Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ZAKON O PLANIRANJU I IZGRADNJI NEEFIKASAN: Ekspanzija divlje  gradnje

Objavljeno prije

na

Odrednice inoviranog Zakona  o planiranju prostora i izgradnji objekata koji je ukinuo građevinske dozvole i propisao da investitor može započeti gradnju na osnovu prijave građenja i propisane projektne dokumentacije nadležnoj inspekcijskoj službi, išle su naruku onima koji više vole graditi „na divlje“

 

Novi Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata nije  spriječio nelegalnu gradnju objekata. Naprotiv, bespravna, odnosno divlja gradnja, doživljava procvat u svim dijelovima Crne Gore, u svim gradovima na primorju, u glavnom gradu, u naseljima na sjeveru države. Odrednice inoviranog zakona koji je ukinuo građevinske dozvole i propisao da investitor može započeti gradnju na osnovu prijave građenja i propisane projektne dokumentacije nadležnoj inspekcijskoj službi, išle su naruku onima koji više vole graditi „na divlje“, što je daleko isplativije. Ne moraju se pridržavati nikavog ovjerenog projekta niti zadatih urbanističkih parametara. Znaju takođe da su inspekcijske službe Ministarstva održivog razvoja i turizma najslabija karika u sistemu kontrole izgradnje objekata i da prođe dovoljno vremena prije nego malobrojni inspektori posjete neko nelegalno gradilište.

Vlasnici nelegalnih objekata koji se uveliko grade nakon isteka roka za legalizaciju, koja je okončana 16. jula 2018, nadaju se novoj legalizaciji, odnosno produženju roka za legalizaciju do 2020. godine. Dodatni rok se očekuje jer je od oko 100.000 nelegalno izgrađenih objekata u Crnoj Gori, za legalizaciju pristiglo oko 51.000 hiljada zahtjeva, od kojih je do danas obrađeno oko 30.000.

Očekuje se da Ministarstvo održivog razvoja i turizma završi evidenciju nelegalnih objekata na području Crne Gore na osnovu završenog orto-foto snimanja stanja u prostoru. Ovaj obiman posao još nije počeo, a tek nakon preciznije analize stanja razmatraće se mogućnost propisivanja novog roka i uslova za legalizaciju objekata za koje nije podnijet zahtjev. U tom međuprostoru nastao je raj za nelegalne graditelje, pa divlja gradnja prosto cvjeta. Podižu se nelegalne stambene zgrade, hoteli, vile, ponte, seoske kuće, vjerski i svakojaki objekti diljem države. Iskustvo im kazuje da će povoljnije proći prilikom legalizacije divlje podignutog objekta od građana koji su poštovali zakone.

Iako je divlja gradnja krivično djelo za koje su kazne pooštrene izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika, niko do sada za ovo djelo nije odgovarao. Za gradnju objekta bez prethodno podnijete prijave i dokumentacije ili suprotno revidovanom glavnom projektu ili odluci nadležnog organa o zabrani građenja predviđena je kazna zatvora od 6 mjeseci do pet godina. Dok se za nelegalnu gradnju složenih inženjerskih projekata kazna povećava na period od jedne do osam godina.

Da ove zakonske smjernice nemaju primjenu u praksi pokazuje najsvježiji primejr nelegalne gadnje na hotelu Budva u Budvi. Vlasnik hotela, poznati biznismen Veselin Pejović, dogradio je čitavo jedno krilo hotela koji se nalazi na glavnom šetalištu u Budvi. Geneza postupaka oko ove bespravne gradnje u centru Budve, pokazala je svu nemoć nadležnih u MORT-u i njihovu prećutnu podršku. U slučaju nelegalne gradnje dijela hotela Budva, ministar Pavle Radulović javno je demonstrirao selektivan  pristup u primjeni mjera zabrane gradnje i rušenja nelegalno sagrađenih objekata. I dok inspektori uz podršku kordona policije jurišaju na rušenje one krstionice Srpske pravoslavne crkve u Tivtu, odlučnost u slučaju hotela Budva je izostala. Crnogorski tranzicioni bogatun, vlasnik KAP-a i Rudnika boksita, najvećih kompanija u državi i mnogih drugih firmi i hotela čija se vrijednost  cijeni na više od 100 miliona eura, uprkos protivljenju lokalnih vlasti u Budvi, bespravno dograđuje nedavno sagrađeni hotel.

Nelegalna dogradnja hotela Budva izazvala je lavinu komentara između političkih partija u Budvi i ministra Radulovića. Čelnici Demokrastke Crne Gore i Crnogorske, pozvali su premijera Duška Markovića i ministra Radulovića da poruše dograđeni dio hotela Budva, vlasništvo kompanije Uniprom hoteli i da time zaista pokažu da se istinski bore protiv divlje gradnje.

Bivši predsjednik Opštine i šef opštinskog odbora Demokratske CG, Dragan Krapović, na konferenciji za nvinare održanoj ispred hotela  Budva kazao je: „Poznato je da je donijet novi Zakon o planiranju i izgradnji objekata kome smo se protivili. Jedna od zamjerki  bila je da su nedovoljni inspekcijski kapaciteti za kontrolu i sprovođenje zakona… U ovom trenutku na teritoriji Budve imamo ogroman broj nelegalnih objekata. Dio hotela Budva sagrađen je bez ijednog papira…“

Krapović je podsjetio na izjavu premijera Markovića kojom je poručio da ne želi da vidi nelegalne objekte na primorju i uopšte na teritoriji Crne Gore. On ga je obavijestio da se u Budvi i na Crnogorskom primorju nalazi nikad veći broj nelegalnih objekata te da je dio hotela Budva jedan od eklatantnih primjera na koji način inspekcija u Budvi postupa.

Krapović je podsjetio da je Komunalna policija napravila zapisnik 15. marta,  u vrijeme kada su radovi bili u fazi iskopa, na šta urbanističko-građevinska inspekcija nije regovala. On je pitao kako se dogodilo da se od iskopa dođe do gotovog objekta i ko će da snosi odgovornost za takvo postupanje.

Inspekcija MORT-a reaguje početkom aprila kada donosi rješenje o zabrani izvođenja radova, koje investitor nije ispoštovao. Zatim 24. aprila donosi rješenje o rušenju objekta, na koje je investitor uložio žalbu i time spriječio izvršenje.

„Za nas je jedino prihvatljivo rješenje o rušenju objekta, kao poruka svim divljim graditeljima, a ne da se čeka produženje roka i omogući legalizacija, što je javna tajna. Nelegalna gradnja se odvija na budvanskom šetalištu na kojem nije moguće da inspekcija ne vidi da se divlje gradi“, kazao je Krapović.

Zanimljivo je da je inspekcija u dva navrata dolazila upravo na šetalište na zadatku rušenja privremenih objekata u zoni morskog dobra, onih budvanskih diskoteka na otvorenom, koje su ipak preživjele do daljnjeg.

Jedan od hotelijera koji je  navodno podržao zahtjev vlasnika otvorenih šankova da ostanu u funkciji i ovu sezonu, bio je vlasnik hotela Budva, uprkos donijetom Programu privremenih objekata MORT-a kojim su ti objekti izbrisani. Napravljena je vezana usluga. Pejović je podržao ministra u njegovoj namjeri da ne sprovede sopstvenu odluku o uklanjanju privremenih objekata na šetalištu, za uzvrat je dobio nečinjenje i okretanje inspektorskih glava u stranu, kada ugledaju divlje gradilište hotela Budva.

Priča dobija komediografski obrt jer su upravo iz hotela Budva bili veoma glasni u zahtjevima da se uklone privremeni objekti i razne prčvarnice sa šetališta jer ugrožavaju poslovanje hotela, da bi kasnije promijenili mišljenje. U novoj situaciji, kada je Opština sa svoje strane šetališta uklonila sve objekte sa brzom hranom, Pejović otvara svoje i profitira, jer više nema konkurenciju. U nelegalno dograđen prostor smješta sve one sadržaje koje je Opština eliminisala sa ciljem čišćenja vašarišta sa budvanske promenade.

Ministar Radulović ne vidi ništa sporno u postupanju Ministarstva u ovom slučaju. On je kazao kako je  urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva nikšićke kompanije Uniprom hoteli, biznismena Veselina Pejovića i objasnio kako je investitor podnio žalbu na rješenje inspekcije i da je u toku upravni postupak, pokušavajući da demantuje predstavnike budvanskih partija koji tvrde da inspekcija nije ništa uradila već je mirno gledala kako se divlje gradi.

„Živimo u jednoj civilizovanoj zemlji koja je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i ne možemo baš tako da rušimo objekte. Upravni postupak se mora sprovesti do kraja. Čekamo da se završi žalbeni postupak“, kazao je ministar Radulović nedavno u Budvi.

Ministar nije objasnio u kojoj se civilizovanoj zemlji, osim možda u Crnoj Gori, može divlje graditi. Ima li  u EUpovlašćenih biznismenakojini ne haju za rješenja nadležnih Ministarstava… Zašto firma Uniprom hoteli nije kažnjena u skladu sa Zakonom o planiranju i izgradnji objekata, ministrovom čedu, (Čl.204 i 205) koji propisuje kaznu u novčanom iznosu od 5.000 do 40.000 eura za radnje koje je izvršio Pejović. I da li je u skladu sa smjernicama Krivičnog  zakonika divlji graditelj makar priveden zbog tog ozbiljnog krivičnog djela. Replicirajući lokalnim finkcionerim propustio je da objasni kako je  investitor uspio da između dva rješenja u potpunosti izgradi jedno krilo hotela.

U kojoj zemlji EU je moguće da bespravno gradi cijela državna administracija počev od potpredsjednika Vlade koji je prijavio nelegalni hotel, preko ministara, guvernera, gradonačelnika, lidera političkih partija, poslanika, odbornika, policije,  pa čak i direktora Uprave za inspekcijske poslove.I da li su u tim zemljama liste divljih graditelja spiskovi sigurnih glasova za stranku na vlasti. U civilizovanoj Crnoj Gori ekspanzija bespravne gradnje ne jenjava. O uređenju i planiranju prostora, ako ga preostane, vodiće se računa kasnije. Kada uđemo u EU.

 

Tužba za  budvanske funkcionere

Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, odlučio je da podnese tužbu protiv lidera budvanskih odbora Demokrata i Crnogorske, Dragana Krapovića i Vladimira Bulatovića, zbog navodnih neistina koje su iznijeli u vezi nelegalne dogradnje hotela. On je kazao da je bio prinuđen da dogradi novi dio hotela u okviru sanacionog projekta, zbog velike štete koja je nastala u hotelu usljed poplava i slijeganja terena nakon gradnje solitera u neposrednoj blizini. Pejović je takođe naveo da je jedini investitor koji je sagradio manje kvadrata i spratova nego što je planom dozvoljeno.

Branka PLAMENAC

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Od 33 pregovaračka poglavlja Crna Gora je ostvarila „ograničen napredak“ u 30 oblasti a u dvije oblasti je postignut „dobar napredak“ (u javnim nabavkama i bezbjednosti hrane, veterinarstvu i fitosanitarnom nadzoru). Međutim, u 2015. godini Crna Gora je imala „dobar napredak“ u 6 poglavlja

Glavni gubitnik u izvještaju je zarobljeno crnogorsko pravosuđe (poglavlje 23) koje je, za razliku od „ograničenog napretka“ ranijih godina, ove godine dobilo ocjenu „nema napretka“. Evropska komisija navodi da je došlo do „stagnacije u implementaciji ključnih pravosudnih reformi“ dok „rezultati (dosadašnjih) reformi, pogotovo oni koji se odnose na primjere utvrđivanja odgovornisti sudija i tužilaca, su ograničeni“. Ističe se kao posebno zabrinjavajući problem nemogućnosti izbora čelnih ljudi pravosuđa zbog nepostojanja političkog dogovora većine i opozicije. Takođe se navodi da „prošlogodišnje preporuke nisu ispunjene i da većina važi i dalje“. Evropska komisija navodi da „zakonodavni okvir jamči sudijsku nezavisnost ali da se sudstvo i tužilaštvo i dalje smatraju podložnim političkom uticaju“. Ono što „nastavlja izazivati zabrinutost“ su izvještaji o darovitosti ranijih vlada kada su u pitanju stanovi i krediti pod povoljnim uslovima koji su dijeljeni sudijama i tužiocima uključujući i one na najvišim pozicijama kao i one koji su bili uključeni u politički osjetljive sudske procese. Potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović se u izjavi sa službene posjete Sjedinjenim Državama složio sa tim ocjenama istakavši da bismo imali borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, „ne možemo da upotrijebimo alat koji je trideset godina funkcionisao u službi promocije korupcije i organizovanog kriminala“.

Sloboda izražavanja koja je prošle godine dobila ocjenu „nema napretka“ ove godine je vrednovana sa „ograničenim napretkom“.

Evropska komisija i njeni predstavnicu su pohvalili stabilnu podršku Crne Gore evropskoj politici i potpunu usaglašenost sa vanjsko-političkom i bezbjednosnom politikom Evropske unije. Takođe su pohvalili i napore koje službe bezbjednosti u saradnji sa inostranim partnerima ulažu u borbi protiv organizovanog kriminala, ali koje nemaju sudski epilog zbog problema u pravosuđu.

Evropska komisija  posebno prigovara sadašnjoj Vladi  prazninu u administrativnim kapacitetima nakom promjene vlasti i nedovoljan kadar koji se bavi pregovaračkim procesom za pojedina poglavlja. I sama Vlada je u februaru ove godine upozorila na „značajan odliv ekspertskog kadra iz pregovaračke strukture“ na koji je upozoravala ranije i nevladine organizacije Institut Alternativa i Akcija za socijalnu pravdu.

Institut Alternativa  ističe da uprkos najavama o novoj metodologiji proširenja, i grupisanju poglavlja u tzv. klastere, „posljednji izvještaj nije odmakao u kvalitetu i sadržaju od ostalih“. U određenim djelovima postoji veći naglasak na političkim preduslovima kako bi se odradile neophodne reforme pa „izvještaj sadrži i nivo političke analize uz uobičajene ocjene tehničkih kriterijuma i mjerila“. Takođe,  vokabular briselskih zvaničnika je ostao isti sa puno „zabrinutosti“ i generičnim opisima stanja ali bez odlučne poruke ili podvlačenja crte balkanskim autokratama.

Političke partije većeg dijela opozicije su sa neskrivenom radošću dočekale kritike Evropske komisije, iako su te iste partije dok su bile vlast na čelu sa DPS-om dobijale iste, a i gore kritike. Predjednik DPS-a Milo Đukanović je izjavio da je izvještaj generalno objektivan ali i „nažalost depresivan“ ponudivši svoju interpretaciju nalaza.

Da je situacija sa proširenjem depresivna jasno je i balkanskim i evropskim partnerima uprkos izjavi Olivera Varheljija da „Evropska unija (EU) nije kompletna bez Zapadnog Balkana“ i da je taj region „strateški je važan za Brisel“. I kod jednih i kod drugih je odavno nastupio zamor od proširenja. Kod jednih je zamor jer su uvidjeli da se ne mogu provući u EU kao Hrvati i Bugari i istovremeno sačuvati autokratske sisteme i endemsku korupciju. Kod drugih su stalni problemi unutar EU koji nisu nestali izlaskom Velike Britanije. Nedavna odluka Ustavnog suda Poljske kojim se anulira evropsko pravo koje je u suprotnosti sa poljskim ustavom je samo produbilo krizu. Mađarska je usvojila nove zakone kojima se otvoreno negiraju liberalne demokratske vrijednosti zbog kojih je i osnovana EU. Nakon promjene legislative u Francuskoj i Nizozemskoj te države su pokazale da su još manje raspoložene za prijem novih članica. U obje zemlje je sada potrebna dvotrećinska većina u oba doma parlamenta za primanje novih članica ili da se organizuju referendumi. Teško je zamislivo da će građani tih država željeti da prošire svoju zajedničku kuću sa potencijalnim novim stanarima koji ne žele sisteme vrijednosti koje su tu kuću sagradile, već samo koristi od zajedničke kase.

Kakve su perspektive Crne Gore da se pridruži EU, u srijedu je najbolje sumirao ambasador Luksemburga Filip Donkel prilikom prijema kod predsjednika Đukanovića. Donkel je istakao da je crnogorska istorija od obnove nezavisnosti „mlada, i treba vremena za njen razvoj, što ne treba požurivati i vršiti pritisak imajući u vidu da su Luksemburgu za današnji nivo razvoja trebale stotine godina”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo