Povežite se sa nama

FOKUS

IZBORNA KAMPANJA: Šta DPS ne želi da čuje

Objavljeno prije

na

Vlast ne govori o ekonomskim promašajima ili aferama bez epiloga, kao što ne želi da objasni zašto je turistička posjeta u Hrvatskoj 50 odsto prošlogodišnje, dok su gubici ovdašnje turističke privrede veći od 90 odsto. Lakše je mahati zastavama

 

Počela je kupovina na veliko

Vlada je krajem jula, bez održavanja sjednice (valjda nijesu imali kad da se sastanu od kampanje), odlučila da isplati jednokratnu pomoć od 200 eura za više od 9.000 porodica – korisnika materijalnog obezbjeđenja i korisnika materijalnog obezbjeđenja boraca. Učinjeno.

U prvoj polovini avgusta isplaćeno je više od 1,8 miliona. Podijeljeni novac iz budžetske rezerve zvanično se neće voditi kao kupovina glasova socijalno ugroženih stanovnika, već kao dio tzv. trećeg paketa. Ono, podrška građanima i privredi radi prevazilaženja posljedica epidemije korona virusa.

Nakon što su, našim novcem, pomogli najsiromašnije među nama, iz Vlade su se okrenuli još jednoj ranjivoj kategoriji – penzionerima.

Počinje primjena dopunjenog Zakona o PIO, pohvalili su se iz Vlade hvatajući muštuluk korisnicima najnižih penzija. Riječ je o 12,5 hiljada ljudi koji su primali penziju od nepunih 129 eura, pa su bili primorani da organizuju život sa  nešto više od četiri eura dnevno. E, sada će ti penzioneri – zahvaljujući Vladi i Fondu PIO – dobiti povećanje od 13 odsto. To nije sve. Na prijedlog premijera Duška Markovića, navodi se u saopštenju Vlade, to će povećanje biti retroaktivno od 1. januara, pa će predizborni ček biti duplo veći od uobičajenog. Sličan dar, po Markovićevim pravilima, dobiće još 3,6 hiljada penzionera koji su do sada primali penzije od 128,83 do 145,77 eura (manje od pet eura dnevno).

Iz Vlade su penzionere, pride, podsjetili da su izmjene Zakona „koji je za penzionere značajno povoljniji od dotadašnjeg rješenja“ nedavno usvojene na prijedlog iste te Vlade. Dobročinitelji nijesu objasnili zašto su taj prijedlog, usaglašen sa poslodavcima i sindikatima krajem 2018. godine, zadržali godinu i po, odbijajući, u međuvremenu, dva zahtjeva opozicije (SDP) da ga dostave Skupštini na usvajanje. Nema para, objašnjavali su. Mislite da promjena računice ima neke veze sa izborima?

O mogućem uticaju tih injekcija na raspoloženje birača govore podaci koje su prikupili novinari Vijesti, a prema kojima samo šest primorskih opština i Podgorica imaju više zaposlenih od onih koji žive/preživljavaju zahvaljujući primanjima iz budžeta: penzionera, nezaposlenih i socijalno ugroženih stanovnika. Svaki četvrti stanovnik Rožaja prima socijalnu pomoć, dok Plav i Gusinje zajedno imaju svega 1.417 radnika, dok je nezaposlenih više za hiljadu – 2.418, pokazali su ti podaci.  Hvala Vladi. Iako oni o ovim podacima ne govore. Baš kao što ne pominju auto-put, slučaj Možura, aferu koverta… Ili, recimo, ne pokušavaju objasniti zašto je posjeta u susjednoj Hrvatskoj ovog ljeta 50 odsto prošlogodišnje, dok su gubici ovdašnje turističke privrede veći od 90 odsto.

Nije sve u novcu, tu su i druge podsticajne mjere. Poput one o kojoj javljaju Dnevne novine, a koja predviđa da će na Žabljaku i široj okolini biti dozvoljena legalizacija nelegalno sagrađenih vikendica, „ali pod određenim uslovima“. Valjda ako ih teren prepozna kao glasače DPS.

Kada smo kod Dnevnih, grijeh bi bilo ne pomenuti kako je ovom „mediju“ skupa sa portalom CDM pripala čast i obaveza da glasačima omrzne sve koji se ne love na mito iz budžetske rezerve i ponovno raspaljivanje državotvorne euforije. Recimo Dritana Abazovića i koaliciju Crno na bijelo. Pod naslovom Kako i kada je Abazović isplanirao saradnju sa negatorima Crne Gore, CDM piše: „Prvo je u januaru kazao da je skup na Cetinju protiv organizivanja litija nacionalistički, potom se na proljeće zajedno sa jednim od vlasnika Vijesti Miodragom Perovićem, sastao sa rektorom Cetinjske bogoslovije i sveštenikom Srpske pravoslavne crkve Gojkom Perovićem, da bi prije nekoliko dana kazao da je spreman da pravi postizbornu koaliciju sa koalicijom koju predvodi Demokratski front.“

Eto. Umjesto da je, kao što dolikuje, najavio saradnju sa pljačkašima Crne Gore. Što je, recimo, uradila SDP, objavljujući da je njihova (nova) postizborna koalicija sa DPS moguća, ukoliko potencijalni partneri prihvate njihov program.

A kad Abazović, na Cetinju, ponovi da koaliciji Crno na bijelo cilj nije „puka promjena vlasti“ i da oni „nikada neće praviti kompromise sa nacionalnim interesima Crne Gore i da nema diskusije o promjeni puta i spoljnopolitičkim prioritetima države“, onda oni koji promovišu nacionalizme jednog ili drugog predznaka to, prosto, prešute. Baš kao što se trude da ne pominju većinu onoga o čemu tokom izborne kampanje pričaju koalicije i partije koje svoj prostor traže među građanima sposobnim da se odupru izazovima jednokratne novčane pomoći i okupljanja pod nacionalnom/državnom zastavom.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je na osnovu zabilježenog za sedam dana kampanje, nakon predaje izbornih lista (od 5. do 12. avgusta), prezentovao sljedeća zapažanja: Socijaldemokrate Ivana Brajovića najviše govore o mladima i životnom standardu; najzastupljenija tema kod SDP-a je ekonomija; koalicija Mir je naša nacija koju predvode Aleksa Bečić i Miodrag Lekić težište kampanje stavlja na vladavinu prava; dok lista Crno na bijelo naglašava problem korupcije i organizovanog kriminala.

Prema nalazima CGO, identitetsko pitanje dominira u promotivnim nastupima čelnika DPS, dok se kod koalicije Za budućnost Crne Gore prepoznaje miks tema. Red ekonomije, red identitentskih pitanja, korupcija i organizovani kriminal…

Sve zavisi na koga se fokusirate među članovima koalicije koja okuplja raznoliko članstvo – od stranke srpskih radikala do partije jugoslovenskih komunista. Tako će poslanica Marina Jočić pokazati nove pobjedničke štikle sa printom zmijske kože kojima će, kaže „da gazi mafiju i bezbožnike“. Nebojša Medojević će obznaniti da režim planira da uoči glasanja u Crnu Goru, preko luka Bar i Drač, dovede hiljade Roma iz Italije, Njemačke i Holandije!? Romi su se, prethodno, u fokusu kritičkih osvrta čelnika DF našli i tokom prvog talasa epidemije KOVID19, u aprilu ove godine.

A Medojević je, između dva broja Monitora, pred javnost izašao i sa otkrićem da ljekari Kliničkog centra CG vode evidenciju o političkom opredjeljenju pacijenata koji se liječe od KOVID19, objašnjavajući kako zbog zaštite izvora ne može da predoči materijalne dokaze za te tvrdnje. Pa treba da mu vjerujemo na riječ. Zaboravljajući, na primjer, ne tako davne lažne tvrdnje DF da se u Crnoj Gori ne rade adekvatni (PCR) testovi za dijagnostiku korona virusa.

Ljekari Klinike za infektivne bolesti KC odgovorili su saopštenjem u kome se kaže: „Mi ne možemo neometano nastaviti dalji rad, a da se ne pokrene tužba za navedenu klevetu…“. I tu se priča završila. Da bi samo koji dan kasnije, snimcima koji potvrđuju da DPS komanduje Vojskom Crne Gore, počela nova afera o političkim zloupotrebama u državnim institucijama. Društvo sa više kolektivnog i ličnog integriteta te bi priče istjeralo na čistac za dan ili dva.

Kao prioritet, Zdravko Krivokapić, nosilac liste Za budućnost Crne Gore, ponudio je  pravdu. „Ako želimo budućnost za svu našu djecu, nezavisno od vjere i nacije, onda pravda mora biti za sve, a DPS pravda su povlastice za mali broj ljudi, a krivda za najveći, što ni okupatori nisu radili”, poručio je  Krivokapić iz Budve. Dok se sa obronaka Bjelasice oglasio  jedan od, kako verzirani tvrde, generalnih pokrovitelja koalicije, mitropolit Amfilohije Radović.

Mada je početkom avgusta tvrdio da „crkva ne izlazi na izbore niti joj je tamo mjesto“, Amfilohije je dvije nedjelje pred izbore našao za shodno da pozove sve Crnogorce da izađu na izbore. Ali da ne glasaju „za one koji su krvlju obagrili Božić i 1919. i 1941. godine i koji i danas temelje na toj i takvoj lažnoj ideologiji, bezbožnoj i antibožnoj, budućnost Crne Gore“. Tako je prvi čovjek MPC , u jednoj rečenici, politički anatemisao i učesnike Božićnog ustanka do kog je došlo poslije Prvog svjetskog rata i nasilne aneksije Crne Gore, i one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv okupatora i njihovih domaćih saradnika, vraćajući Crnoj Gori subjektivitet u SFRJ. Amfilohijeve riječi posebno su obradovale Mila Đukanovića i njegovu listu. Pridodao im je još koji glas kolebljivih. Strateško partnerstvo u raznim obličjima se nastavlja.

Predsjednik, lično, ovih dana radi u punom kapacitetu. Srijedu je proveo u Beranama. U utorak je agitovao po Gusinju, nakon što je u Podgorici – na razvalinama nekadašnjeg Kombinata aluminijuma – skupa s premijerom Markovićem pustio u rad fabriku aluminijskih trupaca-bileta, kojom će upravljati Uniprom Veselina Pejovića.

Da li je tome prethodila kakva donacija? To možda zna Duško Knežević, odbjegli biznismen, jedan od utemeljivača politike interesne dobrovoljnosti po   kojoj ovdašnji biznismeni pune kasu DPS-a. I koji ima još jedva pa desetak dana da ispuni obećanje o plavoj torbi. Ili pritvrdi glasine o novom dilu sa čelnim ljudima ovdašnjih vlasti.

Da se vratimo Đukanoviću i njegovim aktivnostima. Ponedjeljak, Kolašin gdje prvo, kao predsjednik države, otvara Festival Radovan Zogović a poslije, kao predsjednik DPS, govori na partijskim sastancima i tribinama. Prethodna subota – podgorička naselja Stari Aerodrom i Konik. Petak – cjelodnevna posjeta Cetinju. Dan ranije, Danilovgrad i podgorička MZ Stara Varoš. Prošla srijeda Mojkovac, prethodno Herceg Novi gdje je imao „odvojene susrete s aktivistima OO DPS, sa istaknutim privrednicima i preduzetnicima, kao i opštinskim Savjetom mladih DPS“. A stigao je i da obiđe Kumbor i gradilište Portonovi.

To je učinak samo za nedjelju dana. Prethodno je predsjednik vladajuće partije i države, tokom prvog talasa korona krize, učinio zvanične posjete Beranama, Tuzima i Nikšiću. Za njim je, iz Volija, stizala obećana pomoć.

Tek da znate, prethodnu posjetu nekoj crnogorskoj opštini predsjednik Milo Đukanović učinio je prije 20 i nešto mjeseci, u oktobru 2018. Tada je na Cetinju predsjedavao sjednicom Senata Prijestonice.

„Država Crna Gora će zaštititi svakog građanina i adekvatno se oduprijeti sve prisutnijim naletima nacionalizma“, rekao je Đukanović u Beranama, gdje je  mladima dijelio partijske knjižice. Da ih lakše teren prepozna. Sve obećavajući mir, sklad i prosperitet. „Bilo je nedavno vandalskih i necivilizacijskih pokušaja iz dobro poznatih kuhinja, da se te vrijednosti poremete, izazivanjem straha i nelagode kod određenog broja građana, prevashodno pripadnika manjinskih naroda”, kazao je Đukanović, previđajući da nadležni još nijesu otkrili koje su to kuhinje. I ko stoji iza njih. Zna li on nešto više od nadležnih? Ili drži da mi baš ništa ne znamo. Ili ne smijemo.

 

Čije su naše pare

Iz koalicije Mir je naša nacija tvrde kako je većina novca (170 miliona) koju je Investiciono-razvojni fond Crne Gore (IRF) ove godine plasirao kao kredite domaćim preduzećima završila kao pomoć „DPS firmama čiji vlasnici uoči izbora daju izdašne donacije DPS-u, dok im DPS sa druge strane uzvraća novcem svih građana i nauštrb razvoja privrede“.

Njihovu tezu, kažu, potvrđuju zvanični izvještaji prema kojima je IRF u periodu od 2010-2019. godine sa skoro 47 miliona eura kreditirao Voli trejd  Dragana Bokana, a sa nešto više od 42 miliona hard diskont Laković.

„Među miljenicima IRF-a je i kompanija Franca, donatora DPS-a Hilmije France, kojoj je dodijeljeno 25,2 miliona. Takođe, među kompanijama u koje je IRF najviše sipao su Mesna industrija Goranović kojoj je dodijeljeno 20,6 miliona, Carine kojima je dodijeljeno 18,2 miliona, kao i Paradiso i Cijevna komerc kojima je dodijeljeno ukupno 13,7 miliona…“, navode iz koalicije Mir je naša nacija.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA: Bi li ono ekspertska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer bi da krizu vlasti riješi imenovanjem novih potpredsjednika. Oponenti iz parlamenta traže više. Možda i suštinsku promjenu koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na septembarskom Sporazumu

 

Bliži li se kraj ekspertske vlade?

Početkom prošle nedjelje, dan nakon izbora u Nikšiću, premijer Zdravko Krivokapić izjavio je kako je rekonstrukcija Vlade koju su prethodnih dana tražili i gromoglasno najavljivali lideri DF Andrija Mandić i Milan Knežević „apsolutno nepotrebna“. Potom se Krivokapić, objašnjavajući kako je njegova vlada pokazala „da može, da zna, da je sposobna, radna i posvećena svim građanima“  osvrnuo i na motive sve učestalijih napada svojih koalicionih partnera.

„Vjerovatno su oni očekivali više, vjerovatno su željeli više, vjerovatno su naučili da uhljebljuju svoje ljude i čekali ovaj trenutak kao mjeru toga…  Ja želim da kažem da je ova Vlada meritokratska…“. To smo već naučili. Kad premijer Krivokapić nešto kaže – to može, ali baš i ne mora da bude kako je rečeno. Vjerovatnoća je, otprilike, podjednaka.

Tako je bilo i ovog puta. Sve što je govorio u ponedjeljak, premijer Krivokapić je porekao u subotu, na sastancima sa liderima dijela partija iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Njegovi sagovornici, Knežević, Mandić i Vladimir Joković (SNP) kažu kako im je premijer nudio potpredsjednička mjesta u svom kabinetu. Ali da oni to, za sada, nijesu prihvatili.

Joković je novinarima predočio kako je „premijer sam otvorio mogućnost da se poveća broj potpredsjedničkih mjesta“, i kako je on tu ponudu shvatio kao poziv partijama vladajuće većine koje trenutno nijesu zastupljene u Vladi da u nju uđu. Podsjetimo, u Vladi zvanično imamo samo GP URA koji tamo predstavlja njihov predsjednik Dritan Abazović. Doduše, pojedinim ministrima se spočitava bliskost sa Demokratskom Crnom Gorom. A Knežević i Mandić ponavljaju kako se ni premijer Krivokapić više ne može predstavljati kao nepartijac.  

„Nakon nikšićkih izbora, na kojima je njegova stranka u koaliciji sa strankom Alekse Bečića osvojila dva mandata, Krivokapić više nije vanstranačka ličnost i sada bi trebalo da se ponaša po utvrđenim demokratskim pravilima i standardima”, poručivao je Knežević uoči subotnjeg sastanka. Poslije sastanka je obznanio kako mu je ponuđeno da bude kandidat za mjesto potpredsjednika Vlade. I kako je on tu ponudu odbio. „To ne znači da ne vjerujem u sebe i svoje mogućnosti, već smatram da nije suština u personalnim rješenjima, već u uključivanju parlamentarne većine u izvršnu vlast na što eksplicitniji način, kako bi riješili parlamentarnu krizu”, podučio je Knežević.

Ni Andrija Mandić se, kaže, nije upecao na ponuđenu funkciju. „Skrenuo sam pažnju Krivokapiću da parlamentarna većina treba da raspravlja o mogućoj rekonstrukciji Vlade“, rekao je nakon sastanka. „Parlament odlučuje o tome ko čini Vladu i koliko ona traje. Otvorićemo takve razgovore. Vidimo da premijer nema nijednog poslanika u parlamentu, a od 41 poslanika zavisi ko je Vlada i ko je čini“.

Premijer Krivokapić se na sve ovo nije oglašavao. U međuvremenu, Nebojša Medojević je odbio, naknadno zakazani, razgovor sa njim. Sastanak Krivokapića i Bečića odložen je zbog  obaveza premijera i predsjednika Skupštine. Pozicije njihovih partija su, i pored toga, poprilično jasne.

Nikola Bajčetić, portparol PzP, napisao je na tviteru: „Biti prevarant. Biti izdajnik. Biti osoba koji ne poštuje svoje principe. Biti osoba koja ne drži do riječi. Biti osoba  koja gleda kako da prevari one koji su ga stvorili. Biti izdajnik. Biti @profKrivokapic“. Očito su u Pokretu saglasni sa predsjednikom Medojevićem koji o premijeru i njegovoj Vladi mjesecima piše sve najgore.

Obrazlažući odluku da ne ide na sastanak sa Krivokapićem i ponavljajući da PzP neće glasati za budžet ukoliko on ne ispuni njihova programska načela i obećanja data biračima, Medojević je ove sedmice premijeru spočitao i moguću saradnju sa DPS.  „Ne bi me iznenadilo da Krivokapić uz pomoć gazda sa strane traži podršku za izbjegavanje reformi i kod DPS-a i da se može desiti da se sa njima postigne dogovor. Krivokapića i Đukanovića veže zajednička prošlost i mržnja prema DF-u kao simbolu otpora i neophodnih radikalnih i korjenitih reformi…“, poručio je Medojević pratiocima na društvenim mrežama.

Kod Demokrata je druga priča. „Suviše je kratko vrijeme od početka rada Vlade da bi se mogla napraviti sveukupna analiza, jer je praktično na samom početku mandata“, cijeni poslanik Demokratske Crne Gore Dragan Krapović. „Smatram i da većina koja je glasala za ovu vladu ne bi trebalo da svako malo javno atakuje na nju, a pogotovo to ne bi trebalo da se radi na način da se paušalno optužuju i vrijeđaju njeni članovi”. Posmatrači registruju kako tolerantan stav Bečićeve partije prema premijeru i njegovom kabinetu daje rezultate.

Nakon (ne)zvaničnog zajedničkog nastupa na izborima u Nikšiću Demokrate su dobile i na tzv. meritornosti, pa su njihovi članovi i funkcioneri dobili priliku da zagospodare najvažnijim crnogorskim preduzećem – Elektroprivredom. Prvo je na inicijativu premijera i, kažu, uz protivljenje resornog ministra za kapitalne investicije, Vlada na telefonskoj sjednici promijenila odluku o imenovanju sedam članova Odbora direktora EPCG. Iz igre su ispali već odabrani kandidati sa lista nepodobnih ili neutralnih partija članica vladajuće koalicije da bi njihova mjesta (ne sva) pripala Demokratama.

Potom je taj bord, bez najavljenog konkursa, za izvršnog direktora EPCG izabrao portparola Demokrata Nikolu Rovčanina. On na čelo najvećeg državnog preduzeća u Crnoj Gori dolazi iz pljevaljskog Vodovoda, gdje je od 2009. „obavljao poslove pravnog referenta, sekretara Upravnog odbora, rukovodioca Sektora za opšte, pravne i kadrovske poslove i savjetnika za pravne poslove“. Malo ili dovoljno?

Zgodna je prilika da se sjetimo kako se prije desetak dana, odgovarajući na pitanja građana, premijer Krivokapić požalio: „Neprimjereno je da u Crnoj Gori, koja ima bogatstvo ljudi, ne možete da pronađete najbolje”. Da bi onda pokazao da kada je u pitanju favorizovanje prijatelja i podobnih, nimalo ne zaostaje za svojim prethodnicima na čelu Vlade.

Takav, nedosljedan, premijer je širom otvorio vrata svojim kritičarima da pred njega izađu sa novom listom zahtjeva. Nakon osvajanja državnih institucija „po dubini“ (ta operacija još nije završena, ali bi spisak uhljebljenih bio znatno duži od ovog teksta) prešlo se „na visinu“. Malo po malo, postaje aktuelan oktobarski koncept u kome je izgledalo da će mjesta u Vladi biti dijeljena strogo po partijskom ključu, a saglasno rasporedu snaga u parlamentu. Premijer bi da priču o rekonstrukciji Vlade završi imenovanjem novih potpredsjednika, možda računajući da bi mogao i da profitira iz njihovih međusobnih gloženja, dok njegovi oponenti iz zakonodavnih vlasti, očito, traže znatno više.

Možda i suštinsku promjenu zagovaranog koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na načelima septembarskog Sporazuma čelnika tri koalicije. U kome je navedeno da će buduća vlada zadržati međunarodne prioritete (EU integracije…), poštovati preuzete obaveze (Kosovo, NATO…) i neće mijenjati državna obilježja. Mandić i Knežević nijesu krili da taj i takav sporazum prihvataju samo zato što moraju. Pošto bi u suprotnom ostali bez većine neophodne za svrgavanje Đukanovićevog režima. Zvanično. I, nezvanično, povratku Crne Gore pod okrilje onoga što se nekada nazivalo Velikom Srbijom dok mu danas tepaju srpski svet. A rjeđe svijet.

To je, uostalom, dio programske prepoznatljivost Nove srpske demokratije i Narodne demokratske partije. U vladajućoj koaliciji može se naći i još po neka partija koja, s vremena na vrijeme, flertuje sa srpskim nacionalizmom problematizujući koncept građanske države.

Optimiste je ohrabrila objava Božene Jelušić. „URA je omogućila smjenu bivšeg režima, a kao takva je posebno zainteresovana da smjena jedne loše političke prakse ne stvori novu, jednako lošu“, upozorila je poslanica URA. Ona je ukazala da povod za moguću rekonstrukciju vlade „ne bi trebalo da bude odmjeravanje snaga“, ali bi to možda mogla biti pitanja „inkluzivnosti i zastupljenosti manjinskih naroda“.

Pesimiste je, opet, zabrinula tišina kojom je ovaj komentar ispraćen. I jedni i drugi, sa nestrpljenjem, čekaju da Vlada napravi prijedlog budžeta za 2021. Tada će biti jasnije šta oni namjeravaju sa Crnom Gorom. O tom budžetu onda treba da se izjasni parlament. Da vidimo šta skupštinska većina namjerava sa (rekonstruisanom) Vladom. I koliko vremena za sebe i svoj kabinet premijer može kupiti zadovoljavajući lične i partijske afinitete onih od kojih očekuje da, kad zatreba, podignu ruku.

 

Šta će reći URA

Kada zvaničnici GP URA budu preispitivali dosadašnji učinak vladajuće koalicije i (rekonstruisanu) budućnost tog postizbornog saveza, mogli bi krenuti od onoga što su sami nudili i obećavali nakon prošlogodišnjih izbora.

„Ljudi koji svojom djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana ne mogu dobiti resore u novoj vladi“, zaključio je, jesenas, GO URA. Nije trebalo mnogo pa da se među onima koji izazivaju negativne emocije prepoznaju isti oni kojima premijer Krivokapić ovih dana, prema njihovim tvrdnjama, nudi potpredsjednička mjesta u Vladi. Znači li to da ovaj stav URA više nije na snazi? Ili je neko procijenio kako su čelnici pokreta sada kooperativniji nego što su to bili uoči formiranja vlade?

URA je uoči izglasavanja vlade u parlamentu, ponudila na potpis koalicionim partnerima dokument koji su oni, ili makar dio njih – odbili. Rječ je tekstu naslovljenom Sporazum o programskim prioritetima ekspertske vlade kojim se predviđa da su se tri koalicije „usaglasili oko sljedećih prioriteta u radu ekspertske vlade“. Pokazalo se da takve saglasnosti nema. Evo nekih od navedenih principa:

  • Konsolidacija javnih finansija uz presjek zatečenog stanja u trenutku preuzimanja vlasti;
  • Donošenje hitnih mjera za borbu protiv pandemije novog korona virusa;
  • Temeljna reforma izbornog zakonodavstva i stvaranje uslova za održavanje prvih fer i slobodnih izbora;
  • Donošenje niza novih sistemskih zakona počev od prioritetnih: Zakon o porijeklu imovine, Zakon o lustraciji, Zakon o Vladi, Zakon o Skupštini; Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata;
  • Sprovođenje seta mjera iz oblasti zaštite životne sredine sa ciljem brendiranja Crne Gore kao ekološke države;
  • Revizija i preispitivanje svih koncesionih ugovora;
  • Donošenje deklaracije o trajnoj zabrani izgradnje malih hidroelektrana na crnogorskim vodotocima;
  • Stvaranje uslova za decentralizaciju lokalnih samouprava kroz izmjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o finansiranju lokalnih samouprava;

Ništa od započetog nije do kraja ispunjeno, dok većina „prioritetnih“ aktivnosti nije ni započeta.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo