Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Haška pravda

Objavljeno prije

na

Oslobađajuće presude Antu Gotovini i Mladenu Markaču, kao i Ramušu Haradinaju, su uskovitlale rasprave o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ocjene njegovog učinka su često nastavak rata verbalnom paljbom.

Što je uistinu bilans ICTY-a? Podignuta je 161 optužnica protiv visokih i srednje rangiranih aktera četiri oružana sukoba: u Hrvatskoj 1991-1995, Bosni i Hercegovini 1992-1995, Kosovu 1998-1999. i Makedoniji 2001.

Prema podacima iz 2010, od 75 lica protiv kojih je do tada ICTY zaključio postupak osuđujućim ili oslobađajućim presudama, bilo je 43 Srbina, 17 Hrvata, osam Bošnjaka, trojica Albanaca, dvojica Crnogoraca (Pavle Strugar i Veselin Šljivančanin) i dvojica Makedonaca.

Dakle, procentualno je 60 odsto postupaka vođeno protiv Srba i Crnogoraca, 40 odsto protiv svih ostalih. Evidenciju treba uzeti s malom rezervom, jer je na primjer Hrvat Dražen Erdemović u ratu učestvovao na srpskoj strani, Hrvat Zdravko Mucić na bošnjačkoj, a na hrvatskoj Albanac Rahim Ademi.

Prema aktuelnijoj statistici, dosad je osuđeno 89 lica na ukupno 1.380 godina zatvora. Neki procesi su u toku, sudi se: Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću, Goranu Hadžiću, Vojislavu Šešelju, Zdravku Tolimiru, Stojanu Župljaninu, Miću Stanišiću, takođe i Hrvatima, čelnicima paradržave „Herceg-Bosne” – Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Protiv 13 osuđenih žalbena vijeća ICTY-a razmatraju prigovore. Više od polovine pravosnažno osuđenih – zbog prakse ICTY-a da nakon dvije trećine izdržane kazne odobrava prijevremeno puštanje – su na slobodi.

ICTY je, prema zagrebačkom Večernjem listu i beogradskom Pressu, ukupno 67 Srba osudio na 1.125 godina, 14 Hrvata na 183, petoricu Bošnjaka na 41, dvojicu Albanaca na 19 i jednog Makedonca na 12 godina. Verzije ove široko citirane statistike ne uzimaju u obzir skoro ukinute ili ublažene presude.

Blic, takođe, pogrešno računa da je „čak 96,8 odsto presuda izrečeno Srbima” i tvrdi da su „maksimalne kazne na 40 godina zatvora”, iako su Statutom ICTY-a predviđene i izrečene i najteže – doživotne kazne zatvora.

Činjenica da je ubjedljivo najveći broj optuženih i osuđenih srpske nacionalnosti – među njima i najistaknutiji njihovi državni, paradržavni i vojni lideri iz 1990-ih – u Srbiji je dokaz kritike da je ICTY antisrpski.

Te kritike zanemaruju činjenicu da je Srbija jedina koja je od četiri ratna sukoba učestvovala u tri. Srbija je, utvrdio je upravo ICTY, čak četiri godine ratovala u inostranstvu, na teritorijama Hrvatske i BiH. Pripadnici srpskih političkih i vojnih struktura su optuženi u predmetima gdje je van svake sumnje utvrđen najveći broj masakriranih civila i najteži krimen – genocid.

Ukupno 11 od 67 osuđenih Srba je proglašeno krivim zbog najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici. Oni su osuđeni na 193 godine i dvije doživotne kazne.

Dvojica Srba, generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, osuđeni su na doživotnu i robiju od 29 godina za opsadu Sarajeva. Odgovorni su za 44 mjeseca granatiranja, raketiranja i snajperskih strijeljanja „s prvenstvenim ciljem širenja terora” kada je ubijeno oko 11.700 stanovnika, među kojima 1.601 dijete, dok je 50.000 Sarajlija lakše ili teže ranjeno.

Još 11 Srba iz Prijedora i okoline je ICTY osudio na ukupno 166 godina zbog ubistava Bošnjaka i Hrvata, procjenjuje se njih oko 4.100, zatim zbog mučenja u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje… većina osuđenih iz te grupe je nakon djelimično izdržanih kazni na slobodi. Petorica drugih Srba su osuđeni na 87 godina zbog zločina u Foči, gdje je službeno potvrđeno da je pobijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 evidentiraju kao nestali, itd.

Prigovor da se samo u slučaju Srbije sudilo šefovima države – Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću, zaslužuje osvrt. Milošević u krajnjem, zbog smrti, nije ni osuđen – krivica mu pravno nije dokazana. Milutinović je u Hagu oslobođen svih optužbi.

Osim toga, smrt je, po svemu sudeći, razlog da protiv Franja Tuđmana, šefa hrvatske države, nije podignuta optužnica. U predmetu Prlić i ostali, za Tuđmana se navodi da je učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Kao akteri krimena se na istom mjestu pominju i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak (takođe pokojnik), kao i Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Haška optužnica protiv Bobetka je, međutim, podignuta po drugom osnovu – zbog zločina protiv Srba u operaciji Medački džep; njegova smrt je preduhitrila suđenje.

Srpska kritika ICTY-a zanemaruje da su obojica ratnih šefova Armije BiH takođe izvedeni pred haško lice pravde. Sefer Halilović je oslobođen optužbi, dok je Rasimu Deliću, po komandnoj odgovornosti, presuđeno da je ratni zločinac. Haška istraga zbog nekih operacija Armije BiH je vođena i protiv predsjednika Alije Izetbegovića, ali je prekinuta uslijed smrti.

U Hrvatskoj se do skoro čulo kako se haškim optužnicama protiv generala HV-a kriminalizuje Domovinski rat. Snažni otpori saradnji sa Tribunalom su početkom 2000-ih doveli Hrvatsku na rub blokade pregovora za članstvo u Evrpskoj uniji.

Iz nekih krugova u BiH tvrde da je ICTY svojevremeno osnovan da bi se umirila pokoljima civila užasnuta međunarodna javnost koja je apelovala da se pokrene vojna intervencija deblokade ili odbrane zaštićenih UN enklava, ili barem da se ukine međunarodni embargo na uvoz naoružanja za Armiju BiH.

Bivša agentica BiH za vezu sa Tribunalom Vasvija Vidović nedavno ocjenjuje da se „politika gonjenja haškog tužilaštva promijenila od 2000. godine, dolaskom Karle del Ponte”, jer je „išla ka izjednačavanju krivice svih strana na Balkanu, što nije realno”. Stoga je ne čudi da su „rezultati optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude”, itd.

Iako će se konačne ocjene rezultata ICTY-a moći kompleksnije izreći nakon što okonča svoje postojanje – najavljeno je da će se sva prvostepena suđenja možda završiti do sredine 2016. godine, nesumnjiva mu je zasluga procesuiranje najkrupnijih krimena. Tribunal je utvrdio brojne činjenice, doprinio istini i presjekao mogućnost negiranja ili istoriografske revizije ratnih zločina.

ICTY je proslijedio dokaze sudovima u regionu omogućivši pripremu optužnica, kao i osam predmeta protiv 13 optuženih osoba, većinom kažnjenih robijom – među njima je i general HV-a Mirko Norac, osuđen zbog masakriranja srpskih civila.

Djelovanjem ICTY-a je nametnuta svijest da se protagonistima ratnih zločina sudi bez obzira ko je napadač ili napadnuta strana. Pitanje krivice za rat je odvojeno od odgovornosti za konkretan zločin.

Upravo je tokom haškog suđenja pripadnicima Armije BiH, koji su rukovodili logorom Čelebići kod Konjica gdje su zatočeni Srbi bili ubijani i mučeni – prvi put u istoriji međunarodnog prava utvrđeno da silovanje jeste i ratni zločin. U istom procesu ICTY je u svojoj praksi promovisao i krimen komandne odgovornosti. Trojica zločinaca su osuđena na ukupno 41 godinu robije.

Otvoreno je pitanje da li istina, ili jedan dio istine, predočen radom ICTY-a, na duže staze doprinosi postjugoslovenskom pomirenju?

Svako razmatranje o tome mora odgovoriti na barem dva prethodna pitanja: da li stotine hiljada žrtava imaju pravo na pravdu i da li na zataškavanju, negiranju i reviziji ratnih zvjerstava temeljiti iskrenost dobrosusjedskih odnosa?

Činjenice i manipulacije

Ante Gotovina, koji je u HV-u prošao put od običnog vojnika do generala, u Oluji je bio zapovjednik Zbornog područja Split, što je ekvivalent korpusa – jednog od ukupno pet koji su u ranu zoru 4. avgusta 1995. krenuli u napad na „Republiku Srpsku Krajinu” (RSK).

No, samo su Gotovina i dvojica njegovih saradnika sa istog ratišta – koje je obuhvatilo područje Sjeverne Dalmacije, sa gradovima Knin, Benkovac, Drniš, Gračac, Obrovac – pozvani na hašku odgovornost. Ukupno daleko masovnija iseljenja srpskog stanovništva u Oluji su se odigrala sa prostora Banije, Korduna, Like – tada u sastavu RSK-a, te u prethodnoj operaciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, gdje su napadala ostala četiri zborna područja HV-a.

U dijelu javnosti Srbije i šire se i prvostepena osuđujuća presuda na 24 godine za Gotovinu od 15. aprila 2011, koju je izreklo Pretresno vijeće sudije Alfonsa Orija, tumačila kao kriminalizacija Oluje u cjelini, zatim potvrda teze da je napad na Knin bio nezakonit, te kao dokaz u korist Srbije za postupak na drugom haškom sudu – Međunarodnom sudu pravde (MSP), na kojem se Hrvatska i Srbija obostrano tuže zbog genocida.

U Hrvatskoj je predsjednik Ivo Josipović – doktor pravnih nauka i jedan od pisaca tužbe za genocid protiv Srbije, u prvim reagovanjima tvrdio da je prvostepenom presudom Gotovini barem dokazano da je Srbija izvršila agresiju.

No, sve to nije pisalo u toj presudi: Gotovinom i njegovim presudama se manipuliše i u Srbiji i u Hrvatskoj. Vijeće sudije Orija jasno je 2011. naglasilo da se ne sudi „izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluja”. Presudilo je i da su u Kninu i okolnim gradovima postojali zakoniti ciljevi po kojim je tukla artiljerija HV-a.

Ukinutom presudom je utvrđeno i da je, od ukupno 1.205 granata koje su jedinice pod komandom Gotovine ispalile na Knin – sa položaja udaljenih 20-24 km i daljih – i okolne gradove, njih 1.140 ili 94,5 odsto pogodilo legitimne ciljeve vojske RSK. Orijevo vijeće je, međutim, presudu temeljilo na tvrdnji da je ostatak od 5,5 odsto projektila namjerno usmjeravano na „civilna područja”, iako nije konkretno navedena niti jedna civilna žrtva usljed takvog granatiranja.

Istom presudom je utvrđeno da je na teritoriji RSK vođen oružani sukob međunarodnog karaktera između Hrvatske i Srbije – što Srbija dvije decenije poriče.

Ali, iako je za RSK utvrđeno da je bila „pod opštom kontrolom” Srbije, tj. SRJ, uopšte se ne pominje da je Srbija u tom sukobu agresor – čemu su se nadali u Hrvatskoj. Utvrđivanje koja je država agresor a koja žrtva agresije uopšte nije nadležnost ICTY-a.

U pogledu tužbi za genocide pred MSP-om, istom presudom nije bio pribavljen dokaz koji bi teretio suprotnu stranu. ICTY dosad nije utvrdio ni srpski ni hrvatski zločin genocida tokom rata u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo