Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Tamara Senić

Objavljeno prije

na

Tamara Senić rođena je 1996. godine u Beranama. Studentkinja je prve godine magistarskih studija na smjeru za Opštu muzičku pedagogiju na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Od djetinjstva piše poeziju i autorka je tri zbirke pjesama

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Prvi put kada su me, poslije promocije moje prve zbirke poezije Tango bijelih cipelica, pitali otkud ljubav prema pisanoj riječi i od kada pišem – nisam znala da odgovorim. Stajala sam zbunjeno jer nisam razmišljala o počecima… Sada shvatam da je to pitanje za mene nešto kao ono: „Šta je starije: kokoška ili jaje“? Znam da su moja najljepša i najranija sjećanja oni večernji sati kada bi mi majka čitala bajke i pjesme. Zahvaljujući tome veoma sam rano i sasvim spontano naučila da čitam i pišem, pa imam tu sreću da sam mogla da sačuvam od zaborava svoja djetinja maštanja. Prvu pjesmu, koju imam zapisanu, napisala sam sa šest ili sedam godina. Neke ljubavi su naši neodvojivi djelovi.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju mi predstavlja sve ono što se dešava u meni i oko mene. Vremenom inspiracija postane potreba da se na jedan drugačiji način suočimo sa raznim životnim situacijama i osjećanjima koja eksplodiraju pri susretu sa određenim ljudima i njihovim djelima. Potreba da kažemo i prenesemo… Da vrištimo, i volimo.

Koliko je teško afirmisati se kao žena pjesnikinja u Crnoj Gori?

Vesna Parun, hrvatska pjesnikinja, u jednoj svojoj pjesmi napisala je:
„U surova vremena

da budeš pjesnik, zlo je.

A jesi li i žena,

ispaštat ćeš za dvoje.”
Ove stihove sam na svojoj koži osjetila i previše puta za ove moje 23 godine životnog iskustva, u jednoj evropskoj zemlji u 21.vijeku. O tome sam u zbirci i pisala. Nadam se da će nekada doći vrijeme kada će ljudi shvatiti da rečenica: „Dobro ti pišeš za jedno žensko!” – nikada nije kompliment. I kada se to desi, biće to zahvaljujući svim onim sjajnim ženama čija su djela, kao i sam njihov život, bila čin pobune i nepristajanja. Teško je afirmisati se kao pjesnikinja u Crnoj Gori, ali i potrebno.

Možete li izdvojiti najdražu pjesmu?

Pjesnikova najdraža pjesma je veoma rijetko i njegova najbolja, a to je slučaj i sa mnom. Priča koja se krije iza pjesme Sreća je možda čini jednom od mojih najdražih. Nastala je tokom mog boravka u Americi i opisuje neke užasne stambene uslove u kojima sam živjela, uragan koji je prijetio da svakog dana razori grad, ali je fokus na stvarima koje su me tada, u takvim uslovima, činile najsrećnijom i najbogatijom osobom. Govori o tome koliko nam je malo potrebno da budemo istinski srećni.

Učestvovali ste na brojnim takmičenjima i konkursima. Koje biste izdvojili i zašto?

Izdvojila bih nagradu za pobjedničku priču pod imenom Ubij svoje najdraže na konkursu Neka se i tvoj glas čuje, koji je organizovala NVO Ženski glasovi za mlade crngorske pisce i spisateljice do 30 godina. Ova nagrada za mene ima posebnu težinu zbog ljudi koji su se nalazili u ulozi žirija, a koje neizmjerno poštujem: Olja Raičević Knežević, Balša Brković i Miroslav Minić. Olja Raičević je tada spisateljski glas u priči okarakterisala kao „glas generacije koja je na prekretnici odnosa između pojedinca i vlasti, između žene i muškarca, između tradicije i odsijecanja sebe od teretnog nasljeđa te tradicije”. Kritike koje sam dobila od njih su mi dosta pomogle u izgrađivanju svog stila pisanja. Ta priča, koja se inače može poslušati i na Youtube-u, mi je posebno draga i zbog činjenice da sam, u vrijeme kada sam osvojila tu nagradu, i diplomirala na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na smjeru za Muzičku pedagogiju.

Mozaik je Vaša treća zbirka poezije. Kakvi su komentari?

Za sebe uvijek kažem da sam rođena pod srećnom zvijezdom, zato što, nekako, stalno uspijevam da budem okružena divnim ljudima bez čije ljubavi i podrške sigurno ne bi nastajale pjesme kakva je Sreća. U skladu sa tim, takva moja okolina je reagovala veoma pozitivno na samu vijest da je zbirka Mozaik ugledala svjetlost dana, a oni koji su bili u mogućnosti da je pročitaju do sada, izrazili su oduševljenje, osjećaj prihvaćenosti i shvaćenosti i još bezbroj drugih emocija –  bez kojih ništa od ovoga ne bi imalo smisla.

Šta svojim pjesmama poručujete čitaocima?

Poruke mojih pjesama su sasvim djetinje, zato i često zaboravimo na njih: da žive i vole hrabro i slobodno, da dopuste sebi da budu i srećni, i tužni, i bijesni, i da se lome… Učili su nas da treba biti tu za druge, a ja svojim pjesmama želim da kažem da treba biti tu i za samog sebe.

Kakve projekte možemo u budućnosti očekivati od Vas? 

Nisam osoba koja previše planira. Više volim da pustim da moje ljubavi odrede neke životne puteve, a one do sad nijednom nisu pogriješile.

                                                                                                           Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Luka Cakić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da studije nisu definitivan put u našim profesionalnim izborima dokazao je još jednom mladi Podgoričanin Luka Cakić, svršeni student ekonomije, koji je samouki ilustrator stripova. Cijela priča počela je na trećoj studijskoj godini

 

Samouki umjetnik crtanja stripova je Vaše glavno zanimanje. Kako je došlo do početka u ovoj profesiji, šta je bila glavna inspiracija i motiv?

Na trećoj godini studija Ekonomskog fakulteta (2011. godine) počeo sam da se bavim, iz hobija, crtanjem. Glavni pokretač da krenem nečim da se bavim su bile promašene studije, koje sam izgurao do kraja (kada nešto počneš, to i završiš), ali, naravno, glavna inspiracija su bili filmovi, stripovi i društvo.

Koji je bio Vaš prvi posao kada je riječ o crtanju stripova i koje ste sve stripove radili?

Prvi posao su bile ilustracije rađene za knjigu Razbojnik i dijamant Dragog Vujačića (što je bilo 2013. godine, ako se dobro sjećam). Ne mogu reći da je kvalitet tadašnjeg crteža bio ni blizu onoga što radim danas, ali taj prvi posao mi je dao samopouzdanja da nastavim i pokušam da napravim nešto više od hobija. Primarno sam ilustrator, i tokom svoje karijere sam najviše imao prilike da radim na manjim projektima od kojih su većina ilustrovane knjige, ali u posljednje tri godine sam najviše radio na stripovima. Stripovi na kojima sam radio su: Linije fronta (izdavač System comics), Crestfallen (u saradnji sa Kris Dybeckom, piscem iz Švedske, kickstarter projekat koji je prošao uspješno na istoj platformi), Lijepa Marija iz Nove Barselone (kratak strip po scenariju Predraga Đurića), Kassowitc (strip koji izlazi ovog avgusta, u izdavaštvu System comicsa, pisac Predrag Đurić).

Koliko je lako ili teško baviti se ovim poslom na našim prostorima?

Nije uopšte teško, ovim poslom se bave ljudi koji ovo primarno vole da rade, zna biti teških momenata, ali u suštini uživam u ovome poslu jer volim da crtam, a mislim i da govorim u ime svih kolega. Ovaj posao se ne počinje sa idejom „želim da zaradim dosta novca”, ko tako razmišlja onda su studije ekonomije prava stvar za takvu osobu. Ja lično uživam da držim olovku u ruci, povlačim linije, stvaram nešto iz ničega, sami taj čin mi daje veliku satisfakciju, ostalo je došlo samo od sebe, naravno, uz ogroman rad, trud i planiranje. Najljepše kod ovog posla jeste što je proces učenja konstantan, od prvog dana 2011. do danas.

Zašto smatrate bitnim čitanje stripova?

Stripovi, kao i knjige, pospješuju maštu, u Francuskoj se izjednačavaju sa književnošću i, recimo, kod njih stripovi imaju potpuno jednu drugačiju kulturološku formu (edukativnu, u istorijskom, socijalnom, i svakom drugom društveno bitnom pravcu).

Koji je Vaš omiljeni strip i koji bi strip junak Vas najbolje predstavio?

Omiljeni strip je Blacksad, mada i Škorpija od Marinija je možda imala najveći uticaj na moj rad i početak. Pa nisam siguran da postoji strip junak koji najviše vremena provodi crtajući.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo