Često predgojazna i gojazna djeca budu okrivljena i marginalizovana zbog svog stanja
Dječja gojaznost, kao posljedica siromaštva i nezdravog života, sve je izraženija u Crnoj Gori. Posljednji zvanični podaci o učestalosti ovog kompleksnog zdravstvenog pitanja stari su nekoliko godina. I zabrinjavajući. Danas se taj problem, s povećanjem broja onih koji žive u nemaštini, usložnjava.
Institut za javno zdravlje (IJZ) se u istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), koje se radi u 40 zemalja, a tiče dječije gojaznosti, uključio 2016. godine kada je Crna Gora, prvi put po standardizovanoj metodologiji dobila podatke o uhranjenosti, navikama u ishrani i fizičkoj aktivnosti za oko 1.700 sedmogodišnjaka. Tada smo zauzeli visoko šesto mjesto u Evropi po broju gojazne djece.
Isto istraživanje ponovljeno je 2019. Poređenja radi, ono se u Evropi te godine sprovodilo već peti put. „Pošto je validacija podataka od strane SZO kasnila zbog situacije sa pandemijom COVID-19, za sada imamo preliminarne podatke, koji nam govore da je došlo do pomjeranja kada je u pitanju gojaznost djece, posebno dječaka. Procenti za predgojazne dječake su viši, a za gojazne nešto niži u odnosu na prethodnu rundu. U ukupnim procentima, blizu 40 odsto djece je predgojazno ili gojazno, što je i dalje visok procenat”, kazali su Monitoru iz IJZ-a.
Prema podacima koje je 2018. godine Uprava za statistiku Monstat pribavila u saradnji sa UNICEF-om (MICS), sedam odsto djece u Crnoj Gore mlađe od pet godina – gojazno je. Kod Roma i Egipćana, čak 21 odsto djece u istom uzrastu zaostalo je u rastu, dok ih je tri odsto gojazno.
Analiza pod nazivom Evropska inicijativa za praćenje dječije gojaznosti, rađena 2016, pokazala je da su među djecom od 7 godina – svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica gojazni. Prema izjavama roditelja u ovom istraživanju, skoro polovina djece konzumirala je voće svakodnevno, 40 odsto mliječne proizvode, jedna trećina povrće, meso i mlijeko, a samo 1,7 odsto djece svakodnevno je jela ribu. Gotovo svako deseto dijete svakodnevno je uzimalo biskvite i keksiće, oko 7,7 odsto slane grickalice, a oko tri odsto – brzu hranu.
Jedan od pokazatelja siromaštva jedne države je materijalna deprivacija. Prema EUROSTAT-u, među stavkama u odnosu na koje se ona određuje je i redovna upotreba mesa ili vegetarijanskog ekvivalenta u ishrani. Ako porodica nema mogućnost da svaki drugi dan koristi meso i ribu u obrocima – smatra se depriviranom.
„Veliki broj ljudi u Crnoj Gori hrani se u narodnim kuhinjama koje sada postoje u gotovo svim većim gradovima. Osim najjeftinijih namirnica, poput brašna, krompira i tjestenine, koje i inače čine jelovnik najugroženijih, danas je potrebno, zbog skoro epidemiološkog porasta gojaznih, uvrstiti i namirnice koje bi njihovu ishranu učinile zdravijom“, kaže za Monitor Marina Medojević, nekadašnja predsjednica Fondacije Banka hrane u Crnoj Gori.
Ta nevladina organizacija zvanično je prestala sa radom, ali zbog velikog broja onih koji su bili njeni korisnici, a koji joj se još uvijek obraćaju za pomoć, i dalje funkcioniše – makar kao glas siromašnih u javnosti. ,,Sve je više porodica u nemaštini, jer se broj nezaposlenih u Crnoj Gori uvećava. Cijene prehrambenih namirnica se povećavaju, a broj humanitarnih akcija namijenjenih liječenju i nabavci hrane za djecu su skoro pa svakodnevna pojava. To ukazuje da država nema adekvatan odgovor”, ističe Medojevićeva.
Mnogo je onih koji u Crnoj Gori ne mogu da zadovolje ni osnovne potrebe. O kojem broju se tačno radi, nije poznato, jer sistem Ministarstva finansija i socijalnog staranja (MFSS) i centara za socijalni rad sa svim civilnim i ostalim organizacijama koje pomažu siromašnima – ne funkcioniše. Posljednji zvanični podaci o siromaštvu, MONSTAT-ovi, datiraju iz 2019. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva. ,,Imali smo ideju da taj problem prevaziđemo formiranjem Savjeta za borbu protiv siromaštva, jer se samo dobrom koordinacijom mogu napraviti određeni pomaci“, kaže još Marina Medojević. Inicijativu je prošle godine podržao Ženski klub Skupštine Crne Gore, međutim, do njene realizacije još uvijek nije došlo.
Predlagali su i koncept socijalnih prodavnica, kao jedan od načina da država pomogne socijalno ugroženima. One su zamišljene ili kao poseban objekat, ili u sastavu već postojećih marketa. Prema broju članova porodice, nadležne državne institucije izdavale bi socijalne bonove za besplatno preuzimanje određene količine namirnica. Ni ta ideja nije naišla na podršku.
Od obnavljanja nezavisnosti u Crnoj Gori nijesu uspostavljeni standardi kolektivne ishrane, kao ni preporuke za ishranu djece svih uzrasta, navodi se u Smjernicama za ishranu djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori za 2020. godinu Insituta za javno zdravlje (IJZ).
Pitanje dječije gojaznosti, ističu iz IJZ-a, složeno je i zahtijeva uključivanje i saradnju čitave zajednice – od roditelja i škola do donosioca zdravstvenih odluka. „Kako su u osnovi ove metaboličke bolesti nepravilna ishrana i fizička neaktivnost, mjere prevencije bi trebalo da na njih budu i usmjerene. Navike izbora i načina ishrane stiču se u najranijem djetinjstvu, pa su u periodu prije škole roditelji ključni u njihovom formiranju. Poslije, školsko okruženje i uticaj vršnjaka preuzimaju primat u konačnom formiranju navika djeteta. Odgovornost nije samo na roditeljima, ili samo na školi, već je potrebno stvoriti okruženje koje podržava zdrav način života”, objašnjavaju.
Potrebna je i izmjena zakonskih regulativa, kao što su one za količinu soli u određenim proizvodima, ili ograničavanje trans masti. „Još jedna od takvih mjera je i označavanje proizvoda na prednjoj strani pakovanja, gdje bi potrošači mogli da se informišu o količini šećera, masti i soli, kao komponentama iz hrane čijim se povećanim unosom utiče na tjelesnu težinu, Osim toga, treba ograničiti prodavanje nezdravih proizvoda i brze hrane u blizini škola”, navode još iz IJZ-a.
Posljednji podaci o navikama u ishrani starije djece, uzrasta od sedam do 19 godina, u Crnoj Gori datiraju iz davne 2008. godine iz ankete o mjerenju životnog standarda (Living Standard Measurment Survey). Tada je preko petine, ili oko 21,2 odsto, bilo gojazno, a nepravilne navike u ishrani vrlo zastupljene. Oko 38,6 odsto djece nikada nije razmišljalo o svom zdravlju prilikom donošenja odluke o tome šta će jesti.
„Ljudi često ne biraju šta će jesti, a dešava se i da roditelji trpe glad kako bi djeca bila sita. Dok god gladne budemo hranili donacijama, a bolesne porukama, ne možemo o Crnoj Gori govoriti kao o državi socijalne pravde“, upozorava nekadašnja predsjednica Banke hrane u Crnoj Gori.
Stope gojaznosti kod djece i adolescenata su se u svijetu od 1975. godine povećale gotovo pet puta. Gojaznost je glavni faktor rizika za razne bolesti, kao što su dijabetes, kardiovaskularne bolesti, moždani udar ili različiti oblici raka. Često gojazne osobe budu i okrivljene i marginalizovane zbog svog stanja. Na društvu je da prekine krug.
Andrea JELIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice