Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Besudna zemlja

Objavljeno prije

na

Presuda u slučaju državni udar  svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću,  snažnije nego bilo koja ranija, rasvijetlila je sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva

 

Prvostepena presuda u slučaju državni udar od 9. maja 2019. samo je potvrdila da je Crna Gora i dalje besudna zemlja, kako je to svojevremeno, proročki tačno, duboko i snažno, formulisao Milovan Đilas. Ali je ova presuda, svojom notornošću, očiglednošću i drastičnošću, još i dodatno, snažno, snažnije nego bilo koja ranija, rasvetlila sva četiri integrisana mehanizma, na kojima ova i ovakva zemlja počiva. Pri tome, naglasak je na tesnoj međusobnoj institucionalnoj i funkcionalnoj povezanosti ovih mehanizama. I to uprkos tome što su samo prva dva od njih pravna, dok je treći unutrašnje-politički, a četvrti međunarodno-politički. Zbog izuzetne složenosti stvari, sledi samo kratka, veoma kratka skica.

Prvi integrisani mehanizam besudne zemlje je onaj na koji najdirektnije ukazuje rečena presuda. Kriminalizacija političkih protivnika bez dokaza. Prava mala hegelijanska bravura. Presuda svedoči o dva državna udara, jednom lažnom, onom koji je dvojici lidera DF-a montiran od strane vrha vlasti, te kojeg je sastavni deo postala i sama presuda, i drugom, onom stvarnom, koji je, upravo ovom montažom, izvršio, i dalje vrši, sam vrh vlasti.

Drugi mehanizam je u odnosu na prvi prividno inverzan a zapravo tesno povezan i integrisan. To je dekriminalizacija odnosno nekažnjivost vrha vlasti uprkos mnoštvu dokaza. Slučaj koverat je najaktuelniji ali se ne smeju zaboraviti ni ratni zločini, deportacije, genocid i ostali iz mračnih 1990-ih, kao ni poratni zločini organizovanog kriminala i visoke, zapravo najviše korupcije, telekom, limenka i ostali iz 2000-ih. Vremenska bliskost slučajeva državni udar i koverat najbolje rasvetljava izuzetnu bliskost i integrisanost prva dva mehanizma. Kriminalizacijom opozicije bez dokaza u slučaju državni udar, vrh vlasti samog sebe najdirektnije dekriminalizuje uprkos mnoštvu dokaza u slučaju koverat.

Treći mehanizam je manipulativni i agresivni nacionalizam vrha vlasti. Koji je bio i ostao krajnje instrumentalan. Juče protiv lidera Muslimana odnosno Bošnjaka, Albanaca i drugih nepravoslavnih manjina, danas protiv lidera Srba, ali je svrha bila i ostala ista i sasvim ne-nacionalna, pljačkaška i oligarhijska. Pa bi i odgovor opozicije i alternative morao biti takav, zajednički, anti-oligarhijski, građanski i solidaran. Kao što je bio odgovor Odupri se. Za prenaglašavanje odvojenih nacionalnih i ličnih sudbina, ugroženog srpstva i krvništva, od strane dva prvostepeno osuđena lidera DF-a, može se imati ljudsko razumevanje, ali se istovremeno mora i upozoriti da upravo takvo odvajanje i prenaglašavanje, objektivno, najviše odgovara samom vrhu vlasti.

Četvrti mehanizam naše male besudnice, najudaljeniji je, ali i najsnažniji. To je međunarodna realpolitika Moskve i Vašingtona. Njihov takozvani novi hladni rat. Čiji je prljavi rukopis toliko vidljiv i u našem slučaju državni udar. Posebno u onim mentorstvima i pohvalama iz Stejt departmenta. I to samo nekoliko dana nakon simboličkog spaljivanja lutke Stejt departmentovog odličnika od strane pobunjenih građana. Umesto podrobnije analize, i ovde samo kratka, veoma kratka skica. Krivično pravno, podrška SAD i Zapada mafijaškoj vlasti Mila Đukanovića samo je oblik njihovog najtežeg saučesništva. Politički, ova podrška deo je istorijskog opadanja Zapada. Tamna tvar realkapitalizma-fašizma u njegovoj poznoj fazi. Trampovsko-putinovska i ostala Crna internacionala.

Ni mesec i po od nastanka, tridesetmartovski Sporazum o budućnosti, naišao je na dva velika izazova, jedan unutrašnji, drugi međunarodni. Onaj prvi, unutrašnji, kotorski, još jednom je upozorio na sve deficite, istrošenosti i uskogrudosti same opozicije. Ovaj drugi, međunarodni, takozvani novohladnoratovski, stejtdepartmenski i ostali, još je veći. Ali je i ulog isto toliko velik, čak najveći. Ne nađu li tridesetmartovci odgovor na ova dva velika izazova, Crna Gora ostaće crna rupa, mala, mafijaška latifundija Mila Đukanovića.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Daljinska vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je pažljivo pratio posljednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka djeluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada

 

Na teritoriji Crne Gore danas deluju dve a ne samo jedna mafiokratija. Prva je ova naša domaća, Mila Đukanovića, druga ona iz Beograda, Aleksandra Vučića. Pri tome, kao svoje glavne političke alate, ove dve mafiokratije koriste agresivne nacionalizme, prva velikocrnogorski, druga velikosrpski, a kao svoja glavna politička krila, dva najsnažnija politička subjekta, prva DPS, druga DF.

Pa kada je stanje već ovakvo, moglo bi da se zaključi da je nova, manjinska vlada, koja isključuje upravo ova dva subjekta, samim tim, logična i opravdana. Ali, nažalost, nije tako. Zbog toga što je i u novoj konstrukciji daljinski upravljač ostao u rukama mafiokratije Mila Đukanovića. Treba se nadati da je to jasno i najvećim entuzijastima među konstituentima nove vlade.

Tako da je nova vlada Crne Gore manjinska samo matematički. Politički, ona je daljinska. Ali ni ovo daljinska nije tako jednostavno kako izgleda na prvi pogled. Ko je pažljivo pratio poslednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka deluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada. Pa je konačna konstrukcija zaista impresivna. Za pamćenje. Kao ruska babuška. Sa tri lutke. Spolja manjinska vlada, unutra DPS, još dublje unutra Zapad.

Glavna konstrukciona greška nove manjinske vlade je u njenom istovremenom potcenjivanju domaćeg a precenjivanju vanjskog daljinca. Većina entuzijasta manjinske vlade su mladi ljudi pa to ne moraju da znaju. Ali oni koji su prošli hiljadu devetsto devedesete nikada neće moći da zaborave koliko nedopustivo dugo je Zapad samog Slobodana Miloševića tretirao kao „glavni faktor mira na Balkanu“. Slično danas postupa sa Milom Đukanovićem. Moguće je, čak verovatno, da će i njega na kraju da pusti niz vodu, ali to za Crnu Goru tada može biti kasno. Nepopravljivo kasno. A obaveza naše, domaće, crnogorske vlasti je bila i ostala, da o našim, domaćim, crnogorskim potrebama i interesima, vodi računa, makar onoliko koliko o potrebama i interesima Zapada. Rešenje je bilo i ostalo u finom balansu i-i a ne u ludilu ili-ili.

Znamo, za neslavni kraj prethodne parlamentarne većine, vlade i vlasti, manje ili veće zasluge imali su svi njeni konstituenti, a ne samo jedan ili dva. Ali je pre manjinske vlade sa opisanom konstrukcionom greškom, bilo još najmanje dva politička puta, koja su bila bolja ili makar manje loša od ovoga. Prvi, očuvanje tridesetoavgustovske vlasti, uz obnovu, proširenje i preciziranje koalicionog sporazuma, posebno u delu poštovanja spoljnopolitičkih obaveza i članstva Crne Gore u NATO. I drugi, kada ovaj prvi nije uspeo, formiranje koncentracione ili tehničke vlade, sa glavnim zadatkom pripreme i održavanja vanrednih parlamentarnih izbora.

I sada, nakon svega, šta da se radi? U momentu kada je manjinska vlada svršen čin, ono najviše i najbolje za što se treba založiti, jeste demokratsko strpljenje i kondicija. I spremnost za novi dijalog i dil. A za to se neće morati čekati cela godina. Najdalje za nekoliko meseci biće jasno ko je bio u pravu. Entuzijasti manjinske vlade ili mi njeni kritičari. Ako nova vlada zaista uspe da donese odnosno ubrza evropski put, stabilizaciju i depolarizaciju, što nama izgleda veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće, treba joj čestitati. Ali, ukoliko usledi samo dalja i teža blokada toga puta, i još opasnija destabilizacija i polarizacija, što nama, zbog one konstrukcione greške, izgleda mnogo, mnogo verovatnije, ako ne i neizbežno, tada treba napraviti (još) jedan veliki i višestruki politički i demokratski restart. Uz očuvanje unutrašnjeg građanskog mira kao vrhunskog prioriteta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

A đe je pravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javnost su o postojanju navodne organizovane kriminalne grupe koju je predvodio Miloš Medenica, a u kojoj je svoje mjesto našla i njegova majka, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda, obavijestili novinari istraživači. Inače bi, može biti, cijela priča još čekala

 

Stižu, možda naredne nedjelje, mada uveliko kasne. Proljeće i 43. vlada. Sa pravdom je druga priča. Od nje se tek očekuje da krene ka našim krajevima. Pronađe li put kroz oblake obećanja koja smo već slušali.

Iz Kliničkog centra stižu vijesti da je Vesna Medenica pokušala samoubistvo, iste večeri kada joj je sud odredio jednomjesečni pritvor. Gotovo dvije decenije ona je personifikovala sistem koji počiva na različitom tretmanu onih koji se pravdi privode sa pozicija vlasti i moći, spram svih drugih – koji tu moć nemaju ili su je, izgubili. Hijerarhijski, lanac (ne)odgovornosti kidao se negdje na pozicijama predsjednika opština. Najslabije karike. Oni su mogli dopasti zatvora nakon pravosnažne osuđujuće kazne. Iznad njih zaborav, zastara i(li) bjekstvo pod okriljem vlasti.

Odbjegli  političar visokog ranga Svetozar Marović, odbjegli biznismen Duško Knežević, odbjegli direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević nedostupni su svjedoci uspostavljenih pravila igre. U Crnoj Gori tihuju Miomir Mugoša, Slavoljub Stijepović, Ivan Brajović, Dragan Brković… čekajući (obećani?) rasplet istraga i sudskih postupaka koje se protiv njih vode. Dok Mila Đukanovića i krug njegovih bliskih saradnika (Gvozdenović, Veljović, Ivanović, Bošković…) i dalje čuva moć i vlast. Formalna i vaninstitucionalna.

Možda jednom saznamo u kome je od tih krugova moći Vesna Medenica vidjela svoje mjesto kada je u nedjelju krenula za Beograd, a da bi se sa podgoričkog aerodroma umjesto u avionu, obrela u pritvorskim prostorijama Centra bezbjednosti.

Jedno znamo: umjesto istražitelja i tužilaca, javnost su o postojanju navodne organizovane kriminalne grupe koju je predvodio Miloš Medenica, a u kojoj je mjesto našla i njegova majka, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda,  obavijestili novinari istraživači. Inače bi, može biti, cijela priča još čekala svjetlost dana. Zatrpana svježim obećanjima i aferama.

Već smo zaboravili kako je odlazeći premijer obavijestio javnost, jedva tome ima nedjelju dana, da je zvanična Srbija pokušala da ucijeni Crnu Goru vezujući mogućnost kupovine životnih namirnica sa njihovog tržišta za odluku „oćemo li biti dio Otvorenog Balkana ili nećemo”. Umjesto zvaničnog Beograda, na prozivke su odgovorili njihovi nezvanični glasnogovornici iz Podgorice. Milan Knežević je Krivokapiću, umjesto demantija, isporučio aferu u najavi: „Više je Zdravko Krivokapić usvojio tuđih mišljenja u ovih godinu i nešto dana nego što su njegova djeca urgirala za ekonomska državljanstva u vrijednosti od 250.000 eura za svako”. Eto novog štiva za čitanje „između redova”.

Na odlazećeg premijera ljutnula se i ministarka Vesna Bratić. Zbog razmimoilaženja u kadrovskoj politici. Imenovanja i razrješenja jedna je od rijetkih obaveza koju, u odlazećoj vladi, revnosno izvršavaju. Ljuta ministarka otišla je sa sjednice. I premijer je ostao bez kvoruma u vlastitom kabinetu. O čemu njegovi saradnici zaduženi za komunikaciju sa javnošću uredno šute. Na vladinom sajtu imate samo najavu sjednice, bez epiloga.

Dok javnost bruji o dugovima države prema korisnicima budžeta, ministar Milojko Spajić najavljuje nove podvige, promovišući buduću partiju. Evropa sad! Za penzionere, najavio je ministar novu kampanju preko svog tviter naloga: Obraduj babu i đeda stiže povećanje! penzija 10% (tekst je prepisan sa infografike koja nosi logo Ministarstva finansija, pa je i pravopis njihovo autorstvo). Unučad možda ne znaju da je inflacija već pojela najavljenu povišicu. Ministar ubjeđuje: „Keš u trezoru 400 miliona,  i zlato u trezoru – 70 miliona eura, garancija su da će sve povišice biti isplaćene i održive za 2022. godinu! Šta poslije toga, to neće biti njegova briga.

I predsjednik države vrijedno radi. Raspisao je treći paket lokalnih izbora pa ćemo makar   tri nedjelje juna uživati u glasanju i postizbornim slavljima. To će obogatiti turističku ponudu do zvaničnog početka ljeta. Đukanović na lageru ima još lokalnih izbora. O njima, možda, kada proslavi to što se DPS vraća „na državno-politički relevantnu poziciju”. Umjesto da su otišli tamo đe im je mjesto. I to je odloženo – dok ne dođe pravda.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo