Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ČOLOVIĆ, REDITELJ: Nisam prestao da vjerujem u ljude

Objavljeno prije

na

Svako gledanje ovog filma mi je bolno i teško. Ipak, komunikacija sa publikom nakon filma vrijedna je te muke i bola

 

Dugometražni dokumentarni film reditelja Filipa Čolovića Potreba za mržnjom prikazan je pred brojnom publikom na 12. UnderhillFestu u Podgorici. Film je intimna ispovijest reditelja o gubitku brata, svirepo ubijenog u tuči ispred jednog beogradskog splava. U filmu su osim ubistva Fedora Frimermana, kojeg je 2013. obezbjeđenje splava Saund tuklo do smrti, obrađeni i drugi slučajevi među kojima i prebijanja glumca Dragana Maksimovića, ubistvo Slobodana Vukića, slučaj francuskog navijača Brisa Tatona, tragedija mladog Alekse Jankovića iz Niša… Kroz sve te slučajeve, Čolović istražuje korijene bezrazložnog nasilja, kako se stvara i širi mržnja, i kako smo kao društvo lako pristali na nasilje koje nas okružuje.

MONITOR: Veče kad je prikazan film na Underhillfestu zapamtiće se po velikom interesovanju publike i želje da razgovaraju s Vama, ali i da kažu šta misle i osjećaju nakon odgledanog filma. Kakvo Vi pamtite to veče i Festival?

ČOLOVIĆ: Premda sam verovao da ću jednom biti u mogućnosti da ovaj dokumentarac gledam i doživljavam isključivo kao film, nakon nekoliko projekcija siguran sam da to nikada neće biti slučaj. To znači da mi je svako gledanje ovog filma bolno i teško. Ipak, komunikacija sa publikom nakon filma vredna je te muke i bola. Na Underhillu se desilo nešto što se obično i dešava nakon projekcije ovog filma, međutim, na moje veliko iznenađenje, odjek je bio još jači i intenzivniji. Bio sam iskreno dirnut reakcijom publike i njihovim komentarima. Ovaj film je, ipak, i pravljen zbog njih, zbog našeg društva u celini.

MONITOR: Prije filma, napisali ste knjigu „Zima bez brata”. Da li je to bila potreba da se direktno obratite javnosti kako bi shvatili šta se dešava oko njih ili način samopomoći i prihvatanja situacije?

ČOLOVIĆ: Pisanje knjige bila je terapija. Drugi ljudi imaju drugačije načine da se izbore sa gubitkom, moj način je bio pisanje. Ne znam kako ovako nešto prežive ljudi koji ne umeju da izbace to iz sebe. Ipak, moram reći da pisanje knjige nije bilo skretanje pažnje na ovaj slučaj, to je zadatak filma. Dok se dokumentarni film bavi ovim i sličnim slučajevima u kojima su ljudi stradali bez ikakvog razloga, knjiga je posve intimna. Ona je, zapravo, bila moj pokušaj da sačuvam brata. U njoj se oseća praznina, život bez njega, svaka stranica je puna bola i melanholije, ali u njoj nema pomena o tome kako je moj brat stradao. Ona je pokušaj da sačuvam sećanje na njega, jer sam se plašio da će suđenje i čitav slučaj toliko natkriti moga brata, da će nadvladati sva ostala sećanja.

MONITOR: Kako je nastao film? Kakav je bio proces snimanja? Osim Vaše lične priče – ispovijesti, kao što ste i rekli, u filmu imamo slične slučajeve i na taj način istražujete korijene nasilja.

ČOLOVIĆ: Kada sam završio knjigu i kada su sa raznih strana počeli da mi se javljaju ljudi kojima su bliski stradali na sličan način, shvatio sam da moja lična priča nije dovoljna. Ona pomaže meni, ali ne objašnjava u kakvom društvu živimo. Ne pokazuje da slučaj mog brata nije incident, nije nešto što se desi jednom čoveku u milion, a eto, desilo se njemu. Ne deluje otrežnjujuće, niti preventivno. Tada sam se odlučio da napravim jedan ovakav, društveno angažovan,  film. Otuda su u dokumentarac uključeni brojni slučajevi za koje javnost zna, neke je možda u međuvremenu zaboravila (inače, mi brzo zaboravljamo), ali ne zna da je većina završena bez ikakvog sudskog epiloga. Snimanje je bilo dugotrajno i mučno. Uz razne poteškoće, stvaranje filma trajalo je više od pet godina.

MONITOR:  „Potreba za mržnjom“ je film o tome kako se stvara i širi mržnja, ali i kako društvo i na to pristaje i ćuti. U filmu imate mnogo sagovornika, ljudi koji su izgubili bliske i drage ljude, a upadljivo je da nigdje nema patetike. Pretpostavljam da je svima bilo veoma teško da progovore?

ČOLOVIĆ: Vidite, određeni ljudi smatraju patetiku „začinom“ u umetnosti, legitimnim sredstvom da nešto kažete… Iz moje vizure, patetika je klizav teren i trudim se da se nje klonim u svemu što radim. Ipak, slažem se da je ovakve teme najteže praviti bez upliva patetike, ali u tome su mi pomogli moji sagovornici: u filmu niko ne plače, ne kuka nad svojom sudbinom. To su sve ljudi koji su smogli snage da upozore ostale kako i gde živimo. Hrabri i empatični ljudi. Verujem da je činjenica što je preko puta njih bio čovek koji je izgubio brata, pomogla u tome da se otvore i pričaju slobodno. Njihov sagovornik je bio čovek koji je sličan užas prošao i razume njihovu bol.

MONITOR: Značajna pažnja u filmu posvećena je ratovima u Jugoslaviji, nastanku novih nekih idola, pogrešnih heroja, ljudi koji na televiziji javno podstiču mržnju. Da li su reakcije nakon odgledanog filma svuda iste?

ČOLOVIĆ: Reakcije su slične, mahom snažne i veoma pozitivne, ali to proizilazi iz toga da je festivalska publika slična. Naime, ovaj film je prikazan na tek nekoliko festivala, a publika koja prati dokumentarni film, složićete se, iznad je proseka obične, recimo televizijske publike. Nestrpljiv sam da se film prikaže na nekoj televiziji, pa da onda sumiramo komentare.

Što se tiče ratova u Jugoslaviji, ja sam rođen u toj zemlji. Moj brat, takođe. Bilo mi je nekako logično da priču krenem iz početka, a onda sam, objašnjavajući šta nam se dešavalo dok smo bili u osnovnoj i srednjoj školi, pokazao kako se srozava jedno društvo… Za mnoge stvari nije bilo mesta u filmu. Recimo, u film nije ušlo donošenje pištolja mog drugara iz razreda u osnovnu školu tokom devedesetih, prebijanje drugačijih, nemaština i kriminal tokom sankcija… S druge strane, ušli su ti pogrešni heroji, za koje smatram da su najveće zlo, ne samo mog, već i okolnih naroda. Imao sam pank bend u srednjoj školi i jedna pesma je glasila baš tako: Vreme pogrešnih heroja. Dakle, već kao klinac bio sam svestan šta se dešava oko nas. Nažalost, brojne generacije nakon ratova učene su pogrešnim vrednostima…

MONITOR: Kraj filma ipak daje nadu, scena dok čitate „Malog princa“ djeci pred spavanje. Sudeći po reakcijama publike na UnderhillFestu, postoji želja i potreba da se taj taj lanac mržnje prekine.

ČOLOVIĆ: Dugo sam razmišljao o tome kako da završim film. Bio sam svestan da je dokumentarac otrežnjijući, ali u isti mah je težak, na momente čak i mučan. Nisam želeo da u tom duhu završim film. Na kraju krajeva, hteo sam da svima nama, ljudskom rodu u celini, dam neku šansu. Nisam prestao da verujem u ljude. Otud sam se odlučio da film završim onako kako sam inače u to vreme završavao radni dan, čitajući svojim sinovima knjigu pred spavanje. A onda se, u tom fenomenalnom Malom princu, niotkuda stvori pasus: „Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu.“ Svi mi smo odgovorni i za svoju decu i za društvo u kom živimo.

MONITOR: Ima li šanse da se film emituje u školama i na televizijama u Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije ili, ipak, film mnogima smeta?

ČOLOVIĆ: Moja velika želja je da ovaj film vidi što više ljudi. Što se neke institucionalne, sistemske podrške filmu tiče, od toga ne odustajem, mada sam svestan da su šanse male. Teško da će institucije i sistem podržati film koji do tančina pokazuje koliko je taj isti sistem loš. Mada bi to, zapravo, bio ozbiljan korak ka ozdravljenju i vraćanju normalnosti u naše živote.

Miroslav MINIĆ
Foto: UnderhillFest

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Račun tek stiže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada premijera Milojka Spajića imaće čvrstu podršku parlamenta, uz cijenu za koju mi kao građani još uvijek ne znamo koja je i kolika

 

 

MONITOR: Desila se i rekonstrukcija Vlade. Vlada će imati 26 ili 27 ministarstava. Šta smo dobili?

MILOVAC: Mislim da nakon onoga što smo vidjeli u Skupštini, malo ko danas može reći da je rekonstrukcija vlade okončana njenim unaprijeđenjem. Ogromna većina kadrova koja je postala dio izvršne vlasti nije donijela znanje već potrebu da se zadovolje prije svega partijski interesi za jačanjem uticaja na crnogorskoj političkoj sceni.

Nema ni slova o tome zašto je bio potreban ovoliki broj ministarstava, zašto su neki resori razdvojeni, a drugi novouspostavljeni. Stiče se utisak da su resori postali samo brojke koje je trebalo podijeliti između konstituenata nove većine, a tamo gdje ih nije bilo –  izmisliti.

Umjesto ozbiljne analize kako će se novi saziv vlade odraziti na kvalitet života građana i dalji napredak u procesu evropskih integracija, od premijera smo dobili istrošenu priču o nekakvom pomirenju po nacionalnom ključu, kao garantu uspjeha na svim poljima, od ekonomskog do borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nažalost, takva retorika nas vraća u prošlost kada se u nedostatku valjanih argumenata, poseže za obrazloženjima koja ne korespondiraju sa onim što se pokušava predstaviti kao građansko društvo. Smatram da smo previše puta vidjeli da se odsustvo znanja i kompetencija maskiraju pripadnošću određenoj etničkoj grupi i normalizuje da takav kadar u vršenju vlasti predstavlja “svoj narod”, a ne javni interes.

Teško je pronaći bilo koje smisleno obrazloženje za ovako “skrojenu” Vladu Crne Gore, koja će nesporno počivati na partijskom interesu onih koji je čine, a sastav će konstituentima ostaviti dovoljno takozvanog ucjenivačkog potencijala.

Vlada premijera Milojka Spajića će imati čvrstu podršku parlamenta, uz cijenu za koju mi kao građani još uvijek ne znamo koja je i kolika.

MONITOR: Koliki je potencijal rekonstruisane vlade  za reforme  koje nas očekuju nakon dobijanja IBAR-a?

MILOVAC: Naše iskustvo u posljednje četiri godine govori u prilog tome da smo nakon svake smjene vlasti poslije 2020. godine imali dodatno usporavanje reformi, uz opravdanje da je potrebno da se sistem konsoliduje, pa sve do toga da su kompletni zakoni povlačeni iz procedure samo iz razloga što ih je radila prethodna vlada. Kao što sam rekao, rekonstrukcija nije donijela novi kvalitet niti novi potencijal koji bi trebalo da Crnu Goru pogura ka Evropskoj uniji. U tom smislu, teško možemo govoriti o rekonstrukciji, već prije svega o kreiranju dodatnog prostora za političke kadrove koji će u pojedinim sektorima radije doprinjeti usporavanju tog procesa, nego njegovom ubrzavanju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR USSCG: Protiv smo uvođenja dva minimalca

Objavljeno prije

na

Objavio:

USSCG zahtijeva zadržavanje jedinstvene minimalne zarade i odustajanje od koncepta dvije minimalne zarade u zavisnosti od školske spreme

 

 

MONITOR: Premijer kaže da je bilo dogovora sa socijalnim partnerima oko nove fiskalne strategije. Kako su tekli ti pregovori i da li ste dali saglasnost za ovaj program?

KEKOVIĆ: Kako smo ranije obavijestili javnost, Unija slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), u svojstvu socijalnog partnera, nije dala saglasnost na model koji preferira Vlada za realizaciju Programa Evropa sad 2 (ES2). Naime, na sastanku Izvršnog odbora USSCG sa predsjednikom Vlade i njegovim saradnicima, održanom dan prije objave Nacrta fiskalne strategije, saopštili smo Vladi da USSCG u potpunosti podržava napore Vlade da kroz ES2 poveća minimalnu zaradu na 700 eura, a prosječnu zaradu na 1.000 eura. Istovremeno, saopštili smo Vladi da je jedinstven stav IO USSCG da ne podržavamo da se Program ES2 realizuje kroz model koji preferiraju, a koji podrazumijeva ukidanje jednog dijela doprinosa za obavezno penzijsko-invalidsko osiguranje, kao ni uvođenje  dvije minimalne zarade.

USSCG je dijalog i pregovore na ovu temu predviđala kao kontinuirani proces koji će dovesti do dokumenta koji bi bio produkt konsenzusa socijalnih partnera i Vlade. U praksi smo, međutim, imali ukupno tri sastanka na kojima smo informisani, načelno, o dokumentu koji je već kreiran i u vezi sa kojim, očito, nije bilo prostora za pregovore, već samo za iznošenje predloga koji nijesu (usljed nedostatka vremena) ni bili razmatrani. Stoga će USSCG, kako smo to najavili predsjedniku Vlade na poslednjem sastanku, kroz proces Javne rasprave nastaviti da se zalaže za model koji preferira.

MONITOR: O kakvom modelu je riječ? 

KEKOVIĆ: Ključna razlika ogleda se u našem nastojanju da se povećanje minimalne zarade, pa i prosječne zarade, ne postiže na uštrb sredstava po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Stoga naš model (zasnovan na proklamovanom konceptu ES2 da će svi zaposleni dobiti 25 odsto uvečanje zarade) ne podrazumijeva ukidanje dijela dopinosa za PIO. Time se garantuje održivost Budžeta Fonda PIO, stabilnost penzionog sisitema što, u perspektivi, stvara prostor njegove potpune održivosti na bazi doprinosa (posebno u svijetlu očekivanog povećanja osnovice na koju se obračunava stopa doprinosa).

Razlika u modelima se, nadalje, ogleda u tome što USSCG predlaže da do povećanja (svih) zarada u prosjeku 25 odsto dođe na način što će socijalni partneri, uključujući i Vladu, pristupiti izmjeni Opšteg kolektivnog ugovora koji definiše elemente osnovne zarade i tim izmjenama predvidjeti povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 120 eura (bruto) i povećanje koeficijenta složenosti poslova po osnovu složenosti postignutih ishoda učenja (školske spreme). Osim što je ovo jedini, logičan i razuman put za povećanje zarada, to je i nužan kako bi se zarade u realnom sektoru približile zaradama u javnom sektoru što je, kako smo shvatili Program ES2, trebalo da bude zajednički cilj.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOSIP JURATOVIĆ, ŠEF ODBORA BUNDESTAGA ZA SARADNJU SA ZAPADNIM BALKANOM: I EU mora promijeniti  pristup Zapadnom Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Regata princip se pokazao kao neučinkovit jer daje previše prostora manipulaciji nacionalizmom. Regionalno umrežene demokrate jedini na demokratskim principima, istinskim dijalogom i kompromisom mogu voditi svoje zemlje u EU. Garancije za ulazak u EU nema, Crna Gora mora ispuniti sve uslove za ulazak u EU,  ne zbog EU nego radi sebe. To može uspjeti samo ako će se konačno početi baviti zadacima kako bi institucionalno i društveno politički uskladili zemlju sa EU

 

 

MONITOR: U jednom skorašnjem intervjuu, primijetili ste da je, izgleda, pitanje nacionalnog identiteta u Crnoj Gori važnije od uslova u kojima građani/ke žive. Tada ste rekli da su kompromis i dijalog metod, ali i da su potrebne „istinske demokrate“ za prave promjene. Za Vas česti izbori nisu rješenje. Jeste li, u nečemu. u međuvremenu, promijenili mišljenje?

JURATOVIĆ:  Ja sam i dalje tog mišljenja jer sam svjestan činjenice da u svim strukturama Crne Gore, političkim strankama i institucijama, manje-više postoje istinske demokrate. Kojima je cilj služiti narodu koji ih je tamo postavio a ne ličnim interesima i političkim ideologijama. Upravo ti ljudi su neophodni za budućnost Crne Gore koji su spremni na demokratski način tražiti dijalogom i kompromisom rješenja za dobrobit svih građana. Oni se takodjer moraju umrežiti sa svim demokratama  u regiji zapadnog Balkana kako bi lakše krenuli putem EU. Osim toga, mišljenja sam da i EU mora konačno mijenjati svoj pristup prema zapadnom Balkanu, i kroz Višegrad II raditi na tome da se zapadni Balkan konačno osposobi tako da se u dogledno vrijeme poštivajući medjusobni suverenitet u bloku uključi u EU. Dakle, dosadašnji regata princip se pokazao kao neučinkovit jer daje previše prostora manupulaciji nacionalizmom . Samo  regionalno umrežene demokrate,  na demokratskim principima,  istinskim dijalogom i kompromisom mogu voditi svoje zemlje u EU.

MONITOR: Crnogorski premijer Milojko Spajić je, pred očekivanje IBAR-a, boravio u aprilu Berlinu i više puta u Briselu. Kancelar Olaf Šolc je, prilikom susreta sa Spajićem, izjavio da je Crna Gora sljedeća država Zapadnog Balkana koja će ući u EU. Može li se iz toga izvesti poseban podstrek koji Njemačka daje Crnoj Gori i ako on postoji – koliko je važan za crnogorski skoriji prijem u EU?

JURATOVIĆ: Činjenica je, da je Crna Gora u svojim pretpristupnim procesima najdalje došla po pitanju pristupa EU. Nažalost je u posljednjih par godina stagnirala ali je još uvijek najbliže cilju. Toga je i EU poprilično svjesna pa se odlučila intenzivnije pomagati Crnu Goru na njenom putu u EU.

MONITOR: I predsjednik Savjeta EU, Šarl Mišel, pomenuo je 2028. kao godinu mogućeg prijema Crne Gore u EU. S tim u vezi, koliko će biti važno djelovanje „IBAR zakona“ odnosno tzv. pravne države, kao kriterijum za prijem?

JURATOVIĆ: Garancije za ulazak u EU nema, Crna Gora mora ispuniti sve uslove za ulazak u EU i to ne zbog EU nego radi sebe, a to može  uspjeti ako će se konačno početi baviti zadacima kako bi institucionalno i društveno politički uskladili zemlju sa EU. Akcionizmi poput  Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, Dahau i Mauthauzenu, te nacionalno i ideološko prepucavanje samo otežavaju taj proces pristupa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo