Povežite se sa nama

FOKUS

MRŽNJA U GLOBALNOM SELU: Otpor, ili ćemo ostati bez daha

Objavljeno prije

na

Smrt Džordža Flojda pokrenula je  široke proteste van SAD-a, osobito u Evropi, zato što tamošnja  dešavanja otvaraju ovdašnje rane

 

Riječi Afroamerikanca Džorđa Flojda: ,,Ne mogu da dišem”, prije nego što je ubijen, pošto mu je bijeli policajac klečao na vratu dok ga je sa kolegama hapsio 25. maja, odjekuju svijetom.

Hiljade ljudi u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Španiji, Belgiji, Holandiji, Slovačkoj, Grčkoj, Irskoj, Poljskoj, Švedskoj, Crnoj Gori i ostalim zemljama bivše Jugoslavije,  izašli su na  antirasističke proteste. To je znak solidarnosti sa demonstrantima u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i odjek poziva na okončanje rasnih,  nacionalnih,  vjerskih i socijalnih   nepravdi i brutalnosti policije globalno.

,,Smrt Džordža Flojda odjeknula je u Evropi, jer je povezana sa pokretima i aktivizmom protiv policijskog nasilja u tim društvima”, izjavio je Žan Biman, profesor sociologije na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari.

Treba se sjetiti. U Londonu se protestovalo 2011. godine kada su policajaci upucali Marka Dagana, Britanca crne boje kože. U Francuskoj su počeli masovni protesti i neredi zbog toga što su dvojica tinejdžera poginula od strujnog udara, pošto su pobjegli od policije u trafostanicu. Treći mladić je preživio, ali je zadobio teške povrede. Iste godine Ouri Džaloh iz Sijera Leonea izgorio je zavezan za krevet u policijskoj ćeliji u Desauu, u njemačkoj pokrajini Saksoniji Anhalt. Prema nalazima vještaka, on je prije smrti teško zlostavljan.

Uglavnom, smrt Džordža Flojda pokrenula je  široke proteste van SAD-a, zato što tamošnja  dešavanja otvaraju ovdašnje rane.

Zapadna društva se bitno ne razliku u doživljavanju onoga šta znači biti crn. Njihove predstave o tome najvećim dijelom određuju dva istorijska fenomena: robovlasništvo i kolonijalizam.

Američka antirasistička prosvetiteljka Pegi Mekintoš tvrdi da bjelaštvo pruža „nevidljivi ranac“ nenapisanih privilegija koje bijeli ljudi često uzimaju  zdravo za gotovo. To su osnovne stvari poput: odlaska u kupovinu, a da ne budete praćeni ili uznemiravani; nikad se ne traži da govorite u ime svih bijelaca;  ne morate vaspitavati svoju djecu da budu svjesna sistemskog rasizma radi vlastite svakodnevne fizičke bezbjednosti.

Kritičari ukazuju kako nije ni vrijeme ni mjesto da Evropljani tvrde kako je situacija kod njih bolja nego u SAD-u.  Prst se upire na Grčku i mnoge druge zemlje kada je u pitanju njihov  odnos prema izbjeglicama. Mađarsku, Slovačku, Češku i Rumuniju, članice Evropske unije, kada su u pitanju Romi. Evropska mreža protiv rasizma saopštila je da su etničke manjine tokom pandemije korone posebno pogođene zbog rasnog ocrtavanja i policijskog nasilja.

Nedostatak javne svijesti o rasizmu u evrpskim zemljama je za autore Afrikance frapantan.  A,  opet,  teško je steći jasnu sliku o tome koliko rasna diskriminacija utiče na ljude crne boje kože, jer se podaci o tome, izuzev u Velikoj Britaniji, ne prikupljaju.

Masovni protesti poslije ubistva Džordža Flojda mogu se posmatrati kao simptom dublje socijalne patologije koja je u prvi plan izbila pandemijom korona virusa i lošim  odgovorom Donalda Trampa na krizu izazvanu KOVID-19. Nigerijski romanopisac i pjesnik Ben Okri kazao je za Bi-Bi-Si: „Sama po sebi, pandemija se tiče  disanja. Mislim da je to pomoglo da emocije ljudi budu podstaknute”.

Profesor filozofije sa univerziteta Harvard i aktivista Kornel Vest rekao je da su rasne zdravstvene razlike koje otkriva KOVID dokaz američkog neuspjelog društvenog eksperimenta. Ove nejednakosti izazivaju pitanja o  sposobnosti SAD-a da zaštiti  građane.

 Može se reći da protesti naglašavaju presjek dvije pandemije: KOVID-19 i rasizma. Širom SAD-a, pa do Australije i Novog Zelanda poruka je jasna: KOVID-19 ističe propuste tamošnjih društava tamo gde se ukrštaju javno zdravlje i socijalna pravda. To što su crnačka, latinoamerička, domorodačka, imigrantska i manjinske zajednice nesrazmjerno pogođene KOVID-19 u velikoj mjeri je posljedica  nasljeđa strukturnog rasizma – prakse i politike koja sistematski koristi bijelcima a šteti drugim rasama i manjinama.

Podaci iz američke istraživačke laboratorije APM pokazuju da su, u prosjeku, crni Amerikanci umirali od korona virusa gotovo tri puta više od stope bijelih Amerikanaca.  U Vašingtonu, smrtnost među crncima je šest puta veća nego kod bijelih stanovnika. U Velikoj Britaniji, prema Kancelariji za nacionalnu statistiku, crnci imaju četiri puta veću vjerovatnoću da će umrijeti od KOVID-19 u odnosu na bijelce.

Stare forme  diskriminacije uključivale su  „crvene linije“ (redlining), praksu kojom zajmodavci odbijaju hipoteke kvalifikovanim kupcima, zbog njihove rase. Crncima i ljudima drugih rasa uskraćivano je  pravo vlasništva nad kućom i pogodnosti u kojima uživaju i milioni bijelaca. „Crvene linije“su  zabranjene.   Naslijedila ih je urbana džentrifikacija, gdje bijelci srednje klase ulaze u gradska područja i raseljavaju crnce koji tu  žive. I  džentrifikacija kao i „crvene linije“ produbljuje siromaštvo u zajednicama nebjelačkih rasa.

Kao da nejednakosti   nijesu dovoljno tlačiteljske, tu je policijska brutalnost koja prečesto oduzima živote pripadnika najranjivijih grupa.  Tako se u svim segmentima društva neprestano devalvira  život obojenih, radnika,  migranata, izbjeglica, ljudi sa specijalnim potrebama.

Mržnja u globalnom selu raste.  Kritički  intelektualci je povezuju sa krizom poznog kapitalizma, koji razara supstancu svijeta. Ne tako davno bilo je teško zamisliti da neko poput  Donalda Trapma može pobijediti  na izborima i  upravljati Amerikom. Isto tako  da će ekstremno desničasrske snage biti zastupljene  u vladi Austrije i Italije. Da će pokret koji gaji  sentimente prema nacističkoj prošlosti Njemačke sa velikim procentom ući u Bundestag.  Da će Mari le Pen jedva gubiti  predsjedničke izbore u Francuskoj, kad se svi udruže protiv nje. Da će neskriveni koncept  o bjelačkoj i hrišćanskoj nadmoći, Viktora Orbana, biti u EU prihvaćen kao  retorički zanos.

Fašizam u Evropi nije priča o prošlosti. ,,Nije neočekivano da noseće ideje fašističkih ideologija nijesu nestale s vojnim porazom sila Osovine. One su bile potisnute ali danas, kad se obilježava 75 godina pobjede nad fašizmom, čini se da se imunitet koji je svijet stekao poslije 1945, „prebolijevanjem“ fašizma, zabrinjavajuće smanjio”, upozorio je istaknuti zagrebački intelektualac, građanski aktivista, Zoran Pusić, na nedavnoj  Međunarodnoj  konferenciji  Fašizam i antifašizam u Europi danas.

Evropa ne liči na sebe iz druge plovine dvadesetog vijeka. Na tu Evropu  još manje liče  države nastale nakon krvavog raspada Jugoslavije. Sada se bolje vidi,  da je tok ratova i ishod, u zemljama bivše Jugoslavije, bio u dobroj mjeri i simptom bolesti Zapada. Prvi znaci  da će postati ovo što postaje danas. Splet društava, neotpornih na infekciju ideologijama mržnje i predrasuda prema drugima. U bogatim zapadnim državama koje su najodgovornije za poplavu migranata sve su moćnije društvene grupe koje ih tretiraju kao – podljude.

U zemljama bivše Jugoslavije, suočavanje  sa prošlošću je  izostalo. Proces kontralustracije je uspješno priveden kraju. U parlamentima dominaraju postfašističke stranke, i nekadašnje ratne vođe, sa adaptiranom retorikom. Kojima se nije teško vratiti na stare traćnice. Sve to važi i za Crnu Goru. ( Vidi box). Koja ne kažnjavajući  svoje ratne zločine, njeguje  laž, kako je bila prva Miloševićeva žrtva.

I poslije protesta ostaje jasno: svijet još nema globalni zajednički odgovor, na prijeteće ideologije koje, svoje ciljeve mogu ostvariti jedino zločinima.  Masovnijim i krvavijim nego ikad u istoriji ljudskog roda.

Lijepo je bilo vidjeti  proteste u Podgorici povodom  rasističkog zločina u SAD-u.  Ali,  mržnja, predrasude  i konfuzija, plamte ovom  zemljom, i dan poslije.  U Crnoj Gori, kao i svuda,  izbor je isti: otpor,  ili će nam ugušiti dah.

 

Njemačke kočnice  

Kada se u najmoćnijoj evropskoj državi Nemačkoj razgovara o rasizmu, neizbježno se dođe do vremena nacionalsocijalizma. Neki stručnjaci smatraju da je nesposobnost da se rasizam u javnoj raspravi u Nemačkoj sagledava u skladu s važnošću te teme, nasljeđe nacista i njihovih rasnih teorija.

Postoji i nemačko kolonijalno nasljeđe. Njemci su prvi genocid 20. veka počinili nad narodima Herero i Nama u tadašnjoj koloniji „Nemačka Jugozapadna Afrika“, današnja Namibija. Zvaničnog izvinjenja njemačke države nema do danas, a u mnogim njemačkim gradovima ulice i trgovi nose imena tadašnjih kolonijalnih vladara i učesnika u genocidu. Ima mišljenja da koncentracija na period nacionalsocijalizma sprječava bolje suočavanje s periodom kolonijalizma koje je potisnuto u pozadini.

„Nemci jesu shvatili da je rasizam tema, ali još  gaje rezerve kad je u pitanju prihvatanje određenih grupa ljudi u svoju okolinu“, kazao je Sebastijan Bikerih, portparol Ureda za antidiskriminaciju.

 

Naša kuća, naša mržnja

Dvadeset i nešto godina, većinska Crna Gora hvali se nacionalnim i vjerskim skladom kao najjačim adutom za napredak u EU integracijama. Većinu onih koji sebe vide kao građansku Crnu Goru predvodi čovjek koji je, svojevremeno, zbog (hrvatske) šahovnice omrznuo šah. Predsjednik Milo Đukanović.

Nebojša Medojević, jedan od njegovih antiratnih oponenata danas veliča uzlete  Viktora Orbana, postavlja lažne postove protiv migranata, atakuje na nevjernike, sorošoide i sataniste koji se protive ponovnom objedinjavanju ,,pravoslavne većine” u ,,hrišćanskoj Crnoj Gori”.

„Demokratski front stoji na braniku tradicionalne i hrišćanske Crne Gore koja se ugnjetava interesima koji su joj suprotstavljeni”, kaže poslanik DF-a Milutin Đukanović.  Ni riječi o konkretnom doprinosu: medijskom, propagandnom, finansijskom ili onom najkonkretnijem – sa oružjem u ruci – koji su danas zavađeni predstavnici ,,pravoslavne većine” zajednički dali ratovima u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. I ,,domaćim” zločinima koji su ih pratili od  Morinja i Dubrovnika do Bukovice, Štrbaca ili Kaluđerskog laza. Ti zločini,  ukučujući  zločin Deprotacija BiH izbjeglica, koji je naložila Vlada tadašnjeg premijera Đukanovića, ostali su mahom nekažnjeni. Između ostalog i zbog podudaranja stavova o ratnoj politici vlasti,  značajnog dijela  opozcije, koja se nikad nije sasvim odrekla Miloševića.

Nema nekadašnjeg Liberalnog saveza da ih pospremi na pravo mjesto. Neki njegovi bivši  funkcioneri  oglašavaju se kao predani  sljedbenici vlasti.  Glasnogovornici udruženih sijača mržnje koji su od huškanja napravili profitabilan biznis.

,,Ne vjeruj onima koji svoju nedosljednost skupo naplaćuju”, poručivao je Danilo Kiš u Savjetima mladom piscu. Ko da je slikao današnjicu.

Romi su naši crnci, pokazala je i tek završena epidemija korone. Iz NKT-a su našli za shodno da prvom (jednom od samo dvojice) pacijentu sa Vrela Ribničkih obznane nacionalnu pripadnost i u karantin stave cijelo naselje. Koliko je korona pozitivnih pacijenata registrovano u Siti kvartu? I šta su oni po nacionalnosti – ta pitanja nijesu bila na dnevnom redu NKT-a.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

FOKUS

RASPAD VLASTI: Pet modela raspleta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekoliko je načina razrešenja političke krize. Nema idealnog. Kad se sve sabere – koncentraciona vlada, po ugledu na onu koju je nekada predlagao Pokret Odupri se je  model koji bi omogućio da se smanje tenzije, i obezbijedi širok konsenzus neophodan za organizovanje izbora. Taj predlog nije na stolu

 

Nakon Inicijative za smjenu Vlade, koju je prethodne sedmice parlamentu podnijela lista Crno na bijelo (Građanki pokret URA i CIVIS) i dio opozicije – SDP, SD Bošnjačka stranka, Albanska lista, Albanska partija i dio poslanika DPS-a, premijer Zdravko Krivokapić ocijenio je da je u Crnoj Gori na djelu – ,,državni udar”. Ne znaš da li govori Krivokapić ili Milo Đukanović. Montiranu aferu državni udar, gledali smo kao odgovor Demokratske partije socijalista na realnu mogućnost da 2016. godine, izgubi vlast.

Đukanovićev DPS ipak je to doživio u avgustu 2020, ali je stanje ostalo – isto. U pokušaju da očuva Vladu, Premijer Krivokapić, poput Đukanovića, uzvratio je udarom na ,,izdajnike”. One koji ne staju uz njega. Smijenio je Sergeja Sekulovića sa pozicije v.d. ministra pravde, a samim tim i iz članstva Sudskog savjeta. I postavio – sebe. Tako je Krivokapić sada premijer, ministar pravde, i član Sudskog savjeta iako nije pravnik. Potom je smijenio Borisa Marića, direktora Direktorata za pravosuđe, i Danila Mrdaka, direktora Direktorata za zaštitu životne sredine. Ministra  spoljnih poslova Đorđa Radulovića povukao je nazad kući iz diplomatske posjete Makedoniji, što su tamošnji mediji okarakterisali diplomatskim skandalom.

Premijer se odrekao i nasleđa mitropolita Amfilohija, čiji je amanet po sopstvenom priznanju, kao premijer izvršavao. Sada, kada njegovoj Vladi prijeti smjena, Krivokapićeva Vlada je, bez dijela, ministara, poslala Patrijarhiji u Beograd izmijenjeni  Temeljni ugovor sa SPC-om, na potpis. U novom dokumentu umanjuje se, između ostalog,  istorijska uloga Mitropolije crnogorsko-primorske, i izbacuje termin Pravoslavna crkva, koji se vezuje za pokojnog mitropolita Amfilohija, odnosno njegove navodne namjere da Mitropoliju crnogorsko- primorsku učini autonomnom od SPC-a. Novim dokumentom dodatno je minimalizirana uloga države u upravljanju crkvenom imovinom.

Krivokapić je stigao i na čelo liste Zajedno za budućnost, potom i  na čelo Vlade,  o čemu je i sam više puta svjedočio, zahvaljujući uticaju Mitroplije crnogorsko- primorske, odnosno mitropolita Amfilohija, na dio tadašnje opozicije, koja sada čini parlamentarnu većinu. Uticaj litija – protesta koje je uoči izbora mjesecima organizovala Mitropolija, na rezultat izbora u avgustu 2020, bio je presudan. Kao i snažno pozicioniranje te crkve u politički život Crne Gore nakon izbora. Bliskost Mitropoliji, odnosno SPC-u, postala je ulaznica u državne strukture i pozicije, a njena želja prioritet. Predstavnici SPC-a stigli su čak i u vodeće tijelo državnog univerziteta.

U jeku političke krize u Crnoj Gori i potpredsjednik Vlade i lider Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, otputovao je u posjetu srpskom partrijarhu Porfiriju u Beograd. O detaljima i razlozima  posjete,  nema zvaničnih detalja. Ona je okarakterisana kao – privatna. Abazović je nedavno gostujući na RTCG-u, kazao da Krivokapić ne bi bio premijer, da on nije na to uticao u razgovoru pod Ostrogom sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem. Tako je samo dodatno potvrdio ono što se zna – da je Mitropolija imala direktan uticaj i na sastav Vlade.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

,,Smjena vlasti u avgustu 2020. godine Crnu Goru je gurnula u političko i ekonomsko propadanje, kulturnu degradaciju, podrivanje državnog suvereniteta i međunarodnu kompromitaciju. Aktuelna vlast ostaće upamćena kao najgora koja je mogla zadesiti Crnu Goru”, cijene čelnici GI 21.maj Miodrag Živković, Ljubomir Filipović i Rade Bojović, sažimajući sve ono što opozicija ponavlja još od promjene vlasti.

URA je tada optužena za izdaju državnih i nacionalnih interesa i prevaru građanski i prozapadno orjentisanih birača. Optužbe, sada, dolaze sa druge strane. URA, kažu, želi da vrati DPS na vlast, zaustavi reforme i obračun sa kriminalom i korupcijom. Stvari nijesu tako jednostavne.

Počev od interpretacije da li je rezultat izbora 30. avgusta 2019. dominantno odredila borba za istorijsko pravo  SPC-a (o čemu bi se dalo diskutovati) ili želja da se DPS, konačno, svrgne sa vlasti. Uz, ponovo, dva modela – da se izvrši suštinska demontaža sistema koji je izgrađen za tri decenije vladavine Đukanovića, njegovih sljedbenika i, makar u jednoj fazi tog procesa, mentora. Ili da se stvari mijenjaju samo na parsonalnom i ideološkom novou, uz očuvanje matrice nacionalnih, vjerskih, regionalnih i ekonomskih podjela.

O izabranom modelu svjedoče optužbe unutar vladajuće koalicije o navodnim nasljednicima i nastavljačima švercerskih, urbanističkih, klijentelističkih biznisa. I odsustvo bilo kakve sankcije za prethodnike koji su se ogriješili o zakon. Uz uspostavljanje novih, vaninstitucionalnih, centara moći. Potvrda o ućešću na litijama izdata od mjesnog paroha zamijenila je ocjenu o lojalnosti izdatu u lokalnoj kancelariji DPS-a.

„Vlada je iznevjerila očekivanja mnogih građana, pogotovu onih koji su očekivali brzu demontažu prethodnog režima. Aktuelna većina je sastavljena od potpuno ideološko i vrijednosno različitih partija, čiji glasači su vidjeli pobjedu samo njihove ideološke matrice, tako da bi teško mogli biti svi zadovoljni i u slučaju da je ova Vlada bila perfektna, a nije, već naprotiv“, kaže za Monitor Džemal Perović. „Stvorila se i percepcija da je Crkva pobijedila režim, što je samo donekle tačno, jer je na litijama učestvovao i veliki broj nezadovoljnih građana koji su njih vidjeli kao još jedan vid otpora režimu. Sliku da je Crkva pobjednik izbora najviše su forsirali DF i DPS, svako iz svog političkog interesa. Prvi da bi profitirali na račun odbrane srpstva i Crkve, drugi na račun navodne odbrane  crnogorstva i države. Tako je teret peglanja pao je na leđa koalicije Crno na bijelo. To je razočaralo njihove glasače među kojima sam i ja“.

Vladajuće partije nijesu uspjele da naprave i održe elementarni konsenzus oko ključnih društvenih pitanja, cijeni i Daliborka Uljarević „Jedino gdje su, u nekoj mjeri, nalazili zajednički jezik je ono najpogrešnije – partijsko-nepotističko razaranje inače nejakih institucija“. Uz to, smatra naša sagovornica, Vlada nije pokazala potreban ekspertski i reformski kapacitet. „Ona se primarno legitimisala kao klerikalna i bliska onom svjetonazoru koji je karakterističan za neke od personifikacija nazadnih ideja u regionu i nedemokratskim praksama prethodnih vlasti“.

Uljarević napominje: „Nema razlike između onog što je Đukanović vidio kao parlamentarnu diktaturu kad je Skupština ojačala svoju nezavisnu zakonodavnu i kontrolnu ulogu i odbijanja Zdravka Krivokapića da prihvati interpelaciju tri ministra. Oba su tu pokazala da ne razumiju srž demokratije, odnosno da je po njima demokratija samo do one linije koju vide kao svoje interese. Tako da i takve primjere treba imati u vidu kada se govori o volji građana i građanki…“.

Izrečene kritike sublimira Blagoje Grahovac: ,,Ostali smo ukliješteni između DF-ovog klerofašizna i neofašizma DPS-a, jednog pod srpskom drugog pod crnogorskom zastavom, jednog primarno nacionalističkog drugog dominantno interesnog (kriminalnog). A oba radikalno desna”.

Dovoljno za odgovor na pitanje trebamo li žaliti za odlazećom Vladom. Sasvim druga priča je propuštena prilika. I tu nevinih nema. DF, tako, ruši ovu Vladu od njenog formiranja, a na bojkot parlamenta se odlučio nezadovoljan odlukom o smjeni ministra pravde i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici. Ipak ključni  događaj koji je odredio njenu sudbinu zbio se početkom septembra, na Cetinju i Podgorici. Tada je Vlada svoju pobjedu – Joanikije ustoličen, krvoproliće spriječeno – pretvorila u vlastiti poraz. Tražeći, po kriterijumu lične i (jedno)nacionalne lojalnosti, pučiste i izdajnike u vlastitim redovima.

Demokrate, DF i Krivokapić tada su pokušali da obezbijede podršku  poslanika manjinskih naroda, kako bi iz vlasti izbacili Abazovića i njegove poslanike. Nijesu tada pominjali ni izdaju ni prevaru.

Pred najavljeno glasanje u parlamentu, gotovo je izvjesno da će postojeća Vlada pasti. Neizvjesno je šta slijedi. Formira li se manjinska vlada po Dritanovom modelu – Crno na bijelo (4 poslanika), Bošnjačka stranka (3), albanske nacionalne partije (2) i SNP (5), dobićemo manjinsku vladu u bukvalnom značenju te riječi. Em će je stvarno podržavati svega 14 poslanika, em će jedva nešto preko polovine njih biti pripadnici ,,većinskih” naroda i konfesija koji se nalaze na prvoj liniji naših podjela.

Ako ne znate zašto bi to mogao biti problem – prošetajte društvenim mrežama. Ili se sjetite atmosfere u kojoj su pripadnici manjina živjeli u prvoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka. Dakle, vrući krompir u ruke nejakih. Onako kako im je DF nudio nakon izbora 2016. Pa da ih profesionalni Srbi i Crnogorci „šamaraju“, zavisno od trenutnih političkih interesa, jedni, drugi ili svi skupa.

Sve da pomenutim članovima buduće vlade dodamo i SD i SDP (nerealno) to njihovu parlamentarnu snagu podiže tek na 19 mandata. Manje od četvrtine.

Taj blok, ni uz teško zamislivu podršku poslaničkih klubova DF-a i PzP-a, bez Demokrata, i Marka Milačića (nema klub) nema potreban 41 mandat. Na drugoj strani, DPS nosi 30 mandata pa je većina moguća. Čak i tropetinska (49 mandata) neophodna da se započne sa deblokadom pravosuđa.

Ali, tu je ono najbitnije: da li bi tada DPS diktirao uslove rada vlade. I ritam reformi.

Blagoje Grahovac podsjeća: „Kada sam, u septembru 2020, predlagao čelnicima URA-e da od DPS-a, koji je tada bio u političkom nokdaunu, zatraže podršku za formiranje manjinske vlade – ispostavljajući listu preciznih zahtjeva kojima bi ta saradnja bila uslovljena, do „crne liste“ onih koji ne mogu biti dio zakonodavne vlasti ili obavljati bilo koju drugu državnu funkciju, moje su riječi dočekane kao teški jeres. Sada idemo tim putem, ali su uslovi značajno drugačiji“.

Naš sagovornik precizira: „Umjesto da ih bacimo na koljena, ponovo smo u situaciji da ključnu ulogu u političkim procesima treba da zauzmu DPS i(li) DF. A moramo biti svjesni da će oni, pojedinačno ili skupa, iscrpljivati eventualnu manjinsku vladu pokušavajući da je spriječe ili uspore u sveme onome što bi trebalo da budu sistemske reforme. Normalnost obesmišljava njihovo postojanje u ovom obliku. Zato će šićarđije nastaviti da lešinare, trudeći se da obesmisle svaku alternativu sistemu koji su izgradili“.

Pozivajući se na istraživanja javnog mnjenja koja su radili, Daliborka Uljarević kaže da bi manjinska vlada mogla imati podršku javnosti.

„Memorandum o saradnji koji su potpisali URA, CIVIS i SNP, kao vladajuće partije, sa manjinskim partijama koje su sada opozicija je, po nalazima našeg CG pulsa, dobro primljen u javnosti. Na to se nadovezala i ideja o manjinskoj vladi, koja nosi određeni rizik, ali se sada čini kao najbolji most ka konačnom rješenju koje može doći samo nakon vanrednih izbora“, kaže ona.  ,,Ta vlada može imati smisla samo ako bude imala oročeno trajanje, inkluzivan karakter i realno postavljene ciljeve koje možemo mjeriti koliko do kraja godine”. Uljarević pojašnjava da su neki od tih ciljeva deblokada proavosuđa, rad na prevazilaženju podjela i toksične atmosfere, raskidu sa negativnim praksama bivših i aktuelnih vlasti… „Na taj način možemo početi izlazak iz kružnog toka u koji smo se zaglavili u hodu ka EU“.

Formiranje manjinske vlade očekuje i Džemal Perović. „Neće se ići na izbore. Manjinsku vladu će podržati oni kojima je rečeno – podržite je“. Od nje i onih koji je budu podržali Perović očekuje javan sporazum „sa rokom trajanja, trasom puta, ciljevima… kako bi mogli pratiti da li je na djelu vraćanje DPS-a ili preusmjeravanje državnog kursa prema vladavini prava i istinsko ispunjavanje uslova za članstvo u EU“.  Perović skore izbore ne vidi kao valjanu alternativu. „Kakvi izbori u nikad gorem ambijentu, bez potrebne infrastrukture, usvajanja adekvatnih zakona  i reforme izbornog zakonodavstva, sa institucijama u VD stanju?“, pita se naš sagovornik.

Zaista, obećanja su potrošena. Sad treba smanjiti očekivanja i od svih tražiti način da se pripreme fer izbori. Tako bi ostalo bar nešto od tekovina 30. avgusta. Sve ostalo smo čuli.

Rasplet u parlamentu kreće početkom februara. Prethodno će nas, prema nezvaničnim najavama, obići Gabrijel Eskobar. On će, u ime SAD-a, doći da pomogne. I podsjeti. Na preuzete obaveze i eventualne posljedice neposlušnosti koje je svojim sagovornicima predočio krajem prošle godine.

Dio aktera sa ovdašnje političke scene ne krije da je pod snažnim uticajem međunarodnih partnera sa zapada. Drugi o tome radije ne govore, ali i te kako drže do sugestija koje stižu iz  Brisela, Londona i Vašingtona. Tu su i oni koji vole da se predstavljaju kao ovdašnji eksponenti zvaničnih politika Beograda i Moskve. Uostalom, jedan od uzroka ekskalacije crnogorske političke krize jesu previranja u regionu (BiH) podstaknuta rastućim ambicijama promotera velikosrpskog projekta srpski svet. I njihovim prijetnjama.

Vidjećemo šta će kome donijeti uticajni gost iz Vašingtona. Crna Gora još luta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo