Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ČOLOVIĆ, REDITELJ: Nisam prestao da vjerujem u ljude

Objavljeno prije

na

Svako gledanje ovog filma mi je bolno i teško. Ipak, komunikacija sa publikom nakon filma vrijedna je te muke i bola

 

Dugometražni dokumentarni film reditelja Filipa Čolovića Potreba za mržnjom prikazan je pred brojnom publikom na 12. UnderhillFestu u Podgorici. Film je intimna ispovijest reditelja o gubitku brata, svirepo ubijenog u tuči ispred jednog beogradskog splava. U filmu su osim ubistva Fedora Frimermana, kojeg je 2013. obezbjeđenje splava Saund tuklo do smrti, obrađeni i drugi slučajevi među kojima i prebijanja glumca Dragana Maksimovića, ubistvo Slobodana Vukića, slučaj francuskog navijača Brisa Tatona, tragedija mladog Alekse Jankovića iz Niša… Kroz sve te slučajeve, Čolović istražuje korijene bezrazložnog nasilja, kako se stvara i širi mržnja, i kako smo kao društvo lako pristali na nasilje koje nas okružuje.

MONITOR: Veče kad je prikazan film na Underhillfestu zapamtiće se po velikom interesovanju publike i želje da razgovaraju s Vama, ali i da kažu šta misle i osjećaju nakon odgledanog filma. Kakvo Vi pamtite to veče i Festival?

ČOLOVIĆ: Premda sam verovao da ću jednom biti u mogućnosti da ovaj dokumentarac gledam i doživljavam isključivo kao film, nakon nekoliko projekcija siguran sam da to nikada neće biti slučaj. To znači da mi je svako gledanje ovog filma bolno i teško. Ipak, komunikacija sa publikom nakon filma vredna je te muke i bola. Na Underhillu se desilo nešto što se obično i dešava nakon projekcije ovog filma, međutim, na moje veliko iznenađenje, odjek je bio još jači i intenzivniji. Bio sam iskreno dirnut reakcijom publike i njihovim komentarima. Ovaj film je, ipak, i pravljen zbog njih, zbog našeg društva u celini.

MONITOR: Prije filma, napisali ste knjigu „Zima bez brata”. Da li je to bila potreba da se direktno obratite javnosti kako bi shvatili šta se dešava oko njih ili način samopomoći i prihvatanja situacije?

ČOLOVIĆ: Pisanje knjige bila je terapija. Drugi ljudi imaju drugačije načine da se izbore sa gubitkom, moj način je bio pisanje. Ne znam kako ovako nešto prežive ljudi koji ne umeju da izbace to iz sebe. Ipak, moram reći da pisanje knjige nije bilo skretanje pažnje na ovaj slučaj, to je zadatak filma. Dok se dokumentarni film bavi ovim i sličnim slučajevima u kojima su ljudi stradali bez ikakvog razloga, knjiga je posve intimna. Ona je, zapravo, bila moj pokušaj da sačuvam brata. U njoj se oseća praznina, život bez njega, svaka stranica je puna bola i melanholije, ali u njoj nema pomena o tome kako je moj brat stradao. Ona je pokušaj da sačuvam sećanje na njega, jer sam se plašio da će suđenje i čitav slučaj toliko natkriti moga brata, da će nadvladati sva ostala sećanja.

MONITOR: Kako je nastao film? Kakav je bio proces snimanja? Osim Vaše lične priče – ispovijesti, kao što ste i rekli, u filmu imamo slične slučajeve i na taj način istražujete korijene nasilja.

ČOLOVIĆ: Kada sam završio knjigu i kada su sa raznih strana počeli da mi se javljaju ljudi kojima su bliski stradali na sličan način, shvatio sam da moja lična priča nije dovoljna. Ona pomaže meni, ali ne objašnjava u kakvom društvu živimo. Ne pokazuje da slučaj mog brata nije incident, nije nešto što se desi jednom čoveku u milion, a eto, desilo se njemu. Ne deluje otrežnjujuće, niti preventivno. Tada sam se odlučio da napravim jedan ovakav, društveno angažovan,  film. Otuda su u dokumentarac uključeni brojni slučajevi za koje javnost zna, neke je možda u međuvremenu zaboravila (inače, mi brzo zaboravljamo), ali ne zna da je većina završena bez ikakvog sudskog epiloga. Snimanje je bilo dugotrajno i mučno. Uz razne poteškoće, stvaranje filma trajalo je više od pet godina.

MONITOR:  „Potreba za mržnjom“ je film o tome kako se stvara i širi mržnja, ali i kako društvo i na to pristaje i ćuti. U filmu imate mnogo sagovornika, ljudi koji su izgubili bliske i drage ljude, a upadljivo je da nigdje nema patetike. Pretpostavljam da je svima bilo veoma teško da progovore?

ČOLOVIĆ: Vidite, određeni ljudi smatraju patetiku „začinom“ u umetnosti, legitimnim sredstvom da nešto kažete… Iz moje vizure, patetika je klizav teren i trudim se da se nje klonim u svemu što radim. Ipak, slažem se da je ovakve teme najteže praviti bez upliva patetike, ali u tome su mi pomogli moji sagovornici: u filmu niko ne plače, ne kuka nad svojom sudbinom. To su sve ljudi koji su smogli snage da upozore ostale kako i gde živimo. Hrabri i empatični ljudi. Verujem da je činjenica što je preko puta njih bio čovek koji je izgubio brata, pomogla u tome da se otvore i pričaju slobodno. Njihov sagovornik je bio čovek koji je sličan užas prošao i razume njihovu bol.

MONITOR: Značajna pažnja u filmu posvećena je ratovima u Jugoslaviji, nastanku novih nekih idola, pogrešnih heroja, ljudi koji na televiziji javno podstiču mržnju. Da li su reakcije nakon odgledanog filma svuda iste?

ČOLOVIĆ: Reakcije su slične, mahom snažne i veoma pozitivne, ali to proizilazi iz toga da je festivalska publika slična. Naime, ovaj film je prikazan na tek nekoliko festivala, a publika koja prati dokumentarni film, složićete se, iznad je proseka obične, recimo televizijske publike. Nestrpljiv sam da se film prikaže na nekoj televiziji, pa da onda sumiramo komentare.

Što se tiče ratova u Jugoslaviji, ja sam rođen u toj zemlji. Moj brat, takođe. Bilo mi je nekako logično da priču krenem iz početka, a onda sam, objašnjavajući šta nam se dešavalo dok smo bili u osnovnoj i srednjoj školi, pokazao kako se srozava jedno društvo… Za mnoge stvari nije bilo mesta u filmu. Recimo, u film nije ušlo donošenje pištolja mog drugara iz razreda u osnovnu školu tokom devedesetih, prebijanje drugačijih, nemaština i kriminal tokom sankcija… S druge strane, ušli su ti pogrešni heroji, za koje smatram da su najveće zlo, ne samo mog, već i okolnih naroda. Imao sam pank bend u srednjoj školi i jedna pesma je glasila baš tako: Vreme pogrešnih heroja. Dakle, već kao klinac bio sam svestan šta se dešava oko nas. Nažalost, brojne generacije nakon ratova učene su pogrešnim vrednostima…

MONITOR: Kraj filma ipak daje nadu, scena dok čitate „Malog princa“ djeci pred spavanje. Sudeći po reakcijama publike na UnderhillFestu, postoji želja i potreba da se taj taj lanac mržnje prekine.

ČOLOVIĆ: Dugo sam razmišljao o tome kako da završim film. Bio sam svestan da je dokumentarac otrežnjijući, ali u isti mah je težak, na momente čak i mučan. Nisam želeo da u tom duhu završim film. Na kraju krajeva, hteo sam da svima nama, ljudskom rodu u celini, dam neku šansu. Nisam prestao da verujem u ljude. Otud sam se odlučio da film završim onako kako sam inače u to vreme završavao radni dan, čitajući svojim sinovima knjigu pred spavanje. A onda se, u tom fenomenalnom Malom princu, niotkuda stvori pasus: „Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu.“ Svi mi smo odgovorni i za svoju decu i za društvo u kom živimo.

MONITOR: Ima li šanse da se film emituje u školama i na televizijama u Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije ili, ipak, film mnogima smeta?

ČOLOVIĆ: Moja velika želja je da ovaj film vidi što više ljudi. Što se neke institucionalne, sistemske podrške filmu tiče, od toga ne odustajem, mada sam svestan da su šanse male. Teško da će institucije i sistem podržati film koji do tančina pokazuje koliko je taj isti sistem loš. Mada bi to, zapravo, bio ozbiljan korak ka ozdravljenju i vraćanju normalnosti u naše živote.

Miroslav MINIĆ
Foto: UnderhillFest

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo