Prije sedam-osam godina, u ime Udruženja Crnogoraca Vojvodine, tražio sam od pokrajinskih vlasti u Novom Sadu pomoć u ostvarivanju jedne ideje. Podstaklo me da je tražim to što su te vlasti zvonile na sva zvona kako imaju veliku volju da finansiraju projekte koji potpomažu očuvanja nacionalnog, kulturnog itd. identiteta nacionalnih manjina u Vojvodini. Imao sam puno prilika, tokom popriličnog broja godina prije Miloševićevog rušenja tzv. autonomaša, kao i poslije kad su vlast preuzele tzv. „demokratske snage”, da se uvjerim kakav je obraz i jednima i drugima. Znao sam koliko i jedni i drugi nesebičnom ljubavlju vole Crnogorce! Tu se stvorila zgoda da vidim kako trenutno stoji stvar s tom ljubavlju, pa ako se u međuvremenu desilo neko čudo, eto onda prilike da se učini nešto dobro.

U Arhivu Vojvodine čuva se sva dokumentacija o kolonizaciji Crnogoraca u Vojvodinu u periodu između 1945. i 1948. godine. Objavljivanje te dragocjene arhivske građe pomoglo bi da se uspori proces asimilacije, a ojača nacionalni identitet Crnogoraca. Zato sam tražio da Pokrajina pomogne da se ta arhivska građa snimi, obradi i objavi u nekoliko tomova, jer svakome je očigledno koliko bi to bilo i u interesu Pokrajine. Dostupna javnosti, ta bi građa upotpunila slika o demografskoj i nacionalnoj strukturi Vojvodine. Za cijeli posao tražio sam odista besmisleno male pare, tek da pokriju troškove koji se ne mogu pokriti živim ljudskim radom i entuzijazmom. Naravno, nikada i nikakav odgovor nijesam dobio od „nadležnih” pokrajinskih organa. Nijesam imao volje, a ni dostojanstvo mi nije dopuštalo da obijam pragove kancelarija po Banovini i da se suočavam s lažima, licemjerjem i sarkazmom koje uobičajeno pokazuju „nove vlasti” u Vojvodini i Srbiji prema svemu što ima veze sa nacionalnim statusom Crnogoraca u Srbiji. Sličnu i još zanimljiviju „štoriju” na srodnu mogli bi ispričati i ljudi iz beogradskog udruženja Crnogoraca o komunikaciji s Ministarstvom za manjinska prava u pokušaju da procesuiraju inicijativu o formiranju Crnogorskog nacionalnog savjeta u Srbiji.

Naravno, u Crnoj Gori sve je drukčije. Crnogorske vlasti su spremno dočekale inicijativu da se formira Srpski nacionalni savjet, čak i da mu se daju vrlo velika sredstva za redovnu djelatnost. Tu im se nema šta prigovoriti. Naprotiv, pokazale su političku razboritost s dvostruko pozitivnim strategijskim posljedicama po buduće oblikovanje političkog bića Crne Gore. Omogućavanjem da formira Srpski nacionalni savjet strategijski se krenulo u liječenje Crne Gore od „spartanskog sindroma”. Najbolje terapijsko sredstvo je priznanje prava srpskom narodu u Crnoj Gori da se uredi kao jedna od nacionalnih zajednica. S druge strane, posmatrano na duge staze, stvorena je osnova da se programsko političko sučeljavanje vlasti i opozicije ne odvija na identitetskim pitanjima, a to znači da tzv. srpsko pitanje prestane biti jednim od glavnih političkih pitanja u Crnoj Gori.

No, zamisli su jedno, a život je drugo! Parama samostalne države Crne Gore Srpski nacionalni savjet proslavio je nekadašnje ukidanje države Crne Gore na neslavnoj „Podgoričkoj skupštini”! Možda bi država Crna Gora mogla da uslovi buduće finansiranje rada Srpskog nacionalnog savjeta, a ne da im daje pare „na lijepe oči”. Recimo, da će rado finansirati „projekt” o velikim kolonizacijama Srba iz Srbije u Crnu Goru. Samo takav „projekt”, u kome istorijski podaci ne bi bili falsifikovani, mogao bi dokazati da tzv. srpsko pitanje u Crnoj Gori nije posljedica neobičnih ideoloških mutacija dijela Crnogoraca u potonjih vijek i po!

Milenko A. PEROVIĆ