Povežite se sa nama

SUSRETI

LJUBICA SUNA ČEHOVIN, OD ARHEOLOGIJE DO DIZAJNA: Naučnica u likovnom svijetu

Objavljeno prije

na

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom svog cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji

 

Ljubica Suna Čehovin, čuvena dizajnerka iz doba SFRJ-a, rodila se 1957. godine u Beogradu, kao Ljubica Drašković. Ćerka erudite, partizana i diplomate, Branka Draškovića. Čovjeka kojeg rodna Crna Gora pamti kao jednog od osnivača i jednog od prvih urednika  Pobjede, a region, između ostalog,  kao glavnog urednika dnevnih listova Politika  i Borba, osnivača Narodne armije, dopisnika Tanjuga i ambasadora SFRJ-a u Holandiji.

„Pamtim ga kao avangardnog intelektualca više nego kao bivšeg ratnika”, kaže Suna u razgovoru za Monitor.  To je čovjek koji se družio sa Danilom Kišom, Borom Pekićem, Petrom Lubardom, Brankom Ćopićem, Milom Milunovićem, Zukom Džumhurom… Crnogorc koji je Sunu napojio ljubavlju prema ovoj zemlji, ali i poštovanjem arhetipskih vrijednosti.

Ona je i ćerka majke Mile, zahvaljujući kojoj će, slavni holandski pisac Den Dolard i njegova knjiga o Crnoj Gori, Zemlja iza božijih leđa prvi put biti prevedena, sa engleskog,  na srpsko-hrvatski jezik, početkom 60-ih. Majka je u Suninom životu najbliskiji prijatelj, ali i neko sa kojim je upoznala najvažnije pisce svjetske literature.

Prvi koraci Sune Čehovin napravljeni su po salonima  rezidencije  ambasade SFRJ u Hagu, gdje je njen otac bio na službi. Bilo je to ono vrijeme kada je Koča Popović određivao protokol i davao instrukcije diplomatama i njihovim suprugama. Kako i  kada se pije čaj, kako se igra bridž, kada se nosi cilinder, kada frak…

Dvije slike, tog  ,,bergmanovskog djetinstva”, u Holandiji, trajno su  urezene u sjećanju. Madurodam,  minijaturni zabavni park u blizini Ševeningena,  sa nizom replika modela istorijskih gradova i objekata, napravljen u razmjeri 1:25 i igre sa svojim odrazom u maminom ogledalu, jer djece sa kojima bi se igrala nije bilo. ,,Kao to su mi –  drugarice i ja. Nema igračaka, nema ničega, samo mi pričamo. Ja i ja. Tako sam se ja formirala”. Šetala je, sjeća se,  po tim velikim otmenim salonima vile u kojoj su  živjeli, okružena ljudima koji su izgledali kao ,,preseljeni iz Holivuda”, obučeni u otmene i elegantne  toalete…

Pred polazak u školu, Suna se sa roditeljima  vratila u Beograd. Nenaviknuta na društvo djece, plaši ih se. Zahvaljujući Erihu Košu,  piscu i vjenčanom kumu njenih  roditelja, pohađa jevrejsko obdanište i uči da se druži. Sa šest godina kreće u školu. „Ali čini mi se da sazrela nisam nikad“ priča kroz osmjeh. Godinama je željela da  izađe iz tog „kodiranog svijeta” i okruženja kojem su roditelji pripadali. Vremenom  shvata, da je odrastanje u toj i takvoj porodici bila privilegija. ,,Sa fenomenalnim, slobodomislećim  ljudima, koji su mi otvorili cio svijet i dozvolili da iz njega biram, da radim  šta hoću”.

Suna bira, traži i nalazi… Diplomirala je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U struci je bilo teško naći  posao, pa će se brzo i nezaustavljivo okrenuti  umjetničkom kreiranju. ,,Dijapazon njenih interesovanja i ostvarenih rezultata je impresivan: od arheologije do mode, tkanina, modnih detalja, akcesora i unikatnog umjetničkog nakita, pozorišnog kostima i ponekog scenografskog rješenja, do dizajniranja uniformi i radne odjeće, a zatim od grafičkog i industrijskog dizajna namijenjenog našoj svakidašnjici, u maloj i velikoj serijskoj proizvodnji , do izuzetnih protokolarnih poklona najvišeg ranga. Bila je pionir autorskog industrijskog dizajna sa grafičkim motivima preuzetim iz kulturne baštine …”, piše profesorica  Irina Subotić, istoričarka umjetnosti u monografiji  posvećenoj Ljubici Suni Čehovin,  a pod nazivom  Alisa u zemlji dizajna.

Počela je kao dizajner scenskog kostima 1984. za predstavu Milana Kundere, Smešne ljubavi. Godinu kasnije,  u saradnji sa slikarkom Milicom Golubović počinje da se bavi ručnim radom. Slikanjem na svili i ručnim pletenjem. Kolekcija je bila vunena,  šarena, a u pletivo su bile utkane niti svih vrsta, od kašmirske vune i svile, do niti kozjih kostreti sa Durmitora i signavih ovaca.

„Iz mene je kao iz gejzera kuljala boja za bojom, mustra za mustrom, tako autentično i čudno da to ne umijem opisati. Kao da sam tom kolekcijom i danonoćnim štrikanjem, upotrebljavajući sopstvene ruke kao veliki razboj, otvorila vrata neke nove sebe, koja će kasnije celog života nešto tražiti, stvarati, prčkati i nikad više neće sjedeti u naučnom kabinetu za koji sam se bila upravo životno spremila. Iz mene je tada probila na sve otvore moja prava priroda, koje do tada nisam bila svesna“, kaže Suna

Neko vrijeme ručni rad biće osnovni način njenog rada. Prva samostalna izložba rukotvorina pod nazivom  Vrtovi održana je 1988.  Raskošni modni detalji, ukrasi za kosu i enterijer, cvijeće i ruže zlatnih latica, sve dopunjeno recikliranim predmetima, mehanizmima za satove i drugim finim otpadom.  „Svaki Sunin buketić odisao je aristokratskom elegancijom, bujnom maštom i predstavljao predmet dostojan čuvanja u staklenoj vetrini ili svilenoj kutiji“, opisaće Irina Subotić.

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji. „Ja sam  naučnica u likovnom svijetu”,  kaže za sebe. Naglašava da je bitno čuvati baštinu ali  i osavremeniti je.

„Trudim se da natjeram ljude da pamte nešto o sebi. Naštampam recimo onog jelena iz Lipaca kod Risna, pećinski crtež na kuhinjsku krpu. Ja ga naštampam, pa ću te, drugarice,  naučiti šta taj crtež znači. Kad sledeći put ideš pored Risna, znaćeš da tamo ima neki pećinski crtež“, objašnjava.

Prefinjen ukus, elegencija  i smisao  za detalje prepoznatljivi su na svim njenim radovima. Na tapiseriji dekorisanoj nizovima ogrlica od zrnevlja boba, pasulja, sočiva, graška, obojenim bojama uzetih sa palete njoj, najdražih slikara,  Milunovića, Kazimira Maljevića, Stojana Ćelića, fra Andjelika… U Kolekciji unikatnog nakita,  Perle za ruski čaj  predstavljenoj  pri otvaranju prodavnice  Kokoška  u Ljubljani. Na  svilenoj marami, koju je radila za nikšićki  Monteks, poklon kraljevskoj porodici Nikole I Petrovića pri prenosu njegovih i kostiju kraljice Milene i njihovih ćerki iz Sanrema na Cetinje. U dizajnu suvenira namijenjenim turistima prefinjenog ukusa, rađenim po narudžbi tada velike kompanije Jugoexport...

Beograd će napustiti 1991. ,,Rat je počeo i to nije moglo da nas ne interesuje”, kaže Suna. Tog marta, svečano je njenim kreacijama autorskih suvenira otvorena prodavnica Kulturnog centra Beograd, poznati  Beoizlog. Tokom demonstracija izlog je demoliran, njeni radovi srećom sačuvani, a život porodice Čehovin nastavljen u Sloveniji.

Ovako presabira: „Čini mi se da mi je genetika one moje babe i djeda iz sela Gvozda kod Krnova, ona bespuća,  poput tibetanskih,  iz kojih je moj otac pošao u taj svoj život, pomogla u životu. Pomogla mi je da  taj moj izlazak iz salona i balona, preživim. I  rat i selidbu u Sloveniju. Da se snađem  u zemlji u koju sam došla,  čiji jezik nisam govorila …“

U Sloveniji, Jože Plečnik i radovi inspirisani ovim velikim arhitektom, postaće njeno životno delo.  „Sama sa djetetom, očajna jer nemam posla, radila sam da zaposlim misli. Razmišljala sam o suveniru Ljubljane i shvatila da to ne može bez Plečnika, a svaka njegova zgrada me ispunjavala nekakvom samoćom i tišinom. Sa otporom ušla sam u taj projekat, počela sa pijacom koju je on projektovao i zamislila kako bi bilo kad bih ga tamo srela dok pazarimo. Predmete sam izabrala u kuhinji i ateljeu, i na njih aplicirala fragmente sa Plečnikovih planova za tržnicu, otvorila ga i ostala s njim do danas, posvetivši mu mnoge godine…“

Ovakav pristup Plečnikovom stvaralaštvu, odsustvo straha pred veličinom ovog arhitekte, uz veliko poštovanje njegovog rada, donio je veliki uspjeh Sunionom radu i veliko poštovanje Slovenaca.  Njeni radovi dostupni su po slovenačkim muzejskim šopovima, Plećnikova hiša,  Mesni muzej, ili u Muzeju arhitekture i dizajna.

Sa ponosom priča da joj  je Likovna akademija u Ljubljani, a na osnovu dosadašnjih ostvarenja, dodijelila  doktorat iz vizuelnih komunikacija. Dobitnik je dvije nagrade za ,,dizajnersku izvrsnost”, slovenačkog Društva dizajnera, a  sa kolekcjom  Zajtrk sa Plečnikom  učestvovala je na brojnim izložbama, među kojima i na međunarodnom Bijenalu industrijskog oblikovanja, BIO 21. Velika čast ukazana joj je i samostalnom izložbom u  Cankarjevom domu. U formi velikog plakata, dugog šest metara i postavljenog u centarlanom holu,  u jarko crvenoj boji sa bijelim i crnim akcentima, dizajnirala je motive koji su je proslavili, siluetu Plečnika, praistorijske crteže, Kalemegdansku tvrđavu…

„Osjećala sam se kao da sam izmislila taj dan. Sve do ove izložbe nekako nisam osjećala da pripadam i slovenačkoj kulturi. A, zapravo pripadam joj i to u velikoj mjeri. „

Suna Čehovin članica  je Sekcije za dizajn Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika i dizajnera Srbije od 1991. i Grafičke sekcije Društva oblikovalcev Slovenije od 2006.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MIODRAG MIKI TRIFUNOV, DOAJEN SARAJEVSKOG POZORIŠNOG SVIJETA: Poezijom protiv terora

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,…Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu, operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zastrta”.  Na kraju recitala  Miki kaže: “Eto, zato je sam ja u ovoj zemlji”  A u Bosni je skoro pet decenija

 

Sreli smo se u onoj uskoj Šenoinoj ulici, u centru Sarajeva, uz kafu i sok od jabuke. One, koji ga poznaju, neće iznenaditi: stihom, a kako drugačije, Miodrag Miki Trifunov, bard sarajevske pozorišne scene, počeo je razgovor. ’’Kad ponudiš pravi stih, u pravom trenutku i na pravi način, svako, bez obzira da li voli poeziju ili ne, uoči da poezija komunicira sa životom i to postaje prijatno…’’ A pravi stih, u ovom času, misli Miki,  pjesma je  Bosna Nedžada Ibrišimovića.

Bosna to je jedna dobra zemlja,
kad plače klobučaju kiseljaci,
sagni se i pij, niko se ne ljuti…
U Bosni ima jedna tišinu,
u toj tišini jedna njiva,
u toj njivi obeharalo stablo
Zimi Bosna   po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak,
on polahko spušta glavu na zemlju,
da zemlju ne povrijedi…
…Bosna ima kuću.U kući živi starica
Njen osmijeh je ajet o dženetu…
Izuj  obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i  Drinu
Operi noge u rijekama.
Bosna je ćilimom zastrta

,,Eto, zato  sam ja u ovoj zemlji…’’ kaže Miki na kraju recitala. A u Bosni je skoro pet decenija.

Rodio se 1947. godine u selu Nova Crnja kod Kikinde. Majka, porijeklom iz Bosanske krajine, ovdje se doselila tokom kolonizacije Vojvodine. Po završetku osnovne  škole Miki  školovanje  nastavlja u Kikindi. ‘’ Šest godina, više sam obilazio školu, nego što sam bio u njoj’’, kroz smijeh priča. Svira bubnjeve u lokalnom bendu. Sa ovim orkestrom nastupiće u predstavi amaterskog pozorištu u Kikindi i prvi put stati na pozorišne daske.Sledećih 50 decenija provešće na njima.

U Zrenjanin seli, jer tamo je Proleter, nogometni tim, a to je ono što ga  privlači. Slučaj i  oglas u lokalnim novinama, odrediće njegov životni i profesionalni put. Traže se tri mlada glumca, a Akademija  nije neophodna. Stihove Majakovskog , koje je tog dana govorio  na prijemnom ispitu,  i danas pamti i recituje. Primili su ga.

Put će ga, a na preporuku i u društvu sa čuvenim rediteljem i profesorom Jovanom Batom Putnikom, 1975. godine, dovesti u Zenicu. Miki  ponovlja: ‘’ Hvala Batu na tome. Tih četrnaest godina koliko sam tamo bio, pomoglo mi je da kao glumac sazrijem. Radili smo sa velikim entuzijazmom. Po pola godine smo znali raditi, a da niko ne pita za slobodan dan.Vodjeni potrebom da čarkamo, da dekonstruišemo stvarnost, pa da je opet konstruišemo na jedan drugi način, postala je estetika prepoznatljiva za tu Zenicu…’’

Bile su to godine kad je Zenica bila veliko gradilište. Zidana je četvrta visoka peć zeničke željezare, a istovremeno se pravilo pozorište.’’ Možda, obzirom na broj stanovnika, velelepno i monumentalno, ali gradilo se i izgradilo.’’

Trifunov se rado sjeća tog doba.  Tokom boravka u ovom gradu imaće 67 premijera, igrati Raskoljnikova,  Robespjera… Neke manje uloge, poneki promašaj. ’’ Ovdje, u ovom  pozorištu  bilo je moguće misliti drugačije, tragati  za vlastitim bićem, za svojim ukusom i mirisom. Raditi i družiti se sa ljudima koji su bili spremni na to, koji su imali tu estetiku u sebi i tu avanturističku potrebu da se posvadjaju sa životom, sa svijetom, sa svim što je etablirano i što je gradjanski red vožnje…’’.

U tom pozorištu se,  ako je  to scenski bilo izvodljivo, radila dramatizacija tekstova koji su te godine osvajali Nin-ovu nagradu.  “ Bilo je to pozorište u kome je” , sjeća se naš sagovornik, ‘’ sve bilo moguće i u koje je,  dolazio svako ko se želio ludirati. Pozorište na kojem  je radio čuveni jugoslovenski vajar Dušan Džamonja,  ukrasila  ga Jagoda Bujić najvećom tapiserijom na svijetu, a Nin  dodijelio 1978. nagradu za arhitekturu.”

Put u bosansku pijestonicu vodio je Mikija Trifunova preko, (u to vrijeme) Titograda i pozorišta u ovom gradu. Oženio se kolegicom Oliverom, preselio u grad sa mediteranskom klimom. Tu je dobio i ćerku. Ostao je tek godinu. Prihvata  poziv Slavka Šantića, novinara i publiciste, da preseli u Sarajevo. Bilo je to  1984- te. Na sceni sarajevskog  Kamernog  teatra ostaće do penzije. “Četrdeset i kusur godina’’, naglašava.

‘’ Evo, tu sam i dalje. Nikad, ni na tren, nisam razmišljao da odem iz Sarajeva’’, kaže  Miki. Ponosno. “ Bio sam tu i onda kad su  neki zli ljudi htjeli da nam pobrkaju živote”…I onda kada su ga neki posmatrali sa podozrenjem, jer pravoslavac je, nema stan u Sarajevu, a ostao je. Da li je špijun, peta kolona…?  “Prirodno je sve to bilo’’, pomirljivo objašnjava Miki.

Išao je od stana do stana, od čovjeka do čovjeka i u kratkim prekidima izmedju bombardovanja grada sa okolnih brda,  govorio  poeziju. Bar na trenutak pružao je zaborav, bijeg od surove ratne stvarnosti, ponižavajuće i odvratne…

Bilo je to strašne 1993.  Struje, vode, hrane  danima nema. Društvo okupljeno  u  sarajevskom kafiću sjedi uz svijeće. Dolazi Miki u sakou i kravati, garderobi tako netipičnoj za njega.’’ Misle prolupao sam ’’.Na molbu okupljenih iz fascikle koju nosi sa sobom počinje da čita. Očekuju poeziju, ali čuju –sote Stroganov, bečka šnicla… Miki čita  jelovnik hotela  Holidey inn zaboravljen negdje iz predratnih dana …” Velikim aplauzom pozdravili su ovo čitanje. Morao sam im par puta ponovo pročitati”, sjeća se Trifunov.

Igru nije ništa prekinuti moglo. Ljudi su dolazili na predstave masovno.  Ulice su granatirane, snajperski hici prijetili sa svih strana, ali  pozorišta su bila puna.” Pogotovo vikendom, kad dodju vikend ratnici iz Nikšića i iživljavaju se pucajući po gradu, a uzvratiti im ne možeš.U takvim danima predstave su način da se glava okrene na drugu stranu.Da se na trenutak zaboravi stvarnost, da se doživi  fatamorgana, ljudski obojena.”

Miodrag Miki Trifunov recitovao je na ruševinama, spaljene granatiranjem, gradske Vijećnice. U posjeti Sarajevu bila je unuka Žaka Prevera, rat je još trajao, a Miki je stajao na ostacima izgorjelih zidova i govorio stihove Preverove  Barbare .Na bosanskom. ” Bio je to način da cijelom svijetu pokažemo koga ovdje uništavaju i ubijaju”.

Sjećanja na te dane, provedene u sarajevskom paklu, neizbježna su tema. Pozorište mladih u centru grada, okupljalo je sve one koji su se tu sklanjali od smrtonosnih granata. Penzionere, radnike obližnjeg hotela  Beograd, intelektualce. Nezaobilazna tema rat i vječno pitanje, ko je kriv i ko je počeo. Dubravko Bibanović i Safet Plakalo bilježili su priče, a od njih je nastala predstava i zaživio sarajevski ratni teatar SARTR . Svijetom je odjeknula vijest da se  u Sarajevu ”nekakvi ludaci” teatrom bore protiv smrti.I naš sagovornik bio je jedan od tih ” ludaka”

Recitovao je rado i često i svog omiljenog Miku Antića. I tokom onih ratnih godina, kada se dopisnik beogradske  Borbe čudio, da se srpska poezija može u Sarajevu  javno govoriti. Po najdražoj i posljednjoj   Antićevoj  pjesmi Svedok nazvan je  i poetsko muzički performans koji se po 54. put održao prošle godine. Njime je, uz muzičku pratnju grupe  Konvoj, Miodrag Miki Trifumov, doajen bosanskohercegovačkog glumišta još jednom, ovaj put na Festivalu Baščaršijske noći, približio poeziju poetskih velikana, Tina Ujevića, Maka Dizdara, F.G.Lorke, Bertolda Brehta, i naravno Mike Antića.

U penziji je. Ali,  nema dana da ne govori stihove, da ne čita, da ne nastupa.,Voljen, prihvaćen i poštovan. Za Mikija Trifunova u Sarajevu kažu da je  puls ovog grada. On kaže:  ” Samo sam nastojao ostati normalan”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MILEVA MARUNOVIĆ AMANOVIĆ VAJARKA, ARHITEKTICA, SUPRUGA, MAJKA: Vojo stanić je vjerovao u njen talenat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ’41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti

 

 

Mileva Marunović Amanović  bila je jedna od učenica one slavne Umjetničke škole u Herceg Novom. Čuvene, zahvaljujući profesorima i njenim učenicima, kao mitsko mjesto jugoslovenske, ali i evropske umjetničke istorije. Dado Djurić, Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, Boris Veriga, Anđelko Arnautović, Luka Berberović neki su od njih. Umjetnički talenat, mlade Mileve, prvi je prepoznao njen ujak, profesor srpskohrvatskog jezika i nagovorio je da ”krene putem koji niti hrani niti brani onog ko mu se oda…”, kako je Ivo Andrić pisao o umjetnosti.

Tek svršene osnovke, drugarice Nada Pavićević i Mileva Marunović polaze iz Danilovgrada u Novi. Crteži koje su radile na prijemnom ispitu, zadovoljile su kriterije. Mileva i Nada, sa još tri djevojke i petnaest dječaka, upisale su se, te školske 55./56. godine na Umjetničku školu u Novom.

Rodni Danilovgrad Milena je zamijenila gradom punom mediteranske svjetlosti i vegetacije, palmama i plodovima citrusa… Rodni dom, internatom u kome se, u prizemlju održavala nastava, a na spratu spavalo. Zgradom koja je ostala tek na rijetkim fotografijama i još rjeđim crtežima. Smještena tamo, pored hercegnovske ulice Sava Kovačević i strmog puta koji vodi prema hotelu Plaža… Blizu stanice na Škveru gdje su usporavali vozovi na putu ka Zelenici.

I danas, decenijama kasnije, rado i dobro se sjeća upravnika Krsta Mitrovića i njegove žene Danice. Ljude koji su, njih učenike, prihvatili ”kao da su njihova rođena djeca”. Danica, ”divno stvorenje i divna žena”, sjeća se Mileva, bila je bivša učenica ove Škole i sestra Danila Kiša. ”Danilo je imao samo nju i često je dolazio da je posjeti. Bio je već poznat.  Čitali smo ga… Svi smo bili oduševljeni kad on dođe u posjetu, željeli smo da ga upoznamo i da se družimo sa njim. Svaka njegova riječ bila nam je interesantna…”

Jutra su počinjala doručkom u đačkoj menzi na Belavisti. Tamo gdje je danas galerija J.B. Benković. Prepričavane su anegdote o skromnim obrocima koji su đaci imali, komadu mesa za koji se Dado Djurić jurio sa mačkom, da bi ga, nakon što ga je uspješno oteo, ispekao u peći za grnčariju. O kukuruznim kašama, praziluku i gladnim đacima koji su se prihranjivali po novskim đardinima ”Za mene je hrane bilo dovoljno…’ ‘, tvrdi Mileva.

Radilo se cio dan, prije podne praktična, popodne teoretska nastava. Nije to Milevi Marunović teško padalo. Šta je to bilo tako čudesno u toj školi pitamo je? „Drugarstvo i poštovanje“, spremno odgovara. Godine su prošle, mnogo toga se zaboravilo, ali onaj osjećaj bliskosti sa drugovima i dalje je živ. ”Neponovljivo vrijeme. Nikad i nigdje nisam se tako dobro osjećala kao tih godina.  Drugovima sam bila kao sestra. ”

Profesori, neki tek neznatno stariji od učenika, sjajni umjetnici i sjajni ljudi. Nekima je, poput Luke Berberovića, bio tek prvi posao. Na pauzi predavanja umio je da uz gitaru zapjeva. Bato Pravilović, vrhunski slikar i divni čovjek… ”Svi su imali nešto posebno. Ali, pečat svemu davao je duhoviti Vojo Stanić”,  priča dalje Mileva . ” Sjećam se jednom, svi su otišli na odmor, a ja sam ostala da radim. Radila sam skulpturu Bogorodice i Hrista. Vojo pita zašto nisam na odmoru, a ja mu odgovaram da je ovaj rad za mene odmor…” Skromno dodaje da je Vojo Stanić smatrao izuzetno nadarenom umjetnicom. ”Tako mi je govorio”, kaže. Pomagala mu je i tokom rada na poslednjem vajarskom radu koji je Vojo Stanić uradio, prije nego se okrenuo slikarstvu. Statuu Jovana Tomaševića u Podgorici.

Nije Mileva zaboravila ni onu veliku tugu koja se nad školom nadvila. Njena najbolja drugarica, Beba Ivanović, nesretno zaljubljena, skočila je pod voz, neposredno isred internata. Cijela škola je tugovala.

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Djurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ’41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti.

Najdraže joj je bilo, sjeća se Mileva, kad je 1968., sa sestrom otišla da posjeti mjesto borbi na Sutjesci. Kada su se preživjeli borci, Četvrte i Pete crnogorske brigade,  Dalmatinske,  Krajiške… postrojili… Kad se predstavila da je ćerka Rada Marunovića, Stana Tomašević, koja je takođe  bila, plakala je. ”Jesi li to zaista ti”, pitala je.  Bio je tu i jedan general Branko Grajović, pa jedan Filipović iz Danilovgrada. I čula je Mileva tada, riječi koje ponosno ponavlja: ‘ Da nije bilo Rada niko od nas ne bi preživio. Tako su mi rekli”.

Nakon Umjetničke škole u Novom radila je jedno vrijeme kao nastavnik tehničkog i likovnog obrazovanja. Želja da nastavi studije na Likovnoj akademiji u Beogradu nije prestajala. U međuvremenu, figura koju je napravila, Žena koja prede, obezbijedila joj je članstvo u Udruženje primijenjenih umjetnika Crne Gore. Praktični dio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu Mileva je položila. Manje sreće imala je na usmenom. Na pitanje da li joj se kao vajar više dopada Meštrović ili Roksandić, odgovorila je:   Roksandić, što nije zadovoljilo prijemnu komisiju. ”Ne znam da li je to bilo odlučujuće, ali kad sam sve  ispričala Voju, koji je u to vrijeme imao izložbu u Beogradu, samo je rekao:  „Pa zar nisi znala koga imaš. Da si mi rekla ja bih ti pomogao oko upisa…”

Tada se i poslednji put srela sa profesorom Stanićem. Nastavila je studij arhitekture i završila u roku, za pet godina. Brak sa geologom, stipendistom timočkih rudnika odveo je u Knjaževac. Dok su djeca bila mala radila je kao profesorica  stručnih predmeta u srednjoj školi, posle kao arhitekta u Zavodu za urbanizam… Ali, potreba za kreacijom nije prestajala. ”Želja da zabilježim, da ostavim trag… Crtala sam, najčešće portrete svetaca, pejzaže Knjaževca ili Danilovgrada ili slikala Bele anđele i poklanjala rođacima…” Ali, izlagati nije željela. Ni onda kda su joj predlagali i otvarali joj galerije. ”Možda da sam radila skulpture, sigurno bi ih izlagala, jer u tom radu osjećala sam sigurnost i znala sam da je dobro to što radim i da za to imam smisla.”

Godine su prošle. Djeca pronašla svoje puteve. Sin Rade nakon studija muzike u Americi, vratio se u Crnu Goru, dva druga sina završila su mašinstvo i DIF. Mileva tihuje svoje penzionerske dane. I kao da sumira, kaže: ”Kad bi sve mogla ponoviti ipak bi još jednom  probala upisati Akademiju.“

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

U sarajevskom domu  fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur’ana. Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče  Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija

 

Bili su dani  Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te  aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…

Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur’ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

Gospodja Spahić Šiljak članica  je i Direktorija IMIC-a  Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog  na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra  željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas,  i  glas onih koji su razmišljali  kao on,  nije se čuo. Nacionalni zov  bio je glasniji.

Pored fra Markovog  bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor,  trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.

” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže  da prenesem Aliji kako oko njega  ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću.  Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik  udje u Predsjedništvo BiH…”

Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma  ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio   dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli,  Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale,  cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I  Izetbegović je bio dobar  čovjek, ali…  Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže.  I dodaje:  ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”

Rat je  proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000  ugroženih porodica, zahvaljujući  angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima  je ljubav važnija i od nacije i religije”.

Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku  propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju,  majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama   protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.

” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi’…” sjeća se fra Marko Oršolić.

Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita  kad je došla u Sarajevo, na razne načine.

Rodio se 1943. godine  u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih,  prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg  je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom  domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.

Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.

„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti,  ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je  harizmatični fra Marko.

Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali  one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”

Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je  patrijaško središte, a  sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”

Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo   ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je  da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine  odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma,  koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.

”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”

Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu  Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita  Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne  smijenio uredjivačku redakciju.

Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja.  i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao  znakove vremena, dugo nas ne napušta.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo