Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Marijana Babović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marijana Babović rođena je 1996. godine u Podgorici. Osnovnu školu i potom gimnaziju završila je u Podgorici, gdje živi i radi. Napisala je mnoge pjesme od kojih su samo neke Pjesma tati, Uspavanka zlatnog dječaka, Ljepša pjesma, Magličasta pjesma, Anđelu, Očeva pjesma, Slovo o majci, Molitveni vhod, Sonet gospodu… Autorka je zbirke poezije Igre ćutanja i članica Udruženja književnika Crne Gore. Pjesme su joj objavljivane u međunarodnoj zbirci Rijeka stihova i u zbirci Snovi sjećanja, kao i u zbornicima Pokrovsko pjesničko saborovanje i Do Hristove pobjede – ne damo svetinje. Poeziju piše od djetinjstva


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja, znači živjeti pjesmu. Poetski oslikavati život, ljude, osjećanja i empatski zagrliti čovječanstvo.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Još kao djevojčica, pokazivala sam ljubav prema pisanoj riječi. Ne sjećam se koja je bila baš prva, ali znam da su mi pjesme tada bile o ljubavi prema ukućanima i vjeri. Ljubav me oduvijek inspiriše.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Moje pjesme uvijek opominju da ma kako podijeljeni, svima su nam boli i radosti istovjetne i svima iste suze i ista krv kapa. Treba zaći unutar, u sebe, te spoznati druge i zalaziti u druge da nađemo sebe. Kako je Milan Rakić rekao: ,,Za mene nema tuđih jada, što boli drugog boli i mene”.

Kako je nastala zbirka poezije Igre ćutanja?

Igre ćutanja su, u suštini, skup pjesama koje govore o onom o čemu ljudi danas stidljivo i sebično ćute iz straha da ne budu ismijani. A ne bi trebalo. Treba živjeti tako da budemo ponosni na svaki ožiljak i svaku emociju jer kroz njih juče, mi smo ovi danas.

Kako njegovati talenat za pisanje?

Pisati ne možemo u svakom trenu, to je stvar inspiracije. Ali možemo čitati, obilaziti krajeve i razgovarati s ljudima koji nas inspirišu. Koristiti svoj talenat najbolje je njegovanje dara datog od Boga.

Šta čitate ovih dana?

U posljednjem periodu sam umnogome posvećena Dostojevskom. Trenutno Braća Karamazovi imaju moju pažnju.

Šta bi svaki mladi autor trebalo da zna?

Svaki mladi autor bi trebalo da zna da dâ svoj lični pečat i uvijek i svuda bude svjestan da to što daje svijetu ne daje on, već Bog kroz njega.

Kada možemo očekivati nove pjesme?

Nove pjesme se rađaju s novim danima i rukopis se polako privodi kraju. Kad će biti zbirka, ne znam, ali bitno je da duša u pjesmama cvjeta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dalibor Vuksanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dalibor Vuksanović je pravnik i građanski aktivista

 

Prethodni period, između ostalog, obilježio je i najnoviji sajber napad na Vladu Crne Gore. Šta su sve mogle biti posljedice po lične podatke građana i građanki i koliko su oni trenutno zaštićeni? 

U dilemi sam da li da u odgovoru na ovako kompleksno pitanje budem ciničan… Sajber napad je ozbiljna stvar i, za razliku od političara, neću gatati da li iza njega stoji neka država ili ,,države u državi” /čitaj: klanovi/ ;). Moguće da je neko odlučio da nam ,,čačka” po podacima pa da konačno utvrdimo koliko nas ima u Crnoj Gori jer, kako sada stvari stoje, popisa teško da će biti još jedno deceniju i po i nećemo znati koliko nas ima. Šalu na stranu, ozbiljna je stvar u pitanju čim smo morali da angažujemo pomoć sa strane da saniramo štetu. Iskreno se nadam da su lični podaci građana zaštićeni i da neće biti većih problema. Nadam se da u institucijama znaju što čine.

Nakon avgustovskih izbora 2020. godine očekivale su se velike promjene. Šta Vas je najviše razočaralo od političkih subjekata koji su trebali da ih donesu? 

Razočaran sam što je ovako mali broj ljudi zapošljen. Moglo je to više i bolje. Ima ova država prostora da još plata isplati iz budžeta. Pa nećemo pustiti ljude da sami razvijaju svoj biznis, da im obezbijedimo uslove za normalno poslovanje, kad već ima mjesta po dubini. Sada ozbiljno, smatram da se 30. avgusta 2020. ukazala velika šansa da promijenimo način ponašanja. Moramo biti realni i reći da se u prethodnih 30 godina nagomilalo mnoštvo problema koje je trebalo rješavati, a svaka ideja o promjeni redovno je sabotirana i zaustavljana u samom startu. Moguće je da smo mi imali prevelika očekivanja ili nijesmo bili svjesni da se borimo protiv onih koji ne bi umjeli da se snađu u uređenom društvu. Haos nam je, očigledno u DNK-u…

U svijetlu pada 43. Vlade i nagodbi oko sastavljanja nove, nameće se pitanje – kako okupiti većinu koja je ,,za”, a ne protiv nekoga ili nečega?

Rijetko kad smo se mi ovdje opredjeljivali ,,za nešto”. Skoro uvijek smo bili ,,protiv nečega”. Tako vidim i ove sadašnje pregovore. Očima se ne mogu vidjeti, ali znaju da, ako makar ne pokušaju da se dogovore, mogućnost je velika da im građani više neće dozvoliti ni trunku nade za buduće dogovore. Pojedinima je ,,ja sam najbitniji…” važnije od svega drugog. Do te mjere je to tako da imam osjećaj da ujutro, prije umivanja, prvo poljube svoj odraz u ogledalu i kažu sebi kako su prebitni, pa tek onda obavljaju jutarnju rutinu. A građanin… Ko? Što je to?

Po Vašem mišljenju, koji je najbolji izlaz iz trenutne političke krize? 

Nažalost, ili na sreću – IZBORI!

U vrtlogu svakodnevne politike – gdje je ,,običan” čovjek? 

Običan šta? Što je to? Zar političari treba da misle na život čovjeka? Svašta. Običan čovjek se nada da će biti bolje. Ima nekih naznaka da će ipak morati da se posvete čovjeku. Iskreno mislim da, bez obzira na sva razočaranja u prethodne dvije godine, više nema ,,krupnih tema” koje će uzeti primat nad životom čovjeka. #DoMeneJe

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Miljana Rakočević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miljana Rakočević rođena je 1996. godine u Podgorici. Završila je osnovne i specijalističke studije na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Trenutno je magistrand na Fakultetu pravnih nauka na Univerzitetu Donja Gorica na građanskopravnom smjeru. Svojim radom i angažovanjem u nevladinim organizacijama i na fakultetu stekla je iskustvo na međunarodnim projektima, od kojih se najviše izdavajaju posmatračke misije. Teme koje posebno istražuje na svom akademskom putu su društveni položaj i prava žena sa posebnim fokusom na rodnu ravnopravnost

 

Istraživali ste istoriju literararnih rasprava o položaju i pravima žena u srednjovjekovnoj Evropi. Šta nam ona pokazuje?

Generalno govoreći, kada pogledamo Aristotela ili Tomu Akvinskog, žene su promašeni ili nesavršeni muškarci. U istoriji se, kao i u književnosti, žena tretirala kao slabiji, podređen i manje sposoban pol. To, naravno, nije cijela hronologija odnosa muškarca prema ženama. Žene su vrlo rano izrazile svoj stav – već u 12. vijeku, kada su mnoge spisateljice i teološkinje govorile o uzvišenosti žena koristeći svoj mistični i često biblijski obojen tekst. Samo neke od njih su ranohumanistkinja Kristina de Pizan, Margarita Poret, Marija iz Onjona, Beatris iz Nazareta, Elizabet fon Šenau. Ovih dana rado istražujem radove sociološkinje Mileve Filipović koja je kroz mnoga svoja djela analizirala feminističke teorije. Ona mogu da budu dobra polazna tačka onome ko želi da nauči više o rodnom aspektu kako u Crnoj Gori, tako i van nje.

Volontiranje je obilježilo period Vašeg srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Koji su ključni problemi u Crnoj Gori kada je riječ o ovoj vrsti angažovanja? 

Volonterski rad je jako dobar način za jačanje aktivizma i solidarnosti naroda jedne države. On je veoma bitan za opšti društveni napredak. Mladima u Crnoj Gori nije primamljivo besplatno ulaganje vremena u rad, i to dodatno dokazuje da naša društvena svijest nije na zadovoljavajućem nivou. Država treba dodatno da podstakne mlade na volonterski aktivizam kako boljim zakonskim rješenjima, tako i stvaranjem kulture volontiranja kroz edukaciju djece.

Učestvovali ste na mnogim posmatračkim misijama kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu. Kakva su Vam ta iskustva?

Posmatračke misije u Ukrajini, Sjevernoj Makedoniji i, nedavno, u Mađarskoj značile su mi mnogostruko. Sa jedne strane, imala sam priliku da izučim legislativu i zakonodavne okvire i procedure drugih država, i na taj način proširim znanje. Sa druge, pored profesionalnog usavršavanja, imala sam uvid u društvene, sociološke i ekonomske aspekte država regiona. Ono što je možda i najuočljivije, a meni i najzanimljivije, je to da se i tokom i mimo izbora različiti narodi susrijeću sa istim problemima, političkim i društvenim previranjima i ranim demokratijama koje se još uvijek trude da nađu svoj razvojni put. Pozicija kratkoročnog posmatrača, na kojoj sam ja bila, znači praćenje izbora od otvaranja do zatvaranja biračkih mjesta, kao i svih propratnih pravila i propisa. Iz sveg tog iskustva, zaključujem da do nepravilnosti rijetko kada dolazi baš tokom izbornog dana, ili ih je vrlo teško uočiti. Svakako, statistika i informacije koju kratkoročni posmatrači pružaju od velikog su značaja za analizu izbornog dana i zakonodavstva određene države.

Bili ste i na posmatranju suđenja u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Kakve utiske nosite sa tog mjesta?  

Riječ je o nesvakidašnjem iskustvu za mlade pravnike. Po prvi put sam, zajedno sa grupom studenata, imala priliku da prisustvujem suđenju takvih razmjera, pred ogromnim brojem sudija, i to je za mene u tom trenutku predstavljalo suštinu demokratije. Ono što bih posebno istakla je da sam, pored suđenja, bila detaljno upoznata sa funkcionisanjem samog suda, kao i Savjeta Evrope, i samim tim stekla sam dobar uvid u pravo koje se danas u Evropi smatra najuzvišenijim. Studentima preporučujem da traže što više prilika poput ove, jer time stiču dragocjena znanja koja će im kasnije koristiti.

Šta biste posavjetovali mlade pravnike?

Da nađu balans u svakodnevnom životu. Pored savladavanja obimnog gradiva, vrlo je bitno da odvoje vrijeme za odmor, jer u suprotnom rizikuju da dožive burn-out ili da izgube motivaciju koju su prvobitno imali.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo