Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Knjiga moga jezika

Objavljeno prije

na

Knjiga Đe sunce ne grije napisana je na mom maternjem crnogorskom jeziku. Ona je, dakle, knjiga moga jezika. Ko čuje ili ko pročita ovu tvrdnju, nadam se da će je razumjeti malo potpunije, povezano sa naslovom knjige, a ne tek jednosmjerno lingvistički, blijedo i posno. Ulaz u utrobu Čikićeve knjige vodi kroz danteovska vrata sa poznatim upozorenjem – ostavite svaku nadu… Ipak treba reći nekolika neizostavna razloga koji me obavezuju da to štivo držim knjigom moga jezika.

Prvi razlog. Ovo je knjiga istine, gorke i pregorke. Drugi. Potekla je iz pera nevino mučenog čovjeka čiji je jedini grijeh što nije svetosavske vjere i što mu nije ime Nemanja. Treći. Autor ne priznaje nadmoć zla i nečovještva, ma koliko da je ono surovo i zastrašujuće. Ne pokorava se vladavini đavola. Četvrti, vrhovni razlog. Ovo štivo je optužnica, podnebesni krik do neba – protiv pokretača, počinilaca i saučesnika u fašističkom genocidnom ratu na našem parčetu Balkana, odnosno – optužnica protiv crnogorskog ratnog režima koji danas – lažno remontovan, krajnje domaskiran i folklorno došminkan – istinu o svemu tome, tj. istinu o sebi, proskribuje i lema (izraz Marka Vešovića) kao lupeža i dušmanina države.

Da se o svemu tome govori, o svemu s tim u vezi, preostao nam je samo jedan, istinit i smion jezik, pa s toga rizičan i skup – jezik optužnice i tužbalice. Taj rizik je razlog, mada prizeman, što u Crnoj Gori tako dugo vlada duboko uvredljiv, ponižavajući muk većine.

Čikićevu knjigu nije potrebno prevoditi na bratske jezike. Čak i da joj nacisti iščupaju jezik ona bi, i tako, bez jezika, razgovijetno kazivala svu muku koju nosi. Metode i postupci opisani u knjizi, kao da ih je jedna ruka vezla, u svemu su podudarni sa rabotama i majstorlukom u bilo kojemu od konclogora koje su po Bosni upriličili Dodikovi predšastvenici.

Da je Bulatovićeva, Đukanovićeva, Marovićeva i Vujanovićeva Crna Gora, kako oni govore, u ratu učestvovala tobože nevoljno, marginalno, gotovo posmatrački – što se nastoji nametnuti, i kod nas i u inostranstvu, kao crnogorska istina o tome – svi koji o svemu tome govore, jednako kao i ona većina koja o svemu tome ćuti, znaju da to nije istina. Čitaoci Čikićeve knjige, a ona je samo fragment goleme tragične istine, osvjedočiće se da Crna Gora nije okolišila, nije oklijevala niti kasnila u sestrinskoj ljubavi i odanosti Miloševićevoj Srbiji na poslovima voskresenija Dušanovog carstva. Drugo oko u glavi Velike Srbije – onako malo, garavo, zrikavo – čitaoci će se sjetiti – nije sestru varalo ni u jednome nečovještvo. Samim tim ono, to oko, i nije ni u kojem, posebno ne u smislu vizija budućnosti, odražavalo poglede zarobljenog crnogorskog naroda. Ono nije ni trepnulo pred Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom, Markalama, Srebrenicom, Bukovicom, Štrpcima. Nije se postidjelo pred deportacijom bosanskih izbjeglica pod nož fašističkim dželatima, niti pred nečovještvima nad hrvatskim civilima u konclogoru Morinj, ni pred zločinom u Kaluđerskom Lazu, ni pred političkim sudanijama i tamničkom torturom nad članovima opštinskih rukovodstava SDA u Crnoj Gori…

To, u ratu tako nedremljivo, crno režimsko oko, danas bi na sve ratno da zažmuri. Pomno se njeguje ćutanje i prećutkivanje, a ukoliko se baš nešto mora kazati, onda se sagrješenja opravdavaju tuđim krivicama, adresuju se na pokojnike ili na takozvano okruženje, ili se izvinjava neiskustvom i političkim maloljetstvom mangupa koje je ulica, svi to znamo, na tasu velikosrpskog populizma, i po obrascu blickriga, instalirala na vlast u Crnoj Gori. A miloševićevska Srbija, i nakon što je ostala jednooka, ni za pedalj ne odstupa od uloge nacionalističkog kiklopa.

Čikićeva optužnica, koju bi mirne savjesti mogao kao svoju potpisati svaki crnogorski građanin koji drži do obraza, do istine i ličnoga dostojanstva, predstavlja golemu opasnost za vladajući režim. Zato i nastoji da je na neki način umanji, raspline, obesnaži ili zabrani. Čikićev primjer je kao virus, može izazvati epidemiju. Režim reaktivira jedanaest umirovljenih kazamatskih vaspitača koji protiv Čikića podnose (kontra)optužnicu – za uvredu časti i ugleda. Među potpisnicima (kontra)tužbe su i neki o kojima se u knjizi kaže da su se i na tim, nezahvalnim poslovima držali kao savjesni, dobri i časni ljudi. Zar ih je to uvrijedilo? Ili je sa višeg mjesta, zakulisni nalog tužiteljima da nastupe kolektivno i monolitno – jedan za sve, svi za jednoga. U zaleđu im, kao logistika, nesumnjivo stoji crnogorsko režimsko pravosuđe. Sad ili nikad! Svaki novi Ibrahim Čikić potencijalni je Hanibal pred vratima crnogorskog režima.

Vlast propagandom i podmićivanjem stimuliše ćutanje i žmurenje kao višu, dalekovidiju čovječnost i kao osnovu pomirenja žrtve i dželata. U posljednje vrijeme vlast regrutuje nove, svježe nagovarače iz korpusa stradalničkih naroda, Bošnjaka i Albanaca, iz reda uticajnijih vjerskih autoriteta islamske konfesije u Crnoj Gori i u Bosni, iz rukovodstava nacionalnih stranaka, još i poneke intelektualce, umjetnike i stvaraoce. U ruke im dodaju palice svojih dobošara i ogrtač svojih režimskih advokata. Usrdnu logistiku u tome poslu pružaju im i neki crnogorski mediji, koji su i u ratu bili, a i u miru ostali, raketne rampe propagande autokratskog režima.

I dok su tamo, u zindanima đe sunce ne grije, meštri carstva Dušanovog esesovskim sredstvima i metodama prevaspitavali tvrdokornog Čikića i njemu slične, ratnici na (raz)bojištima (tj. crnogorski Srbi, odnosno srpski Crnogorci, a bogme niti pravi Srbi niti pravi Crnogorci), rasni izdanci epskoga blaga, skloni rimovanju, osim žrtava u kolektivne grobnice, slagali su stihove i strofe novoga pretkosovskog ciklusa: ko odstupi sa Banije,/ Crnogorac više nije; na Jabuci (kod Pljevalja) ukoliko bi sa prijepoljske strane navro onaj Sulejman, stajala je barikada s upozorenjem: dok je Srba i slanine,/nećeš proći Ugljanine! O budućnosti Sarajeva i Sarajlija: šta će reći Alijina Fata,/ kad joj Šešelj zakuca na vrata,/ Sarajevo ispod Trebevića/ biće opet Karađorđevića. Foča je u ovome ciklusu dobila počasno mjesto: hoćemo li dobar čoče/ gradit crkvu nasred Foče,/ i na crkvi zlatno slovo,/ divno ime Dušanovo. Poenta ovog ciklusa govori kako bojovnici srpstva vode pravedan rat, ne otimaju tuđe: ne tražimo ništa novo,/ samo carstvo Dušanovo.

Bože, bože kakvi naslovi, kakve teme za buduće magistrante i doktore nacionalnih disciplina! Recimo, naučni osvrt na pitanje – zašto je gudalo guravo; ili – koliko je Čikićev sugrađanin i predak, bjelopoljski fundamentalist Avdo Međedović, oskrnavio epiku i srpskocrnogorske gusle. Osobito važna tema je: uloga guslara u očuvanju mira, međuetničkog, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u najljepšemu zatvoru na svijetu…

Na našem putu u Evropu ovakve studije i nauke brže bi nas primakle na čeperak do Štrausovog valcera, a umjesto toga, – gle čuda – iz tako i toliko poetičnog ambijenta – krik, koji cijepa nebesa! Šta, more, zbori taj Čikić, je li on van sebe. Usuđuje se reći da sunce ne grije u jedinoj oazi mira!?

Ko u Crnoj Gori izgovori riječ istine, potencijalni je Ibrahim. Onu narodnu – ni u gori zlo ne govori – naši ćutolozi su preinačili: u Crnoj Gori istinu ne govori! Ćutanje se nagrađuje poturanjem fotelje, a istina podmetanjem eksplozivne naprave. I mi, koje pozivate da ovdje kažu šta onamo vide i kako o tome misle, ličimo pomalo nekoj sorti izbjeglica, samo što nam ne prijeti opasnost da ćemo biti deportovani. Ali nije nam druge, moramo se i ovdje i onamo truditi da govorimo istinu, brinuti da ne padnemo u ruke lemarkizma. (Kovanica, anagram od imenice Marko i glagola lemati). Sarajlija Marko Darinkin javno lema – lažove, licemjere, lupeže, zločince, špekulante, konvertite, narcisoidne praznoglavce…

Vlast se kune da je nevoljno vodila rat za mir, a deportacije obavljala kako bi sačuvala skladnost življenja u državi. Autor knjige Đe sunce ne grije i njegovi drugari nauživali su se toga njihovog mira i tih njihovih skladova.

Koliko znam, u istoriji čovječanstva uopšte, a u ratničkoj prošlosti balkanskih naroda posebno, nije zabilježen neki rat koji je okončan tako kako nadrealistička rezolucija međunarodne zajednice objavljuje da je jučerašnji rat kod nas okončan: rat je, vele, završen i u njemu nema pobjednika ni poraženih. (!?!) Istovremeno je priznata legitimnost postojanja tzv. Republike Srpske, dok se njenim tvorcima u Hagu sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na vijest o tome takvome priznanju, negdje podno Trebevića, nad Bosnom je bolnu tugovanku zajecala violina nekog sarajevskog umjetnika. Te zvuke on je uputio u naš gluvonijemi zemaljski prostor, kao što su zvuci Betovenove muzike otposlani u Svemir, upitno: ima li igdje ikog?

Od onda se nadamo, ali sve više se čini da i u nadi postoji nešto nisko. Dočekaš da čuješ i vidiš fantastiku – da žrtva, poslije skidanja s raspeća, oživi, ustane i progovori! I zato što je preživjela, ustala i progovorila – time je uvrijedila Isusa, a osobito je nanijela na obraz jedanaestorici penzionisanih policijskih udarnika u Bijelome Polju. Jedino Hristu pripada pravo na uskrsnuće. A uvrijeđeni tužitelji će možda dokazati da je pisac knjige Đe sunce ne grije izvršio samoraspeće – da bi satanizovao crnogorsko čojstvo i junaštvo. To bi ipak bilo lakše povjerovati nego povjerovati da je iko od sljedbenika etike Marka Miljanova hotimično krst isusovski pretvorio u esesovski!

Te dvije pretpostavke ne mogu obje biti istinite. Koja od njih je istinitija, sami prosudite.

Čikiću suđenje iz početka

U utorak 11. maja, u bjelopoljskom Višem sudu trebalo je da počne suđenje Ibrahimu Čikiću i dnevniku Vijesti. Međutim, suđenje je odgođeno za 17. juni i proces počinje iz početka pred novim sudijom Sanjom Konatar, kaže za Monitor Čikićev advokat Dragan Prelević. Jedanaestorica nekadašnjih službenika bjelopoljskog zatvora tužili su Čikića i Vijesti za duševne bolove pretrpljene nakon objavljivanja Čikićeve knjige Gdje sunce ne grije. Zanimljivo je da Advokatska kancelarija Prelević skoro godinu uzaludno traži od Višeg suda u Bijelom Polju predmet u vezi suđenja grupi čelnika Stranke demokratske akcije 1994. godine, koji je, kako kaže Prelević, vezan za tužbu protiv Čikića.

 

Milika PAVLOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo