Povežite se sa nama

FOKUS

DPS IZGUBIO NA IZBORIMA: Dobre poruke pobjedničke trojke, još da ih teren prepozna

Objavljeno prije

na

Lideri koalicija- pobjednica izbora obećavaju ekspertsku vladu, poštovanje preuzetih međunarodnih obaveza. Odlazeća vlast poziva pristalice da brane državnost zemlje koju su oni tri decenije urnisali, a međunarodnu zajednicu da se ne miješa.  N.N. lica ponovo siju strah

 

Poslije trideset godina i 11 parlamentarnih izbora, stekli su se uslovi da bude prekinut decenijski monopol DPS vlasti u Crnoj Gori. Tri opozicione koalicije koje su tokom  kampanje najavljivale saradnju, ukoliko im se pruži prilika da razvlaste partiju Mila Đukanovića, imaće neophodnih 41 poslanika u parlamentu. Posao koga su se prihvatili neće biti jednostavan.

Koalicije koje predvode Zdravko Krivokapić (Za budućnost Crne Gore – osvojila 27 poslaničkih mandata),  Aleksa Bečić (Mir je naša nacija – 10 mandata) i Dritan Abazović (Crno na bijelo – četiri mandata) još su u  izbornoj noći najavili brzu formalizaciju saradnje.

Dan po izborima pobjednička trojka je usaglasila principe na kojima će počivati buduća vlast. Nova, demokratska vlast će biti ekspertska, konstituisana od stručnih kadrova „bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu osobenost“; Odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze; Realizovati neophodne reforme kako bi Crna Gora „u najkraćem mogućem roku“ pristupila EU;  Poštovati važeći Ustav i zakone „uz izmjene, dopune i reviziju svih diskriminatorskih zakonskih i podzakonskih akata, uključujući i Zakon o slobodi vjeroispovijesti“. Osim toga sa sastanka je ponovljen poziv predstavnicima manjinskih naroda da se priključe ekspertskoj vladi.

To nije bilo dovoljno da umiri one koji su nezadovoljni izbornim rezultatom krenuli da, u zemlji i inostranstvu, šire strah od eventualnih odluka budućih vlasti. Poništiće referendum, izaći će iz NATO-a, povući će priznanje Kosova, protjeraće manjine, posrbiće Crnogorce… Bile su neke od ideja koje su ponudili (mahom prorežimski) političari, analitičari i mediji.

Đavo se krije u detalju, upozoravali si najuporniji, otkrivajući kako je Krivokapić, nakon kratke proslave u izbornom štabu koalicije ZBCG, otišao u hram „da poljubi ruku Amfilohiju“. Tim su se čudom, čini se, ponajviše zgražavali oni koji su se, makar od druge polovine devedesetih pa sve do predsjedničkih izbora 2018, trudili da budu dio svakog postizbornog kafanskog slavlja Mila Đukanovića, njegove partije i interesne bratije. U prostoru i uz muziku po njegovom izboru.

„To je katastrofa“, objašnjava čitaocima hrvatskog portala index.hr izborni rasplet Andrej Nikolaidis, pisac, novinar, nekadašnji savjetnik nekadašnjeg predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića. „Mi smo gotovi, ova zemlja više ne postoji, samo ljudi nisu obaviješteni. Dosad smo imali kleptokratsku meku diktaturu koja je mila majka u odnosu na ovo”, komentariše Nikolaidis.

Legitimno je sumnjati u to da li će nova većina poštovati vlastita četiri principa vladanja kojima se ne diraju  strateška operedjeljejnja Crne Gore. Ali tu je  i matematika. Ona pokazuje da su partije koje se tradicionalno mogu nazvati procrnogorske i izvorno suverenističke  na izborima osvojile između natpolovične i dvotrećinske većine (zavisi kako ko procjenjuje državotvorne osjećaje Demokrata). Uspaničeni režimski suverenisti su, međutim, odbili da čuju kako je Milan Knežević, u prisustvu Andrije Mandića konstatovao da je nemoguće dovesti u pitanje članstvo Crne Gore u NATO-u. „Mi ćemo poštovati to stanje, ukazujući da smo bili za referendum i da smo bili protiv učlanjenja u NATO”, rekao je on. Za njih nema težinu ni to što je Dritan Abazović beogradskim medijima (Kurir) pojasnio da se povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova neće naći na dnevnom redu vlade u kojoj učestvuje URA.

Nije to to, ubijeđen je Nikolaidis, ne krijući ono što njega najviše brine: „Đukanovićevo biračko tijelo će se rasipati, moje je predviđanje da će najmanje od tog biračkog tijela uzeti URA, a najviše crkvena koalicija. U trenutku kada shvate da imaju većinu bez URA, a taj trenutak će doći vrlo brzo, jednostavno će je šutnuti, sami osvojiti vlast i nakon toga mogu u ono što crkvenu koaliciju Dake Davidovića zaista zanima, a to je promjena same prirode Crne Gore, koja je po Ustavu građanska država…“.

To je to. Ako, dakle, želimo da sačuvamo „samu prirodu“ postojeće države, onda se moramo, silom na sramotu i suprotno osnovnim demokratskim načelima, vratiti pod skute „kleptokratske meke diktature“.  Jer, ako  DPS-u ne vratimo izgubljenu vlast, njegovo  kupljeno, podmićeno, klijentelistički nastrojeno biračko tijelo „rasuće se“ i otići „u crkvenu koaliciju“. I onda ništa od građanske Crne Gore.

Iz mora sličnih reakcija koje su nas nakon prebrojavanja glasova zapljusnule iz medija i sa društvenih mreža izdvojimo obraćanje Aleksandra Zekovića, državnog sekretara u Ministarstvu za ljudska prava, nekadašnjeg aktiviste civilnog društva koga ćemo pamtiti zbog hrabrog angažmana u Građanskom savjetu za kontrolu rada policije. „Ovo nije pobjeda naroda niti odgovor na ekonomsku i socijalnu politiku ili organizovani kriminal“, ovlašćen je bio da saopšti jedan (po stažu) od najmlađih članova odlazeće vlade Duška Markovića. I, praktično, jedini koji se usudio da se glasne nakon izbora. I ode u uzavrela Pljevlja. Za razliku od, recimo, premijera, ministra policije Mevludina Nuhodžiča ili direktora Uprave policije VeselinaVeljovića. Koji odbijaju da rade svoj posao i spriječe maltretiranje i prepadanje Bošnjaka, građana Pljevalja.

Tek, Zeković poentira: „Ova Vlada je, to ne treba kriti, primarno kažnjena zbog odlučnog opredjeljenja da usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti potvrdi i dovrši sekularnost i suverenost Crne Gore“.

Da kažemo – vaistinu! Ili da se prisjetimo kako je ista ta Vlada, u osvit izbora, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ponudila sporazum kojim je prihvatila sve njene zahtjeve. A pride htjela da se obaveže i na sljedeće: „I u tom smislu smo predložili potpuno novi član 64 Zakona, i jasno isključili mogućnost da vjerske objekte može da koristi bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhije SPC u Crnoj Gori“ (citat iz saopštenja Vlade). Premijer Marković, ministar pravde Zoran Pažin i ostalo društvo bili su, očito je, spremni da  Crnogorsku pravoslavnu crkvu i njene vjernike istjeraju i iz onih nekoliko crkava u kojima im je, danas, omogućena molitva. Sve radi boljeg izbornog rezultata.

Ali je MCP u tom trenutku već tražila znatno više. Ti detalji promakli su  i neimenovanim organizatorima patriotskih okupljanja zakazanih na Cetinju i Podgorici, koji sada od budućih vlasti traže da ne diraju Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Dok od svojih ništa slično nijesu tražili.

Bez adekvatne analize i odgovora glasnogovornika i simpatizera vlasti ostale su samo dvije rečenice koje su, od zatvaranja izbornih mjesta do danas, izgovorili čelnici nove parlamentarne većine. One u kojima Zdravko Krivokapić najavljuje usvajanje zakona o porijeklu imovine i lustraciji. Sami procijenite da li čelnike DPS-a i njihove saveznike iz svijeta politike i biznisa više brine budućnost crkvene imovine ili sudbina njihovih  nekretnina i štekova  u domaćim i stranim bankama?

Da se razumijemo, pošteno sproveden zakon o lustraciji pogodio bi i mnoge današnje slavljenike, dugogodišnje pobornike Miloševićevih ratova. I  današnje negatore zločina, osobito genocida u Srebrenici.

Predsjednik DPS-a je, zvanično, priznao izborni poraz uz jednu u tom trenutku, malo neobičnu računicu po kojoj njegova partija „sa tradicionalnim saveznicima“ ima 40 poslaničkih mandata. Nije bilo teško izračunati da je Đukanović tu uvrstio  i SDP (2 mandata) iako je partija Draginje Vuksanović Stanković na izbore izašla kao opoziciona.

Čelnici SDP-a su ljetos odbili Đukanovićev poziv da dođu na konsultacije uoči njegove odluke o raspisivanju parlamentarnih izbora. Sada su ostali nijemi na Đukanovićevo svojatanje. Nezvanično, i oni su zabrinuti izbornim raspletom koji bi u pitanje mogao dovesti građansku državu i njena evropska stremljenja.

To ih izgleda brine više od činjenice što su izgubili dva mandata (pola kluba) u odnosu na prošle parlamentarne izbore i podršku gotovo dvije trećine onih koji su 2018. podržali njihovog predsjedničkog kandidata.  Na predsjedništvu će (četvrtak poslije podne)  razgovarati i, možda, prihvatiti poziv „tradicionalnog partnera“ da se priključe savezu za evropsku, građansku , antifašističku Crnu Goru  na čijem formiranju je od sredine nedjelje insistirao DPS. Sa očiglednim ciljem da spriječi partije manjina da ne učestvuju u stvranju ekspertske vlade.  U tom slučaju bi novoformirana vlada imala većinu, možda čak i ubjedljivih 46:35.  (Kao opoziciju u tom slučaju računamo DPS, SD i SDP). Što je još važnije, to bi razbilo famu o DPS-u kao jedinom garantu međunacionalne i međuvjerske saradnje građana Crne Gore.

Iz zgrade Dva kovčega u kojima stoluje DPS stižu glasovi da je Đukanovićeva partija obezbijedila opoziciono jedinstvo. Te su se partije-vlasnici 40 poslaničkih mandata obavezale da neće sarađivati sa drugom stranom. Do nas, opet, stižu glasovi „iz prve ruke“ da u manjinskim partijama: Bošnjačkoj stranci (3 mandata), Albanskoj listi (1 mandat) i Albanskoj koaliciji (1 mandat) postoje i oni koji bi sarađivali sa dojučerašnjom opozicijom. I da nijesu ni malobrojni.  Dritan Abazović očekuje da će do nekih razgovora doći. A možda i do saradnje. „Oni su (misli na lidere manjinskih partija) bili dio korupcionaške mreže koju je uspostavio Đukanović. I vjerovatno sada, po njegovom nalogu, ne mogu tek tako da dođu u vladu. Isto tako mislim da će sjutra, ukoliko bude bilo izvjesno da će se stvoriti nova većina, potrčati da uđu.“

Dok očekujemo rasplet nije zgorega podsjetiti na neke faze „tradicionalnog partnerstva“ DPS-a i SDP-a, koje mogu dosta reći  i o karakteru mogućeg novog saveza. „Ta partija (SDP) je izdala sebe i ta izdaja se danas logično kažnjava činjenicom da su na ivici cenzusa“. Ovako je o svom, skoro dvodecenijskom, koalicionom partneru govorio Đukanović tokom predsjedničke kampanje u proljeće 2018. „Vlasnik DPS-a je izdao svaku državu koju je branio“, uzvratio je tadašnji predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić. I još: „Kada vam čitav politički vijek prođe u progonu neistomišljenika, a pri tome sami izdajete svakog gospodara kojem ste služili, onda vam politika mora ostati zavadi pa vladaj – dok te pravda ne stigne“.

Teško da Zdravko  Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović tome mogu bilo šta dodati ili oduzeti.

Niko nema dilemu. Nijesu svi budući poslanici većinske koalicije „progresivne snage“, zagovornici evropskih vrijednosti i suživota. Dok ovo pišemo oglasio se  Nebojša Medojević, i preko svog tviter naloga zainteresovanima poručio: „Masoni žele da preuzmu pobjedu naroda. PZP neće biti dio toga…“. Drugi čovjek sa liste ZBCG brine „njihova šifra je – nema revanšizma i kompromis. A to je za mene neprihvatljivo“, otkrivajući kako iza URA, njegovog mogućeg koalicionog partnera, stoje vlasnici koncerna Vijesti, „sorošoidi i sluge ambasada“.

Očito je da Zdravku Krivokapiću, Aleksi Bečiću i Dritanu Asbazoviću neće biti nimalo lako čak i da formiraju vladu i, makar na jedan dan, potvrde da je i  Crna Gora postala zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima.  Protivnika im neće faliti. Početak je, ipak, bio bolji nego što smo se mogli nadati. Ni reakcije nas nijesu iznenadile.

Mnogi  su, i u Crnoj Gori i u regionu, ovih dana bili u nedoumuci oko toga što se zbilo u Crnoj Gori. To je razumljivo. Ovo jeste vrijeme i nade i sumnje. „Kad se prolomila vest da je pobedila opozicija u Crnoj Gori, kod nas je, mislim na Beograd, krenulo veliko slavlje, šenlučenje i pucnjava. Slavili su misleći da je Mila pobedila velikosrpska družina koja će privesti Crnu Goru u velikosrpski projekat“, piše Vesna Pešič. „Međutim, za njih će i ova nova Crna Gora biti veliko iznenađenje, jer će ona nastaviti svoj put ka EU i neće poništiti nijedan ugovor koji je Milo potpisao. I Crna Gora neće stati…“.

Valjda neće. Stati.

 

O (ne)miješanju

Dok su se na Balkanu političari i analitičari još iščuđavali rezultatu izbora i porazu DPS-a, iz Brisela su poglede uprli u budućnost. Visoki predstavnik EU za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost Žozep Borelj i evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji poručili su, u zajedničkom saopštenju, kako se raduju konstituisanju novog parlamenta i formiranju nove vlade koja će nastaviti put Crne Gore ka EU. Crna Gora mora iskoristiti priliku da ubrzanje reformi, poručili su njih dvojica, „posebno u oblasti vladavine prava, gdje je sljedeća prekretnica ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24”. O čemu se tu radi jasno je Đuknovićevom DPS-u. „Crna Gora neće dozvoliti da joj se ponovi istorija u kojoj je jednom bila moneta za potkusurivanje ključnih zemalja i njihovih interesa na Balkanu“. Pozvali su međunarodnu zajednicu da se ne miješa i da predstojeće odluke „prepusti crnogorskim političkim subjektima“. Te reakcije, bolje od svega drugog što nam je danas poznato, ukazauju na mogućnost da međunarodni centri moći dižu ruke od Đukanovića i njegove partije. Procjenjujući da im je istekao rok trajanja. Pobjednička trojka je veoma brzo usvojla dokumnet u kojem prihvataju sve međunarodne obaveze Crne Gore. To ne može biti slučajno. Očito žele da pokažu kako im nije do kavge sa Briseleom i Vašingtonom.

Zoran RADULOVIĆ     

Komentari

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo