Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Tamara Senić

Objavljeno prije

na

Tamara Senić rođena je 1996. godine u Beranama. Studentkinja je prve godine magistarskih studija na smjeru za Opštu muzičku pedagogiju na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Od djetinjstva piše poeziju i autorka je tri zbirke pjesama

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Prvi put kada su me, poslije promocije moje prve zbirke poezije Tango bijelih cipelica, pitali otkud ljubav prema pisanoj riječi i od kada pišem – nisam znala da odgovorim. Stajala sam zbunjeno jer nisam razmišljala o počecima… Sada shvatam da je to pitanje za mene nešto kao ono: „Šta je starije: kokoška ili jaje“? Znam da su moja najljepša i najranija sjećanja oni večernji sati kada bi mi majka čitala bajke i pjesme. Zahvaljujući tome veoma sam rano i sasvim spontano naučila da čitam i pišem, pa imam tu sreću da sam mogla da sačuvam od zaborava svoja djetinja maštanja. Prvu pjesmu, koju imam zapisanu, napisala sam sa šest ili sedam godina. Neke ljubavi su naši neodvojivi djelovi.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju mi predstavlja sve ono što se dešava u meni i oko mene. Vremenom inspiracija postane potreba da se na jedan drugačiji način suočimo sa raznim životnim situacijama i osjećanjima koja eksplodiraju pri susretu sa određenim ljudima i njihovim djelima. Potreba da kažemo i prenesemo… Da vrištimo, i volimo.

Koliko je teško afirmisati se kao žena pjesnikinja u Crnoj Gori?

Vesna Parun, hrvatska pjesnikinja, u jednoj svojoj pjesmi napisala je:
„U surova vremena

da budeš pjesnik, zlo je.

A jesi li i žena,

ispaštat ćeš za dvoje.”
Ove stihove sam na svojoj koži osjetila i previše puta za ove moje 23 godine životnog iskustva, u jednoj evropskoj zemlji u 21.vijeku. O tome sam u zbirci i pisala. Nadam se da će nekada doći vrijeme kada će ljudi shvatiti da rečenica: „Dobro ti pišeš za jedno žensko!” – nikada nije kompliment. I kada se to desi, biće to zahvaljujući svim onim sjajnim ženama čija su djela, kao i sam njihov život, bila čin pobune i nepristajanja. Teško je afirmisati se kao pjesnikinja u Crnoj Gori, ali i potrebno.

Možete li izdvojiti najdražu pjesmu?

Pjesnikova najdraža pjesma je veoma rijetko i njegova najbolja, a to je slučaj i sa mnom. Priča koja se krije iza pjesme Sreća je možda čini jednom od mojih najdražih. Nastala je tokom mog boravka u Americi i opisuje neke užasne stambene uslove u kojima sam živjela, uragan koji je prijetio da svakog dana razori grad, ali je fokus na stvarima koje su me tada, u takvim uslovima, činile najsrećnijom i najbogatijom osobom. Govori o tome koliko nam je malo potrebno da budemo istinski srećni.

Učestvovali ste na brojnim takmičenjima i konkursima. Koje biste izdvojili i zašto?

Izdvojila bih nagradu za pobjedničku priču pod imenom Ubij svoje najdraže na konkursu Neka se i tvoj glas čuje, koji je organizovala NVO Ženski glasovi za mlade crngorske pisce i spisateljice do 30 godina. Ova nagrada za mene ima posebnu težinu zbog ljudi koji su se nalazili u ulozi žirija, a koje neizmjerno poštujem: Olja Raičević Knežević, Balša Brković i Miroslav Minić. Olja Raičević je tada spisateljski glas u priči okarakterisala kao „glas generacije koja je na prekretnici odnosa između pojedinca i vlasti, između žene i muškarca, između tradicije i odsijecanja sebe od teretnog nasljeđa te tradicije”. Kritike koje sam dobila od njih su mi dosta pomogle u izgrađivanju svog stila pisanja. Ta priča, koja se inače može poslušati i na Youtube-u, mi je posebno draga i zbog činjenice da sam, u vrijeme kada sam osvojila tu nagradu, i diplomirala na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na smjeru za Muzičku pedagogiju.

Mozaik je Vaša treća zbirka poezije. Kakvi su komentari?

Za sebe uvijek kažem da sam rođena pod srećnom zvijezdom, zato što, nekako, stalno uspijevam da budem okružena divnim ljudima bez čije ljubavi i podrške sigurno ne bi nastajale pjesme kakva je Sreća. U skladu sa tim, takva moja okolina je reagovala veoma pozitivno na samu vijest da je zbirka Mozaik ugledala svjetlost dana, a oni koji su bili u mogućnosti da je pročitaju do sada, izrazili su oduševljenje, osjećaj prihvaćenosti i shvaćenosti i još bezbroj drugih emocija –  bez kojih ništa od ovoga ne bi imalo smisla.

Šta svojim pjesmama poručujete čitaocima?

Poruke mojih pjesama su sasvim djetinje, zato i često zaboravimo na njih: da žive i vole hrabro i slobodno, da dopuste sebi da budu i srećni, i tužni, i bijesni, i da se lome… Učili su nas da treba biti tu za druge, a ja svojim pjesmama želim da kažem da treba biti tu i za samog sebe.

Kakve projekte možemo u budućnosti očekivati od Vas? 

Nisam osoba koja previše planira. Više volim da pustim da moje ljubavi odrede neke životne puteve, a one do sad nijednom nisu pogriješile.

                                                                                                           Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Đorđije Bato Boljević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đorđije Bato Boljević je rođen 19. marta 1971. godine u Podgorici. Diplomirao je 1996. godine na Fakultetu Likovnih umjetnosti na Cetinju, na odsjeku za grafiku. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1997. godine. Pored likovne grafike, bavi se slikarstvom i crtežom

 

Kada i kako je otkriven talenat za slikarstvo?

Talenat je oduvijek bio prisutan. Crtao sam od kad znam za sebe, a školske sveske prepune su bile ctreža. Mnogo sam volio stripove, odnosno, taj način izražavanja. Inače, smatram da su strip črtači najbolji, jer na malom prostoru moraš da budeš jasan i konkretan.

Izlagali ste na mnogim mjestima u Crnoj Gori. U kojoj svjetskoj umjetničkoj galeriji biste voljeli vidjeti svoje radove?

U svim najboljim, naravno. Znači MOMA, Tejt, prije svega, ali i svim ostalim galerijama savremene umjetnosti u svijetu.

Koji motiv i emocija Vas najčešće tjeraju na stvaranje?

Što se motiva tiče, ljudska priroda i karater su ti koji me potiču na stvaranje izazivajući i ljubav i bunt.

U kojem od svojih djela se najviše pronalazite i zašto?

U ciklusu Ljudi – vukovi, naravno, jer oni simbolizuju vječitu čovjekovu unutrašnju borbu sa sobom, društvom i okolinom. Kako indijanska poslovica kaže, u svakom od nas postoji dobar i zao vuk, a u zavisnosti kojeg hraniš, takav si.

Šta mislite da nedostaje crnogorskoj likovnoj sceni?

Puno toga, svakako, kao i u svim drugim oblastima društva. Prije svega, fer utakmica, odnosno sistem jednakih šansi, i podrška kako nadležnog ministarstva tako i institucija kulture.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Sara Stijović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sara Stijović, dvadesetčetvorogodišnja crnogorska rediteljka čiji je projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca Đina osvojio nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu

 

Nedavno ste osvojili nagradu Thessaloniki Documentary Film Festival Award, na 14. Beldoks – International Documentary Film Festivalu u Beogradu za projekat dugometražnog kreativnog dokumentarca ,,Đina”. Koliko nagrade i priznanja utiču na Vaš rad?

Svaka nagrada je različita – mislim ne toliko zbog ,,težine” koju nosi, već zbog trenutka kada je stigla. Često mi se dešava da, kada me neko pita o nekoj nagradi, da ne mogu da se sjetim ni tačnog naziva nagrade, ni događaja, ali se, u najsitnije detalje, sjećam situacija koje su se događale kada sam/smo dobijali vijesti o tim nagradama – sjećam se svakog osmijeha, komada garderobe, pokreta, slijeda događaja – jer mi to biva važno. Nikad nisam imala osjećaj težine, na loš način, zbog nagrada – podstrek su lijep, uvijek, ali zdrav, u dovoljnoj mjeri da te potapšu po leđima i namignu ti. Ništa više i veće od toga. Nagrade ostaju kući, i nikada neće one biti te koje će ti dati hrabrost ili odlučnost za bavljenje određenom tematikom, pričanje određene priče – hrabrost ili postoji ili ne postoji. Tek onda kada postoji i bude sprovedena na dobar način, može biti i nagrađena.

Iako nije najznačajnija, mnogo volim prvu nagradu  za Najbolji dokumentarni film koju smo osvojili za Bars, walls, moj kratki dokumentarni film sa druge godine studija – na festivalu u Rumuniji. Volim je jer je prva u nizu, a potom jer je timska nagrada. Nagrada za najbolji film je timska, nije za najbolju režiju, fotografiju, ili zvuk – već za sve zajedno. Tada znam da sam dobro uradila ,,posao”. Posljednja nagrada, koju i pominjete, je značajna jer predstavlja presjek razvoja filma na kojem radimo, i potvrdu za dobar razvoj. Najveća sreća kada je u pitanju ta nagrada dolazi od imena koja su odlučila da nam dodijele. Kada žiri čine Vitaly Mansky, Yianna Sarri i Andrijana Stojković, čast vam bude što ste saslušani, a kamoli nagrađeni.

Poznata crnogorska glumica Sanja Vujisić dobila je priznanje za najbolju žensku ulogu na Boden International Film Festivalu u Švedskoj za film Idiot koji ste Vi režirali. Šta Vam ova priznanja govore o Vašem radu?

O mom radu? Na kraju dana, na kraju procesa – ono najvažnije – da sam bila dobar (sa)radnik svom timu. U ovom slučaju – Sanji, prvenstveno. Srećna sam zbog toga što smo uspjeli da publici sa drugog govornog područja, drugačijeg mentaliteta, prenesemo emociju. Šveđani su to prepoznali i nagradili Sanju sa predivnom nagradom za Najbolju žensku ulogu. Nadam se da će joj biti samo jedna u nizu od hiljadu – zaslužuje ih sve!

Koje su teme kojima najviše želite da se bavite u svojim filmovima i ko su Vaše vječite inspiracije?

Svaki film koji sam radila nosi drugačiji dio mene, a jednako sam se u svakom dala, i to je ono na šta sam jako ponosna. Jednim dijelom mogu pronaći zajednički imenilac kada su u pitanju teme kojima sam se bavila, ali mislim da ne želim da se bavim traženjem zajedničkog imenioca. Teme pronađu mene, a ja ih prepoznam… Imam 24 godine – vidjećemo.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Braco Subotić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Braco Subotić, crnogorski je umjetnik, na muzičkoj sceni aktivan od devedesetih kroz različite bendove. Ove je godine njegov bend Vrpca objavio prvi album. Osim muzikom bavi se i poezijom te je prošle godine zajedno sa drugim crnogorskim pjesnicima učestvovao na poetsko-dramskom performansu Neko nas snima

 

Bavite se muzikom još od devedesetih kroz razne bendove. Šta Vas je održalo u tom svjetu do danas i koliko se on mijenjao kroz godine?

Bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu. Taj kovitlac strasti koji čini da realnost po potrebi može biti paralelna a opet funkcionalna i moguća. Čin stvaranja je kada nešto nepostojeće oživi, kada se rodi učešćem i djelovanjem čovjeka. To je neprocjenjivo, bezvremeno i božanski istovremeno. Taj svijet je od svog iskona prilagodljiv entitet a uvijek svoj. Pričamo o metodu kada se ne bavite kalkulacijom već prosto preživljavanjem i održavanjem putem estetskih finesa i neprestanog bogaćenja izraza. Vrpca je fuzija više pravaca, to čini svjesno. Ne robujemo ničemu, nismo navikli na to.

Vaš bend ,,Vrpca” ovog je avgusta objavio svoj prvi album ,,Oko sfere”. Šta Vam je kod objave albuma najbitnije, reći u njemu sve što želite ili koliko to zapravo dođe do slušalaca?

Esencija je da ode u etar i obraduje što je više moguće ljudi. Ta interakcija je i saspens i sav mizanscen. Mi smatramo da do publike dolazi upravo željena poruka pa tu i nastaje razmjena energije i osjećanja. Uprkos zanosu tehnologije i modernih stremljenja simulakruma, ne zaboravimo nikad da je čovjek živo i svjesno biće koje sav svoj vijek teži ka slobodi, ka idealima. Da s nekim podijeli informaciju. Smatram da u tom prenosu uspijevamo, konstantno svjesni na kojem komadu planete smo. Mislimo možda lokalno ali šaljemo signal globalno. To nam je uloga data od tvorca, dar da prebolimo i prihvatimo san.

Osim što se bavite muzikom poezija je Vaša sfera stvaralaštva takođe. Koliko dugo se bavite poezijom i šta je ono što najčešće želite njome da saopštite?

Poezija je neraskidiva od muzike. Muzika je do druge polovine druge decenije ovog vijeka bivala istaknutija, tako se vaspostavljalo. Tada sam objavio prvu zbirku Prostor zaposijeda tišina i aktivirao se malo više glede izdavaštva i nastupa, promocija ili književno dramskih večeri. Pisao sam sve vrijeme uporedo s muzičkim djelovanjem. Štampan sam u raznim publikacijama tih godina (Plima Plus, Ars, Script). Želim da kažem čitaocu da postoji izmaštani svijet u kojem može da se nadoknadi izgubljena snaga ili poljuljana vjera. Da je svijet uprkos svemu nepregledno polje inspiracije a život ipak vrijedan.

Prošle godine ste učestvovali na poetsko-dramskom performansu ,,Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonske biblioteke. Kakav je osjećaj bio učestvovati na jednom takvom nesvakidašnjem događaju za crnogorsku kulturni scenu?

Drago mi je da sam svojim učešćem doprinio zamisli  poetese Katarine Sarić. Ekipa Platform 081 je nesebično krajnje uskočila u projekat, uvezali smo se dobro i mislim da smo prenijeli poruku. Opominjuću na jedan način a isto tako plemenitu, uzimajući u obzir šest učesnika čije su se storije sjajno uklopile , stvorivši jaku komponentu. Rado se odazivam svim takvim i sličnim projektima jer sam odabrao da služim umjetnosti još davno. Predano.

Na koje načine treba prići omladini kako bi u moru kiča i šunda prepoznali prave kvalitete?

Pitanje današnjice. Manje mobilnih telefona za djecu manjeg uzrasta, najprostije. Njima nije lako da razdvoje sadržaje jer su impulsivna i u najživljem, perceptivnom dobu kao i receptivnom. Da pomognemo nekoj sljedećoj generaciji, dok smo živi i radimo, imaćemo priliku svakih par godina. Lijepo bi bilo upisati pozitivan ishod na koncu, jednoga dana. Omladinski centri su dobra ideja, kao i razne panel diskusije. Mladim ljudima treba reći, ne narediti. Obratiti im se a ne zahtijevati striktnu poslušnost. Izvodljivo je.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo