Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Organizovani haos

Objavljeno prije

na

Vlada Crne Gore će na proljeće razmatrati Nacrt zakona o elektronskim medijima i izmjene i dopune Zakona o elektronskim komunikacijama.
Pomoćnik ministra za medije Željko Rutović objašnjava: „Cijeneći potrebu usklađenosti dva zakonska teksta, Zakona o elektronskim komunikacijama i Zakona o elektronskim medijima, Vlada Crne Gore, shodno Programu rada za 2010. godinu, planirala je da se oba zakonska teksta razmatraju u drugom kvartalu”. Izmjene postojećeg Zakona o elektronskim komunikacijama i donošenje Zakona o elektronskim medijima, kao i njihovo međusobno usaglašavanje biće jedno od pitanja o kojima će Evropska komisija voditi računa prilikom izrade mišljenja o kandidaturi Crne Gore za članstvo u EU, rekao je nedavno Leopold Maurer, šef delegacije Evropske unije u Podgorici.
EU od Crne Gore traži da na tržištu elektronskih medija ima regulatora koji će biti nezavisan od političkih tijela, sa stabilnim izvorom finansiranja.
Trenutno, to nije slučaj.
VLADIN REGULATOR: U avgustu 2008. godine donijet je Zakon o elektronskim komunikacijama, kojim je distribucija frekvencija oduzeta nezavisnom regulatoru Agenciji za radiodifuziju (ARD) i predata nekadašnjoj Agenciji za telekomunikacije, koja je uz nove nadležnosti dobila i novo ime, Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost (AEKP), čiji Savjet ,,imenuje Vlada po raspisanom konkursu, na predlog Ministarstva za saobraćaj i telekomunikacije”. Tako je dodjela frekvencija potpala direktno pod Vladin uticaj.
,,Takvo rješenje nije u skladu sa evropskim standardima i evropskom praksom”, kaže za Monitor Jadranka Vojvodić, pomoćnica direktora ARD. Nakon velikog iskoraka koji je napravljen usvajanjem medijske regulative 2002. godine, napravljen je korak unazad, smatra ona.
Da nova zakonska rješenja nijesu u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima, crnogorsku Vladu upozorili su iz Savjeta Evrope, OEBS-a i međunarodne organizacije Article 19, prije nego je zakon usvojen.
Article 19 je tako upozorio da su nova rješenja nazadak, da AEKP nedostaje nezavisnost i da ,,to predstavlja jasno kršenje međunarodnih standarda i značajan korak nazad” u odnosu na raniju situaciju, u kojoj je nezavisna ARD bila odgovorna za regulaciju u oblasti frekvencija.
Uzalud su bila upozorenja. Vladu i parlament nije odgovorila ni preporuka Savjeta Evrope: ,,Pravila koja se tiču regulatornih organa za oblast radiodifuzije, posebno njihovog imenovanja i sastava, predstavljaju ključni element njihove nezavisnosti. Zato ona treba da budu utvrđena tako da ih zaštite od bilo kakvog uplitanja prije svega političkih snaga ili ekonomskih interesa”.
ZAMRŠENE PROCEDURE: ,,Potpuno su se oglušili o ta upozorenja”, kaže za Monitor Ranko Vujović, izvršni direktor UNEM-a. ,,Zakon o elektronskim komunikacijama je osvanuo u Službenom listu Crne Gore, naprečac, bez prethodne javne rasprave”, kaže on.
Sa 30 dana kašnjenja, 15. decembra 2008. godine, izabran je i Savjet AEKP. Za predsjednika Savjeta AEKP izabran je Šaleta Đurović, suprug Gordane Đurović, ministrice za ekonomske integracije, što je izazvalo reakcije dijela opozicije zbog navodnog konflikta interesa. I tim je dodatno stavljena sjenka na nezavisnost regulatora, upozoravali su oponenti.

,,Zakon o elektronskim komunikacijama nije na jasan način regulisao proces niti postavio kriterijume za dodjelu frekvencija”, objašnjava Jadranka Vojvodić. Novi zakon je ukinuo niz nadležnosti ARD, od kojih većina nije prenesena na bilo koji drugi organ. Među njima su i procedure za sprovođenje postupka dodjele radio difuznih frekvencija. Dodjela frekvencija prešla je u ruke AEKP, ali se u članu 69 Zakona predviđa „saglasnost regulatornog organa za programske sadržaje”.
Zakon, međutim, nije precizirao ko je ,,regulatorni organ za programski sadržaj”.

Praksa je ubrzo pokazala šta to znači. Televizija Vijesti je dvije godine čekala na dodjelu frekvencija za Podgoricu. Nije imao ko da da saglasnost za dodjelu radio frekvencija, pošto ARD nije sebe prepoznala kao ,,programskog regulatora.”
Tek pošto je nedavno Vlada predložila, a Skupština usvojila amandman kojim je zakon ispravljen, tako da je precizno definisano da je programski regulator ARD, raspisan je tender na kome su frekvenciju dobile i TV Vijesti.
,,Mi smo za to vrijeme pretrpjeli milionsku štetu”, kaže za Monitor Slavoljub Šćekić, direktor Televizije Vijesti. ,,I pored toga što nam je, prema istraživanjima, rejting rastao, oglašivače je prvenstveno zanimalo da li se naš program vidi u Podgorici, koja ima oko 30 odsto ukupnog broja stanovnika, a kao centar predstavlja više od polovine ukupne potrošnje”, objašnjava Šćekić.
PRAKSA: Direktor Agencije za radiodifuziju, Abaz Beli Džafić u razgovoru za Monitor podsjeća da je TV Vijesti tužila ARD i da su izgubili spor. ,,Onog momenta kad je Vlada CG odlučila da promijeni Zakon o elektronskim komunikacijama i propiše da je ARD nadležna da postupa po tom zakonu, mi smo u najkraćem roku odradili svoj dio posla što je omogućilo ovoj medijskoj kući da dođu do traženih frekvencija.”, kaže Džafić.
Direktor TV Vijesti, međutim, objašnjava da je ta televizijska kuća izgubila spor samo iz proceduralnih razloga, jer kako stoji u odluci Upravnog suda, taj sud nije bio nadležan da odlučuje. ,,Interesantno je da se ARD samo u slučaju TV Vijesti bila proglasila nenadležnom. Dodijelila je status emitera za TV 777 čiji je vlasnik Lutrija Crne Gore”, kaže Šćekić.
Nijesu samo TV Vijesti imale problema zbog normativnog haosa koji je napravljen. Zbog toga što procedura dobijanja nije jasno definisana, objašnjavaju u Asocijaciji komercijalnih emitera Crne Gore ni ,,NTV Montena, radio Delfin i TV Corona nijesu mogle dobiti frekvencije, jer nije imao ko da raspise tender za radio difuzne frekvencije”.
NOVE IGRE: Prilike u ovoj oblasti dodatno je iskomplikovao nacrt Zakona o elektronskim medijima koji je Ministarstvo kulture i medija javnosti dalo na uvid u maju 2009. godine. Potrebu izrade Zakona o elektronskim medijima uslovilo je donošenje Zakona o elektronskim komunikacijama, kao i potreba usklađivanja našeg zakonodavstva sa propisima u EU, pojašnjava za Monitor Željko Rutović, pomoćnik ministra za kulturu i medije.
Iz Article 19 stigla je primjedba da i tom nacrtu nedostaje jasno razgraničenje uloga u postupku izdavanja frekvencija. „To je već uočljivo iz prvog člana Nacrta”, upozoravali su stručnjaci Artikla 19, koji su dali i niz drugih primjedbi, koje su se odnosile na način finasiranja regulatira i tako dalje.
Sandra Bašić-Hrvatin, ekspertica Savjeta Evrope iz ove oblasti je upozorila crnogorsku Vladu da je neophodno zamijeniti sporne tačke Zakona o elektronskim komunikacijama, te da bi bez tih izmjena ARD, odnosno buduća Agencija za elektronske medije, ,,bila finansijski u potpunosti zavisna od države i njenih institucija”.
Ona je tada upozorila Vladu: „To je cijela industrija od koje zavise ljudi koji dobijaju informacije. Ne može se tako neodgovorno igrati sa zakonima. Ne može se donijeti zakon i onda godinu kasnije donositi amandmani da bi se popravilo ono što nije dobro napravljeno. Treba u Zakonu o elektronskim komunikacijama precizirati proceduru podjele frekvencija, jer kako je sada definisana, to je recept za katastrofu u budućnosti. Možete imati jednu agenciju ili dvije, to nije bitno, ali je bitno da se definiše šta ko radi”. Ona je tada ocijenila i da je Zakon o elektronskim komunikacijama ,,pisao neko ko nema pojma o medijima”.
KORAK NAPRIJED: Ministarstvo kulture i medija, nakon brojnih upozorenja, doradilo je posljednjih mjeseci svoj nacrt i nova rješenja je Leopold Maurer, šef delegacije EU u Podgorici, 10 februara ove godine, ocijenio kao ,,korak naprijed”.
,,Taj novi tekst jeste bolji od prethodnog. Problem je, međutim, što to ništa ne znači dok se ne izmjeni Zakon o elektronskim komunikacijama”, upozorava Jadranka Vojvodić.
Vlada nije ni počela sa izmjenama Zakona o elektronskim komunikacijama.
Srđan Mihaljević, pomoćnik ministra saobraćaja i telekomunikacija, za Monitor objašnjava da je Ministarstvo saobraćaja na samom početku rada na izmjenama Zakona o elektronskim komunikacijama. ,,Ovih dana formirali smo radnu grupu koja će se time baviti”, kaže on. On je istakao da će se voditi računa o primjedba eksperata i da će učiniti sve da se naša zakonska rješenja u ovoj značajnoj oblasti usaglase sa evropskim, što je i zatraženo od crnogorske Vlade u više navrata od strane EU.
KORAK NAZAD: U novim zakonskim rješenjima, pored jasno definisanih nadležnosti, bilo bi neophodno i da regulatori, ma koliko da ih ima, funkcionišu kao nezavisna tijela, a ne kao puka transmisija političkih grupa ili vladinih institucija. A da bi se osigurala nezavisnost regulatora, pored načina finasiranja, bilo bi jako važno definisati i način izbora članova savjeta.
U Nacrtu zakona o elektronskim medijima preslikano je model izbora članova savjeta iz novog Zakona o javnom servisu, kojim se propisuje da se članovi Savjeta RTCG biraju u parlamentu prostom većinom. To su rješenje mnogi stručnjaci okarakterisali kao korak nazad u odnosu na zakon iz 2002. godine, jer je tako parlamentarnoj većini data mogućnost da odlučuje o izboru članova Savjeta RTCG, čime se dovodi u pitanje princip nezavisnosti.
Taj je model dovoljno evropski, ranije je objašnjavao Željko Rutović: ,,Imamo primjere u regionu da se poslaničke liste dogovaraju oko kandidata za članove savjeta, imamo rješenja gdje ministarstva predlažu određeni broj kandidata, predsjednici države, vlade, skupštine….” Ali nigdje u regionu, kao u Crnoj Gori, o kandidatima civilnog društva ili različitih strukovnih organizacija ne odlučuju glasovi vladajuće većine u parlamentu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

SUDSKA PRAKSA IZMEĐU NAVIKA I PRAVA: Klin, ploča i pritvor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora usaglase sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi

Ustavni sud Crne Gore je adresa na koju nezadovoljne stranke traže pravni lijek kada smatraju da im je nanijeta nepravda. No o njihovim odlukama i mišljenju, svjedoci smo, u javnosti se govori zavisno od slučaja i toga da li i kome odgovara ono što su oni utvrdili. I ne samo u javnosti. Podjednaka selektivnost, da pročitaju i usvoje mišljenje sudija Ustavnog suda, prisutna je i kod sudija Višeg suda. Opet zavisno od slučaja do slučaja. To je najuočljivije kada se govori o pritvorskim predmetima u kojima sudije Ustavnog i Višeg suda, u većini slučajeva, imaju različita mišljenja. Od kojih ne odustaju.

Tako postoje već tri žalbe koje su na rješenje o pritvoru pisali advokati bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, a koje su sudije Ustavnog suda usvojile. Te odluke, izgleda, ne zanimaju sutkinju specijalnog odjeljenja Višeg suda Nadu Rabrenović. Baš kao što je ne dotiču ni one koje su sudije Ustavnog suda usvojile u slučaju Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U njegovom slučaju i sudije Apelacionog suda su, prilikom donošenja odluke o ukidanju rješenja kojim mu se produžava pritvor, ukazale na odluku Ustavnog suda, ali ni to nije uticalo na odluku sutkinje Rabrenović.

Tako je Medenica u pritvoru više od dvije godine, kao jedini član kriminalne grupe, koju je, prema tvrdnjama Specijalnog tužilaštva, lično formirao. A suđenje nije odmaklo dalje od početka, tačnije ni do danas nijesu saslušani svi optuženi. Tako se pritvori, saglasni su brojni pravnici, pretvaraju u kaznu.

To smatra i advokatica Andrijana Razić. Ona kaže kako je u Crnoj Gori pritvor – suprotno zakonu, Ustavu, međunarodnim standardima – postao pravilo, a ne strogi izuzetak, kako bi trebalo i moralo da bude.„Postala je, nažalost, uobičajena praksa da se onoga momenta kad se odredi pritvor bilo kojem uhapšenom ili osumnjičenom licu, već podrazumijeva provizorno osuđujuća presuda, da bi se pokrilo trajanje tog pritvora. To je zastrašujuća praksa koju primjenjuju sudovi odavno“, smatra Razić.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DVADESET GODINA OD UBISTVA DUŠKA JOVANOVIĆA: Nada još tinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok parodica najavljuje tužbu protiv države, a Komisija za praćenja istraga napada na novinare i medije predlaže angažovanje nezavisnih eksperata i raspisivanje novčane nagrade za informacije o nalogodavcima i izvršiocima ubistva, nadležni najavljuju nove “aktivnosti, mjere i radnje”

 

Navršilo  se 20 godina od ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića, a tužba protiv države Crne Gore zbog nedjelotvorne istrage jedini je izvjestan ishod zločina izvršenog 27. maja 2004.

Za porodicu Duška Jovanovića, jedina preostala utjeha može biti zadovoljenje pravde. “Za mene, mog brata Miška, našu majku, našu porodicu, zadovoljenje pravde će biti otkrivanje istine i procesuiranje počinilaca i nalogodavaca. Ukoliko ova država ne smogne hrabrosti za to, potražićemo pravdu van njenih granica”, kaže Duškova sestra Danijela Pavićević.

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević smatra da je prvi korak na tom putu obraćanje Ustavnom sudu: “ Od kako je Sud u Strazburu utvrdio da je ustavna žalba u Crnoj Gori djelotvoran pravni lijek, neophodno je obratiti se prvo Ustavnom sudu“.

U presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore, kao dokazi da neka istraga nije bila djelotvorna navodi se da ona nije zadovoljila standarde hitnosti, temeljitosti i nezavisnosti, i nije dovela do identifikacije i kažnjavanja počinilaca. Sve to imamo u slučaju istrage ubistva Duška Jovanovića. Na to ukazuju i izvještaji HRA i Komisije za praćenje istraga napada na novinare.

Ni najnovije informacije iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici ne ukazuju na pomake. Rukovoditeljka i portparolka Lepa Medenica navodi da je predmet tog tužilaštva “preotvoren” 26. aprila prošle godine.  „Do sada preduzete mjere i radnje nisu dale rezultate koji bi bili od značaja za utvrđivanje identiteta ostalih saizvršilaca ovog krivičnog djela“, zaključila je Medenica uz konstataciju „da će preduzeti i druge aktivnosti, mjere i radnje u cilju potpunog rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela…“.

Zbog ubistva Duška Jovanovića pravosnažno je, kao saučesnik,  osuđen samo Damir Mandić, na 19 godina zatvora.  On će kaznu odslužiti sredinom naredne godine. Ostale egzekutore, pomagače, naručioce ubistva i njihove motive istraga nije otkrila i procesuirala.

Danijela Pavićević ukazuje na niz propusta istrage od prvih momenata nakon zločina: “Nije obezbijeđeno lice mjesta, blokada grada naređena je tek nekoliko sati nakon atentata, potom je preko radio veze promijenjen model vozila koje se potražuje. Zašto je naredba promijenjena i po čijem nalogu? BMW, koji je viđen na mjestu zločina, pušten je da nesmetano prođe sa izvršiocima i napusti grad onog momenta kad se počeo potraživati crni golf…«

Konfuzija, ili nešto mnogo ozbiljnije, nastavljeno je i nakon privođenja Damira Mandića. Tadašnji načelnik podgoričke policije Milan Vujanović je, 17 godina nakon ubistva, javno  optužio tadašnju VDT Vesnu Medenicu za opstrukciju. Ona je, tvrdio je Vujanović, od početka znala za službenu zabilješku sa priznanjem Mandića, ali nije reagovala i odmah uputila tužioca u CB Podgorica. “Po zakonu smo imali mogućnost da uzmemo kvalitetnu izjavu, koja bi bila dokaz u krivičnom postupku, a uslov za to je da tu izjavu uzme državni tužilac, uz prisustvo službenog lica iz policije i advokata osumnjičenog. To se nije desilo iz razloga što su nadležni tužioci došli 13 sati poslije poziva…”, rekao je Vujanović za Mrežu za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA. A dok su tužioci došli – Mandić je začutao.

Odgovrajući na optužbe Medenica je na TV Vijesti rekla da te večeri nije bila dežurni tužilac. “U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac,” navela je. O svemu tome, ona je svjedočila prošle godine, kada je “reotvorena” istraga.

Uglavnom, zabilješka sačinjena u CB Podgorica 5. juna 2004. godine ostala je neupotrebljiva. A u njoj je Mandić opisao izvršenje ubistva, te navodne uloge Vuka Vulevića i Muše Osmanagića (ubijen 2014.). Vulević je privođen i za druga teška krivična djela (ubistvo Slavoljuba Šćekića) ali nije procesuiran.

Ni od svjedoka ubistva nije bilo koristi. Tako je bivši ministar kulture, potom i ambasador u Srbiji, Branimir Mićunović čiji je automobil prošao ulicom pored redakcije Dana u trenutku likvidacije, na sudu tvrdio da ništa nije vidio jer je čitao novine. Ubistvo se, podsjetimo, desilo neposredno prije ponoći. Ni njegov vozač, kao ni saputnik u autu takođe ništa nijesu vidjeli.

U Izvještaju HRA iz maja 2016, Pitanja bez odgovora, navodi se da su “prije atentata, Dan tužili crnogorski premijer, predsjednik, savjetnik predsjednika države za bezbjednost, šef Službe državne bezbjednosti (SDB), kao i biznismeni bliski Vladi i premijeru. Jovanoviću je više puta prijećeno, a fizički je napadnut 2000. godine. Nisu otkriveni počinioci ni napada ni prijetnji… Jovanović je anonimno obavješten da su ga fizički napali pripadnici specijalne policijske jedinice SAJ. Jedina osoba koja je osuđena zbog učešća u ubistvu bila je, po sopstvenim tvrdnjama, saradnik crnogorske policije… Ovakav kontekst ubistva Jovanovića koji je imao tipične osobine tzv. državnog neprijatelja, pored propusta u istrazi koji nisu uvjerljivo objašnjeni ni istraženi, upućuje na zaključak da nije bilo političke volje da se ovo ubistvo do kraja rasvijetli.”

Mnogi su očekivali da bi smjena DPS vlasti 2020. mogla pokrenuti istragu sa mrtve tačke.

“Operativni podaci, policijske konstrukcije u smislu traženja motiva zločina upućuju na zaključak da je iza toga stajala duvanska mafija. To onda upućuje na državnu politiku tog vremena”, kaže nam doskorašnji premijer Dritan Abazović, pozivajući se na podatke koji su razmijenjeni na sjednicama Vijeća za nacionalnu bezbjednost i Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi. Tokom njegovog mandata na čelu Vijeća, ubistvo urednika Dana stavljeno je u vrh dnevnog reda, ali tužilaštvo i dalje tapka u mijestu.

U julu prošle godine, tadašnji premijer uputio je pismo državnom sekretaru SAD Entoniju Blinkenu, u kojem traži pomoć američkog FBI u rasvetljavanju ubistva urednika Dana. “Obratili smo se zvanično, tokom boravka u SAD u septembru 2023. pričali smo s njima  i oni su iskazali spremnost da pomognu. Nakon toga se u Crnoj Gori promijenila vlada, pa neka oni nastave taj posao ako misle da treba. Ja sam uvjeren da je rješavanje ubistva Duška Jovanovića prioritet svih prioriteta, jer je to najveći teg kojeg nosimo kada je u pitanju pravda u Crnoj Gori”, rekao nam je Abazović, navodeći da odgovor FBI dok je on bio na čelu vlade nije došao.

Na pitanje da li je bilo naknadnih upita putem međunarodne pravne saradnje Ministarstvo pravde nije odgovorilo, kao  ni Državno tužilaštvo. Iz Ambasade SAD su nam saopštili da ne komentarišu istrage i uputili nas na FBI.

U međuvremenu je Komisija za praćenje istraga napada na novinare predložila raspisivanje nagrade od makar milion eura za informaciju o ubicama, kao i amnestiju za one koji znaju nešto o zločinu. Vlada tek treba da se izjasni o tom prijedlogu. Prema najavama, on bi mogao biti usvojen, makar u dijelu raspisivanja novčane nagrade.

Uporedo, bilo bi važno da se forenzički dokazi prikupljeni sa oružja i automobila redovno analiziraju i upoređuju sa ažuriranim bazama podataka uz, eventualne, nove forenzičke metode. Podsjetimo, u dokazima se nalaze biološki tragovi jedne do sada neidentifikovane osobe čiji se DNK tada nije nalazio u bazi podataka policije. Moguće da je tada anonimni zločinac, u međuvremenu, registrovan zbog nekog drugog djela.

SDT se do sada nije bavilo ovom istragom, iako se ubistvo Duška Jovanovića po mnogim elementima može podvesti pod krivična djela iz njihove nadležnosti. Odluka da se to promijeni signalizirala bi da država nije odustala.

 

Motiv?

“Neko vrijeme prije ubistva, Duško se spremao za povratak u politiku, a s obzirom da je bio konstantno praćen i prisluškivan, tadašnja Služba DB je to dobro znala”, kazala nam je njegova sestra Danijela Pavićević obrazlažući zašto bi tim angažmanom postao “najveća prijetnja tada neprikosnovenom Đukanoviću”.

Pavićević nastavlja o švercu, odnosno, kako su tadašnje vlasti tumačile tranzitu: “Podsjećam javnost da je Duško obavljao funkciju direktora Direkcije javnih prihoda i finansijske policije. Prilikom jedne zapljene kamiona švercovane robe, Đukanović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet gdje je od njega zatražio da propusti kamione i izda dozvolu sa svojim potpisom za njihov prolaz.  Naravno odbio je, a radi jasnije slike o kolikom novcu se radilo, vrijednost jednog šlepera švercovane robe tada je bila ravna vrijednosti prosječne kuće.

Iz toga se može zaključiti da je Duško bio jedan od ključnih svjedoka, prije svega protiv Đukanovića, a sigurno i protiv ostalih koji su bili na italijanskoj optužnici. Duško je dobio poziv da pred tim sudom svjedoči o svojim saznanjima vezanim za šverc preko crnogorske granice nakon 1990. godine i namjeravao je da pruži sva saznanja o tome, a ona nisu bila mala.”

 

Nezavisni ekspert bi otkrio i ometanje istrage

Ne doprinosi borbi za pravdu unaprijed odbaciti korist od inostranog stručnjaka za istragu atentata, kao i olako zaključiti da dokaza više nema“, kaže Tea Gorjanc-Prelević:

„Na osnovu zaključaka Tužilačkog savjeta nije jasno ni da su izvedene neke osnovne istražne radnje koje smo predlagali, pa je logično da se neko stručan za vođenje takvih istraga, i pritom nepristrasan, u to uključi.

Poslije godina praćenja rada tužilaštva u oblasti ratnih zločina, ubistava, torture i napada na novinare, očigledno je da tužioci nemaju neophodna znanja za vođenje istraga i usmjeravanje policije i da pri tome nisu bili nezavisni. Naravno, ne isključujem mogućnost da su u ovom slučaju bili i korumpirani.

Mislim da bi kvalitetna nezavisna analiza istrage bila itekako korisna za rasvjetljavanje ovog ubistva ali i za utvrđivanje krivične odgovornosti za zloupotrebu službenog položaja ili druga krivična djela onih koji su ometali istragu.”

 

VDT: Odluke na osnovu dokaza

“U skladu sa obavezujućim Uputstvom VDT za postupanje u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistva novinara i napada na imovinu medija, rukovodioci državnih tužilaštava dužni su da, nakon dostavljanja izvještaja o radu Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistava novinara i napada na imovinu medija, u roku od sedam dana, VDT-u dostave komentare na preporuke Komisije”, kaže se u pisanom odgovoru na pitanja upućena VDT Miloradu Markoviću.

Na podsjećanje na njegovu nedavnu izjavu  da je “disciplinska odgovornost tužioca  pitanje od javnog interesa ” i pitanje o propustima u istrazi ubistva Duška Jovanovića, u odgovoru se navodi:” VDT ostaje pri stavu koji ste citirali. Istovremeno ističemo da se VDT neće upuštati u komentarisanje bilo čijih izjava koje se odnose na bilo koji predmet, već će nastaviti da odluke, pa i one koje se odnose eventualno na pokretanje disciplinskog postupka, donosi isključivo na osnovu dokaza i zakonskih propisa”.

Zoran RADULOVIĆ/Mila RADULOVIĆ

Tekst je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj inicijative je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOČIN DEPORTACIJA, 32 GODINE JE: Bez pravde, dana sjećanja i obilježja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodice deportovanih BiH izbjeglica 32 godine čekaju na pravdu, neke i da pronađu ostatke svojih bližnjih, institucije su gluve na zahtjeve za podizanje spomen obilježja. Umjesto suočavanja sa prošlošću, imamo inicijative za imenovanje ulice po Pavlu Bulatoviću, jednom od odgovornih za deportacije, a trećina ispitanih građana Herceg Novog smatra da je ovaj zločin bio sasvim ili djelimično opravdan

 

I ove godine 25. maj ispred zgrade policije u Herceg Novom obilježen je bez otvaranja krivične istrage za deportacije BiH izbjelica  1992. godine, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve ovog zločina.

Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića, kazao je da su maja 1992. godine dvojica uniformisanih policajaca zarobila njegovog oca i iz njegovog i zagrljaja njegove sestre odveli ga u zgradu policije ispred koje je sada održan memorijalni skup.

,,Za mene je ovo veliki logor i stratište mog oca. Država ništa nije uradila kako bi nama žrtvama rekla kako ga je ubila, kada i ko je ubio moga oca i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Smatram da su posmrtni ostaci moga oca i ostalih ljudi možda danas u temeljima ove zgrade, a to zasnivam na tome što mi država nikada nije zvanično rekla gdje ga je ubila i kako i ko ga ubio. Ogorčen sam jer ne znam ni ko ga je zarobio u našoj porodičnoj kući”, poručio je Bajrović, pozivajući Specijalno državno tužilaštvo i Vrhovno državno tužilaštvo da pokrenu ponovni postupak u ovom slučaju.

O sramnom zločinu se ćutalo, a o njemu je prvi progovorio policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga, na njega su pucali, napadali, prijetili, podmetali mu… DPS i državna mašinerija upregli su medijska oruđa da od heroja naprave zločinca.

Dosada su sudovi u Crnoj Gori sudili i oslobađali one na nižem nivou u komandnom lancu. Ogovornost naredbodavaca nikada nije bila tema crnogorskog pravosuđa. Pred Višim sudom u Podgorici je vođen krivični postupak u kome je 2012. oslobođeno devet nekadašnjih policajaca koji su bili optuženi za ratni zločin deportacija.

Iako za ovaj zločin u Crnoj Gori niko nije odgovarao, država Crna Gora je priznala svoju umiješanost i krivicu. Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. U predmetu Deportacija, porodicama bosanskohercegovačkih izbjeglica, na osnovu poravnanja, na ime naknade štete isplaćeno je 4.135.000 eura.

Tokom procesa u Crnoj Gori od državnog rukovodstva Crne Gore saslušan je, kao svjedok, samo tadašnji predsjednik Momir Bulatović koji je ocijenio da je deportacija bila „državna greška“.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Krivična prijava je  odbačena.

Porodice žrtava su se nadale da će, kad već ne mogu doći do pravde kod domaćih sudova, nju naći u Strazburu. Uzalud. Evropski Sud za ljudska prava je u aprilu prošle godine odbacio tužbu protiv Crne Gore, koju je podnijela rodbina deportovanih. U presudi za slučaj koji je vođen pod nazivom Krdžalija i ostali protiv Crne Gore se navodi da je porodicama isplaćena odšteta te da su crnogorske vlasti preduzele određene mjere u tom slučaju. Profesor prava Milan Popović je nakon ove odluke suda u Strazburu u Monitoru ocijenio da je ona ,,za taj sud kompromitujuća, skandalozna i sramna”.

Početkom ove godine poslanici Demokrata u Skupštini Glavnog grada predložili su da ulica u Podgorici nosi ime Pavla Bulatovića.  On od 2020. ima ulicu u Pljevljima.

,,Osim razočarenja odnosom nadležnih institucija prema ovom ratnom zločinu, mi u civilnom sektoru smo razočarani i prijedlogom nekih političkih struktura da se ulica u Podgorici nazove po čovjeku koji je nalogodavac ovog zločina. Nadamo se da to neće dobiti konačno odobrenje nadležnog Ministarstva ,jer bi to bila nepojmljiva uvreda ovih žrtava, ali i znak da država Crna Gora stoji uz zločince umjesto uz žrtve”, izjavila je na memorijalnom skupu u Herceg Novom Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje.

Te 1992.  tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Pavle Bulatović izdao je pisano naređenje, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, na osnovu kojega su po Crnoj Gori hapšene bosanske izbjeglice. Potom su predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića, osuđenih ratnih zločinaca.

Na osnovu telegrama sa Bulatovićevim potpisom crnogorska policija je u maju 1992. godine, uhapsila najmanje 66, a po nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata. Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske. Svi Bošnjaci deportovani autobusom 27. maja 1992. godine ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u  Drinu. Ubijeno je najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske. Tijela svih stradalih još nisu pronađena.

Pored Bošnjaka iz BiH, na teritoriji Crne Gore je istovremeno uhapšeno i 33 izbjeglica iz BiH srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije.

Nevladine organizacije i građanski aktivisti od 2011. godine insistiraju na podizanju spomenika žrtvama deportacije. Opomenuli su nadležne i prošle i ove godine, ali sluha i dalje nema. Spomenik žrtvama potreban nam je svima, kao obećanje i opomena da se ovakav zločin i ovakva patnja nikada i nikome ne smiju ponoviti, poručeno je sa memorijalnog skupa ispred zgrade hercegnovske policije, kojim je, u organizaciji Akcije za ljudska prava (HRA), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Centra za mirovno i žensko obrazovanje – Anima, obilježena 32. godina od tog ratnog zločina.

Istraživanje koje je, o suočavanju sa prošlošću,  nedavno sprovela HRA među građanima Herceg Novog, u saradnji sa agencijom Damar, prezentuje šokantne podatke.

,,Izostanak činjenica o ovom ratnom zločinu u formalnom obrazovnom sistemu uz brojne dezinformacije, kao i talas negativnog istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, za posljedicu ima i krajnje upozoravajući podatak da trećina ispitanika smatra da je deportacija bila sasvim ili djelimično opravdana. Pri tome, 29,4 odsto smatra da je bila sasvim opravdana, a 3,8 odsto djelimično”, poručili su iz HRA.

Podijeljeni su stavovi oko podizanja spomenika žrtvama – nešto je više onih (33,2 odsto) koji to podržavaju, dok je protivnika takve inicijative 30 odsto, a najveći broj ostaje neutralan (36,6 odsto), tj. nema stav jer smatraju da nemaju dovoljno informacija.

Nemanje informacija o zločinima govori o društvu zaborava i laži koje je daleko od suočavanja sa prošlošću.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo