Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Haška pravda

Objavljeno prije

na

Oslobađajuće presude Antu Gotovini i Mladenu Markaču, kao i Ramušu Haradinaju, su uskovitlale rasprave o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ocjene njegovog učinka su često nastavak rata verbalnom paljbom.

Što je uistinu bilans ICTY-a? Podignuta je 161 optužnica protiv visokih i srednje rangiranih aktera četiri oružana sukoba: u Hrvatskoj 1991-1995, Bosni i Hercegovini 1992-1995, Kosovu 1998-1999. i Makedoniji 2001.

Prema podacima iz 2010, od 75 lica protiv kojih je do tada ICTY zaključio postupak osuđujućim ili oslobađajućim presudama, bilo je 43 Srbina, 17 Hrvata, osam Bošnjaka, trojica Albanaca, dvojica Crnogoraca (Pavle Strugar i Veselin Šljivančanin) i dvojica Makedonaca.

Dakle, procentualno je 60 odsto postupaka vođeno protiv Srba i Crnogoraca, 40 odsto protiv svih ostalih. Evidenciju treba uzeti s malom rezervom, jer je na primjer Hrvat Dražen Erdemović u ratu učestvovao na srpskoj strani, Hrvat Zdravko Mucić na bošnjačkoj, a na hrvatskoj Albanac Rahim Ademi.

Prema aktuelnijoj statistici, dosad je osuđeno 89 lica na ukupno 1.380 godina zatvora. Neki procesi su u toku, sudi se: Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću, Goranu Hadžiću, Vojislavu Šešelju, Zdravku Tolimiru, Stojanu Župljaninu, Miću Stanišiću, takođe i Hrvatima, čelnicima paradržave „Herceg-Bosne” – Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Protiv 13 osuđenih žalbena vijeća ICTY-a razmatraju prigovore. Više od polovine pravosnažno osuđenih – zbog prakse ICTY-a da nakon dvije trećine izdržane kazne odobrava prijevremeno puštanje – su na slobodi.

ICTY je, prema zagrebačkom Večernjem listu i beogradskom Pressu, ukupno 67 Srba osudio na 1.125 godina, 14 Hrvata na 183, petoricu Bošnjaka na 41, dvojicu Albanaca na 19 i jednog Makedonca na 12 godina. Verzije ove široko citirane statistike ne uzimaju u obzir skoro ukinute ili ublažene presude.

Blic, takođe, pogrešno računa da je „čak 96,8 odsto presuda izrečeno Srbima” i tvrdi da su „maksimalne kazne na 40 godina zatvora”, iako su Statutom ICTY-a predviđene i izrečene i najteže – doživotne kazne zatvora.

Činjenica da je ubjedljivo najveći broj optuženih i osuđenih srpske nacionalnosti – među njima i najistaknutiji njihovi državni, paradržavni i vojni lideri iz 1990-ih – u Srbiji je dokaz kritike da je ICTY antisrpski.

Te kritike zanemaruju činjenicu da je Srbija jedina koja je od četiri ratna sukoba učestvovala u tri. Srbija je, utvrdio je upravo ICTY, čak četiri godine ratovala u inostranstvu, na teritorijama Hrvatske i BiH. Pripadnici srpskih političkih i vojnih struktura su optuženi u predmetima gdje je van svake sumnje utvrđen najveći broj masakriranih civila i najteži krimen – genocid.

Ukupno 11 od 67 osuđenih Srba je proglašeno krivim zbog najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici. Oni su osuđeni na 193 godine i dvije doživotne kazne.

Dvojica Srba, generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, osuđeni su na doživotnu i robiju od 29 godina za opsadu Sarajeva. Odgovorni su za 44 mjeseca granatiranja, raketiranja i snajperskih strijeljanja „s prvenstvenim ciljem širenja terora” kada je ubijeno oko 11.700 stanovnika, među kojima 1.601 dijete, dok je 50.000 Sarajlija lakše ili teže ranjeno.

Još 11 Srba iz Prijedora i okoline je ICTY osudio na ukupno 166 godina zbog ubistava Bošnjaka i Hrvata, procjenjuje se njih oko 4.100, zatim zbog mučenja u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje… većina osuđenih iz te grupe je nakon djelimično izdržanih kazni na slobodi. Petorica drugih Srba su osuđeni na 87 godina zbog zločina u Foči, gdje je službeno potvrđeno da je pobijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 evidentiraju kao nestali, itd.

Prigovor da se samo u slučaju Srbije sudilo šefovima države – Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću, zaslužuje osvrt. Milošević u krajnjem, zbog smrti, nije ni osuđen – krivica mu pravno nije dokazana. Milutinović je u Hagu oslobođen svih optužbi.

Osim toga, smrt je, po svemu sudeći, razlog da protiv Franja Tuđmana, šefa hrvatske države, nije podignuta optužnica. U predmetu Prlić i ostali, za Tuđmana se navodi da je učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Kao akteri krimena se na istom mjestu pominju i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak (takođe pokojnik), kao i Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Haška optužnica protiv Bobetka je, međutim, podignuta po drugom osnovu – zbog zločina protiv Srba u operaciji Medački džep; njegova smrt je preduhitrila suđenje.

Srpska kritika ICTY-a zanemaruje da su obojica ratnih šefova Armije BiH takođe izvedeni pred haško lice pravde. Sefer Halilović je oslobođen optužbi, dok je Rasimu Deliću, po komandnoj odgovornosti, presuđeno da je ratni zločinac. Haška istraga zbog nekih operacija Armije BiH je vođena i protiv predsjednika Alije Izetbegovića, ali je prekinuta uslijed smrti.

U Hrvatskoj se do skoro čulo kako se haškim optužnicama protiv generala HV-a kriminalizuje Domovinski rat. Snažni otpori saradnji sa Tribunalom su početkom 2000-ih doveli Hrvatsku na rub blokade pregovora za članstvo u Evrpskoj uniji.

Iz nekih krugova u BiH tvrde da je ICTY svojevremeno osnovan da bi se umirila pokoljima civila užasnuta međunarodna javnost koja je apelovala da se pokrene vojna intervencija deblokade ili odbrane zaštićenih UN enklava, ili barem da se ukine međunarodni embargo na uvoz naoružanja za Armiju BiH.

Bivša agentica BiH za vezu sa Tribunalom Vasvija Vidović nedavno ocjenjuje da se „politika gonjenja haškog tužilaštva promijenila od 2000. godine, dolaskom Karle del Ponte”, jer je „išla ka izjednačavanju krivice svih strana na Balkanu, što nije realno”. Stoga je ne čudi da su „rezultati optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude”, itd.

Iako će se konačne ocjene rezultata ICTY-a moći kompleksnije izreći nakon što okonča svoje postojanje – najavljeno je da će se sva prvostepena suđenja možda završiti do sredine 2016. godine, nesumnjiva mu je zasluga procesuiranje najkrupnijih krimena. Tribunal je utvrdio brojne činjenice, doprinio istini i presjekao mogućnost negiranja ili istoriografske revizije ratnih zločina.

ICTY je proslijedio dokaze sudovima u regionu omogućivši pripremu optužnica, kao i osam predmeta protiv 13 optuženih osoba, većinom kažnjenih robijom – među njima je i general HV-a Mirko Norac, osuđen zbog masakriranja srpskih civila.

Djelovanjem ICTY-a je nametnuta svijest da se protagonistima ratnih zločina sudi bez obzira ko je napadač ili napadnuta strana. Pitanje krivice za rat je odvojeno od odgovornosti za konkretan zločin.

Upravo je tokom haškog suđenja pripadnicima Armije BiH, koji su rukovodili logorom Čelebići kod Konjica gdje su zatočeni Srbi bili ubijani i mučeni – prvi put u istoriji međunarodnog prava utvrđeno da silovanje jeste i ratni zločin. U istom procesu ICTY je u svojoj praksi promovisao i krimen komandne odgovornosti. Trojica zločinaca su osuđena na ukupno 41 godinu robije.

Otvoreno je pitanje da li istina, ili jedan dio istine, predočen radom ICTY-a, na duže staze doprinosi postjugoslovenskom pomirenju?

Svako razmatranje o tome mora odgovoriti na barem dva prethodna pitanja: da li stotine hiljada žrtava imaju pravo na pravdu i da li na zataškavanju, negiranju i reviziji ratnih zvjerstava temeljiti iskrenost dobrosusjedskih odnosa?

Činjenice i manipulacije

Ante Gotovina, koji je u HV-u prošao put od običnog vojnika do generala, u Oluji je bio zapovjednik Zbornog područja Split, što je ekvivalent korpusa – jednog od ukupno pet koji su u ranu zoru 4. avgusta 1995. krenuli u napad na „Republiku Srpsku Krajinu” (RSK).

No, samo su Gotovina i dvojica njegovih saradnika sa istog ratišta – koje je obuhvatilo područje Sjeverne Dalmacije, sa gradovima Knin, Benkovac, Drniš, Gračac, Obrovac – pozvani na hašku odgovornost. Ukupno daleko masovnija iseljenja srpskog stanovništva u Oluji su se odigrala sa prostora Banije, Korduna, Like – tada u sastavu RSK-a, te u prethodnoj operaciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, gdje su napadala ostala četiri zborna područja HV-a.

U dijelu javnosti Srbije i šire se i prvostepena osuđujuća presuda na 24 godine za Gotovinu od 15. aprila 2011, koju je izreklo Pretresno vijeće sudije Alfonsa Orija, tumačila kao kriminalizacija Oluje u cjelini, zatim potvrda teze da je napad na Knin bio nezakonit, te kao dokaz u korist Srbije za postupak na drugom haškom sudu – Međunarodnom sudu pravde (MSP), na kojem se Hrvatska i Srbija obostrano tuže zbog genocida.

U Hrvatskoj je predsjednik Ivo Josipović – doktor pravnih nauka i jedan od pisaca tužbe za genocid protiv Srbije, u prvim reagovanjima tvrdio da je prvostepenom presudom Gotovini barem dokazano da je Srbija izvršila agresiju.

No, sve to nije pisalo u toj presudi: Gotovinom i njegovim presudama se manipuliše i u Srbiji i u Hrvatskoj. Vijeće sudije Orija jasno je 2011. naglasilo da se ne sudi „izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluja”. Presudilo je i da su u Kninu i okolnim gradovima postojali zakoniti ciljevi po kojim je tukla artiljerija HV-a.

Ukinutom presudom je utvrđeno i da je, od ukupno 1.205 granata koje su jedinice pod komandom Gotovine ispalile na Knin – sa položaja udaljenih 20-24 km i daljih – i okolne gradove, njih 1.140 ili 94,5 odsto pogodilo legitimne ciljeve vojske RSK. Orijevo vijeće je, međutim, presudu temeljilo na tvrdnji da je ostatak od 5,5 odsto projektila namjerno usmjeravano na „civilna područja”, iako nije konkretno navedena niti jedna civilna žrtva usljed takvog granatiranja.

Istom presudom je utvrđeno da je na teritoriji RSK vođen oružani sukob međunarodnog karaktera između Hrvatske i Srbije – što Srbija dvije decenije poriče.

Ali, iako je za RSK utvrđeno da je bila „pod opštom kontrolom” Srbije, tj. SRJ, uopšte se ne pominje da je Srbija u tom sukobu agresor – čemu su se nadali u Hrvatskoj. Utvrđivanje koja je država agresor a koja žrtva agresije uopšte nije nadležnost ICTY-a.

U pogledu tužbi za genocide pred MSP-om, istom presudom nije bio pribavljen dokaz koji bi teretio suprotnu stranu. ICTY dosad nije utvrdio ni srpski ni hrvatski zločin genocida tokom rata u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POLICIJSKA AKCIJA U LUCI BAR: Borba protiv kriminala ili predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procesa zbog šverca cigareta, za  koji je prethodna vlast decenijama optuživana da se odvijao pod njihovim pokroviteljstvom, u Crnoj Gori  nije bilo. Procesi koji su pokrenuti van zemlje, arhivirani su. Ako institucionalnu borbu sa švercom cigareta nova vlast bude vodila poput  ovosedmične akcije u Luci Bar, načekaćemo se i na istinu o današnjim putevima šverca cigareta

 

Policija je ove sedmice  za crnogorsku javnost izvela, po svemu sudeći, još jednu predstavu za javnost. Specijalci Sektora za borbu protiv kriminala ušli su u Luku Bar, tražeći dokaze o milionskom švercu cigareta.

Očekivano ili ne, cigarete su pronašli, ali kako je zvanično saopšteno, za sada, ne i dokaze da je riječ o robi koja je bila namijenjena krijumčarenju . Kako je objašnjeno, riječ je o dugom procesu i tek treba da bude utvrđeno da li se u konkretnom slučaju može govoriti kao o švercu cigaretama.

To što su specijalci pretraživali magacine, dovelo je do održavanja prve sjednice Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi kojom je predsjedavao vicepremijer Dritan Abazović.

,,Na prvoj sjednici BOK-a dogovorene su aktivnosti i strategija rada svih bezbjednosnih službi u Crnoj Gori, koje će prioritetno biti usmjerene protiv rada organizovanih kriminalnih grupa i njihovih
povezanih aktivnosti. Nijedna kriminalna grupa u Crnoj Gori neće i ne može biti jača od države, a bezbjednosne službe će kroz pojačan operativni rad i saradnju sa međunarodnim institucijama preduzti sve aktivnosti na inteziviranju i konkretizovanju te borbe”, navodi se u saopštenju, izdatom nakon sjednice. Saopštenje je izdato sa sve naslovom –  „Održana sjednica BOK-a: Kreće rat protiv organizovanog kriminala, šverca cigara“. Oni koji su akciju posmatrali, doduše,  zaista su mogli i pomisliti da je krenuo rat, jer su magacine „napali“ specijalci sa dugim cijevima.

Na sjednici su bili i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić i direktor
Uprave policije Zoran Brđanin, čije kontrolno saslušanje je upravo zbog šverca cigareta, tražio lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. On je krajem maja tvrdio da je u 15 dana iz carinskog skladišta iz slobodne zone Bar izašlo od 80 do 100 kontejnera švercovanih cigareta. On je iznio optužbe da je u taj posao ,,ušla” garnitura bliska premijeru Zdravku Krivokapiću.

,,Vukšić je bio pod mjerama ANB-a kao advokat kavačkog klana. Nije obezbijeđena saglasnost Skupštine za njegov izbor. Premijer vrlo direktno krši ustavni poredak, ugoražava ustavnu-civilizacijsku kategoriju, a to je civilna kontrola, građanska kontrola vojske i službi bezbjednosti”, kaže  Medojević.

Premijer Krivokapić je za tvrdnje Medojevića ranije rekao da su laž.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

„Jako je ružno od Amana i njegovih predstavnika da nam kažu ko bude našao posao da se oni neće ljutiti. Mi možemo uvijek da nađemo posao, ovo su vrlo kvalitetni ljudi, oni su proveli svoj radni vijek na pozicijama koje su ovdje vrlo zahtjevne i pružili svoj maksimum. Ostavili su dio života i postali dio ovog hotela i da im neko sada na najgori mogući način kaže da treba da idu“, kazao je Bogdan Krsmanović, predsjednik sindiklane organizacije Adriatic properties.

„Ove godine smo imali odlične najave, spremali smo se za sezonu a doživjeli smo ovo. To što poslodavac ne može da obezbijedi gostima privatnost i da nađe kompromis sa mještanima, nije naš problem. Mi tražimo da nas neko podrži i zaštiti naša prava dok se problem ne prevaziđe“, poručuje Krsmanović

Radnicima su ponuđene tri mogućnosti za produžetak radnog odnosa.

„Da čistimo, radimo na plaži ili da održavamo bašte uz smanjenje plate za 50 odsto. Mi smo bašte jednom već prošli, prije 15 godina kada je Aman preuzeo Sveti Stefan. Mi smo njih lijepo dočekali, radili smo sve vrste poslova bez ikakvih rješenja. Bili smo i mlađi 15 godina i imali entuzijazam zbog dolaska poznatog hotelskog brenda, a oni nam sada vraćaju đonom. Ovakvu ponudu sada ne prihvatamo. Za rad u bašti, šumi ili na plaži dobijali bismo 350 eura mjesečno. Među nama ima i visoko obrazovanog i stručnog kadra, ugostitelja koji svoj posao rade decenijama, pa je ova ponuda za nas ponižavajuća“, ističu zaposleni.

Radnici Svetog Stefana prepušteni su sami sebi. Žalili su se inspekcijskim organima, ali nisu dobili nikakve odgovore. Obratili su se predsjedniku države, premijeru, ministrima…

„Neko bi u ovoj državi trebao da se nama pozabavi. Mi samo želimo da radimo i ostanemo na svom radnom mjestu. Mi smo ovdje svoji na svome, radili smo kod Adriatic propertiesa na više radnih mjesta, nismo odbijali poslove… Hotele možemo otvoriti za 5 dana… pitamo se šta će biti sljedeće godine, hoće li raditi bez nas i zapošljavati druge“, rezignirano govore novinarima.

Ovo je epilog priče o „ugovoru stoljeća“ o „povratku starog sjaja Svetog Stefana“ o dolasku grčkih milionera i Amana. Sa jedne strane investicije u stotinama miliona eura, poznati brend i super bogata klijentela a sa druge surova realnost u kojoj se nalaze zaposleni. Lice i naličje  Statisovog „najljepšeg mjesta na svijetu“.

Ljepotu turističkog mjesta, hotela, parkova i plaža ne čine samo nesporne prirodne ljepote, nego i odnos poslodavca prema zaposlenima. Kako ultra bogati mogu uživati u ponudi koja počiva na nezadovoljstvu i eksploataciji zaposlenih, na neuvažavanju društvene zajednice sa granica rajskog odmarališta.

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predstavnici MZ Sveti Stefan i JP Morsko dobro iznijeli su svoje viđenje nastale situacije ministrima ekonomskog razvoja i ekologije, Jakovu Milatoviću i Ratku Mitroviću na sastanku održanom u Ministarstvu ekologije i prostornog planiranja.

Oni su istakli kako nisu smetnja poslovanju zakupca, kompanijama Adriatic properties i Aman, koje nisu pokazale spremnost da riješe probleme na koje mještani ukazuju godinama. Zbog nedostatka dijaloga suočili su se sa izolovanim incidentima, kako je ocijenjeno uklanjanje ograda na Kraljičinoj plaži.

Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se članovi MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora.

Što bi trebalo da znači da odustaju od svojih zahtjeva za korišćenje djelova plaža Svetog Stefana.

Sastancima u Vladi nisu prisustvovali predstavnici zakupca Adriatic propertiesa i menadžmenta Aman resorta.

Da li će Aman prihvatiti ponudu i povući odluku o zatvaranju hotela Sveti Stefan i Miločer, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Iz Glavnog grada demantuju da snose odgovornost zbog stanja u ovom dijelu Mareze. ,,Investitor nije Glavni grad, već Uprava za saobraćaj, koja je sada u nadležnosti Ministarstva kapitalnih investicija, pa je stoga, kao nosilac projekta, odgovorna da prilikom izgradnje implementira mjere koje su definisane Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu, na koji je data saglasnost. Ispunjenje tih mjera kontroliše Ekološka inspekcija koja je u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma”.

Kako su još kazali iz resora gradonačelnika Ivana Vukovića, nadležnim državnim organima ukazali su na problem. ,,U aprilu ove godine naša Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice je uputila dopis Upravi za inspekcijske poslove, odnosno Ekološkoj inspekciji. Tom prilikom iskazali smo zabrinutost zbog stanja na lokalitetu i zatražili preduzimanje mjera, u skladu sa nadležnostima. Nemamo odgovor na to zašto nadležni državni organi nijesu reagovali na naš dopis“.

Iz Ekološke inspekcije za Monitor pak kažu da su odradili inspekcijski nadzor, kao i da je Uprava za saobraćaj pribavila građevinsku dozvolu u martu prošle godine od tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma. ,,Konstatovali smo u prethodnom mjesecu da je u neposrednoj blizini gradilišta uspostavljeno skladištenje zemlje i kamena (materijala iz iskopa), koji su stvoreni u toku izvođenja radova, na zemljištu u privatnom vlasništvu koje obuhvata park prirode. U toku inspekcijskog nadzora, prisutni predstavnik izvođača radova tvrdio je da je u pitanju materijal koji je iskopan na dijelu gradilišta koji je u zoni parka prirode, da nije bilo miješanja sa bilo kojim drugim materijalom, te da je dio područja, koje je od strane inspekcije prepoznato kao sporno, zapravo gradilište, a da će privremeno skladišteni materijal biti upotrijebljen u daljem izvođenju radova“, navode.

Od izvođača radova, napominju, zatražene su i informacije koje bi identifikovale vlasnike parcela, ugovorni odnos sa njima, kao i eventualno postojanje drugih skladišta materijala iz iskopa. Tvrde i da će, nakon što dobiju odgovore na ta pitanja, preduzeti dalje mjere shodno ovlašćenjima.

Iz kompanije Bemaks Monitoru su kazali da sva nasipanja materijalom vrše ,,isključivo iz iskopa, uz pisanu saglasnost vlasnika zemljišta“. ,,U dogovoru sa vlasnicima zemljišta na kraju radova u obavezi smo da parcelu koja se nasipa uredimo kako bi vlasnicima bilo omogućeno korišćenje iste. Naša obaveza, kao izvođača radova, jeste da po završetku svih radova na bulevaru gradilište očistimo i vratimo u prvobitno stanje“, kaže  Jovana Vuksanović, koordinatorka Bemaksa za niskogradnju. Ona je pozvala da se toj kompaniji, ukoliko je napravila bilo kakav propust, ukaže na njega ,,te će ga otkloniti“.

Zona Parka prirode Dolina rijeke Zete gdje se izvode radovi je, kako još kažu iz Ekološke inspekcije, već duže vrijeme, znatno prije uspostavljanja tog statusa, pod negativnim uticajem zbog sličnih razloga. Zbog čega se onda do sada čekalo sa reakcijom – nije poznato.

Iz tog odsjeka Uprave za inspekcijske poslove nadležnost ponovo usmjeravaju na Glavni grad. ,,Parkom prirode, shodno odluci o njegovom proglašenju, upravljaće privredno društvo koje će osnovati opštine Danilovgrad i Podgorica, a do njegovog osnivanja za upravljača je određen organ lokalne uprave nadležan za poslove zaštite životne sredine u tim opštinama“.

Monitor se obratio i Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, no i odatle su odgovornost prebacili na Glavni grad: ,,Upravljanje građevinskim otpadom je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (opština) tako da pitanja treba adresirati tom organu”, navodi se u odgovoru.

Iz Glavnog grada smatraju da se radi o ,,organizovanoj hajci” usmjerenoj ka toj instituciji: ,,Kako od nekih politički motivisanih pojedinaca, tako i onih nevladinih organizacija za koje želimo da vjerujemo da nijesu time vođene”.

,,Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, vrlo vjerovatno, obustaviće finansiranje izgradnje puta zbog ugrožavanja zaštićenog područja. Nastaviće da ga finansira kad se šut odatle izmjesti. Stotine hiljada kubika nasutog materijala neko mora da izmjesti od nečijih para“, upozorava Saveljić.

Da državne insitucije funkcionišu kako treba, neko bi, shodno Zakonu o zaštiti prirode, bio kažnjen sa 40 hiljada eura jer zatvara oči na devastaciju u zaštićenom području Mareze. No, s obzirom na to da se i dalje bave prebacivanjem odgovornosti, implementacija zakona i zaštita prirode Crne Gore još uvijek su daleko.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo