Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Tanja Radovanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tanja Radovanović, mlada arhitektica, uspješna je u svojoj profesiji sa velikim brojem osvojenih nagrada i izložbi. Uz pomoć arhitekture pokrenula je posao kreiranja personalnih mapa gradova

 

Vaše su se studije arhitekture dešavale u različitim državama i gradovima Evrope. Koliko je to doprinijelo iskustvu i profesionalnom nadograđivanju?

Master studije u trajanju od dvije godine su se sastojale od projekata u Estoniji, Finskoj, Izraelu, Njemačkoj, Austriji i Portugalu i iziskivale su dizajn prilagođen kontekstu svakog od gradova u kom sam boravila. Zadaci projekata su se zasnivali na riješenju urbanog i arhitektonskog problema koje sam rješavala istraživanjem socijalnog, kulturnog i arhitektonskog konteksta svakog od mjesta, samim tim su intervencije u prostoru bile prilagođene korisnicima i gradu u kom su se nalazile. Ovakav pristup koristim u svakom dizajnu. Jako je inspirativno učiti o mjestu iz više uglova i koristiti te podatke kako bi se unaprijedio dizajn, jer onda projekat oslikava karakter mjesta i njegovih korisnika.

Za mladog arhitektu imali ste veliki broj izložbi i osvojili razne nagrade. Koja Vam je najdraža i koliko Vam one daju osjećaj samopotvrđivanja?

Posebno mi je draga prva nagrada na konkursu urbanističkog plana naselja Lahekalda, u Talinu, koju sam osvojila dok sam radila u Estoniji sa Irinom Raud. Naselje je trenutno u izgradnji i već je jedno od poželjnijih mjesta za život u gradu. Okruženo je parkom, i ispunjeno zelenilom i svim sadržajima potrebnim za život, kao što su prodavnice, vrtić, nadzemna garaža, sportski tereni i slično. Takođe mi je jako drag otkup projekta za uređenje obale Morače koje sam radila sa koleginicom Simonom Popadić, gdje je naš rad bio ocijenjen kao jedan od najboljih u konkurenciji od 50 radova iz cijelog svijeta. Bilo je posebno zadovoljstvo dizajnirati i istraživati svoj grad, i nadam se da ću u budućnosti imati više takvih prilika.

Kroz arhitekturu bavite se izgrađivanjem personalnih mapa. O čemu je tačno riječ?

Personalne mape ili Emotional maps su posteri gradova sa mapiranim tačkama mjesta koje je osoba posjetila i koje joj bude posebnu emociju. Iz tačaka se šire linije vibracija emocije. To je grafički prikaz nečega što nije tako lako opisati riječima.

Kako ste došli na ideju izrade personalnih mapa i ko je Vaša ciljna grupa?

Mnogo volim da putujem i posjetila sam preko 30 država, međutim u toku pandemije sloboda putovanja je postala nedostižna, te sam jednog dana, dok sam sanjarila o mom omiljenom gradu Berlinu, odlučila napraviti poster za svoj stan gdje ću mapirati mjesta koja mi najviše nedostaju i kojima se uvijek rado vratim. Kada sam ga završila i stavila na zid, svako ko bi ušao u stan se zainteresovao za njegovo značenje i pokrenuo je puno lijepih razgovora. Inače sam fascinirana mapama i skupljam ih odmalena iz svakog grada u koji pođem, a ovakav grafilčki prikaz im dodaje ličnu i emotivnu dimenziju što je, za mene, jako poetično. Nastavila sam ih crtati za sebe, pa za prijatelje, a sada ih crtam i po narudžbini. Ciljna grupa su ljudi koji žele  mapu svog posebanog grada dizajniranu specijalno za njih, to mogu biti gradovi sa putovanja ili rodni grad, ili i država,.. Baš skoro sam radila mapu za putovanje kroz Crnu Goru!

Na koji način mislite da će kreiranje personalnih mapa doprinijeti svakom putniku?

One predstavljaju originalanu i personifikovanu kolekciju uspomena sa putovanja. Boje mapa se prilagođavaju kolor paleti svakog mjesta, a tačke i linije vibracija mijenjaju poziciju i intenzitet na osnovu razgovora sa klijentom, tako da je pristup opet sličan kao i u arhitekturi. Mape možete naručiti na instagram stranici: emotionalmaps.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Damjan Spasojević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Damjan Spasojević jedan je od osnivača i kreatora portala koji je obogatio i osvježio crnogorsku medijsku scenu – Kombinat. Od 2011 je društveni aktivista u svim poljima koja doprinose kolektivnom dobru

 

Koliko dugo se bavite društvenim aktivizmom i kako je sve počelo?

Ako tražimo neki konkretan događaj koji bi bilo početak „bavljenja društvenim aktivizmom” za mene, to bi eventualno bilo učestvovanje u protestima 2011. godine kad sam bio prvi razred srednje škole. Tako da je tu „sve počelo”, a nastavilo kroz niz protesta koji su uslijedili. Ali ne bih da to suzi polje društvenog aktivizma na „ulicu”, jer je to samo jedan vid aktivizma. Za mene je možda najkvalitetniji primjer mog aktivizma bio kada sam za vrijeme studiranja na PMF-u samoinicijativno organizovao posjetu studenata jednoj od najvećih telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori gdje smo imali priliku da u praksi vidimo ono o čemu slušamo na predavanjima, a odsustvo te mogućnosti je u tom trenutku bila stvar na koju se većina kolega žalila. Mislim da je to idealan primjer – onamo gdje sistem zakaže malo aktivizma može da pomogne. U pitanju je bilo samo nekoliko mejlova i malo volje. Vrijeme u kom živimo nas primorava da stvari uzmemo u svoje ruke. E sad, koliko je to dobro, nisam siguran.

Koje Vas teme u sklopu društvenog aktivizma najviše zanimalju?

Ja sam lično zainteresovan sa apsolutno sve. Društveni aktivizam je u najširem smislu borba za pravdu. Bilo da se borite za očuvanje rijeka ili vjerskih prava, u konačnom se borite za pravdu. Ja nisam stručnjak za bilo koju oblast pa da se onda u skladu s tim posvetim aktivizmu iz te oblasti, ali me interesuje pravda. Ako ste, kako se to kaže, pravdoljubivi, onda vam ne treba puno da u određenoj situaciji shvatite gdje je pravda, iako niste stručnjak. Tako da u poslednje vrijeme svoj aktivizam usmjeravam na postavljanje svih tih različitih „aktivizama” u širi društveni kontekst i time njihovo bolje razumijevanje i manje ili više učestovovanje u svakom njih.

Koliko smatrate crnogorski aktivizam prisutnim u društvu i šta su promjene na koje bi trebalo uticati?

Ako sve što za pozadinu ima sticanje neke lične koristi isključimo onda je aktivizam u Crnoj Gori veoma malo prisutan. Ali posle svih protesta koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina, koji su, manje ili više uspješni, na kraju ipak doveli do društvenih promjena, ne možemo reći ni da ga nema.

Jedan ste od osnivača vrlo neobičnog i za ove prostore novog i kreativnog portala “Kombinat” koji u svojoj prirodi ima baš tu društveno aktivnu i buntovnu snagu. Kakav je osjećaj biti dio svega i kako je sve počelo?

Ideja o osnivanju portala je stara više godina, a onda smo ja i Aleksandar Novović odlučili da iskoristimo prošlogodišnji „lock down” period i pokrenemo realizaciju te ideje. Kada se kaže „ovi prostori” ja u glavi imam Jugoslaviju, a na tom prostoru ono što mi radimo ipak ne bih nazvao posebno neobičnim ili inovativnim. Kada je Crna Gora u pitanju možda se možemo pohvaliti da stvaramo nešto novo u medijskom prostoru. Uživamo u radu na portalu, a i reakcije koje dobijamo su ohrabrujuće. Za ovih godinu i nekoliko mjeseci volonterskog rada postigli smo mnogo više nego što smo očekivali, a to je, vjerujem, dobar znak.

Postoji li cilj i energija koju želite da pokrenete uz pomoć portala „Kombinat” i koji su Vaši sledeći koraci?

Ideja je upravo ono o čemu sam govorio u nekom od prethodnih pitanja – da se svi događaji u društvu sagledaju u okviru šireg konteksta i na taj način bolje razumiju, tj objasne. Trudimo se da ponudimo analitički pristup onome što se pojavljuje u javnom prostoru, ali i da prenesemo neke priče koje se rjeđe nalaze u klasičnim medijima.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katica Nišavić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katica Nišavić, svršeni student Fakulteta političkih nauka samouki je fotograf koji nosi iskustva sa jednogodišnjeg Erasmusovog programa

 

Završili ste Fakultet političkih nauka i radite u nevladinoj organizaciji ali se bavite i fotografijom. Otkud interesovanje za fotografiju?

Čak i tokom studiranja nalazila sam vrijeme da se paralelno bavim fotografijom, koja je tada bila i hobi i dodatan izvor zarade. Svijet fotografije me je privlačio još od srednjoškolskih dana, pa je ta pasija kroz godine rasla a uporedo sa njom i želja za nadograđivanjem, usavršavanjem… Ljudi su počeli da prepoznaju moj stil i tako su počele polako da se otvaraju i mogućnosti, prvi angažmani itd. Kako radim i u civilnom sektoru, sama organizacija vremena zna da bude ,,izazov” ali se na kraju zaista sve stigne, s jednakim kvalitetom i trudom.

Vi ste samouki fotograf, na koje ste načine učili o ovoj profesiji?

Fotografija je jedna neiscrpna oblast koja pruža puno sadržaja i to je proces učenja koji stalno traje. Nakon što sam 2011. godine završila kurs osnove fotografije u ateljeu Dejana Kalezića, polako sam prelazila iz analogne u digitalnu fotografiju, eksperimentisala, gradila svoj stil kroz vježbu… Čitala knjige, gledala video tutorijale… Univerzalni načini ne postoje, smatram da sami nekako nađemo ono što nam najviše prija i što nam je najpristupačnije.

Koji su Vaši omiljeni motivi i glavna inspiracija?

Inspiraciju nalazim svuda. Nema pravila. Nekad je to igra svjetlosti koja se prelama preko ograde, nekada umjetnost sadašnjeg trenutka, sami ljudi i njihova priroda, a nekada i unaprijed osmišljeni koncept…

Volim da radim portrete ali volim i da hvatam same trenutke na ulici, pejzaže na putovanjima… Putovanja su zapravo moje glavno napajanje što se fotografisanja tiče i mislim da tu dobijam i najveću inspiraciju. Fotoaparat u ruksaku i ranojutarnja lutanja ulicama nepoznatih gradova su ono što me karakteriše i bez čega ne bih mogla zamisliti sebe.

Preko Erasmus programa boravili ste u umjetničkoj rezidenciji u Belgiji u trajanju od godinu dana. Koliko su sva ta iskustva doprinijela Vašem umijeću i šta su novo donijela?

Mislim da svako, na tom nekom svom putu razvoja, ima prelaznu godinu kada doživi vrhunac, što se tiče inspiracije, doživljaja, iskustava… To je za mene bila 2019. godina. Boravak u umjetničkoj rezidenciji je sam po sebi donio nova znanja ali i nove izazove… Pored toga što sam bila dio tima za komunikacije i kao fotograf bilježila momente u rezidenciji, učestvovala sam i na drugim projektima, bila član Internacionalnig kluba, prošla Ljetnju akademiju umjetnosti, realizovala čak i svoj projekat… Bilo je to iskustvo koje se ne tiče isključivo same fotografije koliko drugih vještina, procesa prilagođavanja, upoznavanja sebe… To je naravno sveukupno uticalo na ono što danas i jesam, kao fotografkinja.

Ko su Vaši uzori i najveće inspiracije među umjetnicima?

Ne mogu reći da imam konkretne uzore. Ponekad su to Bergmanovi filmski klasici, ponekad Peter Lindberghove, Bressonove ili R. Doisneauove fotografije. Nekada su to izložbe slika manje poznatih autora koje spontano posjetim tokom putovanja. A ponekad prosto pročitam Hičkokovu definiciju sreće i to me pokrene.

Na filmskim kadrovima ili fotografijama volim da osjetim emociju, da prepoznam momenat ili u glavi kreiram priču i tad već kreće bujica ideja koja poziva na stvaranje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo