Današnje političke elite Srbije i Hrvatske došle su na vlast falsifikujući istoriju. Da bi ostale na vlasti, sada su počeli da falsifikuju i vlastite istorijske falsifikate

Čak i kad se razabere da u hrišćanstvu postoji bitna razlika između religijskog i mitološkog, ostaje odbojnom njegova tanatološka kultura. Nije stvar u crkvenom okupiranje prava na pogrebne obrede, nego u cijelom sistemu kulture u kome centralno mjesto ima negativum nad negativumima, naime, – smrt, a ne život! U okviru te kulture posebno je degutantan etos kostoljubivosti. Moćni „kulturni obrazac” otkopavanja i premetanja kostiju razvio se u čudnovatu i čudovišnu potenciju da se dijelovi ljudskih skeleta fetišiziraju, smatraju svetinjama i znamenitostima, pa čak i da se njima trguje. Nije ni čudo što se taj eros smrti, posredovan zapadnjačkom sklonošću za neograničenom koristoljubivošću, prometnuo u antikulturnu i barbarsku grotesku. Pojedini „popularni” sveci, po uvjeravanjima hrišćanske trgovačke bigoterije, imaju skeletnih kostiju koliko i vrlo koščate praistorijske životinje iz prirodnjačkih muzeja. Zbog toga, serioznost pripadnosti bilo kojoj hrišćanskoj denominaciji, jednako koliko i odlučnost kritike i odbijanja hrišćanske religije, dakle ta dva potpuno oprečna stava moraju imati nešto zajedničko: htijenje da se shvati šta je epohalno veliko, a šta loše u hrišćanstvu. Cijela tanatološka mitologija je ne samo ono loše u hrišćanstvu, nego je najdirektnije ono antihrišćansko u hrišćanstvu. Uostalom, ko god manipuliše ljudskim kostima ne dajući im da počivaju tamo gdje im je prirodno mjesto, namjeran je da stvara sujevjerne naivčine, da ih vara i da na takvim prevarama načini neko veliko zlo, da bi sebi načinio veliki šićar. Ne treba ići predaleko u povijest da bismo se podsjetili kakve je stravične posljedice po cijeli južnoslovenski prostor proizvelo potonje veliko premetanje i evidentiranje ljudskih kostiju. Prije dvadeset i koju godinu počeli su da čeprljaju po hercegovačkim i ostalim jamama i da iz njih vade kosti. Onda su organizovali štafetnu trku s „moštima cara Lazara” i sličnim tanatološkim aktivnostima. Bio je to uvod u naredne tanatološke aktivnosti u kojima će hiljade ljudi na prostorima bivše Jugoslavije izgubiti svoje živote, a oni koji su preživjeli izgubiće najveći dio nacionalnog bogatstva koje im je pripadalo legalitetom instituta društvene svojine.
U potonje vrijeme u Srbiji i Hrvatskoj ponovo su primijećene kostoljubive aktivnosti. Mnogi su se u Srbiji zdali da se nađu kosti pukovnika Mihailovića, predvodnika najbrojnije grupacije četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Oni koji mu traže kosti, kao i oni što ih iz pozadine navode na to, vele da te kosti svakako treba naći zbog ispravljanja nepravde, jer je pomenuti, vele oni, pao kao žrtva komunističkog terora. U Hrvatskoj su kostoljubive aktivnosti pokretane istom idejom „pijeteta prema žrtvama” komunističkog terora, ali su znatno obuhvatnije i sistematičnije, iako ne tragaju ni za jednim konkretnim fašistom, proto-fašistom ili kolaboracionistom, nego smjeraju na masovnost otkrivanja fašističkih formacija.
Šta u obje ove zemlje baš u ovom vremenu može stojati iza akcija otkopavanja kostiju onih koji su prije više od šezdeset godina, prema mjerilima tzv. zapadnog demokratskog svijeta, bili na strani fašizma, tj. nacizma, a mnogi od njih i poprilično okrvavili ruke nevinom ljudskom krvlju? Današnje političke elite Srbije i Hrvatske došle su na vlast falsifikujući istoriju. Da bi ostale na vlasti, sada su počeli da falsifikuju i vlastite istorijske falsifikate.

Milenko A. PEROVIC