Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Haška pravda

Objavljeno prije

na

Oslobađajuće presude Antu Gotovini i Mladenu Markaču, kao i Ramušu Haradinaju, su uskovitlale rasprave o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ocjene njegovog učinka su često nastavak rata verbalnom paljbom.

Što je uistinu bilans ICTY-a? Podignuta je 161 optužnica protiv visokih i srednje rangiranih aktera četiri oružana sukoba: u Hrvatskoj 1991-1995, Bosni i Hercegovini 1992-1995, Kosovu 1998-1999. i Makedoniji 2001.

Prema podacima iz 2010, od 75 lica protiv kojih je do tada ICTY zaključio postupak osuđujućim ili oslobađajućim presudama, bilo je 43 Srbina, 17 Hrvata, osam Bošnjaka, trojica Albanaca, dvojica Crnogoraca (Pavle Strugar i Veselin Šljivančanin) i dvojica Makedonaca.

Dakle, procentualno je 60 odsto postupaka vođeno protiv Srba i Crnogoraca, 40 odsto protiv svih ostalih. Evidenciju treba uzeti s malom rezervom, jer je na primjer Hrvat Dražen Erdemović u ratu učestvovao na srpskoj strani, Hrvat Zdravko Mucić na bošnjačkoj, a na hrvatskoj Albanac Rahim Ademi.

Prema aktuelnijoj statistici, dosad je osuđeno 89 lica na ukupno 1.380 godina zatvora. Neki procesi su u toku, sudi se: Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću, Goranu Hadžiću, Vojislavu Šešelju, Zdravku Tolimiru, Stojanu Župljaninu, Miću Stanišiću, takođe i Hrvatima, čelnicima paradržave „Herceg-Bosne” – Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Protiv 13 osuđenih žalbena vijeća ICTY-a razmatraju prigovore. Više od polovine pravosnažno osuđenih – zbog prakse ICTY-a da nakon dvije trećine izdržane kazne odobrava prijevremeno puštanje – su na slobodi.

ICTY je, prema zagrebačkom Večernjem listu i beogradskom Pressu, ukupno 67 Srba osudio na 1.125 godina, 14 Hrvata na 183, petoricu Bošnjaka na 41, dvojicu Albanaca na 19 i jednog Makedonca na 12 godina. Verzije ove široko citirane statistike ne uzimaju u obzir skoro ukinute ili ublažene presude.

Blic, takođe, pogrešno računa da je „čak 96,8 odsto presuda izrečeno Srbima” i tvrdi da su „maksimalne kazne na 40 godina zatvora”, iako su Statutom ICTY-a predviđene i izrečene i najteže – doživotne kazne zatvora.

Činjenica da je ubjedljivo najveći broj optuženih i osuđenih srpske nacionalnosti – među njima i najistaknutiji njihovi državni, paradržavni i vojni lideri iz 1990-ih – u Srbiji je dokaz kritike da je ICTY antisrpski.

Te kritike zanemaruju činjenicu da je Srbija jedina koja je od četiri ratna sukoba učestvovala u tri. Srbija je, utvrdio je upravo ICTY, čak četiri godine ratovala u inostranstvu, na teritorijama Hrvatske i BiH. Pripadnici srpskih političkih i vojnih struktura su optuženi u predmetima gdje je van svake sumnje utvrđen najveći broj masakriranih civila i najteži krimen – genocid.

Ukupno 11 od 67 osuđenih Srba je proglašeno krivim zbog najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici. Oni su osuđeni na 193 godine i dvije doživotne kazne.

Dvojica Srba, generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, osuđeni su na doživotnu i robiju od 29 godina za opsadu Sarajeva. Odgovorni su za 44 mjeseca granatiranja, raketiranja i snajperskih strijeljanja „s prvenstvenim ciljem širenja terora” kada je ubijeno oko 11.700 stanovnika, među kojima 1.601 dijete, dok je 50.000 Sarajlija lakše ili teže ranjeno.

Još 11 Srba iz Prijedora i okoline je ICTY osudio na ukupno 166 godina zbog ubistava Bošnjaka i Hrvata, procjenjuje se njih oko 4.100, zatim zbog mučenja u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje… većina osuđenih iz te grupe je nakon djelimično izdržanih kazni na slobodi. Petorica drugih Srba su osuđeni na 87 godina zbog zločina u Foči, gdje je službeno potvrđeno da je pobijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 evidentiraju kao nestali, itd.

Prigovor da se samo u slučaju Srbije sudilo šefovima države – Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću, zaslužuje osvrt. Milošević u krajnjem, zbog smrti, nije ni osuđen – krivica mu pravno nije dokazana. Milutinović je u Hagu oslobođen svih optužbi.

Osim toga, smrt je, po svemu sudeći, razlog da protiv Franja Tuđmana, šefa hrvatske države, nije podignuta optužnica. U predmetu Prlić i ostali, za Tuđmana se navodi da je učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Kao akteri krimena se na istom mjestu pominju i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak (takođe pokojnik), kao i Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Haška optužnica protiv Bobetka je, međutim, podignuta po drugom osnovu – zbog zločina protiv Srba u operaciji Medački džep; njegova smrt je preduhitrila suđenje.

Srpska kritika ICTY-a zanemaruje da su obojica ratnih šefova Armije BiH takođe izvedeni pred haško lice pravde. Sefer Halilović je oslobođen optužbi, dok je Rasimu Deliću, po komandnoj odgovornosti, presuđeno da je ratni zločinac. Haška istraga zbog nekih operacija Armije BiH je vođena i protiv predsjednika Alije Izetbegovića, ali je prekinuta uslijed smrti.

U Hrvatskoj se do skoro čulo kako se haškim optužnicama protiv generala HV-a kriminalizuje Domovinski rat. Snažni otpori saradnji sa Tribunalom su početkom 2000-ih doveli Hrvatsku na rub blokade pregovora za članstvo u Evrpskoj uniji.

Iz nekih krugova u BiH tvrde da je ICTY svojevremeno osnovan da bi se umirila pokoljima civila užasnuta međunarodna javnost koja je apelovala da se pokrene vojna intervencija deblokade ili odbrane zaštićenih UN enklava, ili barem da se ukine međunarodni embargo na uvoz naoružanja za Armiju BiH.

Bivša agentica BiH za vezu sa Tribunalom Vasvija Vidović nedavno ocjenjuje da se „politika gonjenja haškog tužilaštva promijenila od 2000. godine, dolaskom Karle del Ponte”, jer je „išla ka izjednačavanju krivice svih strana na Balkanu, što nije realno”. Stoga je ne čudi da su „rezultati optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude”, itd.

Iako će se konačne ocjene rezultata ICTY-a moći kompleksnije izreći nakon što okonča svoje postojanje – najavljeno je da će se sva prvostepena suđenja možda završiti do sredine 2016. godine, nesumnjiva mu je zasluga procesuiranje najkrupnijih krimena. Tribunal je utvrdio brojne činjenice, doprinio istini i presjekao mogućnost negiranja ili istoriografske revizije ratnih zločina.

ICTY je proslijedio dokaze sudovima u regionu omogućivši pripremu optužnica, kao i osam predmeta protiv 13 optuženih osoba, većinom kažnjenih robijom – među njima je i general HV-a Mirko Norac, osuđen zbog masakriranja srpskih civila.

Djelovanjem ICTY-a je nametnuta svijest da se protagonistima ratnih zločina sudi bez obzira ko je napadač ili napadnuta strana. Pitanje krivice za rat je odvojeno od odgovornosti za konkretan zločin.

Upravo je tokom haškog suđenja pripadnicima Armije BiH, koji su rukovodili logorom Čelebići kod Konjica gdje su zatočeni Srbi bili ubijani i mučeni – prvi put u istoriji međunarodnog prava utvrđeno da silovanje jeste i ratni zločin. U istom procesu ICTY je u svojoj praksi promovisao i krimen komandne odgovornosti. Trojica zločinaca su osuđena na ukupno 41 godinu robije.

Otvoreno je pitanje da li istina, ili jedan dio istine, predočen radom ICTY-a, na duže staze doprinosi postjugoslovenskom pomirenju?

Svako razmatranje o tome mora odgovoriti na barem dva prethodna pitanja: da li stotine hiljada žrtava imaju pravo na pravdu i da li na zataškavanju, negiranju i reviziji ratnih zvjerstava temeljiti iskrenost dobrosusjedskih odnosa?

Činjenice i manipulacije

Ante Gotovina, koji je u HV-u prošao put od običnog vojnika do generala, u Oluji je bio zapovjednik Zbornog područja Split, što je ekvivalent korpusa – jednog od ukupno pet koji su u ranu zoru 4. avgusta 1995. krenuli u napad na „Republiku Srpsku Krajinu” (RSK).

No, samo su Gotovina i dvojica njegovih saradnika sa istog ratišta – koje je obuhvatilo područje Sjeverne Dalmacije, sa gradovima Knin, Benkovac, Drniš, Gračac, Obrovac – pozvani na hašku odgovornost. Ukupno daleko masovnija iseljenja srpskog stanovništva u Oluji su se odigrala sa prostora Banije, Korduna, Like – tada u sastavu RSK-a, te u prethodnoj operaciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, gdje su napadala ostala četiri zborna područja HV-a.

U dijelu javnosti Srbije i šire se i prvostepena osuđujuća presuda na 24 godine za Gotovinu od 15. aprila 2011, koju je izreklo Pretresno vijeće sudije Alfonsa Orija, tumačila kao kriminalizacija Oluje u cjelini, zatim potvrda teze da je napad na Knin bio nezakonit, te kao dokaz u korist Srbije za postupak na drugom haškom sudu – Međunarodnom sudu pravde (MSP), na kojem se Hrvatska i Srbija obostrano tuže zbog genocida.

U Hrvatskoj je predsjednik Ivo Josipović – doktor pravnih nauka i jedan od pisaca tužbe za genocid protiv Srbije, u prvim reagovanjima tvrdio da je prvostepenom presudom Gotovini barem dokazano da je Srbija izvršila agresiju.

No, sve to nije pisalo u toj presudi: Gotovinom i njegovim presudama se manipuliše i u Srbiji i u Hrvatskoj. Vijeće sudije Orija jasno je 2011. naglasilo da se ne sudi „izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluja”. Presudilo je i da su u Kninu i okolnim gradovima postojali zakoniti ciljevi po kojim je tukla artiljerija HV-a.

Ukinutom presudom je utvrđeno i da je, od ukupno 1.205 granata koje su jedinice pod komandom Gotovine ispalile na Knin – sa položaja udaljenih 20-24 km i daljih – i okolne gradove, njih 1.140 ili 94,5 odsto pogodilo legitimne ciljeve vojske RSK. Orijevo vijeće je, međutim, presudu temeljilo na tvrdnji da je ostatak od 5,5 odsto projektila namjerno usmjeravano na „civilna područja”, iako nije konkretno navedena niti jedna civilna žrtva usljed takvog granatiranja.

Istom presudom je utvrđeno da je na teritoriji RSK vođen oružani sukob međunarodnog karaktera između Hrvatske i Srbije – što Srbija dvije decenije poriče.

Ali, iako je za RSK utvrđeno da je bila „pod opštom kontrolom” Srbije, tj. SRJ, uopšte se ne pominje da je Srbija u tom sukobu agresor – čemu su se nadali u Hrvatskoj. Utvrđivanje koja je država agresor a koja žrtva agresije uopšte nije nadležnost ICTY-a.

U pogledu tužbi za genocide pred MSP-om, istom presudom nije bio pribavljen dokaz koji bi teretio suprotnu stranu. ICTY dosad nije utvrdio ni srpski ni hrvatski zločin genocida tokom rata u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

CRNA GORA, NAJBIROKRATSKIJA ZEMLJA NA SVIJETU: Svaki četvrti radi za državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U javnoj upravi radi blizu 55 hiljada ljudi, a prema podacima Ministarstva finansija tokom decembra 2024. ukupan broj zaposlenih je  bio preko 250 hiljada. Kada se tom broju  dodaju i privredna društva,  ispada sa svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori radi za državu

 

 

Crna Gora je konačno postala svjetski lider u nečemu. Naime, nedavni izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj naša zemlja zauzima prvo mjesto.

Ovom ,,uspjehu” svakako je doprinijelo to što imamo jednu od najglomaznijih Vlada sa 32 člana, sedam potpredsjednika, 25 ministarstava i 26 ministara bez portfelja.

U posljednje četiri godine, od promjene vlasti u avgustu 2020, javna uprava na državnom i lokalnom nivou pojačana je sa oko tri hiljade novozaposlenih.

Da ovolika birokratija ne ispunjava očekivanja građana svjedoče i podaci Svjetske banke. Po njima Crna Gora zauzima tek 50. mjesto u svijetu po lakoći poslovanja. Dok se u kategorijama poput dobijanja građevinskih dozvola i sprovođenja ugovora, nalazi na znatno lošijim pozicijama. Jedan od razloga je što imamo manjak digitalizacije, a višak radnika.

Problem je, bolje od navedenih lista, nedavno objasnio sam premijer Milojko Spajić. On je za TVCG izjavio da je broj trenutno zaposlenih u javnoj upravi prevelik – ,,mnogi ljudi ne rade, ne pojavljuju se na poslu, neadekvatno rade i slilčno. Imamo državnu upravu koja ne odgovara potrebama ni privrede ni građana”.  Zato je najavio da će država naći način da otpusti 20 odsto ljudi iz javne uprave.

Na sajtu Vlade mogu se naći podaci o broju zaposlenih u javnoj upravi. Podaci su podijeljeni u dvije grupe, centralni i lokalni nivo.Prezentovani su podaci od novembra 2021. kada je na centralnom nivou bilo 44.936 zaposlenih. Za tri godine i dva mjeseca broj zaposlenih na centralnom nivou se povećao za 2.348, i u decembru 2024. je iznosio 47.284.

Do povećanja zaposlenih došlo je i na lokalnom nivou – sa 6.665 u novembru 2021, na 7.092 u decembru 2024. Razlika 427 novozaposlenih.

U javnoj upravi radi blizu 55 hiljada ljudi, a prema podacima Ministarstva finansija tokom decembra 2024. ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori bio je preko 250 hiljada. Ispada, da skoro svaki peti zaposleni radi za državnu upravu i prima platu iz budžeta.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVE DUŽI SPISAK OSUMNJIČENIH ZA UBISTVO SRPSKIH DRŽAVLJANA ČIJA TIJELA DO DANAS NIJESU PRONAĐENA: Uhapšen Sekulović,potraga za Čarapićem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvostruko ubistvo crnogorski istražitelji  rasvijetlili su analizrajući skaj prepisku koju su vodili pripadnici kavačkog kriminalnog klana, ali tijela ubijenih ni do danas nijesu pronađena

 

 

Pripadnik kriminalnog škaljarskog klana Milovan Sekulović uhapšen je po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva zbog sumnje da je povezan sa ubistvima srpskih državljana Filipa Marjanovića i Vukašina Gošovića u danilovgradskom naselju Jelenak 2019. godine. Istovremeno,istražitelji intezivno tragaju za Ivanom Čarapićem, za kojeg se sumnja da je bio član kriminalne grupe koja je ubila srpske državljane.

Prethodno su, zbog istog krivičnog djela, prošle subote, uhapšeni Goran Milašinović i Milan Brajović zvani Fitilj i to prilikom napuštanja spuškog pritvora, koji im je ukinut u okviru drugog postupka jer u zakonskom roku od tri godine nije donijeta presuda.

Zbog dvostrukog ubistva srpskih državljana u oktobru prošle godine, podsjetimo, podnijeta je krivična prijava i protiv  Stefana Đukića- Mandića i Emila Tuzovića koji je nalaze u ukrajinskom zatvoru zbog optužbe da su u maju 2020.godine u Kijevu pokušali da ubiju vođu kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera koji je u bjekstvu.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva tada je saopšteno da je Specijalno policijsko odeljenje podnijelo krivičnu prijavu protiv pripadnika barskog ogranka “škaljarskog klana” Đukića Mandića, Brajovića, Tuzovića i Milašinovića zbog sumnje da su učinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i teško ubistvo u saizvršilaštvu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVNE INSTITUCIJE KAO PODSTANARI: Zakup koštao građane preko 190 milliona za deceniju i po

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura.  Za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojen je  novac u vrijednosti –  18 novih zgrada vlade

 

 

U oktobru prošle godine građani su saznali da je centralni registar privrednih subjekata (CRPS) koji posluje pri Poreskoj upravi (PU) zakupio novo sjedište. To preseljenje će nas koštati tri puta više nego što smo do tada plaćali prostorije ove institucije.

Naime, prema informaciji koje je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine dostavilo Vladi, zakup poslovnog prostora za potrebe smještaja CRPS-a, za koji je mjesečna kirija iznosila 2.323, ubuduće će biti 7.961 eura. CRPS se iz prostora od 192 kvadrata, preselio u prostor od 470. Da li je razlog ovog preseljenja veći broj radnika ili obim posla, nije precizirano. Godišnje sa 27.323, na 95.541 eura iz budžeta.

No, da institucijama često ne cvjetaju ruže ni u iznajmljenim privatnim prostorima, pokazalo se tokom protekle godine kada je martu više državnih institucija, smještenih u hotelu Best Western u Podgorici, ostalo bez struje. Razlog- bivši vlasnik objekta – kompanija Montenegro premier porodice biznismena Danila Dana Petrovića nije redovno izmirivala svoje račune, pa je dug dostigao više desetina hiljada eura.

U hotelu su smještene prostorije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, dijela Ministarstva finansija, Ministarstva javne uprave, Direkcija za intelektualnu svojinu, Agencija za obezbjeđivanje kvaliteta u visokom obrazovanju…

Isti scenario se ponovio i u avgustu protekle godine, kada su navedene institucije bile tri dana bez struje. Iz državne Elektroprivrede (EPCG)  su tada kazali da moraju da naplate svoja potraživanja od privatne kompanije, iako je ispalo da ispaštaju institucije, državne.

U neposrednoj blizini ovog hotela je kompleks Vektre u kojoj svoje sjedište imaju brojna ministarstva. Vektra Montenegro Dragana Brkovića, kuma bivšeg premijera, predsjednika i lidera Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića,  koja je gradila ovaj kompleks je odavno u stečaju. A Državna revizorska institucija (DRI) je još 2018. dala preporuku da se službena zgrada koju koristi Ministarstvo prosvjete upiše u list nepokrenosti, ali državi se ne žuri da to učini.

Šema zakupa izabranih privatnih objekata za potrebe institucija datira odavno. Tako smo krajem 2016. saznali da je Uprava za imovinu iz dr­žavne kase isplatila 89.160 eura firmi Prohaus Montenegro, vlasništvo Dušana Bana, takođe Đukanovićevog kuma, na ime zakupa poslovnih prostorija u Podgorici, iako one nijesu u funkciji, odnosno niko ih ne kori­sti. U međuvremenu, u zgradu Prohausa uselila se Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove.

Prema ne baš  potpunom Registru nepokretnosti državne imovine u Crnoj Gori je preko 400 hiljada nepokretnosti u državnom vlasništvu. Iako zvuči nevjerovatno da pored toliko državnih nepokretnosti moraju da se iznajmljuju privatni poslovni prostori za institucije, sve dosadašnje vlasti su više preferirale privatno na uštrb državnog.

A to košta. Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura. Građani su za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojili novac u vrijednosti-  18 novih zgrada vlade.Za taj novac moglo se renovirati i privesti namjeni mnogo više objekata koji su u državnom vlasništvu.

Na sajtu Moj novac, Instituta alternativa, može se pratiti odliv novca iz državnog budžeta, po godinama, od najranije 2011. otkada su perezentovani dostupni podaci.  U rubrici Šta plaćamo iz državnog budžeta jedna od kategorija je Renta. Ona obuhvata tri potkategorije – Zakup objekata, Zakup opreme i Zakup zemljišta.

Pod Zakupom objekata uračunata su izdvajanja iz budžeta koja se odnose na: Subvencije za proizvodnju i pružanje usluga, Zakup objekata, Zakup zgrada i poslovnog prostora, Zakup skladišnog prostora i Zakup ostalog prostora. Sve te stavke od 2011. do danas su nas koštale preko 191 milion eura.

Rekordne su bile godine DPS vlada – 2011. je za Zakup objekata iz budžeta plaćeno čak 45,4 miliona, sljedeće godine za te svrhe je otišlo 25,8 miliona. Nakon toga, za zakup objekata se u prosjeku po godinama troši od sedam do osam miliona, da bi se 2018. taj izdatak povećao na preko 10 miliona. Od 2020. do do 2023, dolaskom nove vlasti, povećava se na preko 11 miliona, da bi se prošle godine popeo na 13,5 miliona eura.

Plaćanje rente iz državnog budžeta, u drugoj stavci navodi Zakup opreme. Pod ovim se pored opreme, podrazumijeva i zakup kancelarijske, računarske i ostale opreme. Od 2013. do kraja protekle godine za opremu je iz budžeta plaćeno 3,7 miliona eura.

Najmanje novca dato je za treću stavku Zakup zemljišta – od 2013. do danas – 178.752 eura.

Najviše novca iz budžeta za zakup u posljednjih 14 godina platilo je Ministarstvo vanjskih poslova, preko 50 miliona eura. I taj trošak se može računati u opravdan jer su zakupi u inostranstvu za ambasade i konzulate skupi. Međutim da se i tu ne štedi govori informacija s kraja  prošle godine koja je navedena u izvještaju Državne revizorske institucije (DRI) o reviziji završnog računa budžeta za 2024. U izvještaju piše da iako je Ambasadi Crne Gore u Beogradu data na korišćenje, bez naknade, vila u naselju Savski venac, diplomatsko-konzularno predstavništvo se i dalje nalazi u zakupljenom poslovnom prostoru za koji se na mjesečnom nivou izdvaja više od 6.000 eura mjesečno. .

Nakon Ministarstva vanjskih poslova, najviše novca za zakup izdvojilo je Ministarstvo ekonomije – 45,5 miliona. Slijedi Uprava za katastar i državnu imovinu preko 20 miliona, Uprava za imovinu 18,6 miliona, Ministartsvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 17,8 miliona…

Prema sajtu Moj novac, najviše novca za zakup je otišlo Crnogorskoj komercijalnoj banci 69,8 miliona, EPCG preko 16 miliona, Prvoj banci , čiji je vlasnik Đukanovićev brat – Aco, 15,5 miliona, zatim Nikšić Guard Security 10,9 miliona…

Zanimljivo je da je sjedište firme za zaštitu promet, obejzbjeđenje i druge usluge Nikšić Guard Security u Budvi. Vlasnik ove firme Darko Perović je optužen u postupku koji se vodi protiv bivšeg predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića i više osoba i pravnih lica zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja. Perović je izjavio je da je imao firmu koja se bavila poslovima obezbjeđenja mnogo prije nego što je Jovanić izabran za predsjednika Privrednog suda. Potvrdio je da je u kumovskoj vezi sa njim , ali i da uprkos toj činjenici nikada nijesu razgovarali o poslovima obezbjeđenja u stečajnim postupcima.

Pored banaka i EPCG, na listi privatnih firmi koje iz budžeta naplaćuju zakup objekta su Savana Commercial Retail – 1,9 miliona, pomenuti Pro House 1,5 miliona, Simsic Montmilk 1,3 miliona, Bemaks 1,2 miliona, Normal Company 785 hiljada… Država plaća zakup i Demokratskoj partiji socijalista – 275 hiljada, kao i firmi sina bivšeg predsjednika Đukanovića BB Solar – 131 hiljada, kao i Srpskoj kući 123 hiljade.

Tokom prošle godine Agencija za duvan preselila se u Bemaksovu zgradu u Siti kvartu. Ima simbolike.

 

Registar državne imovine

Monitor je uputio pitanja o zakupu objekata za potrebe državnih institucija Upravi za državnu imovinu, na čijem čelu je Koča Đurišić, ali odgovore nijesmo dobili do izlaska ovog broja u štampu.

Stručnjaci odavno upozoravaju da država ne zna sa kakvim prostorima raspolaže, u kakvom su stanju i kolike vrijednosti. Ne zna se ni na koji način se državne nekretnine mogu valorizovati, prodati ili privesti namjeni za rad državnih organa. Poznato je da država preko poslovnih prostora prebija dug brojnih firmi koje su poreski dužnici.

Registar državne imovine trebalo je da bude u funkciji do ljeta 2010. godine. Sačinjen je tek u maju 2023. godine, kada je završen popis zemljišta i objekata u vlasništvu Crne Gore i formirana elektronska baza.

U Registru nepokretnosti državne imovine, koji je objavljen od strane Uprave na portalu E-katastar, podaci su o 416.912 nepokretnosti u državnom vlasništvu na dan 17.02.2023. godine, navodi se u izvještaju Državne revizorske institucije (DRI).

U izvještaju DRI iz 2023. navodi se da popisana državna imovina ne sadrži i informacije o tome kolika je njena vrijednost. Kao i da je Uprava za katastar i državnu imovinu u postupku kompletiranja registra imovine potrošačkih jedinica na centralnom nivou u najvećem obimu koristila podatke o nepokretnostima koji su već bili evidentirani u Katastru nepokretnosti. Odnosno, Uprava za katastar je izvršila obilazak 6.347 nepokretnosti ili samo 1,5 odsto nepokretnosti koje su bile evidentirane u dostavljenoj bazi podataka.

Zbog toga je DRI ocijenila da postupak uspostavljanja i upravljanja Registrom nepokretnosti državne imovine još uvijek nije u dovoljnoj mjeri uspješan.

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo