavo – čitaoci će se sjetiti – nije sestru varalo ni u jednome nečovještvo. Samim tim ono, to oko, i nije ni u kojem, posebno ne u smislu vizija budućnosti, odražavalo poglede zarobljenog crnogorskog naroda. Ono nije ni trepnulo pred Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom, Markalama, Srebrenicom, Bukovicom, Štrpcima. Nije se postidjelo pred deportacijom bosanskih izbjeglica pod nož fašističkim dželatima, niti pred nečovještvima nad hrvatskim civilima u konclogoru Morinj, ni pred zločinom u Kaluđerskom Lazu, ni pred političkim sudanijama i tamničkom torturom nad članovima opštinskih rukovodstava SDA u Crnoj Gori…

To, u ratu tako nedremljivo, crno režimsko oko, danas bi na sve ratno da zažmuri. Pomno se njeguje ćutanje i prećutkivanje, a ukoliko se baš nešto mora kazati, onda se sagrješenja opravdavaju tuđim krivicama, adresuju se na pokojnike ili na takozvano okruženje, ili se izvinjava neiskustvom i političkim maloljetstvom mangupa koje je ulica, svi to znamo, na tasu velikosrpskog populizma, i po obrascu blickriga, instalirala na vlast u Crnoj Gori. A miloševićevska Srbija, i nakon što je ostala jednooka, ni za pedalj ne odstupa od uloge nacionalističkog kiklopa.

Čikićeva optužnica, koju bi mirne savjesti mogao kao svoju potpisati svaki crnogorski građanin koji drži do obraza, do istine i ličnoga dostojanstva, predstavlja golemu opasnost za vladajući režim. Zato i nastoji da je na neki način umanji, raspline, obesnaži ili zabrani. Čikićev primjer je kao virus, može izazvati epidemiju. Režim reaktivira jedanaest umirovljenih kazamatskih vaspitača koji protiv Čikića podnose (kontra)optužnicu – za uvredu časti i ugleda. Među potpisnicima (kontra)tužbe su i neki o kojima se u knjizi kaže da su se i na tim, nezahvalnim poslovima držali kao savjesni, dobri i časni ljudi. Zar ih je to uvrijedilo? Ili je sa višeg mjesta, zakulisni nalog tužiteljima da nastupe kolektivno i monolitno – jedan za sve, svi za jednoga. U zaleđu im, kao logistika, nesumnjivo stoji crnogorsko režimsko pravosuđe. Sad ili nikad! Svaki novi Ibrahim Čikić potencijalni je Hanibal pred vratima crnogorskog režima.

Vlast propagandom i podmićivanjem stimuliše ćutanje i žmurenje kao višu, dalekovidiju čovječnost i kao osnovu pomirenja žrtve i dželata. U posljednje vrijeme vlast regrutuje nove, svježe nagovarače iz korpusa stradalničkih naroda, Bošnjaka i Albanaca, iz reda uticajnijih vjerskih autoriteta islamske konfesije u Crnoj Gori i u Bosni, iz rukovodstava nacionalnih stranaka, još i poneke intelektualce, umjetnike i stvaraoce. U ruke im dodaju palice svojih dobošara i ogrtač svojih režimskih advokata. Usrdnu logistiku u tome poslu pružaju im i neki crnogorski mediji, koji su i u ratu bili, a i u miru ostali, raketne rampe propagande autokratskog režima.

I dok su tamo, u zindanima đe sunce ne grije, meštri carstva Dušanovog esesovskim sredstvima i metodama prevaspitavali tvrdokornog Čikića i njemu slične, ratnici na (raz)bojištima (tj. crnogorski Srbi, odnosno srpski Crnogorci, a bogme niti pravi Srbi niti pravi Crnogorci), rasni izdanci epskoga blaga, skloni rimovanju, osim žrtava u kolektivne grobnice, slagali su stihove i strofe novoga pretkosovskog ciklusa: ko odstupi sa Banije,/ Crnogorac više nije; na Jabuci (kod Pljevalja) ukoliko bi sa prijepoljske strane navro onaj Sulejman, stajala je barikada s upozorenjem: dok je Srba i slanine,/nećeš proći Ugljanine! O budućnosti Sarajeva i Sarajlija: šta će reći Alijina Fata,/ kad joj Šešelj zakuca na vrata,/ Sarajevo ispod Trebevića/ biće opet Karađorđevića. Foča je u ovome ciklusu dobila počasno mjesto: hoćemo li dobar čoče/ gradit crkvu nasred Foče,/ i na crkvi zlatno slovo,/ divno ime Dušanovo. Poenta ovog ciklusa govori kako bojovnici srpstva vode pravedan rat, ne otimaju tuđe: ne tražimo ništa novo,/ samo carstvo Dušanovo.

Bože, bože kakvi naslovi, kakve teme za buduće magistrante i doktore nacionalnih disciplina! Recimo, naučni osvrt na pitanje – zašto je gudalo guravo; ili – koliko je Čikićev sugrađanin i predak, bjelopoljski fundamentalist Avdo Međedović, oskrnavio epiku i srpskocrnogorske gusle. Osobito važna tema je: uloga guslara u očuvanju mira, međuetničkog, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u najljepšemu zatvoru na svijetu…

Na našem putu u Evropu ovakve studije i nauke brže bi nas primakle na čeperak do Štrausovog valcera, a umjesto toga, – gle čuda – iz tako i toliko poetičnog ambijenta – krik, koji cijepa nebesa! Šta, more, zbori taj Čikić, je li on van sebe. Usuđuje se reći da sunce ne grije u jedinoj oazi mira!?

Ko u Crnoj Gori izgovori riječ istine, potencijalni je Ibrahim. Onu narodnu – ni u gori zlo ne govori – naši ćutolozi su preinačili: u Crnoj Gori istinu ne govori! Ćutanje se nagrađuje poturanjem fotelje, a istina podmetanjem eksplozivne naprave. I mi, koje pozivate da ovdje kažu šta onamo vide i kako o tome misle, ličimo pomalo nekoj sorti izbjeglica, samo što nam ne prijeti opasnost da ćemo biti deportovani. Ali nije nam druge, moramo se i ovdje i onamo truditi da govorimo istinu, brinuti da ne padnemo u ruke lemarkizma. (Kovanica, anagram od imenice Marko i glagola lemati). Sarajlija Marko Darinkin javno lema – lažove, licemjere, lupeže, zločince, špekulante, konvertite, narcisoidne praznoglavce…

Vlast se kune da je nevoljno vodila rat za mir, a deportacije obavljala kako bi sačuvala skladnost življenja u državi. Autor knjige Đe sunce ne grije i njegovi drugari nauživali su se toga njihovog mira i tih njihovih skladova.

Koliko znam, u istoriji čovječanstva uopšte, a u ratničkoj prošlosti balkanskih naroda posebno, nije zabilježen neki rat koji je okončan tako kako nadrealistička rezolucija međunarodne zajednice objavljuje da je jučerašnji rat kod nas okončan: rat je, vele, završen i u njemu nema pobjednika ni poraženih. (!?!) Istovremeno je priznata legitimnost postojanja tzv. Republike Srpske, dok se njenim tvorcima u Hagu sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na vijest o tome takvome priznanju, negdje podno Trebevića, nad Bosnom je bolnu tugovanku zajecala violina nekog sarajevskog umjetnika. Te zvuke on je uputio u naš gluvonijemi zemaljski prostor, kao što su zvuci Betovenove muzike otposlani u Svemir, upitno: ima li igdje ikog?

Od onda se nadamo, ali sve više se čini da i u nadi postoji nešto nisko. Dočekaš da čuješ i vidiš fantastiku – da žrtva, poslije skidanja s raspeća, oživi, ustane i progovori! I zato što je preživjela, ustala i progovorila – time je uvrijedila Isusa, a osobito je nanijela na obraz jedanaestorici penzionisanih policijskih udarnika u Bijelome Polju. Jedino Hristu pripada pravo na uskrsnuće. A uvrijeđeni tužitelji će možda dokazati da je pisac knjige Đe sunce ne grije izvršio samoraspeće – da bi satanizovao crnogorsko čojstvo i junaštvo. To bi ipak bilo lakše povjerovati nego povjerovati da je iko od sljedbenika etike Marka Miljanova hotimično krst isusovski pretvorio u esesovski!

Te dvije pretpostavke ne mogu obje biti istinite. Koja od njih je istinitija, sami prosudite.

Čikiću suđenje iz početka

U utorak 11. maja, u bjelopoljskom Višem sudu trebalo je da počne suđenje Ibrahimu Čikiću i dnevniku Vijesti. Međutim, suđenje je odgođeno za 17. juni i proces počinje iz početka pred novim sudijom Sanjom Konatar, kaže za Monitor Čikićev advokat Dragan Prelević. Jedanaestorica nekadašnjih službenika bjelopoljskog zatvora tužili su Čikića i Vijesti za duševne bolove pretrpljene nakon objavljivanja Čikićeve knjige Gdje sunce ne grije. Zanimljivo je da Advokatska kancelarija Prelević skoro godinu uzaludno traži od Višeg suda u Bijelom Polju predmet u vezi suđenja grupi čelnika Stranke demokratske akcije 1994. godine, koji je, kako kaže Prelević, vezan za tužbu protiv Čikića.

 

Milika PAVLOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

„Jako je ružno od Amana i njegovih predstavnika da nam kažu ko bude našao posao da se oni neće ljutiti. Mi možemo uvijek da nađemo posao, ovo su vrlo kvalitetni ljudi, oni su proveli svoj radni vijek na pozicijama koje su ovdje vrlo zahtjevne i pružili svoj maksimum. Ostavili su dio života i postali dio ovog hotela i da im neko sada na najgori mogući način kaže da treba da idu“, kazao je Bogdan Krsmanović, predsjednik sindiklane organizacije Adriatic properties.

„Ove godine smo imali odlične najave, spremali smo se za sezonu a doživjeli smo ovo. To što poslodavac ne može da obezbijedi gostima privatnost i da nađe kompromis sa mještanima, nije naš problem. Mi tražimo da nas neko podrži i zaštiti naša prava dok se problem ne prevaziđe“, poručuje Krsmanović

Radnicima su ponuđene tri mogućnosti za produžetak radnog odnosa.

„Da čistimo, radimo na plaži ili da održavamo bašte uz smanjenje plate za 50 odsto. Mi smo bašte jednom već prošli, prije 15 godina kada je Aman preuzeo Sveti Stefan. Mi smo njih lijepo dočekali, radili smo sve vrste poslova bez ikakvih rješenja. Bili smo i mlađi 15 godina i imali entuzijazam zbog dolaska poznatog hotelskog brenda, a oni nam sada vraćaju đonom. Ovakvu ponudu sada ne prihvatamo. Za rad u bašti, šumi ili na plaži dobijali bismo 350 eura mjesečno. Među nama ima i visoko obrazovanog i stručnog kadra, ugostitelja koji svoj posao rade decenijama, pa je ova ponuda za nas ponižavajuća“, ističu zaposleni.

Radnici Svetog Stefana prepušteni su sami sebi. Žalili su se inspekcijskim organima, ali nisu dobili nikakve odgovore. Obratili su se predsjedniku države, premijeru, ministrima…

„Neko bi u ovoj državi trebao da se nama pozabavi. Mi samo želimo da radimo i ostanemo na svom radnom mjestu. Mi smo ovdje svoji na svome, radili smo kod Adriatic propertiesa na više radnih mjesta, nismo odbijali poslove… Hotele možemo otvoriti za 5 dana… pitamo se šta će biti sljedeće godine, hoće li raditi bez nas i zapošljavati druge“, rezignirano govore novinarima.

Ovo je epilog priče o „ugovoru stoljeća“ o „povratku starog sjaja Svetog Stefana“ o dolasku grčkih milionera i Amana. Sa jedne strane investicije u stotinama miliona eura, poznati brend i super bogata klijentela a sa druge surova realnost u kojoj se nalaze zaposleni. Lice i naličje  Statisovog „najljepšeg mjesta na svijetu“.

Ljepotu turističkog mjesta, hotela, parkova i plaža ne čine samo nesporne prirodne ljepote, nego i odnos poslodavca prema zaposlenima. Kako ultra bogati mogu uživati u ponudi koja počiva na nezadovoljstvu i eksploataciji zaposlenih, na neuvažavanju društvene zajednice sa granica rajskog odmarališta.

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predstavnici MZ Sveti Stefan i JP Morsko dobro iznijeli su svoje viđenje nastale situacije ministrima ekonomskog razvoja i ekologije, Jakovu Milatoviću i Ratku Mitroviću na sastanku održanom u Ministarstvu ekologije i prostornog planiranja.

Oni su istakli kako nisu smetnja poslovanju zakupca, kompanijama Adriatic properties i Aman, koje nisu pokazale spremnost da riješe probleme na koje mještani ukazuju godinama. Zbog nedostatka dijaloga suočili su se sa izolovanim incidentima, kako je ocijenjeno uklanjanje ograda na Kraljičinoj plaži.

Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se članovi MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora.

Što bi trebalo da znači da odustaju od svojih zahtjeva za korišćenje djelova plaža Svetog Stefana.

Sastancima u Vladi nisu prisustvovali predstavnici zakupca Adriatic propertiesa i menadžmenta Aman resorta.

Da li će Aman prihvatiti ponudu i povući odluku o zatvaranju hotela Sveti Stefan i Miločer, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Iz Glavnog grada demantuju da snose odgovornost zbog stanja u ovom dijelu Mareze. ,,Investitor nije Glavni grad, već Uprava za saobraćaj, koja je sada u nadležnosti Ministarstva kapitalnih investicija, pa je stoga, kao nosilac projekta, odgovorna da prilikom izgradnje implementira mjere koje su definisane Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu, na koji je data saglasnost. Ispunjenje tih mjera kontroliše Ekološka inspekcija koja je u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma”.

Kako su još kazali iz resora gradonačelnika Ivana Vukovića, nadležnim državnim organima ukazali su na problem. ,,U aprilu ove godine naša Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice je uputila dopis Upravi za inspekcijske poslove, odnosno Ekološkoj inspekciji. Tom prilikom iskazali smo zabrinutost zbog stanja na lokalitetu i zatražili preduzimanje mjera, u skladu sa nadležnostima. Nemamo odgovor na to zašto nadležni državni organi nijesu reagovali na naš dopis“.

Iz Ekološke inspekcije za Monitor pak kažu da su odradili inspekcijski nadzor, kao i da je Uprava za saobraćaj pribavila građevinsku dozvolu u martu prošle godine od tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma. ,,Konstatovali smo u prethodnom mjesecu da je u neposrednoj blizini gradilišta uspostavljeno skladištenje zemlje i kamena (materijala iz iskopa), koji su stvoreni u toku izvođenja radova, na zemljištu u privatnom vlasništvu koje obuhvata park prirode. U toku inspekcijskog nadzora, prisutni predstavnik izvođača radova tvrdio je da je u pitanju materijal koji je iskopan na dijelu gradilišta koji je u zoni parka prirode, da nije bilo miješanja sa bilo kojim drugim materijalom, te da je dio područja, koje je od strane inspekcije prepoznato kao sporno, zapravo gradilište, a da će privremeno skladišteni materijal biti upotrijebljen u daljem izvođenju radova“, navode.

Od izvođača radova, napominju, zatražene su i informacije koje bi identifikovale vlasnike parcela, ugovorni odnos sa njima, kao i eventualno postojanje drugih skladišta materijala iz iskopa. Tvrde i da će, nakon što dobiju odgovore na ta pitanja, preduzeti dalje mjere shodno ovlašćenjima.

Iz kompanije Bemaks Monitoru su kazali da sva nasipanja materijalom vrše ,,isključivo iz iskopa, uz pisanu saglasnost vlasnika zemljišta“. ,,U dogovoru sa vlasnicima zemljišta na kraju radova u obavezi smo da parcelu koja se nasipa uredimo kako bi vlasnicima bilo omogućeno korišćenje iste. Naša obaveza, kao izvođača radova, jeste da po završetku svih radova na bulevaru gradilište očistimo i vratimo u prvobitno stanje“, kaže  Jovana Vuksanović, koordinatorka Bemaksa za niskogradnju. Ona je pozvala da se toj kompaniji, ukoliko je napravila bilo kakav propust, ukaže na njega ,,te će ga otkloniti“.

Zona Parka prirode Dolina rijeke Zete gdje se izvode radovi je, kako još kažu iz Ekološke inspekcije, već duže vrijeme, znatno prije uspostavljanja tog statusa, pod negativnim uticajem zbog sličnih razloga. Zbog čega se onda do sada čekalo sa reakcijom – nije poznato.

Iz tog odsjeka Uprave za inspekcijske poslove nadležnost ponovo usmjeravaju na Glavni grad. ,,Parkom prirode, shodno odluci o njegovom proglašenju, upravljaće privredno društvo koje će osnovati opštine Danilovgrad i Podgorica, a do njegovog osnivanja za upravljača je određen organ lokalne uprave nadležan za poslove zaštite životne sredine u tim opštinama“.

Monitor se obratio i Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, no i odatle su odgovornost prebacili na Glavni grad: ,,Upravljanje građevinskim otpadom je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (opština) tako da pitanja treba adresirati tom organu”, navodi se u odgovoru.

Iz Glavnog grada smatraju da se radi o ,,organizovanoj hajci” usmjerenoj ka toj instituciji: ,,Kako od nekih politički motivisanih pojedinaca, tako i onih nevladinih organizacija za koje želimo da vjerujemo da nijesu time vođene”.

,,Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, vrlo vjerovatno, obustaviće finansiranje izgradnje puta zbog ugrožavanja zaštićenog područja. Nastaviće da ga finansira kad se šut odatle izmjesti. Stotine hiljada kubika nasutog materijala neko mora da izmjesti od nečijih para“, upozorava Saveljić.

Da državne insitucije funkcionišu kako treba, neko bi, shodno Zakonu o zaštiti prirode, bio kažnjen sa 40 hiljada eura jer zatvara oči na devastaciju u zaštićenom području Mareze. No, s obzirom na to da se i dalje bave prebacivanjem odgovornosti, implementacija zakona i zaštita prirode Crne Gore još uvijek su daleko.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

Štrajk advokata – preko 3.000 suđenja odloženo: Građani trpe, delinkventi i kriminalci izmiču pravdi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Advokatska komora Crne Gore i Ministarstvo finansija i socijalnog staranja započeli su pregovore o uslovima fiskalizacije, ali još ništa konkretno nije dogovoreno. Najviše ispaštaju građani, pogotovo socijalno ugroženi, koji ne mogu doći do besplatne pravne pomoći, koju im garantuje Ustav. Delinkventi i kriminalci koriste štrajk advokata kao „rupu u zakonu“

 

Nakon više od dvije sedmice štrajka crnogorskih advokata, konačno je počeo dijalog između Advokatske komore i Vlade Crne Gore. Advokati nijesu htjeli da fiskalizuju kase na isti način kao ostala preduzeća, dok su iz resornog Ministarstva finansija i socijalnog staranja bili uporni da svako mora platiti porez bez izuzetka. Poslije dvosedmičnog štrajka Vlada je uvidjela da pravosudni sistem ne može da izdrži obustavu rada advokata, što je podrazumijevalo nepristupanje suđenjima, ročištima, postupcima pred tužiocem i policijom.

Počeli su pregovori ali na sastanku ništa konkretno nije dogovoreno. Advokatska komora svoje predloge mora da formalizuje na skupštini tog tijela. Predsjednik Advokatske komore Zdravko Begović za Monitor kaže da je zadovoljan sastankom i da je riječ o pozitivnom iskoraku. „Advokatska komora će na skupštini odlučiti kako će ući u pregovore sa Vladom. Štrajk je i dalje na snazi i trajaće najvjerovatnije dok se ne ispuni naš osnovni zahtjev, da se Zakon o fiskalizaciji u ovakvom obliku ne primjenjuje na advokate”, istakao je Begović.

Iz resornog ministarstva su prilično šturo govorili o sastanku sa predstavnicima Advokatske komore. Oni su saopštili da su se njihovi stavovi „u najvećoj mjeri približili“, i da će raditi „na postizanju konkretnih dogovora koji će voditi ka prevazilaženju nastale situacije“.

Najviše ispaštaju građani, čija prava bi trebalo da štiti pravosudni sistem. Građani, pogotovo oni socijalno ugroženi, ne mogu doći do besplatne pravne pomoći, koju im garantuje Ustav. Delinkventi i kriminalci koriste štrajk advokata kao „rupu u zakonu“ i izmiču pravdi. Najsvježiji je primjer Nikšićanina Luke Krivokapića koji je osumnjičen da je usred bijela dana, pred svjedocima, u centru grada ubio sugrađanina. Da se na poziv dežurnog tužioca nije odazvala advokatica Mirjana Pajković i prihvatila da zastupa osumnjičenog, Krivokapiću ne bi mogao biti određen pritvor. Advokatska komora je, međutim, suspendovala Pajkovićevu zbog prekida štrajka i protiv nje pokrenuli disciplinski postupak. Nedavno je specijalni povratnik, počinilac porodičnog nasilja, pušten da se brani sa slobode, a isto se može dogoditi i sa specijalnim povratnikom u predmetu koji se vodi za krivično djelo silovanje, ukoliko se štrajk nastavi.

U velikoj su nevolji tužioci koji ne mogu da odrede zadržavanje i izvedu osumnjičenog pred sudiju za istragu, ukoliko mu ne obezbijede advokata. Portparol Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici Vukas Radonjić za Monitor kaže da se u njihovom poslu posljedice obustave advokatskog rada osjećaju svakodnevno. Manifestuju se, tvrdi, tako što se sva saslušanja osumnjičenih i svjedoka, u krivičnim predmetima u kojima je odbrana (advokat) obavezna, odnosno gdje su osumnjičeni u pritvoru, odlažu na neodređeno vrijeme.

„Obavljaju se samo ona saslušanja osumnjičenih i svjedoka u krivičnim predmetima u kojima odbrana nije obavezna ili osumnjičeni nemaju branioca ili, u slučaju obavezne odbrane, prihvate da lično prisustvuju saslušanju svjedoka, umjesto svog branioca“, pojašnjava Radonjić.

Poseban problem, kako kaže, postoji u predmetima u kojima državni tužioci, nakon saslušanja osobe lišene slobode kao osumnjičene, ocijene da postoje zakonski razlozi za njegovo zadržavanje. U takvim predmetima državni tužioci pozivaju advokate po redosljedu sa spiska Advokatske komore Crne Gore, kako bi ih postavili osumnjičenima koje treba zadržati, ali bilo je slučajeva da 30 do 40 pozvanih advokata odbiju da dođu u tužilaštvo, zbog čega su državni tužioci osumnjičenog morali da puste na slobodu. Zakonikom o krivičnom postupku određeno je da će zadržanoj osobi i braniocu državni tužilac odmah, a najkasnije u roku od dva časa (koji se računa od trenutka završetka saslušanja), donijeti i uručiti rješenje o zadržavanju, a taj rok je istekao za vrijeme pozivanja advokata i ne može da donese pravno valjano rješenje.

„Kako bi državni tužioci makar malo ublažili posljedice obustave rada advokata, u pojedinim predmetima, u slučaju kad iz navedenih razloga ocijene da ne mogu zadržati osumnjičeno lice i postaviti mu branioca, sudu su predlagane neke od mjera nadzora – obično zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima, a sud je takve predloge usvajao i osumnjičenima izricao mjere“, navodi Radonjić.

Poseban problem štrajka je, kako kaže Radonjić, u postupcima koji se vode prema maloljetnim učiniocima krivičnih djela. Ne samo da su ti postupci hitni, već maloljetnici na prvom saslušanju i tokom čitavog postupka, po Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, moraju imati branioca iz reda advokata, pa se u tim postupcima prvo saslušanje maloljetnika ne može obaviti, već se sva odlažu na neodređeno vrijeme.

„I konačno osumnjičeni, odnosno okrivljeni moraju imati branioca tokom pregovaranja o uslovima priznanja krivice za krivično djelo, pa se posljedice obustave rada advokata osjećaju i u ovoj fazi postupka, jer se nijedno ročište o pregovaranju po predlogu za zaključenje takvog sporazuma pred državnim tužiocem ne može održati, već se i ona odlažu na neodređeno vrijeme“, kazao je Radonjić.

Radonjić kaže da je u jednom krivičnom predmetu advokat prihvatio da pruži stručnu odbranu osumnjičenom kojeg je državni tužilac zadržao, po njegovom pozivu. „Međutim disciplinski tužilac Advokatske komore, od Tužilaštva je tražio podatke o identitetu tog advokata i radnjama koje je preduzeo, radi pokretanja disciplinskog postupka“.

Iz podgoričkog Osnovnog suda kažu da obustava pružanja pravne pomoći advokata dovodi do odugovlačenja postupka i do odlaganja  velikog broja suđenja. Evidentan je i priliv novih predmeta u svim referatima u nadležnosti ovog suda, što usljed odlaganja suđenja dovodi do povećanja broja neriješenih predmeta. Prema podacima Monitora u tom sudu je do sada  odloženo 1.225 suđenja – najviše u Crnoj Gori. Potom slijede Bar i Nikšić sa po oko 300 odloženi suđenja. Od 24. maja, kada je krenuo štrajk, pa do zaključenja ovog broja ukupno u svim sudovima odloženo je preko 3.000 ročišta.

Udruženje pravnika Crne Gore, Evropska asocijacija za pravo i finansije (EALF), Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za ženska prava, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), Komitet mladih pravnika Crne Gore, Prima, Udruženje Roditelji, ADAMAS i Alijansa omladinskih radnika apelovali su na Vladu da hitno obnovi pregovore sa Advokatskom komorom u cilju zaštite prava svih ugroženih korisnika i korisnica pravosudnog sistema.

Do daljnjeg, građani se mole Bogu da im ne zatreba advokat, a kriminalci da ovakva situacija potraje.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo