Državna Pobjeda odavno je poput vremeplova. Uzmete Pobjedu, otvorite i za tili čas eto vas kraj nekadašnjih namračenih momaka iz devedesetih s džemperima uvučenim u donje dijelove novopazarskih adidas trenerica, spremnih da vam se unesu u lice tek zbog pogleda, znajući da je njihovo vrijeme, da je zakon sile na snazi. Intervju gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše u Pobjedi, u tri nastavka, nije samo materijal koji će koristiti teoretičari politike i oni koji se bave istorijom novinarstva da objasne današnje vrijeme i jedan sistem nasilja. Na stranu i to što se iz Mugošinog intervjua jasno vidi da je vlast krenula u finalni obračun sa neistomišljenicima i medijima koje ne kontroliše. Nego, što Mugošine riječi bolje nego išta vraćaju u devedesete. Svaki pasus – jedan biser.
Gradonačelnik se tako preko Pobjede obratio predsjedniku parlamenta: ,,A ja mu kažem da mu sto mu puta oca jebem, a onome što je rekao sto i jedan put, kad su stanovi u pitanju. To sam rekao za Ranka”. Krivokapić još nije reagovao.
Državne zvaničnike i organe ne zanima ni to što se gradonačelnik otvoreno zalaže za kršenje zakona i nasilje: ,,Nijesam ja Nebojša Medojević da me kad sam jedan na jedan neko udara u zadnji kraj, a ja da pljujem po državi i da se javljam policiji i da tražim njenu zaštitu. Ja sam čeljade sa dignitetom i integritetom”. Čeljade sa dignitetom i integritetom samo izvuče pištolj. Osim ako je u koroti. Kad je neko u koroti ne nosi se oružje, objasnio je u Pobjedi Mugoša, opisujući u svojoj interpretaciji ono kad je fizički nasrnuo na urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera te novine Borisa Pejovića.
,,I tu napravim jedan mali saobraćajni prekršaj, okrenem polukružno đe ne smijem….”, počinje priča o nemilom događaju. Mali prekršaj je ljudski, naravno, nekažnjiv u zemljama koje vode ljudi sa dignitetom i integritetom.
,,Parkirao sam ispred restorana, kako se tada zvao, Art, koga su vezivali, ti isti, da je vlasništvo moga sina. A ja i tada i sada kažem da nije i da mi je žao što nije. Vozača sam poslao do stana da donese neki sir da dam sinu da proba, jer je došao iz Amerike onako blijed od one njihove ‘galofak’ hrane. Vozač je sigurno bio bez oružja, jer mu je otac umro, pa se godinu dana ne nosi oružje. Tu su me, izgleda, čekali, u tami portuna i iza šipražja, novozasađenog, to sam poslije provjerio”, priča Mugoša, žrtva sačekuše sedme sile. Njegov sin Miljan samo je, nanoseći teške povrede Mišku Jovoviću, branio nemoćnoga i nezaštićenoga tatu. I drugi sin, Marko, po Mugošinoj besjedi, htio je da ga brani od Željka Ivanovića, i zahtjeva te novine da proširi svoju poslovnu zgradu.
I još jedan citat iz intervjua, posvećen direktoru Vijesti: ,,Tata, da li je moguće da sa tim ološem i tim smradom sjediš?’ To mi je moj Marko rekao. A ja sam mu rekao: ‘Sine, to je mišljenje za nas u porodici, to je tvoje mišljenje koje ja poštujem i dijelim sa tobom, ali me spopada danima da sjedim i da pričamo o biznisu”. Kućno vaspitanje, šta ćeš.
Kad pročitaте intervju, samo se pitate je li vrijeme od devedesetih godina minulog vijeka ovuda uzalud teklo. Ili, ipak gradonačelnik siledžija sluti kraj.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ