Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Tamara Senić

Objavljeno prije

na

Tamara Senić rođena je 1996. godine u Beranama. Studentkinja je prve godine magistarskih studija na smjeru za Opštu muzičku pedagogiju na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Od djetinjstva piše poeziju i autorka je tri zbirke pjesama

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Prvi put kada su me, poslije promocije moje prve zbirke poezije Tango bijelih cipelica, pitali otkud ljubav prema pisanoj riječi i od kada pišem – nisam znala da odgovorim. Stajala sam zbunjeno jer nisam razmišljala o počecima… Sada shvatam da je to pitanje za mene nešto kao ono: „Šta je starije: kokoška ili jaje“? Znam da su moja najljepša i najranija sjećanja oni večernji sati kada bi mi majka čitala bajke i pjesme. Zahvaljujući tome veoma sam rano i sasvim spontano naučila da čitam i pišem, pa imam tu sreću da sam mogla da sačuvam od zaborava svoja djetinja maštanja. Prvu pjesmu, koju imam zapisanu, napisala sam sa šest ili sedam godina. Neke ljubavi su naši neodvojivi djelovi.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju mi predstavlja sve ono što se dešava u meni i oko mene. Vremenom inspiracija postane potreba da se na jedan drugačiji način suočimo sa raznim životnim situacijama i osjećanjima koja eksplodiraju pri susretu sa određenim ljudima i njihovim djelima. Potreba da kažemo i prenesemo… Da vrištimo, i volimo.

Koliko je teško afirmisati se kao žena pjesnikinja u Crnoj Gori?

Vesna Parun, hrvatska pjesnikinja, u jednoj svojoj pjesmi napisala je:
„U surova vremena

da budeš pjesnik, zlo je.

A jesi li i žena,

ispaštat ćeš za dvoje.”
Ove stihove sam na svojoj koži osjetila i previše puta za ove moje 23 godine životnog iskustva, u jednoj evropskoj zemlji u 21.vijeku. O tome sam u zbirci i pisala. Nadam se da će nekada doći vrijeme kada će ljudi shvatiti da rečenica: „Dobro ti pišeš za jedno žensko!” – nikada nije kompliment. I kada se to desi, biće to zahvaljujući svim onim sjajnim ženama čija su djela, kao i sam njihov život, bila čin pobune i nepristajanja. Teško je afirmisati se kao pjesnikinja u Crnoj Gori, ali i potrebno.

Možete li izdvojiti najdražu pjesmu?

Pjesnikova najdraža pjesma je veoma rijetko i njegova najbolja, a to je slučaj i sa mnom. Priča koja se krije iza pjesme Sreća je možda čini jednom od mojih najdražih. Nastala je tokom mog boravka u Americi i opisuje neke užasne stambene uslove u kojima sam živjela, uragan koji je prijetio da svakog dana razori grad, ali je fokus na stvarima koje su me tada, u takvim uslovima, činile najsrećnijom i najbogatijom osobom. Govori o tome koliko nam je malo potrebno da budemo istinski srećni.

Učestvovali ste na brojnim takmičenjima i konkursima. Koje biste izdvojili i zašto?

Izdvojila bih nagradu za pobjedničku priču pod imenom Ubij svoje najdraže na konkursu Neka se i tvoj glas čuje, koji je organizovala NVO Ženski glasovi za mlade crngorske pisce i spisateljice do 30 godina. Ova nagrada za mene ima posebnu težinu zbog ljudi koji su se nalazili u ulozi žirija, a koje neizmjerno poštujem: Olja Raičević Knežević, Balša Brković i Miroslav Minić. Olja Raičević je tada spisateljski glas u priči okarakterisala kao „glas generacije koja je na prekretnici odnosa između pojedinca i vlasti, između žene i muškarca, između tradicije i odsijecanja sebe od teretnog nasljeđa te tradicije”. Kritike koje sam dobila od njih su mi dosta pomogle u izgrađivanju svog stila pisanja. Ta priča, koja se inače može poslušati i na Youtube-u, mi je posebno draga i zbog činjenice da sam, u vrijeme kada sam osvojila tu nagradu, i diplomirala na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na smjeru za Muzičku pedagogiju.

Mozaik je Vaša treća zbirka poezije. Kakvi su komentari?

Za sebe uvijek kažem da sam rođena pod srećnom zvijezdom, zato što, nekako, stalno uspijevam da budem okružena divnim ljudima bez čije ljubavi i podrške sigurno ne bi nastajale pjesme kakva je Sreća. U skladu sa tim, takva moja okolina je reagovala veoma pozitivno na samu vijest da je zbirka Mozaik ugledala svjetlost dana, a oni koji su bili u mogućnosti da je pročitaju do sada, izrazili su oduševljenje, osjećaj prihvaćenosti i shvaćenosti i još bezbroj drugih emocija –  bez kojih ništa od ovoga ne bi imalo smisla.

Šta svojim pjesmama poručujete čitaocima?

Poruke mojih pjesama su sasvim djetinje, zato i često zaboravimo na njih: da žive i vole hrabro i slobodno, da dopuste sebi da budu i srećni, i tužni, i bijesni, i da se lome… Učili su nas da treba biti tu za druge, a ja svojim pjesmama želim da kažem da treba biti tu i za samog sebe.

Kakve projekte možemo u budućnosti očekivati od Vas? 

Nisam osoba koja previše planira. Više volim da pustim da moje ljubavi odrede neke životne puteve, a one do sad nijednom nisu pogriješile.

                                                                                                           Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milan Mijajlović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milan Mijajlović osnivač je portala Volim Danilovgrad. Kao marketing menadžer, radi i na najvećoj poljoprivrednoj platformi u Crnoj Gori Seljak.me, na onlajn emisijama koje u fokusu imaju poljoprivredne teme. Pokrenuo je 2017. godine i platformu Kukica – trenutno najveću onlajn regionalnu prodavnicu rukotvorina. Bavi se i video editovanjem, izradom predmeta od drveta i aktivizmom

 

Šta je najteže u procesu rukovođenja jednim lokalnim portalom? 

Imao sam tu sreću da prepoznam da Danilovgradu nedostaje online medij, pa je tako sa malo znanja o izradi sajtova, a još manje o novinarstvu, kreiran i osnovan 2017. godine portal Volim Danilovgrad. Polako je prerastao u medij koji čitaoci, a prije svega građani Danilovgrada, prepoznaju kao platformu za rješavanje problema u svojim zajednicama. Kako na osnivanju, tako i danas najteži dio je, kao i kod većine lokalnih medija, obezbjeđivanje sredstava za nesmetano funkcionisanje portala, zapošljavanje novih osoba, ali i za potencijalno širenje i dalju profesionalizaciju rada. Prilagođavamo se, otvaramo nova polja djelovanja, učestvujemo u projektima partnerskih organizacija – što nas dodatno iscrpljuje i onemogućava kvalitetniji rad na kreiranju lokalnih priča. Začarani krug iz kojeg ne znamo izlaz. Ili ga nema?

Ono što takođe „teže pada“ su očekivanja sugrađana – po svaku cijenu se ponekada pokušavaju „progurati“ određene priče, a bez želje da se stane iza svojih riječi.  Tužno je da oni sa boljkom ne žele napraviti korak u borbi za bolje uslove života. Da li smo navikli da će uvijek neko drugi riješiti problem!?

Šta je najvažnije što je država mogla i trebalo da uradi za poljoprivrednike do sada, a nije? 

Preveliki su spiskovi onoga šta je država uradila i nije uradila. Jednako dobrih i loših. Čini mi se da nije dovoljno pojednostavila procedure apliciranja i dodjele sredstava koja se povlače iz predpristupnih fondova EU, dok ona sredstva koja je povukla nije uvijek pošteno preraspoređivala. Ogromna su sredstva koja smo propustili zbog prethodnih razloga. Ono što me posebno dotiče je da nije dovoljno radila da zaštiti, unaprijedi i proširi poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori. Kada smo radili reportažu sa ukrajinskim državljaninom Sergejom Korobkom, koji je na Grahovu pretvorio 30 hektara kamenjara u poljoprivredno zemljište, zaparala mi je uši, u neformalnom razgovoru, jedna rečenica –  u Ukrajini bi onaj koji bi Bjelopavlićkoj ravnici napravio ono šta smo joj mi napravili, završio na robiji do kraja života.

Za projekat Kamp pod Ostrogom dobili ste nagradu za najbolju zelenu ideju u okviru programa Philanhrophy for Green Ideas koja je podržana od strane Rockefeller Brothers Fund's Western Balkans Program. Zbog čega bi Crna Gora morala što prije da se, ne samo deklarativno, okrene zelenim politikama?

Valjda je normalno krenuti putem zelenih politika. Nekako mislim da Crna Gora mora što prije naučiti da implementira do sada usvojene politike i zakone – pa će zelene politike doći i same od sebe. Dakle, moramo što prije početi da sprovodimo do sada usvojeno, inače nas dosta brzo i neće biti.

Kako ste došli na ideju za platformu Kukica i kako napreduje taj projekat?

Kukica je nastala kao prostor da moja supruga izlaže i prodaje rukotvorine koje sama kreira. Sticajem životnih okolnosti nije bila u mogućnosti početi sa radom, a platforma je već bila napravljena. Tada je donijeta odluka da se, uslovno rečeno, vrata Kukice otvore za druge kreativke, i iz ostalih zemalja regiona. Danas Kukica i dalje radi, doduše sa znatno manje zalaganja. Gotovo svakog dana nova kreativka otvori Dućan, ostvaruje se prodaje rukotvorina, dok Kukičin tim nema finansijske koristi od toga. Sada je zamišljena kao naš poklon realmu rukotvorina.

Bavite se i izradom predmeta od drveta. Šta je sve – materijalno i nematerijalno – potrebno za taj hobi?

Kada vas nešto ispunjava, sve potrebno se pronađe. Amaterski se bavim obradom drveta na strugu i pored samog struga potrebno je nekoliko dlijeta, šmirgl papir i, naravno, drvo, koje pronalazim po imanju i okolini, i obično su to grane ili debla koja su završila svoj životni ciklus.

Drvo kao materijal je jako specifično i za razliku od većine materijala ne dozvoljava velike greške. Taj dio sebe je potrebno i osvijestiti.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da pokrenu svoj biznis?

Da ne odustaju i da pronađu mentora. Dobar mentor će umnogome skratiti put do uspjeha. Kada čovjek uči na svojim greškama i ne uviđa koje to mogu biti sljedeće, potrebno je jako puno vremena za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo