Povežite se sa nama

OKO NAS

NESREĆE NA RADNOM MJESTU: Radnici bez ičije zaštite

Objavljeno prije

na

Svake godine u Crnoj Gori više ljudi pogine na radnom mjestu, a na desetine bude povrijeđeno. Radnici se, osim zdravstvenim rizicima, izlažu i nemilosti institucija koje ostaju nijeme na njihove zahtjeve. Funkcionalni Zavod za medicinu rada još je samo san

 

U Crnoj Gori svake godine više ljudi pogine, a na desetine se povrijedi. Nedavno su iz Uprave za inspekcijske poslove saopštili statistiku za 2019. godinu: ,,U toku prošle godine izvršeno je 27 uviđaja povreda na radu, od čega je sedam osoba preminulo, dok je 20 teško povrijeđeno”.

Ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić je povodom Svjetskog dana zaštite i zdravlja na radu u aprilu 2019. godine izjavio da je vidljiv napredak u Crnoj Gori kada je u pitanju ova oblast.

Nova 2020. godina ga je ekspresno demantovala. Krajem januara, na primorju ,  žarištu ilegalne gradnje, dvojica radnika iz Mojkovca zadobili su teške tjelesne povrede, višestruke prelome, nakon pada sa skele, na objektu u izgradnji u Ulici cara Lazara u Sutomoru.

U razmaku od samo nekoliko dana, u februaru, poginuo je radnik na gradilištu u Podgorici. Pao je sa trećeg sprata zgrade u izgradnji na Cetinjskom putu, u blizini Kapital plaze.

Epilog uviđaja u većini ovakvih slučajeva ostaje nepoznat.

Posljednjih godina povrede i pogibije u građevini, prema podacima inspekcije, najčešće nastaju zbog toga što radnici ne koriste zaštitnu opremu.

Od početka gradnje auto-puta, u protekle četiri godine, poginula su četiri radnika, dva su teže povrijeđena, a više njih je zadobilo lakše povrede. Prema rezultatima istraga, trojica poginulih su krivi za nesreću, jer nisu koristili zaštitnu opremu, a jedan od njih se nalazio i u zabranjenoj zoni. Na četvrtog se obrušila velika količina zemlje.

U periodu od 2012. do 2017. godine, od ukupnog broja nesreća na radu, 82 odsto se u 2007. godini dogodilo u građevinarstvu, dok je, prema podacima Uprave za inspekcijske poslove, u 2017. godini opao na 39 procenata. Izmjene Zakona o zaštiti na radu iz 2018. godine doprinijele su tome da se trend smanjenja broja žrtava nastavi, jer su njima predviđena stroža pravila kojih se poslodavci sve više pridržavaju. Novi Zakon o radu, usvojen u decembru 2019. godine predviđa novčanu kaznu u iznosu od dvije hiljade do 20 hiljada eura za pravna lica koja ne obezbijede zaštitu zaposlenih.

U oblasti građevinarstva opasnosti ne vrebaju samo od povreda prilikom pada sa velike visine, već i od profesionalnih oboljenja koja nastaju zbog nošenja teških tereta, duge izloženosti prašini, štetnim hemijskim supstancama i zračenju sunca. Osim u građevini, najviše nesreća događa se u radu u teškoj industriji, energetici, rudarstvu i drvnoj industriji.

Kada je riječ o zaštiti na radu u teškoj industriji, rudarstvu i energetici radnici se, osim što se izlažu zdravstvenim rizicima, susrijeću i sa pravnim problemima. Značajan dio tih kompanija nalazi se sada u stečaju, a formalno uvođenje stečaja podrazumijeva i ukidanje dotadašnjih akata poslodavca. To uključuje i dokumenta o procjeni rizika i mjerama zaštite. Ovo znači da oštećeni zaposleni zavise od volje poslodavaca, jer inspekcija odbija da izvrši inspekcijski nadzor jer smatra da nije u njenoj nadležnosti da kontroliše stečajnu upravu ili one koji u njeno ime upravljaju kompanijama.

Od oko 400 preostalih radnika Kombinata aluminijuma (KAP), stotinjak radi u uslovima koji direktno ugrožavaju zdravlje, u proizvodnji u Elektrolizi i u pogonu Livnica gdje se radi sa tečnim metalom koji je izuzetno visoke temperature ili na pećima gdje se metal lije. Oni već dvije godine apeluju na nadležne da im se omogući pravo da i sa 20 godina staža provedenih na radnom mjestu opasnom po zdravlje, odnosno 30 sa osiguranjem (sa benificiranim stažom), kroz predstojeće izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, imaju iste uslove penzionisanja kao rudari. Iako najčešće obolijevaju od bronhijalne astme i hroničnog trovanja fluorom, od ulaska KAP-a u stečaj više im nisu obezbijeđeni godišnji medicinki pregledi, kao ni odmori. Iz Sindikata metalskih radnika su objasnili da se Inspekcija rada, kojoj su se tim povodom žalili, proglasila nenadležnom rekavši da je to domen stečajnog upravnika.

Sudbinu zaposlenih u KAP-u dijeli i radnici Željezare Toščelik u Nikšiću, gdje su postrojenja i oprema nepouzdani i zastareli, a slučajevi povreda česti. To je i jedina kompanija o čijem je radu održano specijalno saslušanje u crnogorskom parlamentu u junu 2015. godine, kada se saznalo da kompanija nema akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Iako je istina izašla na vidjelo, da se gotovo ništa nije promijenilo na bolje svedoče i riječi predsjednika Sindikata Željezare Toščelik Željka Rabrenovića koji je nedavno potvrdio da je nezadovoljsto radnika zaštitom na radu u fabrici veliko.

Poznato je i da je u posljednjih pet godina u fabrici Tara u ekspolozijama poginulo troje ljudi, a 15 je povrijeđeno. Inspekcija je uočila propuste i  novčano kaznila poslodavce. Tužilaštvo je u svim slučajevima ocijenilo da oni nisu bili uzrok nesreća. Oni koji su preživjeli označeni su krivim, a neki se još bore da dokažu kako su povrede zadobili na radnom mjestu.

Radnicima u ovakvim djelatnostima nedaće ne olakšava ni činjenica da u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada, niti statistika o tome koliko ljudi boluje od profesionalnih bolesti. Koliko je onih koji rade sa opasnim materijama, od kojih su neke kancerogene ili uzrok drugih teških oboljenja, ne zna se. Valja ukazati na to da u Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom aerodromu u Podgorici,  ljekarsko uvjerenje, koje podrazumijeva periodični pregled radnika profesionalno izloženih jonizujućim zračenjima, košta – 185 eura.

Iako je Strategijom unaprijeđenja medicine rada u Crnoj Gori za period od 2015. do 2020. godine i Akcionim planom implementacije za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, do toga nije došlo. Zbog toga na teritoriji Crne Gore ne postoji ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni njihov registar, već se to obavlja u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu. Još jedan ćorsokak.

Od nadležnih, koje ni ovo ne brine, bilo bi preambiciozno očekivati još i da im na um padaju oni kojima je ugroženo mentalno zdravlje zbog uslova u kojima rade. To za sada spada u domen naučne fantastike.

Ovih dana vode se mnoge polemike oko toga koja su prava najugroženija u Crnoj Gori. Mrtva trka.

 

                                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo