Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ,  EKONOMISTA, BIVŠI PREDSJEDNIČKI KANDIDAT: Radikalna vremena traže radikalne mjere

Objavljeno prije

na

Vlada promoviše korupciju i šalje jasnu, nedvosmislenu, ali i užasnu poruku javnosti – korupcija se isplati ako je počinjena od strane članova vladajuće koalicije

 

MONITOR: Protekle sedmice objavljena je Vaša publikacija Riječi, djela i poruke – slučaj Ramada. Koje su poruke?

BOJANIĆ: Slučaj Ramada je klasičan primjer zloupotrebe državnih sredstava u partijske svrhe, a glavni akteri su članovi stranke Socijaldemokrate Crne Gore i službenici državne Direkcije za željeznice. Postoji još mnogo sličnih slučajeva, ali gotovo nijedan osim ovog slučaja nije doživio krivično-pravni epilog. Doduše, trebalo je puno vremena, četiri godine su trajali sudski postupci. To jeste dug period, naročito za slučaj koji je već dokumentovan prilikom podnošenja prijave nadležnim institucijama. Na kraju, slučaj je pravosnažno okončan tako što je, podsjetiću, jedan državni službenik-funkcioner SD-a pravosnažno osuđen za korupciju, a šest lica, takođe iz redova SD-a, pravosnažno je osuđeno za lažno svjedočenje u postupku pred Višim sudom u Podgorici.

MONITOR: Kakvi su efekti presude ?

 BOJANIĆ: Nakon presuda, Vlada, umjesto da ih sankcioniše u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, čini sve da izbjegne pokretanje disciplinskog postupka za djela nedostojna državnih službenika. Dakle, izostala je bilo kakva profesionalna ili politička odgovornost za aktere ovog slučaja iako su prethodni premijer Đukanović, a i sadašnji Marković, nebrojeno puta javno obećavali beskompromisnu borbu protiv korupcije. Šta više, premijer i resorni ministar su činili sve da ih zadrže na radnim mjestima. Takvim ponašanjem Vlada promoviše korupciju i šalje jasnu, nedvosmislenu, ali i užasnu poruku javnosti – korupcija se isplati ako je počinjena od strane članova vladajuće koalicije. Sa druge strane, obesmišljava se bilo kakav pokušaj da se korupciji stane na kraj, obeshrabruju se mogući uzbunjivači za neke druge koruptivne radnje, iskrivljuje se sistem društvene vrijednosti jer se od lopova i lažova prave ugledni građani a one koji prijave korupciju sleduje stigmatizacija. Prvo od najviših državnih funkcionera, pa sve do posljednjeg poltrona iz vlasti.

MONITOR:  Kako u cijeloj priči vidite ulogu ASK-a?

BOJANIĆ: Ponašanje ASK-a i bivšeg direktora Radonjića zaslužuje oštru društvenu osudu zbog njihovih bezobzirnih, nakardnih i nezakonitih postupaka koje su sprovodili u cilju zaštite osuđenog i njegove partije, dok su sve činili da stigmatizuju osobu koja je otkrila korupciju. Nismo htjeli da dozvolimo da sve padne u zaborav nakon nekoliko priloga ili tekstova u medijima. Publikacija Riječi, djela i poruke – slučaj Ramada imala je za cilj da sistematizovano, dokumentovano i detaljno predstavi javnosti, kako domaćoj tako i međunarodnoj, ovaj očigledan i pravosnažno dokazan primjer korupcije u partijske svrhe. Takođe, želimo da ostane pisani trag za neke naredne generacije o tome kako je funkcionisala ova Vlada, odnosno kakve su se igre igrale u sadejstvu sa ASK-om i tužilaštvom kako bi se od krivične i političke odgovornosti sačuvali predsjednik SD-a i njegova partija.

MONITOR: Ramada je samo jedna u nizu afere nakon koje se ništa nije desilo. Stvarnost se obrće naglavačke.  Evo i u aktuelnoj  aferi Možura,  na koncu ispada da nijesu krivi oni koji su učinili nepočinstva, nego oni koji su to otkrili?

BOJANIĆ: Śto se tiče afere Možura, prvo moram da odam priznanje nekadašnjem kolegi iz Skupštine, g-dinu Dritanu Abazoviću, na objavljivanju dokumenata koji navode na opravdanu sumnju da se radi o krupnoj korupciji. Nažalost, policija i tužilaštvo po ko zna koji put pokazuje nezainteresovanost za obilje dokaza koji bi mogli kompromitovati najviše državne zvaničnike. Ispade da su treći u autu ili drugi na klupi opasniji po društvo, da ne pominjem sveštenike SPC ili opozicione predstavnike koje su optuživali, hapsili i progonili za sve i svašta. Na osnovu dosadašnje prakse i iskustva vjerujem da dijelim stav većine građana Crne Gore da su institucije koje bi trebale da brinu o pravu i pravdi u Crnoj Gori sve samo ne nezavisne, profesionalne i neselektivone. Integritet pravosudnih organa je zbog ovakvog ili sličnog nečinjenja kada su u pitanju vodeći državni funkcioneri srozan na najniži nivo koji pamtim. Čak se više i ne trude da kreiraju bar privid vladavine prava u Crnoj Gori.

MONITOR: Vaš protivkandidat na predsjedničkim izborima Đukanović, uveliko agituje za DPS u kampanji, kao i premijer Marković. Koliko je to  u skladu sa demokratskim standardima?

BOJANIĆ: Podsjetiću da je Đukanović vodio predsjedničku kampanju sa sloganom ,,predsjednik svih građana”. Ispostavilo se da to odgovara istini taman koliko i njegova tvrdnja izrečena u Skupštini da je kredit od Pireus banke iz Londona dobio na riječ i svoj ugled. Umjesto da radi na smirivanju društvenih tenzija, on ih bjesomučno kreira reciklirajući toliko puta ponovljene govore i saopštenja, proglašavajući za državnog izdajnika svakog neistomišljenika. Naravno, to nikoga ne iznenađuje, to je odlika njegovog trodecenijskog vladanja. Onog časa kad većina građana prihvati realnost da je svaka Đukanovićeva borba, od krnje Jugoslavije, preko države Srbije i Crne Gore, pa do samostalne Crne Gore bila isključivo u cilju produžavanja njegove vladavine, od Đukanovićeve političke karijere će ostati samo ,,dugmići”, a istoričari će njegovu vladavinu karakterisati kao primjer kako se lični interesi uvijek guraju ispred društvenih i državnih. Drugim riječima, kako se podjelama zamagljuju suština i ciljevi vladanja.

Premijer Marković se pokazuje kao blijeda kopija svog partijskog šefa.  Teško je očekivati nešto više od osobe koja predvodi izbornu listu sa imenom druge osobe – partijskog šefa. Prvi na listi, a ipak drugi. Nekad je odbjegli šef OKG-a Svetozar Marović imao svojevrsnu elaboraciju o prvome i drugome, pa toplo preporučujem premijeru da se prisjeti te besjede svog nekadašnjeg potpredsjednika partije i predsjednika političkog savjeta. Možda nađe nešto poučno u tim riječima.

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnji tok kampanje?

BOJANIĆ: Ova kampanja je specifična zbog poznate epidemiološke situacije i to svakako ima za rezultat manju vidljivost, nema velikih skupova i uglavnom se odvija na društvenim mrežama. Drugu specifičnost koju vidim je potpuna otvorenost DPS-a i njegovih satelita u kreiranju, a sada već i sprovođenju izborne kampanje uz potpuno jasnu, vidljivu i ničim sakrivenu zloupotrebu državnih resursa. Za potvrdu prethodnog stava dovoljno je uporediti aktivnosti Vladinih zvaničnika u avgustu prethodnih godina i ovo današnje bjesomučno obilaženje i svakodnevno otvaranje raznih objekata. Čak smo dočekali da nam Đukanović, koga njegovi sljedbenici predstavljaju kao velikog državnika, otvara Voli supermarket u Danilovgradu. Groteskno izgleda fotografija na kojoj predsjednik države, predsjednica Opštine, ministrica ekonomije i vlasnik Volija presijecaju vrpcu sa četiri para makaza. Pitam šta je sljedeće, možda cijela Vlada sa sve predsjednikom DPS-a otvore i neki kiosk brze hrane, puste u rad kružni tok ili proslave neko novo dislociranje spomenika. Sve se može od njih očekivati, samo ako im našim novcem dobro plaćeni konsultanti kažu da će određena aktivnost donijeti poneki glas.

MONITOR: Što nam pokazuje ovogodišnje nemanje turističke sezone?

BOJANIĆ: Krah ovogodišnje turističke sezone i negativnosti koje će donijeti za ukupnu crnogorsku ekonomiju su jasni dokazi da smo godinama vodili neodgovornu ekonomsku politiku. Turizam i ugostiteljsvo jesu i trebaju biti značajan dio crnogorske ekonomije, ali nije se smjelo dozvoliti da se olako odreknemo proizvodne, prehrambene i prerađivačke industrije koje su se pokazale daleko otpornije na sve vidove poremaćaja na tržištu. Saglasan sa stavovima koje smo već mogli čuti da je pandemija samo ubrzala i radikalizovala ekonomske probleme koji su nas očekivali i u normalnim uslovima. Tu prvenstveno mislim na prezaduženost državnog budžeta, užasno visok trgovinski deficit, nepravičnu fiskalnu politiku, loš i selektivan nadzor nad učesnicima na tržištu, neefikasan i, najblaže rečeno, sumnjiv sistem javnih nabavki.
MONITOR: Mnogi od jeseni, pored zdravstvene, najavljuju i galopirajuću ekonomsku krizu. Postoji li način ublažavanja te krize?

BOJANIĆ: Svi ekonomski pokazatelji ukazuju da nas očekuje ozbiljna ekonomska, a izvjesno i socijalna kriza. Države, pa i kompanije ili domaćinstva, protiv prvog udara finansijske krize bore se na nekoliko načina, naravno, u skladu sa mogućnostima. Jedan od načina je korišćenje rezervnih fondova, Crna Gora ih nema, odavno su potrošeni u druge namjene. Drugi vid su pozajmice ili krediti od finansijskih institucija koje se mogu brzo upumpati u finansijski sistem kako bi spriječili nelikvidnost privrede i stanovništva i nastavili sa ekonomskim aktivnostima. I po ovom pitanju smo u problemu, već smo visoko zaduženi i svako novo zaduženje krade budućnost novim generacijama. Prodaja ili, kako državni službenici sad vole da kažu, valorizacija imovine, takođe je jedan od načina koji nam teško može biti dostupan, iz prostog razloga što smo već prodali skoro sve što je bilo vrijedno i utrživo. Radikalna vremena traže radikalne mjere, a ovo što smo do sada vidjeli od Vladinih mjera je kupovina socijalnog mira do izbora. Vjerujem da će nova vlast smjelije i sa manje brige o sopstvenoj poziciji, a sa više brige za ekonomiju i položaj privrede i stanovništva kreirati ekonomski model koji će moći, u prvom redu, da sanira tekuće ekonomske probleme, a kasnije, na srednji i dug rok uspješno vodi Crnu Goru ka ekonomskom prosperitetu. Neće biti lako, ali ne i neostvarivo. Potrebne su iskrene namjere, puno stručnosti i posvećenosti opštem progresu. Baš oni kvaliteti donosilaca odluka koji nam nedostaju poslednje tri decenije.

 

Vjerujem u promjene

MONITOR: Nadate li se da bi ovi izbori mogli nešto da promijene?

BOJANIĆ: Ne samo da se nadam da mogu da promijene ovu vlast, već i duboko u to vjerujem. Bez obzira što se sprovode u nikad gorim uslovima i pod nadzorom u potpunosti zarobljenih institucija. Svjedoci smo da se i upravljanje epidemiološkom situacijom kroz djelovanje famoznog NKT-a koristi u interesu DPS-a i njene političke bižuterije. Naravno, opoziciji neće biti dovoljno samo da bude bolja 30. avgusta, trebaće joj još upornosti, koordinacije i integriteta da kapitalizuje izbornu pobjedu i konačno smjesti DPS u opozicione klupe. Takođe, za očekivati je da Đukanović, lišen svake opcije kojom bi izbjegao odgovornost, sve učini kako bi izbjegao povjeriti mandat za sastav nove vlade nekome iz nove skupštinske većine.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo