Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ,  EKONOMISTA, BIVŠI PREDSJEDNIČKI KANDIDAT: Radikalna vremena traže radikalne mjere

Objavljeno prije

na

Vlada promoviše korupciju i šalje jasnu, nedvosmislenu, ali i užasnu poruku javnosti – korupcija se isplati ako je počinjena od strane članova vladajuće koalicije

 

MONITOR: Protekle sedmice objavljena je Vaša publikacija Riječi, djela i poruke – slučaj Ramada. Koje su poruke?

BOJANIĆ: Slučaj Ramada je klasičan primjer zloupotrebe državnih sredstava u partijske svrhe, a glavni akteri su članovi stranke Socijaldemokrate Crne Gore i službenici državne Direkcije za željeznice. Postoji još mnogo sličnih slučajeva, ali gotovo nijedan osim ovog slučaja nije doživio krivično-pravni epilog. Doduše, trebalo je puno vremena, četiri godine su trajali sudski postupci. To jeste dug period, naročito za slučaj koji je već dokumentovan prilikom podnošenja prijave nadležnim institucijama. Na kraju, slučaj je pravosnažno okončan tako što je, podsjetiću, jedan državni službenik-funkcioner SD-a pravosnažno osuđen za korupciju, a šest lica, takođe iz redova SD-a, pravosnažno je osuđeno za lažno svjedočenje u postupku pred Višim sudom u Podgorici.

MONITOR: Kakvi su efekti presude ?

 BOJANIĆ: Nakon presuda, Vlada, umjesto da ih sankcioniše u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, čini sve da izbjegne pokretanje disciplinskog postupka za djela nedostojna državnih službenika. Dakle, izostala je bilo kakva profesionalna ili politička odgovornost za aktere ovog slučaja iako su prethodni premijer Đukanović, a i sadašnji Marković, nebrojeno puta javno obećavali beskompromisnu borbu protiv korupcije. Šta više, premijer i resorni ministar su činili sve da ih zadrže na radnim mjestima. Takvim ponašanjem Vlada promoviše korupciju i šalje jasnu, nedvosmislenu, ali i užasnu poruku javnosti – korupcija se isplati ako je počinjena od strane članova vladajuće koalicije. Sa druge strane, obesmišljava se bilo kakav pokušaj da se korupciji stane na kraj, obeshrabruju se mogući uzbunjivači za neke druge koruptivne radnje, iskrivljuje se sistem društvene vrijednosti jer se od lopova i lažova prave ugledni građani a one koji prijave korupciju sleduje stigmatizacija. Prvo od najviših državnih funkcionera, pa sve do posljednjeg poltrona iz vlasti.

MONITOR:  Kako u cijeloj priči vidite ulogu ASK-a?

BOJANIĆ: Ponašanje ASK-a i bivšeg direktora Radonjića zaslužuje oštru društvenu osudu zbog njihovih bezobzirnih, nakardnih i nezakonitih postupaka koje su sprovodili u cilju zaštite osuđenog i njegove partije, dok su sve činili da stigmatizuju osobu koja je otkrila korupciju. Nismo htjeli da dozvolimo da sve padne u zaborav nakon nekoliko priloga ili tekstova u medijima. Publikacija Riječi, djela i poruke – slučaj Ramada imala je za cilj da sistematizovano, dokumentovano i detaljno predstavi javnosti, kako domaćoj tako i međunarodnoj, ovaj očigledan i pravosnažno dokazan primjer korupcije u partijske svrhe. Takođe, želimo da ostane pisani trag za neke naredne generacije o tome kako je funkcionisala ova Vlada, odnosno kakve su se igre igrale u sadejstvu sa ASK-om i tužilaštvom kako bi se od krivične i političke odgovornosti sačuvali predsjednik SD-a i njegova partija.

MONITOR: Ramada je samo jedna u nizu afere nakon koje se ništa nije desilo. Stvarnost se obrće naglavačke.  Evo i u aktuelnoj  aferi Možura,  na koncu ispada da nijesu krivi oni koji su učinili nepočinstva, nego oni koji su to otkrili?

BOJANIĆ: Śto se tiče afere Možura, prvo moram da odam priznanje nekadašnjem kolegi iz Skupštine, g-dinu Dritanu Abazoviću, na objavljivanju dokumenata koji navode na opravdanu sumnju da se radi o krupnoj korupciji. Nažalost, policija i tužilaštvo po ko zna koji put pokazuje nezainteresovanost za obilje dokaza koji bi mogli kompromitovati najviše državne zvaničnike. Ispade da su treći u autu ili drugi na klupi opasniji po društvo, da ne pominjem sveštenike SPC ili opozicione predstavnike koje su optuživali, hapsili i progonili za sve i svašta. Na osnovu dosadašnje prakse i iskustva vjerujem da dijelim stav većine građana Crne Gore da su institucije koje bi trebale da brinu o pravu i pravdi u Crnoj Gori sve samo ne nezavisne, profesionalne i neselektivone. Integritet pravosudnih organa je zbog ovakvog ili sličnog nečinjenja kada su u pitanju vodeći državni funkcioneri srozan na najniži nivo koji pamtim. Čak se više i ne trude da kreiraju bar privid vladavine prava u Crnoj Gori.

MONITOR: Vaš protivkandidat na predsjedničkim izborima Đukanović, uveliko agituje za DPS u kampanji, kao i premijer Marković. Koliko je to  u skladu sa demokratskim standardima?

BOJANIĆ: Podsjetiću da je Đukanović vodio predsjedničku kampanju sa sloganom ,,predsjednik svih građana”. Ispostavilo se da to odgovara istini taman koliko i njegova tvrdnja izrečena u Skupštini da je kredit od Pireus banke iz Londona dobio na riječ i svoj ugled. Umjesto da radi na smirivanju društvenih tenzija, on ih bjesomučno kreira reciklirajući toliko puta ponovljene govore i saopštenja, proglašavajući za državnog izdajnika svakog neistomišljenika. Naravno, to nikoga ne iznenađuje, to je odlika njegovog trodecenijskog vladanja. Onog časa kad većina građana prihvati realnost da je svaka Đukanovićeva borba, od krnje Jugoslavije, preko države Srbije i Crne Gore, pa do samostalne Crne Gore bila isključivo u cilju produžavanja njegove vladavine, od Đukanovićeve političke karijere će ostati samo ,,dugmići”, a istoričari će njegovu vladavinu karakterisati kao primjer kako se lični interesi uvijek guraju ispred društvenih i državnih. Drugim riječima, kako se podjelama zamagljuju suština i ciljevi vladanja.

Premijer Marković se pokazuje kao blijeda kopija svog partijskog šefa.  Teško je očekivati nešto više od osobe koja predvodi izbornu listu sa imenom druge osobe – partijskog šefa. Prvi na listi, a ipak drugi. Nekad je odbjegli šef OKG-a Svetozar Marović imao svojevrsnu elaboraciju o prvome i drugome, pa toplo preporučujem premijeru da se prisjeti te besjede svog nekadašnjeg potpredsjednika partije i predsjednika političkog savjeta. Možda nađe nešto poučno u tim riječima.

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnji tok kampanje?

BOJANIĆ: Ova kampanja je specifična zbog poznate epidemiološke situacije i to svakako ima za rezultat manju vidljivost, nema velikih skupova i uglavnom se odvija na društvenim mrežama. Drugu specifičnost koju vidim je potpuna otvorenost DPS-a i njegovih satelita u kreiranju, a sada već i sprovođenju izborne kampanje uz potpuno jasnu, vidljivu i ničim sakrivenu zloupotrebu državnih resursa. Za potvrdu prethodnog stava dovoljno je uporediti aktivnosti Vladinih zvaničnika u avgustu prethodnih godina i ovo današnje bjesomučno obilaženje i svakodnevno otvaranje raznih objekata. Čak smo dočekali da nam Đukanović, koga njegovi sljedbenici predstavljaju kao velikog državnika, otvara Voli supermarket u Danilovgradu. Groteskno izgleda fotografija na kojoj predsjednik države, predsjednica Opštine, ministrica ekonomije i vlasnik Volija presijecaju vrpcu sa četiri para makaza. Pitam šta je sljedeće, možda cijela Vlada sa sve predsjednikom DPS-a otvore i neki kiosk brze hrane, puste u rad kružni tok ili proslave neko novo dislociranje spomenika. Sve se može od njih očekivati, samo ako im našim novcem dobro plaćeni konsultanti kažu da će određena aktivnost donijeti poneki glas.

MONITOR: Što nam pokazuje ovogodišnje nemanje turističke sezone?

BOJANIĆ: Krah ovogodišnje turističke sezone i negativnosti koje će donijeti za ukupnu crnogorsku ekonomiju su jasni dokazi da smo godinama vodili neodgovornu ekonomsku politiku. Turizam i ugostiteljsvo jesu i trebaju biti značajan dio crnogorske ekonomije, ali nije se smjelo dozvoliti da se olako odreknemo proizvodne, prehrambene i prerađivačke industrije koje su se pokazale daleko otpornije na sve vidove poremaćaja na tržištu. Saglasan sa stavovima koje smo već mogli čuti da je pandemija samo ubrzala i radikalizovala ekonomske probleme koji su nas očekivali i u normalnim uslovima. Tu prvenstveno mislim na prezaduženost državnog budžeta, užasno visok trgovinski deficit, nepravičnu fiskalnu politiku, loš i selektivan nadzor nad učesnicima na tržištu, neefikasan i, najblaže rečeno, sumnjiv sistem javnih nabavki.
MONITOR: Mnogi od jeseni, pored zdravstvene, najavljuju i galopirajuću ekonomsku krizu. Postoji li način ublažavanja te krize?

BOJANIĆ: Svi ekonomski pokazatelji ukazuju da nas očekuje ozbiljna ekonomska, a izvjesno i socijalna kriza. Države, pa i kompanije ili domaćinstva, protiv prvog udara finansijske krize bore se na nekoliko načina, naravno, u skladu sa mogućnostima. Jedan od načina je korišćenje rezervnih fondova, Crna Gora ih nema, odavno su potrošeni u druge namjene. Drugi vid su pozajmice ili krediti od finansijskih institucija koje se mogu brzo upumpati u finansijski sistem kako bi spriječili nelikvidnost privrede i stanovništva i nastavili sa ekonomskim aktivnostima. I po ovom pitanju smo u problemu, već smo visoko zaduženi i svako novo zaduženje krade budućnost novim generacijama. Prodaja ili, kako državni službenici sad vole da kažu, valorizacija imovine, takođe je jedan od načina koji nam teško može biti dostupan, iz prostog razloga što smo već prodali skoro sve što je bilo vrijedno i utrživo. Radikalna vremena traže radikalne mjere, a ovo što smo do sada vidjeli od Vladinih mjera je kupovina socijalnog mira do izbora. Vjerujem da će nova vlast smjelije i sa manje brige o sopstvenoj poziciji, a sa više brige za ekonomiju i položaj privrede i stanovništva kreirati ekonomski model koji će moći, u prvom redu, da sanira tekuće ekonomske probleme, a kasnije, na srednji i dug rok uspješno vodi Crnu Goru ka ekonomskom prosperitetu. Neće biti lako, ali ne i neostvarivo. Potrebne su iskrene namjere, puno stručnosti i posvećenosti opštem progresu. Baš oni kvaliteti donosilaca odluka koji nam nedostaju poslednje tri decenije.

 

Vjerujem u promjene

MONITOR: Nadate li se da bi ovi izbori mogli nešto da promijene?

BOJANIĆ: Ne samo da se nadam da mogu da promijene ovu vlast, već i duboko u to vjerujem. Bez obzira što se sprovode u nikad gorim uslovima i pod nadzorom u potpunosti zarobljenih institucija. Svjedoci smo da se i upravljanje epidemiološkom situacijom kroz djelovanje famoznog NKT-a koristi u interesu DPS-a i njene političke bižuterije. Naravno, opoziciji neće biti dovoljno samo da bude bolja 30. avgusta, trebaće joj još upornosti, koordinacije i integriteta da kapitalizuje izbornu pobjedu i konačno smjesti DPS u opozicione klupe. Takođe, za očekivati je da Đukanović, lišen svake opcije kojom bi izbjegao odgovornost, sve učini kako bi izbjegao povjeriti mandat za sastav nove vlade nekome iz nove skupštinske većine.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo