Ibrahim Kalešić, član je Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U osamdeset i devetoj godini života i dalje skače i bilježi 1450 skok. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života

Straha nije bilo. Ni one davne 1951. kada je Ibrahim Kalešić prvi put  skočio  padobranom, na sportski  aerodrom Jegin Lug, kod Tuzle. Ni danas, dok u osamdeset i devetoj  godini života  skače i bilježi 1450 skok. Ibrahim  je zvanično  najstariji aktivni padobranac Evrope. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života. Samo su ratni bosanskohrecegovački dani i epidemija korone, zaustavljali  ovog Tuzlaka, da sa ,,istom strašću ” predaje ovom sportu. Razgovarali smo, u  vrijeme dok je Kalešić čekao sastanak sa bosansko-hercegovačkim ministrom za sport. Bez puno nade da će biti primnjen kod ministra, ali uporan da se izbori za padobranstvo, za koje se, kako Ibrahim  tvrdi, nema nimalo razumijevanja. Pri tom,  ne krije ljutnju.

„Da sam živio u nekoj evropskoj zemlji,  bio bih  nacionalni heroj ili nosilac ordena časti, nakon uspjeha koje sam imao u ovom sportu. Ovdje bosansko-hercegovački ministar, čak nema vremena ni da me primi. Ministarststvo sporta ignoriše padobranstvo  kao sport, jer ‘novca nema’. Nema čak ni onog minimuma sredstava  neophodnih za obuku zainteresovanih kandidata“, priča rezignirano Ibrahim napominjući  da već cijelu godinu uzaludno čeka odgovor Ministrastva.

Ibrahim Kalešić je član Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U tom klubu obučeno je više od 1000 padobranaca. Njegov talenat prepoznat je već nakon prvog skoka. Obuku će nastaviti  u Vršcu gdje se  u vrijeme bivše Jugoslavije nalazio najbolji  vazduhoplovni centar. Svake godine, po par mjeseci godišnje trajala je obuka i vježbe. Tog ,,Titinog zlatnog vremena” kako ga Ibrahim zove, rado se sjeća.

„Sve  je bilo bolje, a posebno kultura i sport. Po tri mjeseca sam znao ostati na obuci u Vršcu, a plata i radno mjesto su bili osigurani. Danas je u Bosni prava katastrofa, za ne povjerovati. Od države ne uspijevamo ni najmanja sredstva za obuku učenika da obezbijedimo. Ni marku nisam dobio, iako su mi obećavali ministri. Nekad su tuzlanski aeroklub i njegovi padobranci bili  među najjačima u Jugoslaviji. Odlazilo se na mnoga takmičenja, postizani brojni rekordi. Danas, Aeroklub u Tuzli  nema ni aviona ni padobrana. Nema novca za nabavku. Padobranstvo je skup sport. Snalazimo se, iznajmljujemo padobrane jer sredstva u visini od 10.000 maraka koliko košta padobran nemamo, a ja  kao penzioner još manje“, objašnjava  Ibrahim. Na pitanje kako  to da klub i dalje opstaje, jednostavno odgovara: ,,Ovo je prevelika ljubav”.

Kalešić  je osnovao i Udruženje padobranaca. Kandidata željnih da skaču ima dosta, a jaka je i Ibrahimova  životna želja da  im preda ono što je on uradio, pa da oni nastave dalje. Uči ih, prije svega, da je ovo sport  ,,u kome se samo jednom griješi“. Trudi se, kaže, da bar deset njih osposobi i preda im ono što   zna. Obuku kandidata  počinje u Banja Luci, ljekarskim pregledom, nastavlja teoretskim, a završava praktičnom nastavom. Kao instrruktor padobranstva objašnjava: ,,Tri sata teorijske obuke dovoljna su da bi neko bio spreman da skoči.Vremena kad se iz aviona prvo izlazilo na krilo, pa onda odatle skakalo, prošla su. Sve je modernizovano i olakšano, ali i dalje je ista briga: šta ako se padobran ne otvori?”

Tokom sedam decenija  dešavalo  se to i našem sagovorniku. „Tada nema čekanja.To kažem uvijek  svojim učenicima – desi li se da se padobran ne otvori, odbacuje se kupola i otvara rezervni padobran. Meni se  desilo prošle godine u Banja Luci. Znao sam kako je padobran složen, skakao sam sa njim prije tog četrdesetak  puta, ali ipak je  otkazao. Spustio sam se sa rezervnim…“

Tokom dugogodišnje padobranske karijere zabilježio i još uvijek bilježi, skokove na brojnim takmičenjima. Sa velikim ponosom ističe i činjenicu da je dva puta obarao rekorde u onoj velikoj Jugoslaviji. Prvi, 1961. godine na titogradskom aerodromu skočio je u ponoć sa visine od 5500 m. Puna dva minuta spuštao se bez otvaranja padobrana. Drugi rekord postignut je iste godine u Vazduhoplovnom centru Tivat, gdje su njih šestorica skakali na ciljeve   veličine pola metra kvadratnog.

Bojao se nikad nije. ,,Meni je skočiti kao sjesti u auto”. Znatiželja i sklonost ekstremnim sportovima nisu ostavljale mjesta strahu. Tek blagu neugodnost, kaže, osjetio je, kad je nakon godina u kojima je pauzirao sa skokovima, ponovo počeo aktivno da se bavi ovim sportom. Polagao je ponovo ispit za padobranca, bez problema dobio ljekarsko uvjerenje, i iako već tada u poodmaklim godinama,  nastavio da skače. On je živi dokaz da ovakvi sportovi nisu samo igra  za mlade godine. Tokom prošle godine učestvovao je na četiri takmičenja, od kojih mu je kaže najdraže ono održano u Beogradu na Senjaku. Tamo ga dočekuju sa velikim poštovanjem, priča Ibrahim, padobranci Vazduhoplovnog saveza Srbije i  slavni Nenad Kuzmanović, dobitnik brojnih nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.

Duga  padobranska karijera ostavila je i neugodna sjećanja. Skok sa mladićem iz Sarajeva na tivatskom aerodromu jedno je od najneugodnijih Ibrahimovih iskustava.

„Idealno se odvojio od aviona. Onda je napravio grešku. Našao se ispod mene sa rukama okrenutim unazad.  Doveo me u tešku situaciju. Uspio sam da izvučem gornji dio  tijela van kupole, ali donji dio  mog tijela primio je snažan dinamički udar. Potpuno sam  poplavio jer udar je jačine sudara sa betonom. Šest mjeseci sam se liječio“, sjeća se Ibrahim.

Druga nezgoda nije imala ozbiljnije posljedice. Pokušao se, jednog 4. jula tokom proslave Dana oslobođenja, spustiti na stadion u Banovićima. Padobran se otvorio, ali na oko 500 metara od zemlje snažna oluja zajedno sa padobranom  oduvala je Kalešića na  obližnju planinu Konjuh. Uspio je da se bez povreda spusti i sačeka vojsku i policiju.

Za odličnu fizičku kondiciju Ibrahim zahvaljuje dobrom snu,  dugim šetanjama i posebno kuhinji svoje supruge. ‘,,Uvijek je brinula da se zdravo hranimo”.  Kad ne skače padobranom leti paraglajderom, vježba dva puta dnevno.

Ibrahim je  otac dva sina, djed je i pradjed. Stariji sin nastavio je očevim putem.   Danas je pilot AIR Bosnia, a i vlasnik sportskog  aviona. Tatina strast nije zarazila i mlađeh sina. Iako je i on služio vojni staž u desantskoj jedinici.

„Osjećam se odlično. Psihički sam odmoran. Uživam u sjajnom društvu”, izjavio je Kalešić tokom takmičenja Para Challenge u padobranstvu u Bihaću.

Na takmičenje u Crnu Goru rado bi došao. Čeka samo poziv. Nadajmo se, stići će.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade…“, priča Blagoje Šturanović, direktor NVO Mozaik, koja pomaže osobama sa invaliditetom

Kiše, one nikšićke, danima su sprečavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama sa invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu sa Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama sa invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, u invalidskim kolicima. Raspoložen je i nasmijan. Gostoljubivo nudi kafu, koju će  kum skuvati…

„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama sa invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba  sa invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je  u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.

Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Jedinac je. Rođen je sa rijetkom bolešću, kategorizovanom kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se sa invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže.

U Osnovnoj školi „Mileva Lajović“ sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena OSI đacima. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.

Da je nepristupačnost učionica veliki problem osobama koje se otežano kreću, shvatio je odrastanjem. Shvatio je i da je to samo jedan od problema s kojim se sreću ljudi s manjim ili većim fizičkim ograničenjima. Studij informacione tehnologije i san da će se baviti programiranjem osujetila je činjenica da je fakultet u Podgorici. Putovanje do tamo i nazad bez auta je nemoguće. Upisao je odsjek sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Posjećivao je predavanja u kabinetima koji su bili pristupačni njegovim kolicima. Na informatiku i statistiku nije ni išao. Do tih učionica nije se moglo.

Vrijeme provedeno na studijama osvijestilo je neke Blagojeve potrebe i otkrilo da uz volju i želju, ima i oganizacione sposobnosti. Shvatio je da želi i može da pomaže ljudima sa invaliditetom. Prvi projekat rezultat je saradnje sa psihološkinjom Osnovne škole „Mileva Lajović“, koju je i on završio. Projekat pod nazivom  Izbriši ( I ) barijere obuhvatio je radove najtalentovanijih učenika,    učenika sa invaliditetom i radove djece romskog i egipćanskog porijekla. Prodajna aukcija radova, održana u prostorijama Tehnopolisa, obezbijedila je 2000 eura. Zahvaljujući ovim sredstvima, napravljena je mobilna rampa, odnosno platforma koja ide uz stepenice i omogućava da učenici u kolicima bez problema dođu do učionice.

Tokom studija, tri i po godine Blagoje je radio u firmi Oganj. U ovom socijalnom preduzeću, kako ga naš sagovornik definiše, i koje je zapošljavalo osobe sa invaliditetom, Blagoje je radio kao dizajner. Učio je i naučio vještinu grafičke pripreme za izradu suvenira, magneta i dekotrativnih  predmeta. Sa radnom koleginicom Mirjanom Spasojević napušta ovo radno mjesto i, bez osnivačkog uloga, pomoći Opštine ili države, registruje početkom 2020. NVO  Mozaik a već godinu kasnije oboje u Mozaiku zasnivaju radni odnos. Činjenica da se sedam mjeseci „firma samofinasirala“ nije umanjila entuzijazam osnivača. „Željeli smo da osnujemo društveni klub u kome će se okupljati osobe sa invaliditetom, gdje će se i edukovati i neformalno družiti“. I uspjeli su. Već u martu njihov projekat Social club Adapt podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu, koji finansira EU, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj.

Prostorije Udruženja plegije registracijom Mozaika su oživjele. Tu se održavaju  brojna savjetovanja koja vodi psiholog i sociolog društva Ivana Zajović Bulajić. Psihomotivacione sesije kroz individualne ili grupne razgovore pomažu onima kojima treba psihološka podrška ili psihoterapija.

U okviru projekta planirane su i filmske večeri, edukativna predavanja, rekreativna i sportska radionica. Slikarska radionica je, za sada, najposjećenija. Prostor je ograničen, uvijek je ovdje desetak onih koji stvaraju uz stručnu asistenciju akademske slikarke Milene Krivokapić. Akrilikom ili pastelom, motivima koji sami izaberu, ali sa puno strasti i volje se ovdje radi. Jer, tvrdi slikarka Krivokapić: „Ljudi koji imaju poteskoće, ne samo da mogu ravnopravno učestvovati u društvu, nego i definisati pravac kojim će se društvo kretati, poput Tuluza Lotreka, koji je formulisao čitav umjetnički pravac svog doba“.

„Projektima poput ovih omogućavamo da šira zajednica shvati da su osobe sa invaliditetom sposobne. Pokazujemo im šta rade i šta mogu da urade. Da su vrijedne kao i svi ostali, možda čak i vrednije, jer su motivisanije“, objašnjava  Blagoje Šturanović. On napominje da rado pomažu svojim članovima i pri traženju posla, pisanju biografija ili u pripremi za razgovor sa eventualnim poslodavcem.

Aktivnosti se nastavljaju. Uskoro u novim i većim prostorijama u Vardarskoj ulici u Nikšiću. Projekcije, slikakarske radionice, partije šaha… „Pomak je napravljen, predrasude prema invaliditetu su mnogo manje, ali još mnogo toga tek treba da se uradi“, objašnjava Blagoje. Stvarnost je daleko od propisanog Zakona o dječijoj socijalnoj zaštiti, po kojem osobe sa invaliditetom imaju pravo na personalnog asistenta. Uvijek nedostaje novac.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža, i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš

Na imanju Petrovića u Muševini, podno nikšićkog Bedema, dom je, duže od pet decenija, Sonje Petrović. Unuka je barjaktara Petra Pajovića, koji je u pohodu crnogorske vojske na Skadar preuzeo barjak iz ruku ubijenog oca, uz uzvik: „Naprijed kome nije žao umrijeti“. Barjak se i danas čuva u kući Pajovića, a i tekst iz  Glasa Crnogoraca, kojim je ovaj hrabri gest opisan. Petar je praunuk Jova Pajova kod Danilovgrada, kojem je kralj Nikola podigao  spomenik. Sonja je ćerka čuvenog komuniste Dušana Krcunovića, koji je, po zadatku Partije, 1938. preselio sa porodicom u Nikšić, radi organizacije trinaestojulskog ustanka. Hapšen i zlostavljan po nikšićkim, sarajevskim i beogradskim zatvorima, poginuo je kao partizan 1942. u Pivi.

Sonja je udovica Blaža Petrovića, diplomiranog farmaceuta i magistra biohemije, čiji su djedovi vojvoda Božo, vojvoda Đuro i Marko Petrović, jedini iz porodice Petrović Njegoš, nakon Podgoričke skupštine ostali da brane nezavisnost Crne Gore sa njenog tla. Unuk onih koji su zlostavljani, ponižavani i proglašavani državnim neprijateljima, samo zato što su branili državnost Crne Gore. I u osmoj deceniji života, Sonja Petrović je lijepa žena. Majka je tri ćerke i  sina, baka i prabaka.

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš… U dnevnom boravku, na bijelim sofama, uz domaći kolač, priča teče…

Imala je tri godine kada je sa trudnom majkom i bratom Slobom išla u posjetu ocu u zatvor pod Bedemom. Pamti betonski zid i bodljikavu žicu, pamti strah od stražara koji su vikali na majku jer je podigla brata na ogradu. Očev lik ne može prizvati u sjećanje. Osumnjičenog da je učestvovao u ubistvu zloglasnog Košaka, drugovi su ga sakrili. Strah i pretresi postali su svakodevica u domu njegove porodice. Majci su četnici ključnu kost prelomili. Poslije porođaja jedva je živa ostala. „Majka je pričala da se stojeći porodila. U kući se svjetlo uveče nije palilo, a po danu nismo smjeli na ulicu“. Živjeli su u strahu od odmazde. „Djed nas je prebacio u Podgoricu. Majka je tamo posjećivala zatvorenike iz Nikšića, nosila im hranu i prenosila poruke. U zatvor je puštao jedan stražar. Poslije rata majka je svjedočila da je bio na pravoj strani“. Ostalo je pismo koje su zatvorenici potpisali i tekst „da onaj ko ostane živ pripazi porodicu Dušana Krcunovića“.

U Podgorici nisu dugo ostali. Dojavljeno je da se sprema hapšenje njene majke. Bježe u Komane, kod rođaka Sonjinog oca. Ni tu nema spokoja. Likova se ne sjeća. Ali „one bradurine“ i „onaj strah“, Sonja dobro pamti. Kasnije, od majke je saznala kako se zovu. Pavle Đurišić i Jakov Jovović i neki Kontići. Kontić je prepoznao Sonjinu majku i posprdno joj se obratio komentarom. „Gospođa iz molovane kuće došla da živi na selo“. Dug rafal usmjeren na sprat kuće popraćen je komentarom: „Da se gore ne krije možda Dušan“.

„Sa nama je bio brat od strica. Imao je 15 godina. Jedinac. Pozvali su ga da ide s njima. Majka se u momentu dosjetila i pitala kako će njega da vode kad je Bajo Stanišić njegov najbliži rodak“, priča Sonja. Povjerovali su joj. Na šest mladića, koje su odveli, pucano je dvjesta metara dalje. Jedan je preživio i ispričao šta se desilo. Te noći spavali su u štali. Ujutro, probudila ih je vika. Stigla je četa partizana. Tog jutra Sonjina majka je saznala da je njen suprug Dušan poginuo.

Rat je završen, ali Sonjina porodica neće se vratiti u porodičnu kuću kod Ribnice u centru Podgorice. Nove vlasti željele su da „Dušanovoj porodici obezbijede boravak u Nikšiću jer odavde je on pošao“. Ponudu da stanuje u stanu Bata Miloševića, Sonjina majka Đina je odbila. Batova braća su, kako se govorilo, odstupila. „Novi dom naći ćemo u kući dobrih ljudi, Đura i Margite Mijušković.“  U dvije sobe, u njihovoj kući, Sonja će sa majkom i braćom živjeti nekoliko godina. Onda je došao narodni heroj Ratko Vujović Čoče, i preselio ih kod njegovog oca. Odatle, u kuću, u ulicu Narodnih heroja. Život u ovoj ulici i divne komšije, donio je je Sonji i njenoj familiji konačno mir. Na spratu kuće ležali su brojni naslovi Šakotićeve biblioteke. Sonja je rado i stalno čitala. Poziv, tada direktora biblioteke Šakotića, da radi u biblioteci, sedamnaestogodišnja Sonja sa oduševljenjem je prihvatila.

Počela je s radom u čitaonici biblioteke u Njegoševoj. Ljubav prema knjizi i radu u biblioteci nadomještali su nedostatak stručnog bibliotekarskog obrazovanja. „Posjetilaca mnogo. Rijetko se moglo slobodno mjesto naći u čitaonici. Radili smo u dvije smjene, od jutra do sedam uveče. Ovdje su pisani doktorati ili maturski radovi. Knjižni fond je bio bogat i raznovrstan i stručno obrađen zahvaljujući školovanom kadru Vladimiru Petrušiću, Veri Kovač, Sonji Zirojević i Slobu Marojeviću…

Od 1959. biblioteka se preselila u zgradu Nikšićanima poznatu kao Galerija. Sonja Petrović usavršava bibilotekarski zanat i polaže državni ispit. U biblioteku dolaze svi koji „drže do sebe“. Tu će Sonju „zapaziti“ Blažo Petrović. I, 1969. Sonja je „ušla“ u porodicu Petrovića. Ćerka komuniste sa potomkom monarhije. „Nikom to tada smetalo nije“, tvrdi Sonja Petrović.

Već dvanaest godina je Blažova udovica. Blažo je kao šef laboratorije Bolnice za plućne bolesti Brezovik, radio 35 godina. Skroman čovjek koji je strukom nadomještavao nedostatak kolega biohemičara, kao da je dnas  zaboravljen. Nezadovoljna je Sonja i glasna u stavu  da su danas podjele veće nego ikad. „Sve je nagrđeno, progovoriti ne smiješ…“

Sonja rado govori o porodici Petrović. Slušala je i pamtila priče strica Draga Petrovića, a nastoji da i u rukopisu sačuvane bilješke koje je on godinama bilježio o istoriji i Pertrovića i Crne Gore, spasi od zaborava. Pamti kako je govorio o noći kad su šestorica naoružanih ljudi „upali“ u njihov dom u Muševini. Bila je 1917. Drago je imao dvanaest godina. Strah, dok je gledao kako njegovog oca Marka i stričeve vojvodu Đura i vojvodu Boža hapse, nikad nije zaboravio.

Drago Petrović će studij medicine završiti u Rimu. Imao je i veliki interes za istoriju. Pristup crnogorskom arhivu na Cetinju, u kome je njegov brat Krsto radio, omogućio mu je da prikupi pouzdane podatke o istoriji i porodice i Crne Gore. „Mnogo je tu detlja i podataka koji mijenjaju istoriju, ali nikad se niko od istoričara nije zainteresovao za ovu građu“, ljuto primjećuje Sonja.

Sonja želi da istinu progovori i o prenosu moštiju posljednjeg crnogorskog kralja na Cetinje. „A ne da se Jovo Markuš po Cetinju hvali kako je to njegova zasluga“. Istina je, kaže Sonja, da je njen svekar Krsto pisao Josipu Brozu Titu i  molio da se odobri prenos moštiju kralja Nikole u Crnu Goru. Maršal je odgovorio da nema ništa protiv, ali da misli da među crnogorskim političarima ima i onih koji se ne bi složili. Godinama kasnije isti zahtjev familija će opet pokrenuti. Ovaj put sa Stanislavom Ćanom Koprivicom i Slobom Nikčevićem, tada predsjednikom Opštine Nikšić.

Tiho je u Sonjinom domu, noć pada, priči o Petrovićima kraja nema. O Đurovoj,  Božovoj i Dragovoj sestri Beši, Sonja je slušala od njihove majke. „Zagledala se u Dražu Ilića, oficira vojske Srbije, koja je tada okupirala Crnu Goru. Protivljenja familije braku, nije pomoglo. A ni država nije bila blagonaklona. Kazna za brak sa Petrovićkom rezultirala je prekomandom u Kičevo. Draža je tamo teško ranjen i vraćen u Beograd. Imali su dva sina. Stariji je bio student  kad se ga uhapsili i odveli na Banjicu u logor. Otac Draža, oficir, trebao je da moli istog onog oficira koji ga je poslao u Kičevo da mu pusti sina. Majka je preklinjala za sina, ali oni su poručili da čekaju oca da dođe i zamoli. Odbio je. Mladića su strijeljali“.

Pa o sinovima vojvode Đura koji su se školovali u Parizu, tamo i ostali. O najmlađem Veljku koji je ostao u Nikšiću. O ćerkama vojvode Đura, koje su na poziv Jelene Savojske ratne godine provele u Italiji…

Mnogo toga još ispričala je Sonja. Mogo toga Sonja još zna. Ponešto prećuti. Ignorisati, kaže, ne može i neće upotrebu Petrovića u politikantske svrhe. Još nešto joj nije pravo: „Porodici Petrović nije dato zaslužno mjesto u protokolu prilikom održavanja državnih i kulturnih svečanosti“.

Lidija KOJOŠEVIĆ SOLDO

Komentari