Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Kotorske misterije

Objavljeno prije

na

Na Fejsbuk grupi pod naslovom In memoriam – Dragan Dudić Fric okupilo se zasad 770 članova sa motom: „Kotor će te uvijek pamtiti po dobru”! Dragan Fric Dudić je bio profesionalni moreplovac, član Udruženja pomorskih kapetana trgovačke mornarice Crne Gore. Njegovi fanovi pišu da je volio Atomsko sklonište i stari rok-hit Pomorac sam majko. No, dugo se nije bavio svojim izvornim zanatom, krenuo je u ugostiteljske a potom i „druge poslove” koji su, između ostalog, privukli pažnju italijanskih vlasti da ga tajno nadziru protekle dvije godine. Sumnjičili su ga da je jedan od softvera međunarodnog šverca droge.

Što se zbivalo oko Dudića svih ovih godina?

ROKI: Priča bi mogla da počne sa jednom od prvih crnogorskih privatizacija. Godina je 1989, upravo trijumfuje AB revolucija svuda u Crnoj Gori, pa i u Kotoru. Mašinski inženjer Žarko Radulović (nije direktor Splendida, već druga osoba) tada napušta posao u Jugopetrolu, monopolskoj državnoj kompaniji sa visokim platama i postaje direktor novoosnovane privatne firme Trekom u Kotoru.

Imao je razloga da vjeruje da se ne upušta u avanturu. Trekom nije od onih ambicioznih pokušaja koji su, u eri liberalizacije propisa o „maloj privredi”, nakon jedne-dvije sezone propali. Iza te firme stoji neko ko iza sebe ima solidnu kilometražu, ne samo iz državnog i privatnog biznisa, već i u živopisnim međunarodnim i lokalnim konekcijama.

Zove se Rodoljub Roki Radulović, Žarkov rođeni brat, koji je 1989. direktor i vlasnik Joks Austrije, kompanije iz Beča specijalizovane za trgovinu aluminijumom i naftom i drugim aranžmanima između bivše Jugoslavije i SSSR-a.

Iako sada u ozbiljnim godinama (rođen 1948), Roki je post festum afirmisan i na estradi; navodno je bio mecena ili momak srpske pop-pjevačice Ane Nikolić. U Beogradu ga zovu i Miša Banana, jer je, tvrdi se, preko crnogorskih luka 1990-ih uvozio južno voće sa slatkim i lakim milionskim obrtima.

Kad je o Kotoru riječ, nije poznat samo po bananama. U prvoj polovini 1970-ih je Roki bio šef odjeljenja za spoljnu trgovinu kotorske Jugoceanije. Slijedi seoba za Beograd. Od 1975. je direktor tamošnjeg Hemproa, manjeg eksport-import mutanta iz porodice Geneksa, firme čiji je osnivač Udba ili srodna joj sivomaslinasta služba. Otuda nije čudo što Roki samouvjereno 1983. odlazi u inostranstvo.

I par godina kasnije, Rokijev Trekom sklapa ugovor (na snazi od marta 1990) sa opštinom Kotor o korišćenju zgrade Gradske skupštine iz 1904. i Citadele (ukupno sedam poslovnih prostora). Ugovor je oročen na 20 godina sa idejom da se dio zapadnog kotorskog bedema revitalizuje kao hotel sa diskotekom i baštom i svim pratećim ugostiteljsko-sportsko-rekreativnim sadržajima.

Uglavnom se zadugo ništa od toga nije realizovalo. Naime, tokom prve polovine 1990-ih novac po osnovu obaveza o korišćenju poslovnih prostora – odlukom nekadašnjeg opštinskog Fonda za građevinsko zemljište – Trekom nije plaćao, niti je ozbiljnije pokrenuo investiciju. Važna činjenica glasi: na vlasti u Kotoru je bila DPS. Možemo da nagađamo u kakvim je kombinacijama sa igračima iz DPS-a bio Trekom i njegov vlasnik. Naime, Roki Radulović za srpski list Blic 27. januara ove godine tvrdi kako se sa Milom Đukanovićem upoznao 1980-ih, ali se „sa njim nikad poslije nijesam vidio”.

U međuvremenu, od 1993. Roki se dislocira u SAD, gdje u državi Delaver osniva firmu Ramoil inženjering (Ramoil Engineering, S.p.A) i najmanje još jednu. U izvještaju američke Komisije za hartije od vrijednosti za fiskalnu 1998. piše da se imenovana firma bavi „različitim aspektima međunarodne trgovine, finansijskim uslugama gradnje i inženjeringa, sa primarnim naglaskom na operacije u Istočnoj Evropi i Rusiji”. U prijevodu, Roki trguje aluminijumskim proizvodima, ali i naftom, sve dok se 1996. Rusi iz Lukoila nijesu požalili da ih je navodno „zavrnuo” za nekih 12,5 miliona dolara.

I od 1997. Rokijeva firma mijenja geografsku zonu poslovanja. Nova destinacija su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAR), gdje investira u hotelsko-poslovni kompleks unutar slobodne zone Abu Dabija. Citirani američki dokument navodi da je Roki uglavio dil sa šeikom Hazom bin Zajedom al Nahijanom, članom vladajuće familije, šefom Savjeta za nacionalnu bezbjednost (sada ministrom vanjskih poslova UAR-a). Koji je, sjećate se, dolazio u Crnu Goru, pod petrolskom egidom mega-investicija koje samo što nijesu šiknule iz ulcinjske ili neke druge naše rivijere – domaćin bio Duško Knežević i Atlas grupa, svratili kod Đukanovića i Milana Roćena…

U REFORMSKIM PROCESIMA: Otprilike u vrijeme kada je Roki dobio na korišćenje nekretnine u Kotoru, Dragan Fric Dudić je samo jedan od kotorskih pomoraca, službenik Jugooceanije na bordu Budva. No, izgleda da ni onomad nije živio samo od plate, ili je, u drugoj varijanti, bio nesklon lošem publicitetu kod šefa?

Naime, početkom 1991. u Jugooceaniji su odlukom tadašnjih „radničkih savjeta” plate svim zaposlenima smanjene za trećinu. Sa broda Budva, koji je isplovio daleko od Kotora, oglasili su se protestnim telegramom tadašnjem direktoru – njih niko nije pitao o platama, pa samoupravno traže njegovu smjenu. U dnu telegrama, datiranog na 26. februar 1991, nabrajaju se svega petorica iz brojne posade pomoraca „koji ne žele da se izjašnjavaju po gornjem zahtjevu”. Među njima – Dudić.

Sve u svemu, pretpostavimo da je štekao samo od plate pomorskog kapetana kako bi krajem 1990-ih, skupa sa jednim svojim kolegom, otvorio firmu Bastion komerc i kafić u Kotoru. Ali, novac koji je izvukao na kotorsku obalu je ipak bio ozbiljniji od ušteđevine sa Jugooceanije ili kafanske zarade – Dudić 2001. kupuje Luku Risan.

Tada ga u DPS establišmentu već znaju i hvale ga. Ondašnji premijer Filip Vujanović ocjenjuje da je Luka Risan „obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”. Naredne godine, Dudić traži mjere protiv „nelojalne konkurencija” (luke u Kotoru i Zelenici), pa Vujanović „posreduje”.

Tako dolazimo do 2005. kada se Roki Radulović pojavljuje kao preprodavac koncesije nad opštinskim nekretninama u Kotoru. Kupac je Dudić. Ali, rok od 20 godina zakupa ističe a protiv sklapanja posla s njim je bio lokalni SDP. Dudić ih optužuje: „Ruski tajkuni su kupili atraktivnu lokaciju od deset i više hiljada kvadrata kao zelenu površinu u naselju Dobrota od porodice Ranka Krivokapića i preko noći ucrtali više od 200 stambenih jedinica”.

Odbornici Zvonimir Rajhel (SDP) i Vedran Milošević (HGI) tvrde da Dudić diriguje prijetnjama koje im je uputio radnik Bastion komerca. Imenovali su Marka Vorotovića, jesenas u akciji Balkanski ratnik među prvim uhapšenicima.

I kotorska policija i tužilaštvo, uprkos prijavama, tvrde da je sa Dudićem sve čisto. DPS većina i njeni odbornički sateliti u SO Kotor bez javnog tendera 2008. na još 35 godina izglasavaju zakup atraktivnih nekretnina. A jedna od najunosnijih je diskoteka Maksimus, kapaciteta 4.000 gostiju.

Naknadno – što će reći kada je Balkanski ratnik već bio u klimaksu – ispostavlja se da Roki zakup nekretnina nije prodao Dudiću, nego Darku Šari Šariću. Odjednom Uprava policije ima čuvena „operativna saznanja” da je Pljevljak vlasnik „70 odsto diskoteke”. Kasne samo pet godina; radi lakšeg orijentisanja, vrijedi podsjetiti da je tačno toliko i Veselin Veljović šef policije.

ENIGME BEZ LOGIKE: Kako su Roki i Dudić 2005. sklopili posao preuzimanja Trekoma za Šaru? U citiranom intervjuu Blicu, Roki je negirao da je sa Šarom u kriminalnoj vezi, ali je potvrdio da se s njim upoznao baš u Maksimusu, preko Duška Šarića. „Mi jesmo prijatelji, dobri prijatelji”, objasnio je Roki i dodao da su Šari bili potrebni njegovi savjeti za investicije – u poljoprivredu i kupovinu vještačkog đubriva!

No, tu stvar je čačkala srpska istraga. Procurjelo je da Roki ima izvjesne transatlantske integracije sa Šarićevom grupom – navodno, njihova je povjerljiva i stručna veza sa Amerikom. Kakvog su posla ovi Pljevljaci imali preko Atlantika?

Nema pouzdanih činjenica, ali ima indicija. Kroz račune Matenika Ltd. su, pisao je Monitor, samo 2009. povukli najmanje oko 20 miliona eura; ta firma im je registrovana u državi Delaver, SAD, baš tamo gdje je i Roki imao biznis – uostalom svojevremeno i Stanko Cane Subotić, pa posredno i Vlada Crne Gore (afera sa kupovinom aviona lir-džet novcem od „šverca duvana”).

Navodno, tvrdio je Blic, u momentu zaplijene kokaina u Urugvaju, telefonom je Roki pozvao nekoliko uticajnih političara u Srbiji sa pitanjem: „Šta se to dešava i zašto?”

Identično pitanje je i za crnogorsku policiju: šta se dešava i zašto je u međuvremenu Kotor mizanscen dva ubistva u mafijaškom stilu? Dejan Đuković, vlasnik taksi firme, ubijen je 1. oktobra 2009, potom je 30. maja ove godine i Dudić.

Plava knjiga, dokument Veselina Veljovića sa popisom oko 700 crnogorskih kriminalaca iz 2007, navodi da u Kotoru djeluje „jedna grupa kriminalaca”. No, marta ove godine Zoran Brđanin, rukovodilac Ispostave policije Kotor, tvrdi da „u gradu djeluju dvije kriminalne grupe, unutar organizovane međunarodne grupe, čiji je cilj šverc narkotika preko Atlantika”.

Od 2007. do 2010. niko u Kotoru nije uhapšen pod tim optužbama.

Za N.N. ubicom ili ubicama Đukovića se „traga”. Za ubistvo Dudića osumnjičen je Ivan Vračar, spinovan kroz neimenovane policijske tvrdnje u dnevnoj štampi kao Đukovićev tjelohranitelj i „školski drug”.

Optuženi Vračar se i u policiji i pred istražnim sudijom Višeg suda u Podgorici branio ćutanjem. Motiv likvidacije nije naveden ni u zahtjevu za sprovođenje istrage, ni u optužnom aktu koji je podignut u oktobru.

Jedna Veljovićeva tvrdnja može imati samo dva tumačenja: ili je (njemu svojstvena) „enigma” sa nasilno izbačenim logičnim detaljima ili, vjerovatnije, smišljeno lansiran odgovor za maskiranje uloge policije sa još neidentifikovanim predumišljajem u krvavim kotorskim raspletima. Naime, samo dan nakon ubistva Dudića, šef policije izjavljuje da je „vjerovatni motiv osveta za prethodno izvršeno krivično djelo – ubistvo Đukovića”. Odakle Veljović zna?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo