Povežite se sa nama

HORIZONTI

RUSKA VOJNA NEMOĆ I TEROR NAD CIVILIMA: Da li iranski dronovi šire sukob van Ukrajine?

Objavljeno prije

4 godine

na

Osim isporuke oružja Rusiji Iran je prije dva dana počeo velike vojne manevre duž azerbejdžanske granice kao upozorenje Azerbejdžancima da ne pomišljaju na dalje vojne upade na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije sa kojom je Baku u sporu još od raspada Sovjetskog Saveza oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah unutar Azerbejdžana

 

Ruska invaziona armija u Ukrajini se nalazi u sve većim problemima sudeći po izjavi glavnog generala Sergeja Surovikina. Glavnokomandujući ruskih snaga je priznao da je situacija na frontu „veoma nepeta“ jer „neprijatelj ne odustaje od namjere da nas napada“. Ruska armija priprema evakuaciju stanovništva Hersona, navodno, po molbi civilne uprave. Štaviše, Surovikin je priznao da kada je u pitanju sami grad Herson, „moglo bi se desiti da budemo primorani da donesemo teške odluke“. Ovo je prvo izričito priznanje vojnog vrha da bi se moglo desiti da teritorija koja je ranije osvojena na desnoj obali Dnjepra bude izgubljena. Rusija na desnoj obali ima između 25.000 i 50.000 vojnika koji navodno imaju veliki problem sa snabdijevanjem preko Dnjepra jer su mostovi ili oštećeni ili pod stalnom vatrom ukrajinske dalekometne artiljerije. Takođe, ruska okupaciona uprava je počela napuštati grad i naredila evakuaciju (ili bolje reći deportaciju) preostalog ukrajinskog stanovništva. Vladimir Saldo, koga je Kremlj postavio za „narodnog predstavnika“ Hersonske oblasti, izjavio je da će nekih 50 do 60.000 civila „organizovano i etapno biti dislocirani“. Transfer ili deportacija civila na okupiranoj teritoriji od strane zavojevača se po međunarodnom pravu smatraju ratnim zločinom.

U srijedu je zasijedao Savjet bezbjednosti Ruske Federacije kojim je predsjedavao predsjednik Vladimir Putin koji je potpisao ukaz o uvođenju vanrednog stanja u novoanektiranim oblastima istočne i južne Ukrajine. Ukaz je poslat na tobožnje „odobrenje“ Savjetu Federacije. Uvođenje vanrednog stanja u okupiranim i anektiranim oblastima podrazumijeva i policijski sat, ograničenje kretanja, prisilno raseljavanje i hapšenje onih za koje se sumnja da vode rat protiv Rusije. Ruski diktator je istakao da kijevski režim odbija pregovore, nastavlja granatirati „nove ruske teritorije“ te da „neonacisti koriste otvoreno terorističke metode, sabotažu u vitalnim objektima, ubijaju predstavnike lokalne vlaste“ koje im je on silom nametnuo.

Putin je pokrenuo kampanju terora nad ukrajinskim civilima i zasuo ukrajinske civilne četvrti i električne mreže sa desetinama i stotinama tzv. dronova kamikaza Šahid 136 iranske proizvodnje (Geran-2 ruska oznaka), koji se obrušavaju na mete noseći 40 kg tešku bojevu glavu. Računa se da je više od trećine ukrajinske energetske mreže izbačeno iz stroja u vremenu kad počinje sezona grijanja. Ukrajinske vlasti procjenjuju da je do sada Rusija nabavila 1.750 dronova kamikaza sa GPS navođenjem. Osim dronova, Reuters se poziva na neimenovanog iranskog zvaničnika koji tvrdi da je Rusija tražila od Irana i da je snabdije sa balističkim raketama Fatih i Zolfagar klase od kojih prva ima domet od 300 a druga od 700 km. Vanjski ministar Dmitro Kuleba je predložio ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom prekid svih diplomatskih odnosa sa Iranom. Već ranije su Ukrajinci naložili Iranskoj ambasadi da smanji osoblje za 70 odsto kao odgovor na slanje oružja ruskom agresoru. S druge strane, Moskva je rekla da „nema informacije“ o korištenju iranskog oružja u Ukrajini dok je Teheran takođe negirao slanje naoružanja.

Osim isporuke oružja Rusiji Iran je prije dva dana počeo velike vojne manevre duž azerbejdžanske granice kao upozorenje Azerbejdžancima da ne pomišljaju na dalje vojne upade na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije sa kojom je Baku u sporu još od raspada Sovjetskog Saveza oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah unutar Azerbejdžana. Baku je frustriran odbijanjem Jermenije da omogući tranzitni koridor kroz uski pojas jermenske teritorije u provinciji Sjunik prema azerbejdžanskoj eksklavi Nahičevan, kako je dogovoreno mirovnim sporazumom u jesen 2020. godine. Tim ugovorom je uz rusko posredovanje, okončan drugi jermensko-azerbejdžanski rat koji se zamalo završio katastrofalno po Jermeniju. Uski pojas jermenske teritorije u Sjuniku je jedina veza Irana preko Jermenije sa Gruzijom i lukama u Crnom moru, i Teheran je nekoliko puta upozoravao da bi napad i okupacije jermenske Sjunika od strane Azerbejdžana i Turske bio povod za rat.

Prisustvo ofanzivnog iranskog oružja kojim se terorišu ukrajinski civili i infrastruktura je izazvao oštre reakcije na Zapadu i Izraelu. Evropska unija (EU) je najavila pojačavanje sankcija Iranu dok je Izrael najavio da više neće stajati po strani u ukrajinskom sukobu. Izraelski ministar za dijapsoru general-major Nahman Šai je objavio na Twitteru da postoje izvještaji da Iran isporučuje balističke rakete Rusiji te da „nema više sumnje kakva treba biti pozicija Izraela u ovom krvavom sukobu“ i da je „došlo vrijeme da Ukrajina dobije vojnu pomoć“. Ukrajinci već neko vrijeme pokušavaju kupiti od Izraelaca antiraketni sistem poznat pod nazivom Gvozdena kupola koji se smatra najboljim na svijetu. Ruski ultranacionalista i zamjenik predsjednika Savjeta za odbranu Ruske Federacije Dmitri Medvedev je upozorio da bi izraelska vojna pomoć trajno narušila ruske odnose sa Izraelom koji su već nategnuti zbog antijevrejske propagande u Moskvi. Zapadne zemlje ubrzavaju isporuke antiraketnih i protivdronskih sistema Kijevu. Nedavno je Njemačka isporučila prvu od četiri protivvazdušne platforme Iris-T koje mogu obarati i ruske balističke rakete. Iris-T je nedavno uspješno debitovao na nebu iznad Kijeva. Ukrajinska vojska tvrdi da obara između 80 i 90 odsto nadolazećih raketa i dronova kamikaza. Međutim očigledno je i da su one koje  prolaze prave veliku štetu.

Ruski napadi na civilnu infrastukturu nemaju nikakav uticaj na stanje na frontu koje je i dalje nepovoljno za rusku stranu. Snimci sa društvenih mreža stvaraju veliku blamažu za kremaljski režim. Mobilizirani rezervisti se javno žale na uslove smještaja i lošu vojnu opremu dok se iz gradova vrte slike kako policija juri potencijalne rezerviste po ulicama i parkovima. Na ulicama Moskve i u restoranima je osjetno manje vojno sposobnih muškaraca dok se na društvenim mrežama svakodnevno objavljuju imena metro stanica za izbjegavanje na kojima se vrzma policija sa osobljem vojnih odsjeka koji nasumice hvataju muškarce i uručuju im pozive za vojsku.

Situacija u vazalnoj Bjelorusiji se takođe mijenja. Bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko je predao bjeloruske tenkove T-72A ruskoj armiji (navodno 90 komada) kako bi nadomjestila ogromne gubitke u vojnoj tehnici dok je oko 9.000 ruskih rezervista poslano u baze u Bjelorusiju. Postoje i izvještaji da sve veći broj Bjeloruskih rezervista dobija pozive da se javi u jedinice. Za sada nije izvjesno da će Rusija u dogledno vrijeme aktivirati sjeverni front odakle je početkom rata pokušala zauzeti Kijev i instalirati marionetsku vlast. Isto tako je malo vjerovatno da će se bjeloruska vojska direktno uključiti u sukob uprkos zapaljivoj retorici. Izbjegli bjeloruski opozicionari su ubijeđeni da je svakim danom sve manje Bjelorusa i Rusa koji žele ginuti za Lukašenkove i Putinove palate i bankovne račune. Rat se nastavlja.

 

Joanikijeva posjeta Moskvi

U moru ratnih i geopolitičkih vijesti je osvanula i informacija da je crnogorsko-primorksi mitropolit Joanikije Mićović služio liturgiju u Sretenjskom manastiru u Moskvi 16. oktobra a dan kasnije je objavljeno da je mitropolit služio liturgiju i sa Patrijarhom moskovskim i sve Rusije Kirilom Gunđajevim u Patrijaršijsko-uspenjskom Sabornom hramu moskvoskog Kremlja. Joanikije i episkop Pakračko-slavonski Jovan su doputovali u Moskvu na poziv Kirila radi učešća na Međunarodnom rusko-srpskom festivalu „Srpska uteha ruskom srcu“ na Pravoslavnom humanitarnom univerzitetu Svetog Tihona. Kako mediji javljaju, mitropolit Joanikije je naglasio da se „arhijereji, sveštenstvo i cijeli srpski narod moli za patrijarha Kirila i za cijelu Svetu Rus“. Ranije je u Sretenjskom manastiru Joanikije izjavio da su ranije pokojni patrijarh Aleksej i sadašnji patrijarh dolazili, hrabrili i tješili srpski narod a da je danas „u iskušenjima zahvaćena Ruska pravoslavna crkva i ruski narod i ruska država“. Mitropolit je naglasio i da se moli za „pravedno rješenje“ sadašnjeg sukoba ne objasnivši šta je to pravedno za njega. Joanikije je početkom agresije otvoreno podržao Kremlj i ratno-huškačkog Kirila i izjavio da je „Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina“. Joanikije je otćutao teška stradanja koja preživljavaju vjernici na čelu sa mitropolitom Onufrijem, poglavarom ruske crkve u Ukrajini. Onufrije je javno osudio rusku invaziju i optužio Kremlj i njegovog cara za brojne zločine i bratoubilaštvo u Ukrajini. Mnoge eparhije ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) su prestale pominjati patrijarha Kirila zbog njegove podrške ratu i Putinu. Onufrije je aktivno učestvovao u litijama u Crnoj Gori i davao značajnu podršku Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Joanikijeva posjeta ideološkim šefovima u Kremlju je prošla maltene nezapaženo u jeku predizborne kampanje za lokalne izbore u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

3 sedmice

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

REGULACIJA DRUŠTVENIH MREŽA: Tinejdžeri između analiza, zabrana i posljedica

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Ograničenja korišćenja društvenih mreža u Australiji stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025.  Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države. Za sada su ove akcije otvorile brojna kompleksna pitanja

 

 

Držati tinejdžere podalje od društvenih mreža, nakon što su tim platformama već bili izloženi od malih nogu, veoma je težak zadatak. Ako ova politika koja je pilotirana u Australiji zaživi, najveću korist od nje mogu imati mlađa djeca, koja još imaju priliku da razviju drugačije navike.

Ograničenja korišćenja društvenih mreža stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025. Ove reforme predstavljaju najveću regulatornu i kulturnu promjenu sa kojom su se tehnološke platforme suočile od stupanja na snagu Opšte uredbe Evropske unije o zaštiti podataka (GDPR) 2018. godine. Zakonska odgovornost je na platformama, a ne na djeci ili roditeljima. Zakon se trenutno odnosi na Facebook, Instagram, Kick, Reddit, Snapchat, Threads, TikTok, Twitch, X i YouTube. Popularni servisi kao što su Discord, Messenger, WhatsApp, Roblox, Steam i Google Classroom nalaze se među servisima koji nijesu obuhvaćeni ograničenjima. Tehnološkim kompanijama koje ne sprovedu mjere zaprijećene su kazne do 54,6 miliona australijskih dolara. Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države.

Ovih dana u fokusu je Francuska koja je na primjeru Australije počela da mijenja navike svojih tinejdžera. Planirana francuska zabrana, koja bi bila prva takve vrste u Evropi, trebalo je da od narednog mjeseca onemogući pristup društvenim mrežama svim osobama mlađim od 15 godina. Francuski sud je prošlog petka odbacio ovaj zakon. Odluka predstavlja veliki udarac njenom zagovorniku, predsjedniku Emanuelu Makronu i otvara temeljna pitanja o pokušajima zaštite djece na internetu.

U saopštenju objavljenom kasno u petak iz kancelarije francuskog predsjednika poručeno je da vlada neće odustati od zakona. Novi rok postavljen je za proljeće 2027. godine, što se poklapa sa završetkom Makronovog mandata. Grčka i Danska planiraju da slijede francuski primjer. Očekuje se da u septembru i predsjednica EK Ursula von der Lejen najavi mjere na nivou cijele EU.

Promjena australijskih zakona o korišćenju društvenih mreža dogodila se u vrućoj političkoj atmosferi. Dobar dio tadašnje kampanje za premijersko mjesto ispratila su obećanja o brzom uvođenju ovog zakon. U to su se uključili mediji, javne ličnosti i roditelji čija su djeca pretrpjela ozbiljne posljedice ili izvršila samoubistvo nakon zlostavljanja na društvenim mrežama. Nakon što je 2024. godina protekla u ovakvoj atmosferi, kraj naredne donio je nove mjere. To nijesu uspjeli usporiti ni brojni političari i dobar dio javnosti koji su tražili detaljnije analize i procjenu učinaka ovih reestriktivnih mjera na mlade ljude. Vlada je zakon predstavila kao odgovor na problematično ili kompulsivno korišćenje platformi, sajber nasilje, štetan sadržaj, neželjene kontakte sa odraslim osobama i rizike po mentalno zdravlje.

U mjesecima nakon početka primjene zabrane uklonjeno je, deaktivirano ili ograničeno najmanje 4,7 miliona naloga. Što se tiče tinejdžera, tek je svaki četvrti planirao da prestane da koristi društvene mreže nakon stupanja zabrane na snagu. Mnogi su smišljali načine kako da prevare sistem. U prvom istraživanju među roditeljima, 31 odsto ispitanika reklo je da njihovo dijete i nakon početka primjene zakona ima najmanje jedan nalog na društvenim mrežama, u poređenju sa 49 odsto prije njegovog uvođenja.

Iako brojna istraživanja potvrđuju razloge za zabrinutost zbog ranjivosti adolescenata, ona ne dokazuju da će zabrana smanjiti nevolje. Javna rasprava bila je usmjerena i na dizajn platformi koji podstiče zavisnost i rizik da takva rješenja negativno utiču na mentalno zdravlje mladih čiji se mozak još razvija.

Funkcije poput beskonačnog skrolovanja podstiču neprestano korišćenje društvenih mreža, koje može potisnuti aktivnosti vezane za dobrobit mladih, poput spavanja i druženja sa prijateljima. Ipak, poslije dvije decenije istraživanja, dokazi da su društvene mreže štetne po mentalno zdravlje većine adolescenata i dalje nijesu konačni. Neki se nadaju da bi prirodni eksperiment „prije i poslije“, koji je omogućila australijska zabrana, mogao biti prilika da se posljedice društvenih mreža mnogo bolje ispitaju.

Istraživanje koje je sproveo YouGov početkom januara 2026., svega mjesec od uvođenja novih mjera, pokazuje da su roditelji prijavili neke prve pozitivne promjene. Njih 38 odsto primijetilo je da su djeca prisutnija i više uključena u međusobnu komunikaciju, a isti procenat smatrao je da se njihov odnos sa djecom poboljšao. Bilo je i negativnih posljedica. Njih 25 odsto primijetilo je smanjenje društvene povezanosti, kreativnosti ili podrške vršnjaka na internetu.

Sve veća podrška mjerama kojima se tinejdžeri nastoje zaštititi od štetnih posljedica društvenih mreža vuče korijene iz izvještaja koji je The Wall Street Journal objavio 2021. godine. Tekst je bio zasnovan na procurjelim internim dokumentima Mete, prema kojima je kompanija u sopstvenim istraživanjima utvrdila da je Instagram štetan za tinejdžerke. Prema izvještavanju WSJ-a, kompanija je zanemarila te nalaze u korist maksimalnog vremena korišćenja platforme i profita.

Izvještaj je pokrenuo veliku istragu u SAD, a izvršni direktor Mete Mark Cukerberg pozvan je 2024. da svjedoči pred Senatom o bezbjednosti djece na internetu. Prema navodima iznesenim na saslušanju, Instagram je doprinio okolnostima zbog kojih su neki od tih tinejdžera izvršili samoubistvo. Meta se trenutno suočava sa talasom novih tužbi zasnovanih na navodnim posljedicama po mentalno zdravlje. Kompanija tvrdi da zavisnost od društvenih mreža nije priznata kao medicinsko stanje i da se zbog toga ne može smatrati odgovornom.

Više istraživanja povezuje oslanjanje na ove platforme sa povećanom učestalošću depresije i anksioznosti, iskrivljenom slikom o sopstvenom tijelu i niskim samopoštovanjem. Osim studija koje utvrđuju takve korelacije, pojedini zakonodavci ukazuju i na sve veću učestalost osjećaja beznađa i usamljenosti među djecom. Istovremeno, nije jasno da li će zabrane ostvariti cilj smanjenja pretjeranog korišćenja društvenih mreža među djecom.

Svjesna da je više od milion mladih ljudi praktično postalo dio eksperimenta javne politike, australijska kancelarija eSafety Commissioner zadužena za sprovođenje zabrane, finansira istraživanja kojima treba utvrditi njene koristi i štetne posljedice. Istraživanje obuhvata ankete, fokus grupe i intervjue, praćenje korišćenja društvenih mreža na telefonima i više od 4.000 adolescenata i njihovih roditelja i staratelja.

Jedno istraživanje zaključuje da ograničavanje pristupa određenim platformama ne podstiče nužno djecu da više vremena provode van interneta. Umjesto toga, ona se mogu okrenuti drugim aktivnostima, poput gledanja televizije, igranja video-igara ili čak istraživanja mračnijih djelova interneta.

Osnovni problem ovog regulatornog trenda je to što zabrane društvenih mreža ciljaju pristup platformama umjesto ponašanja samih platformi. Glavna briga donosilaca odluka jeste izloženost djece štetnom sadržaju i uticaj društvenih mreža na mentalno zdravlje. Međutim, takva šteta nije ograničena samo na maloljetne korisnike. Elementi dizajna koji podstiču zavisnost, opasan sadržaj i negativne psihološke posljedice pogađaju korisnike svih starosnih grupa. To ukazuje na potrebu za rješenjima koja će se ovim problemima baviti sistemski, a ne isključivo kroz starosna ograničenja.

Neki istraživači upravo iz ovih razloga smatraju da bi političari i naučnici trebalo da promijene pristup. Umjesto pokušaja da se uvedu sveobuhvatne zabrane, koje će vjerovatno biti uzaludne, oni smatraju da je vrijeme da se pooštri kontrola algoritama društvenih mreža i pravila koja određuju kakav će sadržaj korisnici dobijati. Ti algoritmi osmišljeni su tako da adolescente što duže zadrže uz njihove feedove, nudeći im sadržaj koji može biti bezazlen ili banalan, ali prečesto i štetan.

Problem je ovdje što velike kompanije svoje algoritme smatraju poslovnom tajnom i ne dozvoljavaju istraživačima uvid u njih. Regulatori pritiskaju kompanije da budu transparentnije. Na primjer, Akt Evropske unije o digitalnim uslugama (Digital Services Act) od avgusta 2023. zahtijeva od internet platformi sa više od 45 miliona korisnika, među kojima su Instagram, TikTok i Snapchat, da uopšteno objasne kako njihovi algoritmi funkcionišu.

Umjesto zabrane pristupa internet prostorima koji mlade obrazuju, povezuju i osnažuju, zakonodavci bi trebalo da se usmjere na regulisanje sistema koji pokreću štetnu dinamiku na internetu, prikupljanje podataka, algoritme i moderaciju sadržaja. Zagovornici ovakvog pristupa smatraju da bi unapređenje dizajna platformi i njihovim sveobuhvatnim upravljanjem bilo obećavajući put ka digitalnom okruženju koje će biti bezbjedno, inkluzivno i održivo za korisnike svih uzrasta.

Dok je sve još u eksperimentalnoj fazi, jedan efekat australijske zabrane je već vidljiv. Širom svijeta zabrana je  promijenila stavove prema dizajnu i regulisanju društvenih mreža i povećala pažnju javnosti prema alatima kojima kompanije svoje proizvode čine neodoljivim.

Među državama i jurisdikcijama koje su nakon Australije preduzele korake za ograničavanje pristupa društvenim mrežama nalaze se Brazil, Indonezija, Kanada, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Danska, Evropska unija…

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo