Povežite se sa nama

INTERVJU

Dragan Velikić, književnik iz Beograda:  Čitava Srbija je Vučićev talac

Objavljeno prije

na

Prvi put u istoriji Srbije kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije što je premješten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvijek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može otjerati

 

MONITOR: Idućeg mjeseca iz štampe izlazi Vaš novi roman Adresa. Šta je tema tog romana?

VELIKIĆ: Grad kao prostor mojih romana prisutan je već od prvenca Via Pule pa do ovog poslednjeg Adresa. Pored Beograda i Pule, tu su još Beč i Budimpešta. Sve su to mesta u kojima sam živeo, i ništa logičnije nije nego da se imoji junaci kreću tim prostorima koje dobro poznajem.

Roman Adresa je do kraja beogradski roman. Ideja mi je bila da dam život grada, njegovo postojanje u vremenu, ali i život jednog običnog čoveka u tom gradu, i u paralelnom vremenu ‒ onom sopstvenog postojanja i onom postojanja grada ‒ to sam želeo da uhvatim. Toliko toga je prošlo Beogradom, toliko naroda, vojski, nebrojeno različitih života, što je moralo ostaviti neki trag. Dakle, jedna linija romana prati život grada od rimskih vremena do danas. Glavni junak je dokumentarista u Muzeju pošte. Samim tim sam odredio njegovu vizuru, koja je postala i moja vizura, pa sam se zato bavio velikim sistemima kao što su pošta i železnica. Kako roman odmiče, sve više postaje važna ona linija romana koja prati dešavanja u Anno Domini 2018. Tu je svakodnevica Beograda danas, u vreme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti.

Nije preterano reći da je Beograd pod okupacijom. Ovde ljudi gladuju, doslovno se ubijaju zato što ne mogu da plate račun za struju. I zato sav taj lunapark u koji je Srbija pretvorena. Zato jelke, Deda Mrazevi, saonice i jeleni na ulicama i trgovima Beograda, zato jarboli, novogodišnji ukrasi od oktobra do marta, sva ta lažna bajkovitost ‒ veštičina kuća za Ivicu i Maricu, zato rijaliti na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, da ti bedni i poniženi građani ne vide u čemu žive. Srbija je zemlja pod anestezijom.Ali, pored svega Beograd je grad neverovatne energije, i uvek se u čudu pitam odakle izvire taj duh, taj humor, ta kreativnost. Pokušao sam da u romanu Adresa dam jednu sveobuhvatnu sliku tog grada.

 

MONITOR: Nedavno ste rekli da je Srbija privatna država u kojoj su institucije samo makete, a sumnjiva prošlost kapital bez kojeg nema napredovanja. Zašto to tvrdite?

VELIKIĆ: Nije tu ništa skriveno, svako ko živi ovde, pa bogami i u susedstvu, zna na sopstvenoj koži šta je privatna država – to je kvazi država u kojoj zavisiš isključivo od volje vladajućih – što političara, što lokalnih moćnika koji su u dilu sa tim političarima. Primera je bezbroj, prosto ne znam za koji bih se uhvatio, jer nema smisla da zaseni ostale, a toliko ih je da sve starije od mesec dana pa nadalje ‒  pada u zaborav.

MONITOR: Kako je predsjedniku Srbije Aleksandru Vućiću uspjelo da Srbiju potčini  – da ne poštuje  Ustav,  da kontroliše većinu institucija i medija…?

VELIKIĆ: To je čitav lanac događaja čiji je ovo rezultat. Vučićev dolazak na vlast rezultat je opravdanog nezadovoljstva vladavinomdemokratske koalicije, koja nije uspevala dovoljno brzo da odgovori na očekivanja građana, i dovoljno uspešno da se izbori sa svim avetima prošlosti. Lustracija nije bila sprovedena, večiti preletači su zagadili Demokratsku stranku – evo ih danas kao perjanica Vučićevih tzv. naprednjaka – građani su ih zbog toga kaznili, a ispostavilo se da su sebe kaznili; da smo svi kažnjeni, svi koji ne činimo političko-kriminogeni vrh vlasti u Srbiji. Kažnjeni su i ovi mučenici što za sendvič, ili zbog različitih pretnji, kaskaju za cirkusom i glume budale glumeći zainteresovanu publiku, jedino što nisu svesni da samo suprotstavljanjem mogu da počnu normalno da žive; ovim svojim tužnim bauljanjem od mitinga do mitinga samo produžavaju agoniju.

Trenutno je predsednik Vučić u predizbornoj kampanji‒ jer u Srbiji su redovni samo vanredni izbori ‒ i sa bulumentom bednih i poniženih ljudi, dovedenih kao roblje o trošku poreskih obveznika, obilazi opljačkanu i upropaštenu zemlju. Čitava Srbija je njegov talac. Koliko mora biti amoralna osoba, pa da naruči takav rijaliti u cilju ažuriranja laži, kojima već sedam godina nemilice zagađuje javni prostor. I što je još gore, koliko mora da je ludilo koje opslužuje takvu bestidnost.

MONITOR: Jesu li i u Srbiji prljava biografija i sumnjva prošlost najbolja peporuka za napredovanje u politici i biznisu?

VELIKIĆ: Što se sumnjive prošlosti tiče – to je jedina ulaznica za ulazak u svet politike, jer je to čvrsta garancija da ćete raditi sve što vam se naredi. Ljudi čistog obraza i čiste prošlosti ne ulaze u kombinacije, jer nisu podložni manipulisanju. I bojim se da to nije srpski specijalitet, da se globalna politika toga odavno setila.

MONITOR: Da li Srbija treba da prizna Kosovo?

VELIKIĆ: Problem koji Srbija i Kosovo imaju građen je više od jednog veka, gradili su ga i kraljevi i premijeri – Tito ga je držao pod kontrolom, ali suštinski se ni njegova politika nije bavila dubinom problema –a vi sada od mene očekujete da ga presečem, kao Gordijev čvor? Srbija i Kosovo moraju da nađu zajednički jezik i izlaz za probleme čitavog ondašnjeg stanovništva, ljudi  koji podjednako žive katastrofalno, na obodu civilizacije,  nezavisno od nacionalne pripadnosti. Nemam poverenja ni u srpske, ni u albanske političare, kao što ne verujem ni da evropske institucije koje se bave Kosovom razmišljaju o ljudima. Kao i u Srbiji, i na Kosovu kao jedini izlaz vidim da ljudi shvate da su oni ti koji su odgovorni za društvo u kome žive, da počnu da razmišljaju sopstvenom glavom, da slome stereotipe, da shvate da im je dužnost da zaštite i pripadnike onog drugog naroda, da se pobune protiv mafijaške politike koja ih guši sve zajedno i ne da im da žive.

MONITOR: Vučić je poručio da Srbija nikada neće prihvatiti ultimatum koji je Priština postavila usvajanjem platforme, uz prijetnju: ,,Sada sikter sa tim papirom, bando iz Prištine…” Kako to  komentarišete?

VELIKIĆ: Pa to morate Vučića pitati, ja zaista nisam sposoban da komentarišem njegove izjave, njegove ‘’danas jedno, sutra drugo, prekjuče treće…’’. Šta Vučić izgovori, to ni Vučić ne zna šta znači, a ne mi ostali. Da je bahat i primitivan to je jasno.

MONITOR:  Šta će se postići građanskim protestima u Srbiji? 

VELIKIĆ: Važno je da se ponovo aktiviramo, da probudimo energiju koja je nekuda iscurela poslednjih decenija, da se vidi koliko nas je nezadovoljnih, da se ohrabre oni koji zbog straha ne smeju da se pojave, da dignemo glavu konačno i stresemo nesumnjivo najgoru vlast koju je Srbija ikada imala. Ovo jeste dno dna. Ja uvek gledam pozitivno, pa računam da nam se sve desilo da bismo se probudili i preuzeli konačno odgovornost za svoje živote.

Srpsko društvo je na korak od opšte amnestije kriminala. Prvi put u istoriji kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije, što je premešten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može oterati.

MONITOR: Tokom protesta  građani su prije nekoliko dana organizovali ,,Dnevnik slobodne Srbije” ispred zgrade RTS-a. Kakave su šanse da profesionalizam u medijima  nadvlada propagandu i tabloidizaciju, da mediji budu nezavisni i slobodni?

VELIKIĆ: Šanse su velike od trenutka kada počne da se primenjuje zakon, kada vlasništvo medija postane transparentno, kada se govor mržnje bude kažnjavao, kada se neizveštavanje sa mesta događaja – a mesto događaja im je tik ispred zgrade Televizije – kad se bude sankcionisalo od strane profesionalnih udruženja… Ma vrlo je jednostavno, pogotovo što znam koliko je dobrih i poštenih novinara u državnim medijima. Ali taj sam vrh piramide, zaštrašen ko zna čime, preplaćen našim novcem, čvrsto drži produžene uzde iz SNS-a. Do jedne ure – što bi se kod vas reklo. Kad pukne – biće grdno.

MONITOR: Godinama pišete za domaće i strane listove eseje “stida i opomene”, razobličavajući visoku politiku, pa zbog toga za Vas kažu da ste individualac koji protiv sebe ima sve, a ponašate se  kao pravi džentlmen, kao da je cio svijet na Vašoj strani….

VELIKIĆ: Ha ha ha … to ste vi citirali mog prijatelja Miljenka Jergovića. Pa ne umem da vam odgovorim… Ja se trudim da budem na strani istine, to valjda čoveku daje najveću snagu. I nisam neki ogorčen čovek, jer ja sam od 90-ih prisutan koliko-toliko na kulturnoj mapi Evrope. Nije ni ta Evropa cvećka, ali svuda ima divnih ljudi, uspešnih izdavača, odličnih prevodilaca. Moj svet nije skučen, to mi daje dodatni osećaj slobode.

MONITOR:  Zašto u ovom našem regionu nema više intelektualaca koji tako reaguju na ovo što se dešava u bivšim jugoslovenskim republikama?

VELIKIĆ: Ja bih vam sad iz rukava izbacio desetine imena časnih žena i muškaraca koji su dežurna savest ovog prostora, ali me je prosto strah da se ne mogu svih setiti, pa ću mnoge izostaviti. Dakle, ima ih podosta. Pitanje je da li im mediji daju dovoljno prostora, i da li mogu da stignu do građana od silnih krimi-seksi afera učesnika rijalitija koji pune medije. I do vas je, gospodo u medijima, i to u velikoj meri.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Milovan MILENKOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo