Naše bake su koristile naftalin da sačuvaju zimsku odjeću od moljaca i ostalih prilično štetnih insekata, jer zadatak dobre domaćice je bio da sačuva domaćinstvo od dodatnih troškova, posebno u napornim zimskim danima. U CG, a u tipično obožavanom tradicionalnom smislu, ima samo domaćina. Jedan takav bankarski ,,domaćin” nas je pohodio svojim mišljenjem o tome šta se dešava u crnogorskom bankarskom sektoru i zbog čega su gubici tako visoki. U pitanju je ,,gazda” od propale banke (zakopa se ove zime, konačno, rupa koja je svjedočila o tom neuspjehu), koja je skoro likvidirana usljed loših odluka direktora i njegovog izvršnog tima menadžera. Bivši direktor banke nalazi za shodno da optuži regulatora banaka za evidentirane bankarske gubitke, za privredno nezarađeno, za građanski i tajkunski potrošeno, za opšti nerad i nestručnost, odnosno za sve što se dešava na tržištu finansijskih razvojnih podrški u zemlji. Maksimalno popularno, sve u skladu sa globalnim trendom, lokalno sprovedenim. Ne osporavajući sistemsku odgovornost supervizora u svijetu i kod nas, posebno jer su neutemeljenost teze o vječnoj likvidnosti tržišta svojim institucionalnim ćutanjem/odsustvom odobravali, skoro bi se minornim mogao definisati pokušaj reinkarnacije stavova bankara, čije je krajnje činjenje obilježilo jednu spornu fazu u reformi bankarskog sektora, a potrlo niz kvalitetnih ranijih poteza u struci. Ipak…
Objavljivanjem podataka bilansa stanja i bilansa uspjeha za prvo polugodište, nakon bar tri pozitivne godine, suočavamo se sa nepovoljnim bankarskim trendovima: pada profita, smanjenja aktive, odnosno kreditnog portfelja, kao i značajnog rasta rezervisanja za kreditne rizike. Prvo, rast ove bilansne pozicije su posljedice uvođenja nove podzakonske regulative o upravljanju rizicima, bez obzira što neoliberalni guru smatra da su rezervisanja nepotrebna, kao i namjere bankara da umanje poresku osnovicu i da uspore kreditnu aktivnost. Ovo je kratkoročna, uobičajena, bankarska interna aktivnost tokom kriznog perioda, posebno jer vlasnici ni jedne banke ne planiraju prodaju, a ukupni prihodi su im neznatno ispod ostvarenih godinu unazad.
Tekući problem nije u bilansu uspjeha, nego u bilansu stanja, odnosno među kreditnom izloženošću banaka i ukupnom zaduženju. Jedna ravan su bankarski prepoznati rizici za date kredite koji su većinski uslovili povećanje rezervisanja, posebno kod lidera sektora koji je odlaskom ,,žute i crne” izgubio kompetetivnu prednost, pošto ranije nije bilo biz(m)nismena koji je smio na poziv naplate da ne vrati dospjeli anuitet. Septembar je blizu pa će bankari vršiti pritisak da se bonitetne analize od klijenata konačno predaju kako bi se podvukla crta, i vidjelo šta se treba interventno naplaćivati. To će biti vrijeme jakih emocija, nepotrebnih i neizbježnih. Zato služe rezervisanja, da se bankari pripreme na vrijeme. Druga ravan je da su banke značajno zadužene, od centrala i države, za tekuće aktivnosti i podmirenje povlačenja depozita. Ova problematika vrši snažan pritisak na likvidnost, što je rizik koji ostaje imanentan bližoj budućnosti poslovanja banaka, čime se potencijal za kredite do daljnjeg prirodno interno, ali i nepotrebno tehnokratski, limitira.
Zbog svega ovoga, analitičari iz naftalina, sa mišljenjem o savremenom bankarstvu i trendovima na tržištu taman kredibilnim koliko i tekuće ,,silovanje” javnosti CG da su nam velikoposjednici/vozači/ljekari sistemski ugroženi od novinara, trebaju da ostanu ,,spakovani”, jer su tako najmanje štetni po bankarstvo.
Mila KASALICA