Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Haška pravda

Objavljeno prije

na

Oslobađajuće presude Antu Gotovini i Mladenu Markaču, kao i Ramušu Haradinaju, su uskovitlale rasprave o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ocjene njegovog učinka su često nastavak rata verbalnom paljbom.

Što je uistinu bilans ICTY-a? Podignuta je 161 optužnica protiv visokih i srednje rangiranih aktera četiri oružana sukoba: u Hrvatskoj 1991-1995, Bosni i Hercegovini 1992-1995, Kosovu 1998-1999. i Makedoniji 2001.

Prema podacima iz 2010, od 75 lica protiv kojih je do tada ICTY zaključio postupak osuđujućim ili oslobađajućim presudama, bilo je 43 Srbina, 17 Hrvata, osam Bošnjaka, trojica Albanaca, dvojica Crnogoraca (Pavle Strugar i Veselin Šljivančanin) i dvojica Makedonaca.

Dakle, procentualno je 60 odsto postupaka vođeno protiv Srba i Crnogoraca, 40 odsto protiv svih ostalih. Evidenciju treba uzeti s malom rezervom, jer je na primjer Hrvat Dražen Erdemović u ratu učestvovao na srpskoj strani, Hrvat Zdravko Mucić na bošnjačkoj, a na hrvatskoj Albanac Rahim Ademi.

Prema aktuelnijoj statistici, dosad je osuđeno 89 lica na ukupno 1.380 godina zatvora. Neki procesi su u toku, sudi se: Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću, Goranu Hadžiću, Vojislavu Šešelju, Zdravku Tolimiru, Stojanu Župljaninu, Miću Stanišiću, takođe i Hrvatima, čelnicima paradržave „Herceg-Bosne” – Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Protiv 13 osuđenih žalbena vijeća ICTY-a razmatraju prigovore. Više od polovine pravosnažno osuđenih – zbog prakse ICTY-a da nakon dvije trećine izdržane kazne odobrava prijevremeno puštanje – su na slobodi.

ICTY je, prema zagrebačkom Večernjem listu i beogradskom Pressu, ukupno 67 Srba osudio na 1.125 godina, 14 Hrvata na 183, petoricu Bošnjaka na 41, dvojicu Albanaca na 19 i jednog Makedonca na 12 godina. Verzije ove široko citirane statistike ne uzimaju u obzir skoro ukinute ili ublažene presude.

Blic, takođe, pogrešno računa da je „čak 96,8 odsto presuda izrečeno Srbima” i tvrdi da su „maksimalne kazne na 40 godina zatvora”, iako su Statutom ICTY-a predviđene i izrečene i najteže – doživotne kazne zatvora.

Činjenica da je ubjedljivo najveći broj optuženih i osuđenih srpske nacionalnosti – među njima i najistaknutiji njihovi državni, paradržavni i vojni lideri iz 1990-ih – u Srbiji je dokaz kritike da je ICTY antisrpski.

Te kritike zanemaruju činjenicu da je Srbija jedina koja je od četiri ratna sukoba učestvovala u tri. Srbija je, utvrdio je upravo ICTY, čak četiri godine ratovala u inostranstvu, na teritorijama Hrvatske i BiH. Pripadnici srpskih političkih i vojnih struktura su optuženi u predmetima gdje je van svake sumnje utvrđen najveći broj masakriranih civila i najteži krimen – genocid.

Ukupno 11 od 67 osuđenih Srba je proglašeno krivim zbog najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici. Oni su osuđeni na 193 godine i dvije doživotne kazne.

Dvojica Srba, generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, osuđeni su na doživotnu i robiju od 29 godina za opsadu Sarajeva. Odgovorni su za 44 mjeseca granatiranja, raketiranja i snajperskih strijeljanja „s prvenstvenim ciljem širenja terora” kada je ubijeno oko 11.700 stanovnika, među kojima 1.601 dijete, dok je 50.000 Sarajlija lakše ili teže ranjeno.

Još 11 Srba iz Prijedora i okoline je ICTY osudio na ukupno 166 godina zbog ubistava Bošnjaka i Hrvata, procjenjuje se njih oko 4.100, zatim zbog mučenja u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje… većina osuđenih iz te grupe je nakon djelimično izdržanih kazni na slobodi. Petorica drugih Srba su osuđeni na 87 godina zbog zločina u Foči, gdje je službeno potvrđeno da je pobijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 evidentiraju kao nestali, itd.

Prigovor da se samo u slučaju Srbije sudilo šefovima države – Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću, zaslužuje osvrt. Milošević u krajnjem, zbog smrti, nije ni osuđen – krivica mu pravno nije dokazana. Milutinović je u Hagu oslobođen svih optužbi.

Osim toga, smrt je, po svemu sudeći, razlog da protiv Franja Tuđmana, šefa hrvatske države, nije podignuta optužnica. U predmetu Prlić i ostali, za Tuđmana se navodi da je učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Kao akteri krimena se na istom mjestu pominju i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak (takođe pokojnik), kao i Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Haška optužnica protiv Bobetka je, međutim, podignuta po drugom osnovu – zbog zločina protiv Srba u operaciji Medački džep; njegova smrt je preduhitrila suđenje.

Srpska kritika ICTY-a zanemaruje da su obojica ratnih šefova Armije BiH takođe izvedeni pred haško lice pravde. Sefer Halilović je oslobođen optužbi, dok je Rasimu Deliću, po komandnoj odgovornosti, presuđeno da je ratni zločinac. Haška istraga zbog nekih operacija Armije BiH je vođena i protiv predsjednika Alije Izetbegovića, ali je prekinuta uslijed smrti.

U Hrvatskoj se do skoro čulo kako se haškim optužnicama protiv generala HV-a kriminalizuje Domovinski rat. Snažni otpori saradnji sa Tribunalom su početkom 2000-ih doveli Hrvatsku na rub blokade pregovora za članstvo u Evrpskoj uniji.

Iz nekih krugova u BiH tvrde da je ICTY svojevremeno osnovan da bi se umirila pokoljima civila užasnuta međunarodna javnost koja je apelovala da se pokrene vojna intervencija deblokade ili odbrane zaštićenih UN enklava, ili barem da se ukine međunarodni embargo na uvoz naoružanja za Armiju BiH.

Bivša agentica BiH za vezu sa Tribunalom Vasvija Vidović nedavno ocjenjuje da se „politika gonjenja haškog tužilaštva promijenila od 2000. godine, dolaskom Karle del Ponte”, jer je „išla ka izjednačavanju krivice svih strana na Balkanu, što nije realno”. Stoga je ne čudi da su „rezultati optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude”, itd.

Iako će se konačne ocjene rezultata ICTY-a moći kompleksnije izreći nakon što okonča svoje postojanje – najavljeno je da će se sva prvostepena suđenja možda završiti do sredine 2016. godine, nesumnjiva mu je zasluga procesuiranje najkrupnijih krimena. Tribunal je utvrdio brojne činjenice, doprinio istini i presjekao mogućnost negiranja ili istoriografske revizije ratnih zločina.

ICTY je proslijedio dokaze sudovima u regionu omogućivši pripremu optužnica, kao i osam predmeta protiv 13 optuženih osoba, većinom kažnjenih robijom – među njima je i general HV-a Mirko Norac, osuđen zbog masakriranja srpskih civila.

Djelovanjem ICTY-a je nametnuta svijest da se protagonistima ratnih zločina sudi bez obzira ko je napadač ili napadnuta strana. Pitanje krivice za rat je odvojeno od odgovornosti za konkretan zločin.

Upravo je tokom haškog suđenja pripadnicima Armije BiH, koji su rukovodili logorom Čelebići kod Konjica gdje su zatočeni Srbi bili ubijani i mučeni – prvi put u istoriji međunarodnog prava utvrđeno da silovanje jeste i ratni zločin. U istom procesu ICTY je u svojoj praksi promovisao i krimen komandne odgovornosti. Trojica zločinaca su osuđena na ukupno 41 godinu robije.

Otvoreno je pitanje da li istina, ili jedan dio istine, predočen radom ICTY-a, na duže staze doprinosi postjugoslovenskom pomirenju?

Svako razmatranje o tome mora odgovoriti na barem dva prethodna pitanja: da li stotine hiljada žrtava imaju pravo na pravdu i da li na zataškavanju, negiranju i reviziji ratnih zvjerstava temeljiti iskrenost dobrosusjedskih odnosa?

Činjenice i manipulacije

Ante Gotovina, koji je u HV-u prošao put od običnog vojnika do generala, u Oluji je bio zapovjednik Zbornog područja Split, što je ekvivalent korpusa – jednog od ukupno pet koji su u ranu zoru 4. avgusta 1995. krenuli u napad na „Republiku Srpsku Krajinu” (RSK).

No, samo su Gotovina i dvojica njegovih saradnika sa istog ratišta – koje je obuhvatilo područje Sjeverne Dalmacije, sa gradovima Knin, Benkovac, Drniš, Gračac, Obrovac – pozvani na hašku odgovornost. Ukupno daleko masovnija iseljenja srpskog stanovništva u Oluji su se odigrala sa prostora Banije, Korduna, Like – tada u sastavu RSK-a, te u prethodnoj operaciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, gdje su napadala ostala četiri zborna područja HV-a.

U dijelu javnosti Srbije i šire se i prvostepena osuđujuća presuda na 24 godine za Gotovinu od 15. aprila 2011, koju je izreklo Pretresno vijeće sudije Alfonsa Orija, tumačila kao kriminalizacija Oluje u cjelini, zatim potvrda teze da je napad na Knin bio nezakonit, te kao dokaz u korist Srbije za postupak na drugom haškom sudu – Međunarodnom sudu pravde (MSP), na kojem se Hrvatska i Srbija obostrano tuže zbog genocida.

U Hrvatskoj je predsjednik Ivo Josipović – doktor pravnih nauka i jedan od pisaca tužbe za genocid protiv Srbije, u prvim reagovanjima tvrdio da je prvostepenom presudom Gotovini barem dokazano da je Srbija izvršila agresiju.

No, sve to nije pisalo u toj presudi: Gotovinom i njegovim presudama se manipuliše i u Srbiji i u Hrvatskoj. Vijeće sudije Orija jasno je 2011. naglasilo da se ne sudi „izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluja”. Presudilo je i da su u Kninu i okolnim gradovima postojali zakoniti ciljevi po kojim je tukla artiljerija HV-a.

Ukinutom presudom je utvrđeno i da je, od ukupno 1.205 granata koje su jedinice pod komandom Gotovine ispalile na Knin – sa položaja udaljenih 20-24 km i daljih – i okolne gradove, njih 1.140 ili 94,5 odsto pogodilo legitimne ciljeve vojske RSK. Orijevo vijeće je, međutim, presudu temeljilo na tvrdnji da je ostatak od 5,5 odsto projektila namjerno usmjeravano na „civilna područja”, iako nije konkretno navedena niti jedna civilna žrtva usljed takvog granatiranja.

Istom presudom je utvrđeno da je na teritoriji RSK vođen oružani sukob međunarodnog karaktera između Hrvatske i Srbije – što Srbija dvije decenije poriče.

Ali, iako je za RSK utvrđeno da je bila „pod opštom kontrolom” Srbije, tj. SRJ, uopšte se ne pominje da je Srbija u tom sukobu agresor – čemu su se nadali u Hrvatskoj. Utvrđivanje koja je država agresor a koja žrtva agresije uopšte nije nadležnost ICTY-a.

U pogledu tužbi za genocide pred MSP-om, istom presudom nije bio pribavljen dokaz koji bi teretio suprotnu stranu. ICTY dosad nije utvrdio ni srpski ni hrvatski zločin genocida tokom rata u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DEPORTACIJE – 34 GODINE OD ORGANIZOVANOG ZLOČINA: Muk koji govori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uobičajeno, 34. godišnjicu od zločina deportacija bosanskih izbjeglica, obilježile su ispred CB Herceg Novi porodice žrtava i nevladine organizacije HRA, CGO i  ANIMA. Vlast, baš kao i prethodna,   ćuti

 

 

Porodice žrtava, Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA  okupile su se 25. maja, ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, u znak obilježavanja 34 godine od ratnog zločina deportacije izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine.

Te godine, crnogorska policija je, tokom maja i juna, uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su iz BiH u Crnu Goru izbjegli od rata. Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske. Svi Bošnjaci deportovani autobusom 27. maja 1992. godine ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u  Drinu. Ubijeno je najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske (RS). Tijela svih stradalih još nisu pronađena.

,,Saosjećamo sa bolom porodica stradalih od kojih neke još nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih, ukazujući da na mjestu gdje je u Herceg Novom otpočeo zločin, još nema spomen-obilježja. Ovaj ratni zločin nosi žig sramote, nepravde i nebrige države Crne Gore na čijoj teritoriji se dešavao,krajem maja 1992. godine”, navode u saopštenju iz Bošnjačkog vijeća. Istakli su da ponovo apeluju na Specijalno državno tužilastvo (SDT) da se iznova bavi ovim zločinom, u kojem je, navode oni, sprovođen lov na ljude koji su svoje sklonište potražili u Crnoj Gori.

Iako je glavni specijalni tužilac Vladimir Novović naredio početkom protekle godine ponovno formiranje predmeta u slučajevima Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i Deportacija, za sada, rezultata još uvijek nema.

Do sada su sudovi u Crnoj Gori sudili i oslobađali one na nižem nivou u komandnom lancu. Ogovornost naredbodavaca nikada nije bila tema crnogorskog pravosuđa. Pred Višim sudom u Podgorici je vođen krivični postupak u kome je 2012. oslobođeno devet nekadašnjih policajaca koji su bili optuženi za ratni zločin deportacija.Apelacioni sud je 2013. presudu potvrdio, a Vrhovni sud Crne Gore 2015. godine odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Tokom procesa saslušan je, kao svjedok, Momir Bulatović  predsjednik Crne Gore u vrijeme deportacija. On je kazao da je deportacija bila „državna greška“.Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Krivična prijava je  odbačena.

O sramnom zločinu prvi je javno  progovorio policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga je prošao pakao. Na njega su pucali, napadali ga,  prijetili,  naposljetku mu podmetali da je on saučesnik u zločinu.

Dio  vladajuće partije Demokrata početkom 2024. godine u Skupštini Glavnog grada predložio je da ulica u Podgorici nosi ime Pavla Bulatovića.  On od 2020. on ima ulicu u Pljevljima.

Bulatović je, kao ministar unutrašnjih poslova u vladi Crne Gore, bio direktni nalogodavac nezakonite deoprtacije izbjeglica 1992. Po njegovom naređenju crnogorska policija je bez zakonskog osnova uhapsila i predala Vojsci RS najmanje 66 osoba, od kojih je samo 12 preživjelo.

Početkom marta protekle godine u Zeti je održana promocija monografije o Pavlu Bulatoviću. Preko 20 nevladinih organizacija upozorile su da je to „pokušaj rehabilitacije i glorifikacije osobe koja je naredila najmanje jedan ratni zločin deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore“.

Crna Gora je prIznala zločin i isplatila odštetu za 200 članova porodica žrtava na osnovu sudskog poravnanja 2008. godine.Odlukom od 6. aprila 2023, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odbacio je tužbu porodica žrtava deportacija 1992. protiv države Crne Gore, obrazlažući pritom ovo odbacivanje naknadom materijalne štete koju su ove žrtve dobile od države Crne Gore 2008, i kakvim-takvim krivičnim postupkom, vođenim i okončanim u Crnoj Gori.

U aprilu protekle godine premijer Milojko Spajić je saopštio da će država isplatiti naknadu od po 100.000 eura za 16 porodica civilnih žrtava ratova devedesetih uključujući žrtve Deportacije, žrtve napada i otmice iz voza u Štrpcima, i civilne žrtve NATO bombardovanja Murine i Tuza uz dinamiku od po 50.000 eura 2025. i ostatkom tokom ove godine.

Od 2010. porodice žrtava traže da se u Herceg Novom podigne spomen obilježje žertvama deportacije. Od tri inicijative koje su HRA, CGO, ANIMA i tadašnji član Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandar Saša Zeković uputili 2011. godine, uspostavljanje dana sjećanja, podizanje spomen-obilježja i izvinjenje policije do danas je ispunjena samo jedna.

,,Do danas smo dobili izvinjenje porodicama žrtava, i to 2022. godine. U ime Crne Gore izvinili su se ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije, a kasnije, 2023. godine, i predsjednik države. To je od naših zahtjeva jedino što je do danas ispunjeno”, kazala je na ovonedjeljnoj komemoraciji Tea Gorjanc-Prelević iz HRA

U avgustu 2022. godine, na tridesetogodišnjicu zločina, tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić uputili su javno izvinjenje žrtvama i porodicama. U avgustu 2023. godine, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović izvinio se u ime države Alenu Bajroviću, sinu Osma Bajrovića, jedne od žrtava deportacije. Zakonske izmjene iz 2025. godine žrtvama Deportacije priznale su status civilnih žrtava rata.

,,Smatramo da treba procesuirati i izvršitelje i nalogodavce, kao i sve odgovorne za deportovanje i slanje u smrt više desetina izbjeglica. Takođe, smatramo da je krajnje vrijeme da državne i lokalne vlasti, stvore administrativne i tehničke uslove da se postavi spomen- obilježje u krugu zgrade MUP Herceg Novi, čiji su policajci i njihovi pretpostavljeni tada sprovodili ovaj gnusni zločin.Tražimo i da se konačno u udžbenicima nađu sadržaji kako bi u školama djeca imala znanje o ovom i drugim ratnim zločinima koji su se dešavali u Crnoj Gori”, saopštili su iz Bošnjačkog vijeća. Istakli su da suočavanje sa prošlošću i učinjenim ratnim zločinima podrazumijeva adekvatno kažnjavanje svih odgovornih, ali i puno saznanje i svijest da je potrebno trajna memorijalizacija ovih sramnih i tragičnih događa iz novije crnogorske istorije.

Alen Bajrović, sin ubijenog Osma Bajrovića, kazao je da od države očekuje da konačno imenuje odgovorne i da utvrdi ko su počinioci zločina, da privede pravdi one koji su bili nalogodavci, direktni izvršioci i svi oni koji su, iz fotelja, prstom određivali mete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

REVIZIONIZAM I GOVOR MRŽNJE U MEDIJIMA: Normalizacija laži i nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jubilej nezavisnosti opet je poslužio kao povod da se, pored političara, i dio medija uključi u dizanje tenzija i sijanje mržnje. No, govora mržnje u medijima ne fali ni drugim datumima.  Istraživanja za prošlu godinu pokazala su da je u najvećoj mjeri usmjeren protiv etničke pripadnosti, slijedi mizoginija, dok su samom vrhu politička i vjerska opredjeljenja

 

 

Šta slavite, nesoji?, čestitao je ove sedmice Barski portal proslavu 20. godina obnove nezavisnosti građanima Crne Gore. Na isti način, istim pitanje je stariji ideološki brat – portal IN4S prije šest godina uputio čestitku za 71. rođendan NATO-a.

I ove godine proslava Dana nezavisnosti poslužila je kao povod da se, pored političara, i dio medija uključi u dizanje tenzija i sijanje mržnje.

,,Građani koji nijesu u stanju sebe nazvati Crnogorcima, vjerovatno zaslužuju da žive neđe drugo”, izdvojio je u naslovu Portal E-TV dio iz izjave frontmena grupe Perper Nikole Radunovića. Iako je Radunović  pojasnio da pod pojmom „Crnogorci“ podrazumijeva ljude svih vjera i nacija koji žive u Crnoj Gori, izjava je, zahvaljujući i redakcijskoj opremi, izazvala brojne negativne reakcije i komentare.

Komentari su se usijali i na najavu predsjednika Opštine Pljevlja Daria Vraneša da će baš 21. maja na Dan nezavisnosti u ovom gradu pjevati Baja Mali Knindža. Kao i Vranešov, tako je i Knindžin repertoar poznat – veličanje četnika i osuđenih ratnih zločinaca iz ’90-ih. Ove sedmice, Uprava policije zabranila je održavanje ovog koncerta iz bezbjednosnih razloga. I ova odluka je pokrenula lavinu tumačenja i komentara, uglavnom ideoloških i nacionalističkih.

Dio medija u Crnoj Gori, prije svega onih koji su služili vlasti, ima neslavnu tradiciju širenja političke propagande i govora mržnje. Tako se u Muzeju domovinskog rata u Dubrovniku u jednoj od sala mogu naći stranice tadašnje Pobjede i njenog čuvenog ratnohuškačkog serijala Rat za mir. Da su tragovi prošle medijske propagande nezgodni istorijski svjedoci znali su i oni koji su u RTCG obrisali arhivu iz ’90-ih. Iz vremena kada su Dnevnici trajali duže od sat vremena sa izvještajima o brojnim uspjesima crnogorskih i srpskih vojnika širom tadašnjih ratišta.

Da je dio ovog narativa preživio  govore istraživanja medijskih sadržaja. U publikaciji  Izvještaj o monitoringu govora mržnje u medijima u Crnoj Gori za 2025. izračunato je da je najviše govora mržnje u medijima usmjereno protiv etničke pripadnosti, slijedi rodna pripadnost, odnosno taergetiranje i vrijeđanje žena, a u vrhu su i govor mržnje protiv političkih protivnika i vjerske pripadnosti.

Govor mržnje, makar dio onoga koji se odnosi na elektronske medije, je tokom prošle i ove godine sankcionisan.  U februaru ove godine Savjet Agencije za za audiovizuelne medijske usluge (AMU) donio je odluku o privremenom ograničenju, na pola godine, prijema i reemitovanja emisija TV Pinka Novo jutro – Jutro sa dušom, a koje vode apologete režima Aleksandra Vučića – Jovana Jeremić Predrag Sarapa. Ukidanje je uslijedilo nakon upornog ponavljanja uživo u programu – Hrvati su nazivani ustašama, Turci novim okupatorima, a širene su i teze da su Crnogorci mutirani Srbi, neki hibrid, da su krenuli proustaškim putem, te da će Crna Gora brzo biti dio  Srbije: „Crnogorci su izmišljena nacija.“ „Jalova.“ „Hrvati u Boki su projekat“…

Agencija je krajem februara sa 500 eura kaznila  Adria TV zbog, kako se navodi u rješenju, ponovljenog kršenja zabrane podsticanja diskriminacije i propusta da objavi podatke o izvoru preuzetog programa. Kazna je izrečena zbog reemitovanja novogodišnjeg programa iz studija Informer TV iz Beograda. U emisiji je veličano četništvo, uz negiranje crnogorskog identiteta kao začin novogodišnjem slavlju: mijenjani su stihovi tradicionalnih i autorskih pjesama na način da se Crna Gora označava kao „srpska“, iznošene izjave poput „Nije ovo Crna Gora, no Srbija pored mora“ i „svi su Srbi – Srbi“, uzvikivana i pjevana imena pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, koji su predstavljani kao „heroji“.

Tokom 2025. novčane kazne i upozorenja dobili su Prva TV i Adria TV, dok su upozorenja izrečena i Radio televiziji Crne Gore (RTCG), TDI Radiju i Gradskoj TV.

Prva TV prvu kaznu od 500 eura zaradila je zbog jutarnjeg programa u kojem su analizirane reakcije na podizanje spomenika četničkom vojvodi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću i inicijativu za izmještanje spomenika vojvodi Mirku Petroviću. Ova televizija našla se na udaru AMU i 25. juna prošle godine kad je reemitovala programski sadržaj nazvan Specijalna emisija, u koprodukciji režimskih emitera registrovanih u Srbiji. U emisiji je iznesen niz tvrdnji kojima se direktno negira genocid u Srebrenici, uključujući navode da kolaps koji je planiran u Srbiji od 28. juna do 11. jula, kada je godišnjica zločina u Srebrenici, vodi ka „žigosanju Srba kao genocidnog narod”, iako „genocida nije bilо”.

Novčanu kaznu dobila je i Adria TV zbog dokumentarca Srebrenica, anatomija obmane. Prema ocjeni Agencije radi se o  selektivnom prikazu događaja tokom genocida u Srebrenici.

Prije kazne Adria TV je upozorena od strane regulatora i zbog emisija Zorom i Press Plus u kojima su advokat Miomir Joksimović i civilni aktivista Zarija Pavićević  iznosili stavove kojim se podstiče netrpeljivosti i diskriminacije prema stranim državljanima i pojedinim etničkim i vjerskim grupama. U programu su iznošene tvrdnje o navodnom stvaranju zatvorenih zajednica stranaca, pa je tako Joksimović upozorio da bi se u pojedinim kvartovima „za 15 godina mogao uvesti šerijatski zakon“, dok je Pavićević zagovarao strože kontrole stranaca, navodeći da se „može procijeniti ko je iz kog područja“ i da bi policija trebalo da primjenjuje nasumične provjere statusa na ulici.

I podgoričkom lokalnom javnom emiteru – Gradskoj TV izrečena je mjera upozorenja, zbog stava koji je u emisiji Presing na toj televiziji iznio urednik portala Srpska 24 Ivan Milošević. On je kazao da misli „da je malo nepristojno da u državi u kojoj imate 74 odsto pravoslavnog stanovništa spoljnu politiku vodi predstavnik nacionalne manjine“, govoreći o ministru vanjskih poslova Ervinu Ibrahimoviću.

Upozorenje od AMU dobio je i nacionalni javni servis – RTCG. Ono se odnosi na emitovanja druge i treće epizode dokumentarnog serijala Vraneš – zemlja i Ijudi,  na Prvom programu, 06. i 13. januara 2025. godine, a njime je, zaključili su u Agenciji,  omogućeno promovisanje diskriminatornog postupanja.

Analizom pomenutih epizoda, Agencija je zaključila da nije ispoštovana dokumentarna etika koja zahtijeva vjerodostojnost, preciznost i integritet prilikom predstavljanja teme, te da su relativizovali zločin, neprecizno i selektivno su predstavljeni istorijski podaci, bez relevantnih izvora, uz upotrebu terminologije koja izaziva diskriminaciju i može podstaći podjele.

A kada mediji daju adekvatan šlagvort, rasplamsa se pravi sukob u komentarima. Uz nezaobilazne uvrede i govor mržnje.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je krajem prošle godine sproveo istraživanje govora mržnje u komentarima na portalima koji imaju najveći broj posjeta – Vijesti, Borba, CdM, Portal Analitika, Dan, Antena M i RTCG. Zaključili su da najdirektniji i najopasniji oblici govora mržnje najčešće pojavljuju u korisničkim komentarima na sadržaje koji se odnose na Bošnjake, Albance i Hrvate iz Boke, kao i na politički i vjerski osjetljiva pitanja, poput prava dijaspore, spomenika, crkava i vjerskih praznika.

,,Analizirani komentari obuhvataju širok spektar govora mržnje – od etničkog omalovažavanja, preko poziva na nasilje i protjerivanje, do istorijskih i genocidnih narativa, kao i delegitimizacije manjina kao punopravnih građana Crne Gore. Govor mržnje se često ne pojavljuje u samom medijskom sadržaju, već eskalira u komentarima, i to prema manjinskih grupama,  što ukazuje da je primarno povezan sa širim identitetskim tenzijama, istorijskim narativima i političkim kontekstom, a ne isključivo sa konkretnom viješću. Posebno brine normalizacija ovakvog jezika, jer on produbljuje društvene podjele i legitimizuje nasilje”, objasnili su iz CGO-a.

Kada se govor mržnje normalizuje isto se desi i sa nasiljem.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BUDVA: TURISTIČKA SEZONA KOJA (NE)OBEĆAVA: Novo ljeto, stare nevolje

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Budva postaje preskupa destinacija, grad sa cijenama luksuzne rivijere ali bez pune luksuzne infrastrukture. Cijene usluga, hrane i pića, parkinga i plažnih rekvizita, rastu brže od kvaliteta. U budvanskim trgovinama, kafićima i restoranima, cijene su porasle u prosjeku za oko 20 odsto u odnosu na prošlo ljeto

 

 

U sezonu 2026.  Budva ulazi opterećena mnogim problemima koji već duži niz godina prate razvoj grada. Pored standardnih opterećenja koja se odnose na hronični nedostatak parking prostora, haos u saobraćaju, prenatrpanost plaža, ekspanziju gradnje apartmana i rastuće nezadovoljstvo lokalnog stanovništva, početak turističke sezone obilježava novi izazov – problem sa gradskim finansijama. Najbogatija crnogorska opština u ljeto ulazi sa praznom kasom i višemilionskim dugovima.

Javnost je pratila informacije o milionskim obavezama opštine, blokadama računa i pokušajima stabilizaicje budžeta  kroz pozajmice od  opštinskih preduzeća. To otvara pitanja koliko lokalna uprava može odgovoriti na rastuće potrebe grada tokom najopterećenijeg perioda u godini ako je od januara do marta potrošila većinu planiranog budžeta za ovu godinu.

Gotovo 50 miliona eura budžetskih sredstava, od planiranih 79 miliona, otišlo je  na razne projekte,  kupovinu nekretnina ili zatvaranje korupcionaških afera bivše vlasti Demokratske partije socijalista. Ni jedan gorući problem opštine u nije riješen i ni jedan kapitalni projekat nije realizovan. Turistička sezona nije ni počela a saobraćajni kolapsi na prilaznim saobraćajnicama ka centru grada i Starom gradu su svakodnevica.

Crna Gora je decenijama razvijala masovni apartmanski turizam na primorju. Opština Budva je postala simbol gradnje apartmana i totalne komercijalizacije javnog prostora čije posljedice dolaze na naplatu. Ekspanziju gradnje u obalnom području nije pratio razvoj infrastrukture, saobraćaja, kanalizacije, slobodnih površina i parking prostora. Prije rješavanja osnovne infrastrukture građeni se objekti u kojim više od dvije trećine kapaciteta čini privatni smještaj.

Rezultat takvog modela razvoja je grad kojem  tokom ljeta višestruko nedostaju  kapaciteti  za prihvat turista i normalan život građana.

Najjasnije  pogrešan razvoj turističkih gradova, Budve na prvom mjestu, pokazuje situacija na plažama. Veliki djelovi obale su prekriveni ležaljkama, plažnim barovima, restoranima i komercijalnim sadržajima raspoređenim uz samu obalu. Čisti prirodni pijesak kojim su plaže budvanske rivijere prekrivene postao je najtraženija roba. Umjesto plažnog žala turiste dočekuje beton, redovi ležaljki i suncobrana čije je iznajmljivanje iz sezone u sezonu sve skuplje. Cijene plažnog mobilijara na nekim kupalištima dostižu astronomske cifre i postaju nedostupne za većinu turista koji posjećuju Budvu i druga mjesta na Crnogorskom primorju.  Boravak i sunčanje na plažama koje se tretiraju kao javni prostor dostupan svima pod jednakim uslovima, postaje luksuz koji se plaća.

Budva postaje preskupa destinacija, grad sa cijenama luksuzne rivijere ali bez pune luksuzne infrastrukture. Cijene usluga, hrane i pića, parkinga i plažnih rekvizita, rastu brže od kvaliteta. U budvanskim trgovinama, kafićima i restoranima, cijene svih proizvoda i usluga porasle su u prosjeku za oko 20 odsto u odnosu na prošlo ljeto.

U novo ljeto turistička prijestonica ulazi sa novim regulisanjem parkiranja na teritoriji grada. Uvedeno je zonsko parkiranje koje je naišlo na nezadovoljstvo građana koji prvi put moraju plaćati parking mjesta u svakoj ulici u gradu. Opštinsko preduzeće Parking servis kojim upravlja Dragana Pima, kadar DPS, preduzima rigorozne mjere prema građanima Budve i posjetiocima koji su prinuđeni da plaćaju visoke kazne za pogrešno parkiranje u iznosu od nevjerovatnih 50 eura. U mnogim djelovima grada pronalazak parking mjesta već sada, u maju, gotovo nije moguć. Posebno su pogođeni djelovi grada sa intenzivnom gradnjom gdje je broj novih apartmana i stanova višestruko porastao.

Parking servis je angažovao grupe mladića koje kruže gradom i love vozila čiji vlasnici, nisu ispoštovali zonsko parkiranje i plaćanje, lijepe im kazne na kolima ili angažuju pauk službu za uklanjanje vozila. Posebno su na udaru vozila posjetilaca sa stranim registracijama, što će u ljetnjim mjesecima biti izvor potencijalnih sukoba sa turistima.

U  sezonu se ulazi i bez novih parkirališta iako je iskustvo iz prošle godine ukazivalo na prijeku potrebu njihovog obezbjeđenja. Milioni su potrošeni u druge svrhe i donacije. Možda se ponovo u pomoć pozovu lokalni biznismeni, investitori velikih nedovršenih objekata koji će svoje neuslovne garaže i podrume ustupiti Parking servisu na sezonsko korišćenje uz zavidnu naknadu.

Najnoviji izazov sa kojim se vlast u Budvi suočila je odluka Vlade da obustavi Program privremenih objekata Opštine Budva za period 2024–2028. godine jer je donijet nezakonito. Vlada je donijela tu odluku uoči početka turističke sezone na predlog Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine.

Budvanski parlament je 25. avgusta prošle godine, glasovima odbornika vladajuće većine iz redova Budva naš grad, Evropskog saveza i Građanskog pokreta URA, uz podršku Demokratske partije socijalista, usvojio Program privremenih objekata za period do 2028.  Dan kasnije, oglasili su se iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, tvrdeći da je Program privremenih objekata nezakonit jer je donesen bez prethodne, zakonom propisane saglasnosti tog resora.

Lider Pokreta za Grad i odbornik te grupe građana u budvanskom parlamentu Đorđe Zenović poručio je da se Budva našla u velikoj nevolji zbog odluke Vlade da obustavi Program privremenih lokacija na teritoriji opštine Budva za period do 2028.

„Dobro, znamo da je Program privremenih objekata koji je usvojen u avgustu prošle godine i nezakonit i neprimjenljiv. Na to smo upozoravali i na samoj sjednici SO Budva, kao što smo upozoravali na mnoge druge štetne odluke, a za koje se ovih dana ispostavilo ili će se tek ispostaviti da će debelo koštati grad…“

Prema njegovim riječima očigledno da niti lokalna niti državna vlast ne razmišljaju o posljedicama sopstvenih odluka po građane i po turističku sezonu, pa sada dovode grad pred anarhijom.

„Svakako, tradicionalno oko 1. maja stolove, stolice, prodavnice, kioske i druge objekte na javne površine iznosi kako se kome može. Tek  sada, ovo je sjajna situacija za lov u mutnom. Opet, imamo Opštinu Budva koja ne poštuje ni zakone ni sudske odluke ni sopstvene odluke, pa nisam siguran koliko će poštovati odluke Vlade. Vrlo čudan momenat za logičnu i jedinu ispravnu odluku, svakako“, naglasio je Zenović.

Nakon obustave primjene Programa privremenih objekata svi takvi ugostiteljski objekti, terase, vitrine, kiosci, ulične prodavnice, štandovi, pijace, zabavni parkovi, zip line… i mnogi drugi trenutno rade nelegalno. Sve do donošenja novog programa ili aneksiranja prethodnog koji je važio do 2023. godine.

 

Rade Ratković: ,,Previše vremena gubimo na improvizaciju“

Svoje procjene  uspješnosti nastupajuće turističke sezone za Monitor je iznio turizmolog, profesor Rade Ratković.

„Ako govorimo potpuno otvoreno, sezona za sada ne daje razloga za veliki optimizam. Problem je što država nema ni pravovremene ni cjelovite podatke na osnovu kojih bi se mogla voditi ozbiljna turistička politika. Mi sredinom maja još analiziramo podatke zaključno sa martom, što dovoljno govori o stepenu organizovanosti sistema.

Indikatori koje trenutno imamo pokazuju stagnaciju dolazaka i pad noćenja, a i naplata boravišne takse je slabija nego prethodne godine. To praktično znači da ulazimo u još jednu sezonu sa manjom potrošnjom, slabijom popunjenošću i rastućim pritiskom na profitabilnost turističkog sektora.

Crna Gora već godinama živi od inercije i regionalnog tržišta, dok polako gubi poziciju na ozbiljnim evropskim emitivnim tržištima. To nije slučajno, nego posljedica dugotrajnog odsustva reformi, improvizacije u upravljanju turizmom i potpunog izostanka dugoročne strategije razvoja destinacije.

Geopolitičke krize često dovode do preraspodjele turističkih tokova, ali je pitanje koliko je Crna Gora uopšte sposobna da iz toga izvuče korist. Nažalost, trenutno nijesmo dovoljno konkurentni.

Najveći problem je što je naš primorski turizam ušao u duboku fazu neodrživosti. Decenije nekontrolisane urbanizacije, devastacije prostora i improvizovanog razvoja sada dolaze na naplatu. Zato se danas sve više govori o regenerativnom turizmu — dakle o potrebi da se prostor i destinacija obnavljaju, a ne samo eksploatišu. “

Pored toga, Crna Gora praktično nema kontinuitet ni u marketingu ni u pozicioniranju na ključnim evropskim tržištima. Bez ozbiljne promjene turističke politike i modernog marketing pristupa teško ćemo pratiti konkurenciju.

Hrvatska i Albanija su trenutno u boljoj poziciji jer imaju funkcionalnije sisteme upravljanja i efikasnije odgovore na probleme koje i mi imamo. Mi još uvijek previše vremena gubimo na improvizaciju“.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo