SUSRETI
LJUBICA SUNA ČEHOVIN, OD ARHEOLOGIJE DO DIZAJNA: Naučnica u likovnom svijetu

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom svog cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji
Ljubica Suna Čehovin, čuvena dizajnerka iz doba SFRJ-a, rodila se 1957. godine u Beogradu, kao Ljubica Drašković. Ćerka erudite, partizana i diplomate, Branka Draškovića. Čovjeka kojeg rodna Crna Gora pamti kao jednog od osnivača i jednog od prvih urednika Pobjede, a region, između ostalog, kao glavnog urednika dnevnih listova Politika i Borba, osnivača Narodne armije, dopisnika Tanjuga i ambasadora SFRJ-a u Holandiji.
„Pamtim ga kao avangardnog intelektualca više nego kao bivšeg ratnika”, kaže Suna u razgovoru za Monitor. To je čovjek koji se družio sa Danilom Kišom, Borom Pekićem, Petrom Lubardom, Brankom Ćopićem, Milom Milunovićem, Zukom Džumhurom… Crnogorc koji je Sunu napojio ljubavlju prema ovoj zemlji, ali i poštovanjem arhetipskih vrijednosti.
Ona je i ćerka majke Mile, zahvaljujući kojoj će, slavni holandski pisac Den Dolard i njegova knjiga o Crnoj Gori, Zemlja iza božijih leđa prvi put biti prevedena, sa engleskog, na srpsko-hrvatski jezik, početkom 60-ih. Majka je u Suninom životu najbliskiji prijatelj, ali i neko sa kojim je upoznala najvažnije pisce svjetske literature.
Prvi koraci Sune Čehovin napravljeni su po salonima rezidencije ambasade SFRJ u Hagu, gdje je njen otac bio na službi. Bilo je to ono vrijeme kada je Koča Popović određivao protokol i davao instrukcije diplomatama i njihovim suprugama. Kako i kada se pije čaj, kako se igra bridž, kada se nosi cilinder, kada frak…
Dvije slike, tog ,,bergmanovskog djetinstva”, u Holandiji, trajno su urezene u sjećanju. Madurodam, minijaturni zabavni park u blizini Ševeningena, sa nizom replika modela istorijskih gradova i objekata, napravljen u razmjeri 1:25 i igre sa svojim odrazom u maminom ogledalu, jer djece sa kojima bi se igrala nije bilo. ,,Kao to su mi – drugarice i ja. Nema igračaka, nema ničega, samo mi pričamo. Ja i ja. Tako sam se ja formirala”. Šetala je, sjeća se, po tim velikim otmenim salonima vile u kojoj su živjeli, okružena ljudima koji su izgledali kao ,,preseljeni iz Holivuda”, obučeni u otmene i elegantne toalete…
Pred polazak u školu, Suna se sa roditeljima vratila u Beograd. Nenaviknuta na društvo djece, plaši ih se. Zahvaljujući Erihu Košu, piscu i vjenčanom kumu njenih roditelja, pohađa jevrejsko obdanište i uči da se druži. Sa šest godina kreće u školu. „Ali čini mi se da sazrela nisam nikad“ priča kroz osmjeh. Godinama je željela da izađe iz tog „kodiranog svijeta” i okruženja kojem su roditelji pripadali. Vremenom shvata, da je odrastanje u toj i takvoj porodici bila privilegija. ,,Sa fenomenalnim, slobodomislećim ljudima, koji su mi otvorili cio svijet i dozvolili da iz njega biram, da radim šta hoću”.
Suna bira, traži i nalazi… Diplomirala je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U struci je bilo teško naći posao, pa će se brzo i nezaustavljivo okrenuti umjetničkom kreiranju. ,,Dijapazon njenih interesovanja i ostvarenih rezultata je impresivan: od arheologije do mode, tkanina, modnih detalja, akcesora i unikatnog umjetničkog nakita, pozorišnog kostima i ponekog scenografskog rješenja, do dizajniranja uniformi i radne odjeće, a zatim od grafičkog i industrijskog dizajna namijenjenog našoj svakidašnjici, u maloj i velikoj serijskoj proizvodnji , do izuzetnih protokolarnih poklona najvišeg ranga. Bila je pionir autorskog industrijskog dizajna sa grafičkim motivima preuzetim iz kulturne baštine …”, piše profesorica Irina Subotić, istoričarka umjetnosti u monografiji posvećenoj Ljubici Suni Čehovin, a pod nazivom Alisa u zemlji dizajna.
Počela je kao dizajner scenskog kostima 1984. za predstavu Milana Kundere, Smešne ljubavi. Godinu kasnije, u saradnji sa slikarkom Milicom Golubović počinje da se bavi ručnim radom. Slikanjem na svili i ručnim pletenjem. Kolekcija je bila vunena, šarena, a u pletivo su bile utkane niti svih vrsta, od kašmirske vune i svile, do niti kozjih kostreti sa Durmitora i signavih ovaca.
„Iz mene je kao iz gejzera kuljala boja za bojom, mustra za mustrom, tako autentično i čudno da to ne umijem opisati. Kao da sam tom kolekcijom i danonoćnim štrikanjem, upotrebljavajući sopstvene ruke kao veliki razboj, otvorila vrata neke nove sebe, koja će kasnije celog života nešto tražiti, stvarati, prčkati i nikad više neće sjedeti u naučnom kabinetu za koji sam se bila upravo životno spremila. Iz mene je tada probila na sve otvore moja prava priroda, koje do tada nisam bila svesna“, kaže Suna
Neko vrijeme ručni rad biće osnovni način njenog rada. Prva samostalna izložba rukotvorina pod nazivom Vrtovi održana je 1988. Raskošni modni detalji, ukrasi za kosu i enterijer, cvijeće i ruže zlatnih latica, sve dopunjeno recikliranim predmetima, mehanizmima za satove i drugim finim otpadom. „Svaki Sunin buketić odisao je aristokratskom elegancijom, bujnom maštom i predstavljao predmet dostojan čuvanja u staklenoj vetrini ili svilenoj kutiji“, opisaće Irina Subotić.
Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji. „Ja sam naučnica u likovnom svijetu”, kaže za sebe. Naglašava da je bitno čuvati baštinu ali i osavremeniti je.
„Trudim se da natjeram ljude da pamte nešto o sebi. Naštampam recimo onog jelena iz Lipaca kod Risna, pećinski crtež na kuhinjsku krpu. Ja ga naštampam, pa ću te, drugarice, naučiti šta taj crtež znači. Kad sledeći put ideš pored Risna, znaćeš da tamo ima neki pećinski crtež“, objašnjava.
Prefinjen ukus, elegencija i smisao za detalje prepoznatljivi su na svim njenim radovima. Na tapiseriji dekorisanoj nizovima ogrlica od zrnevlja boba, pasulja, sočiva, graška, obojenim bojama uzetih sa palete njoj, najdražih slikara, Milunovića, Kazimira Maljevića, Stojana Ćelića, fra Andjelika… U Kolekciji unikatnog nakita, Perle za ruski čaj predstavljenoj pri otvaranju prodavnice Kokoška u Ljubljani. Na svilenoj marami, koju je radila za nikšićki Monteks, poklon kraljevskoj porodici Nikole I Petrovića pri prenosu njegovih i kostiju kraljice Milene i njihovih ćerki iz Sanrema na Cetinje. U dizajnu suvenira namijenjenim turistima prefinjenog ukusa, rađenim po narudžbi tada velike kompanije Jugoexport...
Beograd će napustiti 1991. ,,Rat je počeo i to nije moglo da nas ne interesuje”, kaže Suna. Tog marta, svečano je njenim kreacijama autorskih suvenira otvorena prodavnica Kulturnog centra Beograd, poznati Beoizlog. Tokom demonstracija izlog je demoliran, njeni radovi srećom sačuvani, a život porodice Čehovin nastavljen u Sloveniji.
Ovako presabira: „Čini mi se da mi je genetika one moje babe i djeda iz sela Gvozda kod Krnova, ona bespuća, poput tibetanskih, iz kojih je moj otac pošao u taj svoj život, pomogla u životu. Pomogla mi je da taj moj izlazak iz salona i balona, preživim. I rat i selidbu u Sloveniju. Da se snađem u zemlji u koju sam došla, čiji jezik nisam govorila …“
U Sloveniji, Jože Plečnik i radovi inspirisani ovim velikim arhitektom, postaće njeno životno delo. „Sama sa djetetom, očajna jer nemam posla, radila sam da zaposlim misli. Razmišljala sam o suveniru Ljubljane i shvatila da to ne može bez Plečnika, a svaka njegova zgrada me ispunjavala nekakvom samoćom i tišinom. Sa otporom ušla sam u taj projekat, počela sa pijacom koju je on projektovao i zamislila kako bi bilo kad bih ga tamo srela dok pazarimo. Predmete sam izabrala u kuhinji i ateljeu, i na njih aplicirala fragmente sa Plečnikovih planova za tržnicu, otvorila ga i ostala s njim do danas, posvetivši mu mnoge godine…“
Ovakav pristup Plečnikovom stvaralaštvu, odsustvo straha pred veličinom ovog arhitekte, uz veliko poštovanje njegovog rada, donio je veliki uspjeh Sunionom radu i veliko poštovanje Slovenaca. Njeni radovi dostupni su po slovenačkim muzejskim šopovima, Plećnikova hiša, Mesni muzej, ili u Muzeju arhitekture i dizajna.
Sa ponosom priča da joj je Likovna akademija u Ljubljani, a na osnovu dosadašnjih ostvarenja, dodijelila doktorat iz vizuelnih komunikacija. Dobitnik je dvije nagrade za ,,dizajnersku izvrsnost”, slovenačkog Društva dizajnera, a sa kolekcjom Zajtrk sa Plečnikom učestvovala je na brojnim izložbama, među kojima i na međunarodnom Bijenalu industrijskog oblikovanja, BIO 21. Velika čast ukazana joj je i samostalnom izložbom u Cankarjevom domu. U formi velikog plakata, dugog šest metara i postavljenog u centarlanom holu, u jarko crvenoj boji sa bijelim i crnim akcentima, dizajnirala je motive koji su je proslavili, siluetu Plečnika, praistorijske crteže, Kalemegdansku tvrđavu…
„Osjećala sam se kao da sam izmislila taj dan. Sve do ove izložbe nekako nisam osjećala da pripadam i slovenačkoj kulturi. A, zapravo pripadam joj i to u velikoj mjeri. „
Suna Čehovin članica je Sekcije za dizajn Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika i dizajnera Srbije od 1991. i Grafičke sekcije Društva oblikovalcev Slovenije od 2006.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
IBRAHIM KALEŠIĆ, NAJSTARIJI PADOBRANAC U EVROPI: Sport u kojem se samo jednom griješi

Ibrahim Kalešić, član je Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U osamdeset i devetoj godini života i dalje skače i bilježi 1450 skok. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života
Straha nije bilo. Ni one davne 1951. kada je Ibrahim Kalešić prvi put skočio padobranom, na sportski aerodrom Jegin Lug, kod Tuzle. Ni danas, dok u osamdeset i devetoj godini života skače i bilježi 1450 skok. Ibrahim je zvanično najstariji aktivni padobranac Evrope. Da ostvari san, i bude upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nedostaje mu još godina života. Samo su ratni bosanskohrecegovački dani i epidemija korone, zaustavljali ovog Tuzlaka, da sa ,,istom strašću ” predaje ovom sportu. Razgovarali smo, u vrijeme dok je Kalešić čekao sastanak sa bosansko-hercegovačkim ministrom za sport. Bez puno nade da će biti primnjen kod ministra, ali uporan da se izbori za padobranstvo, za koje se, kako Ibrahim tvrdi, nema nimalo razumijevanja. Pri tom, ne krije ljutnju.
„Da sam živio u nekoj evropskoj zemlji, bio bih nacionalni heroj ili nosilac ordena časti, nakon uspjeha koje sam imao u ovom sportu. Ovdje bosansko-hercegovački ministar, čak nema vremena ni da me primi. Ministarststvo sporta ignoriše padobranstvo kao sport, jer ‘novca nema’. Nema čak ni onog minimuma sredstava neophodnih za obuku zainteresovanih kandidata“, priča rezignirano Ibrahim napominjući da već cijelu godinu uzaludno čeka odgovor Ministrastva.
Ibrahim Kalešić je član Aerokluba Tuzla od samog osnivanja, 1947. U tom klubu obučeno je više od 1000 padobranaca. Njegov talenat prepoznat je već nakon prvog skoka. Obuku će nastaviti u Vršcu gdje se u vrijeme bivše Jugoslavije nalazio najbolji vazduhoplovni centar. Svake godine, po par mjeseci godišnje trajala je obuka i vježbe. Tog ,,Titinog zlatnog vremena” kako ga Ibrahim zove, rado se sjeća.
„Sve je bilo bolje, a posebno kultura i sport. Po tri mjeseca sam znao ostati na obuci u Vršcu, a plata i radno mjesto su bili osigurani. Danas je u Bosni prava katastrofa, za ne povjerovati. Od države ne uspijevamo ni najmanja sredstva za obuku učenika da obezbijedimo. Ni marku nisam dobio, iako su mi obećavali ministri. Nekad su tuzlanski aeroklub i njegovi padobranci bili među najjačima u Jugoslaviji. Odlazilo se na mnoga takmičenja, postizani brojni rekordi. Danas, Aeroklub u Tuzli nema ni aviona ni padobrana. Nema novca za nabavku. Padobranstvo je skup sport. Snalazimo se, iznajmljujemo padobrane jer sredstva u visini od 10.000 maraka koliko košta padobran nemamo, a ja kao penzioner još manje“, objašnjava Ibrahim. Na pitanje kako to da klub i dalje opstaje, jednostavno odgovara: ,,Ovo je prevelika ljubav”.
Kalešić je osnovao i Udruženje padobranaca. Kandidata željnih da skaču ima dosta, a jaka je i Ibrahimova životna želja da im preda ono što je on uradio, pa da oni nastave dalje. Uči ih, prije svega, da je ovo sport ,,u kome se samo jednom griješi“. Trudi se, kaže, da bar deset njih osposobi i preda im ono što zna. Obuku kandidata počinje u Banja Luci, ljekarskim pregledom, nastavlja teoretskim, a završava praktičnom nastavom. Kao instrruktor padobranstva objašnjava: ,,Tri sata teorijske obuke dovoljna su da bi neko bio spreman da skoči.Vremena kad se iz aviona prvo izlazilo na krilo, pa onda odatle skakalo, prošla su. Sve je modernizovano i olakšano, ali i dalje je ista briga: šta ako se padobran ne otvori?”
Tokom sedam decenija dešavalo se to i našem sagovorniku. „Tada nema čekanja.To kažem uvijek svojim učenicima – desi li se da se padobran ne otvori, odbacuje se kupola i otvara rezervni padobran. Meni se desilo prošle godine u Banja Luci. Znao sam kako je padobran složen, skakao sam sa njim prije tog četrdesetak puta, ali ipak je otkazao. Spustio sam se sa rezervnim…“
Tokom dugogodišnje padobranske karijere zabilježio i još uvijek bilježi, skokove na brojnim takmičenjima. Sa velikim ponosom ističe i činjenicu da je dva puta obarao rekorde u onoj velikoj Jugoslaviji. Prvi, 1961. godine na titogradskom aerodromu skočio je u ponoć sa visine od 5500 m. Puna dva minuta spuštao se bez otvaranja padobrana. Drugi rekord postignut je iste godine u Vazduhoplovnom centru Tivat, gdje su njih šestorica skakali na ciljeve veličine pola metra kvadratnog.
Bojao se nikad nije. ,,Meni je skočiti kao sjesti u auto”. Znatiželja i sklonost ekstremnim sportovima nisu ostavljale mjesta strahu. Tek blagu neugodnost, kaže, osjetio je, kad je nakon godina u kojima je pauzirao sa skokovima, ponovo počeo aktivno da se bavi ovim sportom. Polagao je ponovo ispit za padobranca, bez problema dobio ljekarsko uvjerenje, i iako već tada u poodmaklim godinama, nastavio da skače. On je živi dokaz da ovakvi sportovi nisu samo igra za mlade godine. Tokom prošle godine učestvovao je na četiri takmičenja, od kojih mu je kaže najdraže ono održano u Beogradu na Senjaku. Tamo ga dočekuju sa velikim poštovanjem, priča Ibrahim, padobranci Vazduhoplovnog saveza Srbije i slavni Nenad Kuzmanović, dobitnik brojnih nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.
Duga padobranska karijera ostavila je i neugodna sjećanja. Skok sa mladićem iz Sarajeva na tivatskom aerodromu jedno je od najneugodnijih Ibrahimovih iskustava.
„Idealno se odvojio od aviona. Onda je napravio grešku. Našao se ispod mene sa rukama okrenutim unazad. Doveo me u tešku situaciju. Uspio sam da izvučem gornji dio tijela van kupole, ali donji dio mog tijela primio je snažan dinamički udar. Potpuno sam poplavio jer udar je jačine sudara sa betonom. Šest mjeseci sam se liječio“, sjeća se Ibrahim.
Druga nezgoda nije imala ozbiljnije posljedice. Pokušao se, jednog 4. jula tokom proslave Dana oslobođenja, spustiti na stadion u Banovićima. Padobran se otvorio, ali na oko 500 metara od zemlje snažna oluja zajedno sa padobranom oduvala je Kalešića na obližnju planinu Konjuh. Uspio je da se bez povreda spusti i sačeka vojsku i policiju.
Za odličnu fizičku kondiciju Ibrahim zahvaljuje dobrom snu, dugim šetanjama i posebno kuhinji svoje supruge. ‘,,Uvijek je brinula da se zdravo hranimo”. Kad ne skače padobranom leti paraglajderom, vježba dva puta dnevno.
Ibrahim je otac dva sina, djed je i pradjed. Stariji sin nastavio je očevim putem. Danas je pilot AIR Bosnia, a i vlasnik sportskog aviona. Tatina strast nije zarazila i mlađeh sina. Iako je i on služio vojni staž u desantskoj jedinici.
„Osjećam se odlično. Psihički sam odmoran. Uživam u sjajnom društvu”, izjavio je Kalešić tokom takmičenja Para Challenge u padobranstvu u Bihaću.
Na takmičenje u Crnu Goru rado bi došao. Čeka samo poziv. Nadajmo se, stići će.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
BLAGOJE ŠTURANOVIĆ, DIREKTOR NVO MOZAIK, ORGANIZACIJE ZA POMOĆ OSI: Izbriši barijere

U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade…“, priča Blagoje Šturanović, direktor NVO Mozaik, koja pomaže osobama sa invaliditetom
Kiše, one nikšićke, danima su sprečavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama sa invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu sa Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama sa invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, u invalidskim kolicima. Raspoložen je i nasmijan. Gostoljubivo nudi kafu, koju će kum skuvati…
„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama sa invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba sa invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.
Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Jedinac je. Rođen je sa rijetkom bolešću, kategorizovanom kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se sa invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže.
U Osnovnoj školi „Mileva Lajović“ sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena OSI đacima. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.
Da je nepristupačnost učionica veliki problem osobama koje se otežano kreću, shvatio je odrastanjem. Shvatio je i da je to samo jedan od problema s kojim se sreću ljudi s manjim ili većim fizičkim ograničenjima. Studij informacione tehnologije i san da će se baviti programiranjem osujetila je činjenica da je fakultet u Podgorici. Putovanje do tamo i nazad bez auta je nemoguće. Upisao je odsjek sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Posjećivao je predavanja u kabinetima koji su bili pristupačni njegovim kolicima. Na informatiku i statistiku nije ni išao. Do tih učionica nije se moglo.
Vrijeme provedeno na studijama osvijestilo je neke Blagojeve potrebe i otkrilo da uz volju i želju, ima i oganizacione sposobnosti. Shvatio je da želi i može da pomaže ljudima sa invaliditetom. Prvi projekat rezultat je saradnje sa psihološkinjom Osnovne škole „Mileva Lajović“, koju je i on završio. Projekat pod nazivom Izbriši ( I ) barijere obuhvatio je radove najtalentovanijih učenika, učenika sa invaliditetom i radove djece romskog i egipćanskog porijekla. Prodajna aukcija radova, održana u prostorijama Tehnopolisa, obezbijedila je 2000 eura. Zahvaljujući ovim sredstvima, napravljena je mobilna rampa, odnosno platforma koja ide uz stepenice i omogućava da učenici u kolicima bez problema dođu do učionice.
Tokom studija, tri i po godine Blagoje je radio u firmi Oganj. U ovom socijalnom preduzeću, kako ga naš sagovornik definiše, i koje je zapošljavalo osobe sa invaliditetom, Blagoje je radio kao dizajner. Učio je i naučio vještinu grafičke pripreme za izradu suvenira, magneta i dekotrativnih predmeta. Sa radnom koleginicom Mirjanom Spasojević napušta ovo radno mjesto i, bez osnivačkog uloga, pomoći Opštine ili države, registruje početkom 2020. NVO Mozaik a već godinu kasnije oboje u Mozaiku zasnivaju radni odnos. Činjenica da se sedam mjeseci „firma samofinasirala“ nije umanjila entuzijazam osnivača. „Željeli smo da osnujemo društveni klub u kome će se okupljati osobe sa invaliditetom, gdje će se i edukovati i neformalno družiti“. I uspjeli su. Već u martu njihov projekat Social club Adapt podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu, koji finansira EU, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj.
Prostorije Udruženja plegije registracijom Mozaika su oživjele. Tu se održavaju brojna savjetovanja koja vodi psiholog i sociolog društva Ivana Zajović Bulajić. Psihomotivacione sesije kroz individualne ili grupne razgovore pomažu onima kojima treba psihološka podrška ili psihoterapija.
U okviru projekta planirane su i filmske večeri, edukativna predavanja, rekreativna i sportska radionica. Slikarska radionica je, za sada, najposjećenija. Prostor je ograničen, uvijek je ovdje desetak onih koji stvaraju uz stručnu asistenciju akademske slikarke Milene Krivokapić. Akrilikom ili pastelom, motivima koji sami izaberu, ali sa puno strasti i volje se ovdje radi. Jer, tvrdi slikarka Krivokapić: „Ljudi koji imaju poteskoće, ne samo da mogu ravnopravno učestvovati u društvu, nego i definisati pravac kojim će se društvo kretati, poput Tuluza Lotreka, koji je formulisao čitav umjetnički pravac svog doba“.
„Projektima poput ovih omogućavamo da šira zajednica shvati da su osobe sa invaliditetom sposobne. Pokazujemo im šta rade i šta mogu da urade. Da su vrijedne kao i svi ostali, možda čak i vrednije, jer su motivisanije“, objašnjava Blagoje Šturanović. On napominje da rado pomažu svojim članovima i pri traženju posla, pisanju biografija ili u pripremi za razgovor sa eventualnim poslodavcem.
Aktivnosti se nastavljaju. Uskoro u novim i većim prostorijama u Vardarskoj ulici u Nikšiću. Projekcije, slikakarske radionice, partije šaha… „Pomak je napravljen, predrasude prema invaliditetu su mnogo manje, ali još mnogo toga tek treba da se uradi“, objašnjava Blagoje. Stvarnost je daleko od propisanog Zakona o dječijoj socijalnoj zaštiti, po kojem osobe sa invaliditetom imaju pravo na personalnog asistenta. Uvijek nedostaje novac.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
SONJA PETROVIĆ, UNUKA BARJAKTARA, ĆERKA KOMUNISTE, ŽENA POTOMKA MONARHIJE: Godine i ljudi

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža, i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš
Na imanju Petrovića u Muševini, podno nikšićkog Bedema, dom je, duže od pet decenija, Sonje Petrović. Unuka je barjaktara Petra Pajovića, koji je u pohodu crnogorske vojske na Skadar preuzeo barjak iz ruku ubijenog oca, uz uzvik: „Naprijed kome nije žao umrijeti“. Barjak se i danas čuva u kući Pajovića, a i tekst iz Glasa Crnogoraca, kojim je ovaj hrabri gest opisan. Petar je praunuk Jova Pajova kod Danilovgrada, kojem je kralj Nikola podigao spomenik. Sonja je ćerka čuvenog komuniste Dušana Krcunovića, koji je, po zadatku Partije, 1938. preselio sa porodicom u Nikšić, radi organizacije trinaestojulskog ustanka. Hapšen i zlostavljan po nikšićkim, sarajevskim i beogradskim zatvorima, poginuo je kao partizan 1942. u Pivi.
Sonja je udovica Blaža Petrovića, diplomiranog farmaceuta i magistra biohemije, čiji su djedovi vojvoda Božo, vojvoda Đuro i Marko Petrović, jedini iz porodice Petrović Njegoš, nakon Podgoričke skupštine ostali da brane nezavisnost Crne Gore sa njenog tla. Unuk onih koji su zlostavljani, ponižavani i proglašavani državnim neprijateljima, samo zato što su branili državnost Crne Gore. I u osmoj deceniji života, Sonja Petrović je lijepa žena. Majka je tri ćerke i sina, baka i prabaka.
Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš… U dnevnom boravku, na bijelim sofama, uz domaći kolač, priča teče…
Imala je tri godine kada je sa trudnom majkom i bratom Slobom išla u posjetu ocu u zatvor pod Bedemom. Pamti betonski zid i bodljikavu žicu, pamti strah od stražara koji su vikali na majku jer je podigla brata na ogradu. Očev lik ne može prizvati u sjećanje. Osumnjičenog da je učestvovao u ubistvu zloglasnog Košaka, drugovi su ga sakrili. Strah i pretresi postali su svakodevica u domu njegove porodice. Majci su četnici ključnu kost prelomili. Poslije porođaja jedva je živa ostala. „Majka je pričala da se stojeći porodila. U kući se svjetlo uveče nije palilo, a po danu nismo smjeli na ulicu“. Živjeli su u strahu od odmazde. „Djed nas je prebacio u Podgoricu. Majka je tamo posjećivala zatvorenike iz Nikšića, nosila im hranu i prenosila poruke. U zatvor je puštao jedan stražar. Poslije rata majka je svjedočila da je bio na pravoj strani“. Ostalo je pismo koje su zatvorenici potpisali i tekst „da onaj ko ostane živ pripazi porodicu Dušana Krcunovića“.
U Podgorici nisu dugo ostali. Dojavljeno je da se sprema hapšenje njene majke. Bježe u Komane, kod rođaka Sonjinog oca. Ni tu nema spokoja. Likova se ne sjeća. Ali „one bradurine“ i „onaj strah“, Sonja dobro pamti. Kasnije, od majke je saznala kako se zovu. Pavle Đurišić i Jakov Jovović i neki Kontići. Kontić je prepoznao Sonjinu majku i posprdno joj se obratio komentarom. „Gospođa iz molovane kuće došla da živi na selo“. Dug rafal usmjeren na sprat kuće popraćen je komentarom: „Da se gore ne krije možda Dušan“.
„Sa nama je bio brat od strica. Imao je 15 godina. Jedinac. Pozvali su ga da ide s njima. Majka se u momentu dosjetila i pitala kako će njega da vode kad je Bajo Stanišić njegov najbliži rodak“, priča Sonja. Povjerovali su joj. Na šest mladića, koje su odveli, pucano je dvjesta metara dalje. Jedan je preživio i ispričao šta se desilo. Te noći spavali su u štali. Ujutro, probudila ih je vika. Stigla je četa partizana. Tog jutra Sonjina majka je saznala da je njen suprug Dušan poginuo.
Rat je završen, ali Sonjina porodica neće se vratiti u porodičnu kuću kod Ribnice u centru Podgorice. Nove vlasti željele su da „Dušanovoj porodici obezbijede boravak u Nikšiću jer odavde je on pošao“. Ponudu da stanuje u stanu Bata Miloševića, Sonjina majka Đina je odbila. Batova braća su, kako se govorilo, odstupila. „Novi dom naći ćemo u kući dobrih ljudi, Đura i Margite Mijušković.“ U dvije sobe, u njihovoj kući, Sonja će sa majkom i braćom živjeti nekoliko godina. Onda je došao narodni heroj Ratko Vujović Čoče, i preselio ih kod njegovog oca. Odatle, u kuću, u ulicu Narodnih heroja. Život u ovoj ulici i divne komšije, donio je je Sonji i njenoj familiji konačno mir. Na spratu kuće ležali su brojni naslovi Šakotićeve biblioteke. Sonja je rado i stalno čitala. Poziv, tada direktora biblioteke Šakotića, da radi u biblioteci, sedamnaestogodišnja Sonja sa oduševljenjem je prihvatila.
Počela je s radom u čitaonici biblioteke u Njegoševoj. Ljubav prema knjizi i radu u biblioteci nadomještali su nedostatak stručnog bibliotekarskog obrazovanja. „Posjetilaca mnogo. Rijetko se moglo slobodno mjesto naći u čitaonici. Radili smo u dvije smjene, od jutra do sedam uveče. Ovdje su pisani doktorati ili maturski radovi. Knjižni fond je bio bogat i raznovrstan i stručno obrađen zahvaljujući školovanom kadru Vladimiru Petrušiću, Veri Kovač, Sonji Zirojević i Slobu Marojeviću…
Od 1959. biblioteka se preselila u zgradu Nikšićanima poznatu kao Galerija. Sonja Petrović usavršava bibilotekarski zanat i polaže državni ispit. U biblioteku dolaze svi koji „drže do sebe“. Tu će Sonju „zapaziti“ Blažo Petrović. I, 1969. Sonja je „ušla“ u porodicu Petrovića. Ćerka komuniste sa potomkom monarhije. „Nikom to tada smetalo nije“, tvrdi Sonja Petrović.
Već dvanaest godina je Blažova udovica. Blažo je kao šef laboratorije Bolnice za plućne bolesti Brezovik, radio 35 godina. Skroman čovjek koji je strukom nadomještavao nedostatak kolega biohemičara, kao da je dnas zaboravljen. Nezadovoljna je Sonja i glasna u stavu da su danas podjele veće nego ikad. „Sve je nagrđeno, progovoriti ne smiješ…“
Sonja rado govori o porodici Petrović. Slušala je i pamtila priče strica Draga Petrovića, a nastoji da i u rukopisu sačuvane bilješke koje je on godinama bilježio o istoriji i Pertrovića i Crne Gore, spasi od zaborava. Pamti kako je govorio o noći kad su šestorica naoružanih ljudi „upali“ u njihov dom u Muševini. Bila je 1917. Drago je imao dvanaest godina. Strah, dok je gledao kako njegovog oca Marka i stričeve vojvodu Đura i vojvodu Boža hapse, nikad nije zaboravio.
Drago Petrović će studij medicine završiti u Rimu. Imao je i veliki interes za istoriju. Pristup crnogorskom arhivu na Cetinju, u kome je njegov brat Krsto radio, omogućio mu je da prikupi pouzdane podatke o istoriji i porodice i Crne Gore. „Mnogo je tu detlja i podataka koji mijenjaju istoriju, ali nikad se niko od istoričara nije zainteresovao za ovu građu“, ljuto primjećuje Sonja.
Sonja želi da istinu progovori i o prenosu moštiju posljednjeg crnogorskog kralja na Cetinje. „A ne da se Jovo Markuš po Cetinju hvali kako je to njegova zasluga“. Istina je, kaže Sonja, da je njen svekar Krsto pisao Josipu Brozu Titu i molio da se odobri prenos moštiju kralja Nikole u Crnu Goru. Maršal je odgovorio da nema ništa protiv, ali da misli da među crnogorskim političarima ima i onih koji se ne bi složili. Godinama kasnije isti zahtjev familija će opet pokrenuti. Ovaj put sa Stanislavom Ćanom Koprivicom i Slobom Nikčevićem, tada predsjednikom Opštine Nikšić.
Tiho je u Sonjinom domu, noć pada, priči o Petrovićima kraja nema. O Đurovoj, Božovoj i Dragovoj sestri Beši, Sonja je slušala od njihove majke. „Zagledala se u Dražu Ilića, oficira vojske Srbije, koja je tada okupirala Crnu Goru. Protivljenja familije braku, nije pomoglo. A ni država nije bila blagonaklona. Kazna za brak sa Petrovićkom rezultirala je prekomandom u Kičevo. Draža je tamo teško ranjen i vraćen u Beograd. Imali su dva sina. Stariji je bio student kad se ga uhapsili i odveli na Banjicu u logor. Otac Draža, oficir, trebao je da moli istog onog oficira koji ga je poslao u Kičevo da mu pusti sina. Majka je preklinjala za sina, ali oni su poručili da čekaju oca da dođe i zamoli. Odbio je. Mladića su strijeljali“.
Pa o sinovima vojvode Đura koji su se školovali u Parizu, tamo i ostali. O najmlađem Veljku koji je ostao u Nikšiću. O ćerkama vojvode Đura, koje su na poziv Jelene Savojske ratne godine provele u Italiji…
Mnogo toga još ispričala je Sonja. Mogo toga Sonja još zna. Ponešto prećuti. Ignorisati, kaže, ne može i neće upotrebu Petrovića u politikantske svrhe. Još nešto joj nije pravo: „Porodici Petrović nije dato zaslužno mjesto u protokolu prilikom održavanja državnih i kulturnih svečanosti“.
Lidija KOJOŠEVIĆ SOLDO
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo