Jednu običnu vožnju taksijem po glavnom gradu Crne Gore na kratko prekida glas dispečera: „Neko slobodan za ulicu Milana Mladenovića?”. Pomislio bi čovjek da se vozi kroz metropolu, kada čuje da jedna od ulica, zasluženo, nosi naziv rokenrol zvijezde iz Beograda. Beograđanina, taman onoliko koliko Sarajlije, Zagrepčanina ili Podgoričanina. Ipak, od svih gradova koje je obilježio svojim radom, Podgorica je prva njegovim imenom ukrasila ulicu u martu 2011. godine. Na Zabjelu. Beograd je to uradio tri mjeseca kasnije, a Zagreb uz ogromnu buku u parlamentu i medijima protekle godine. Na kraju zagrebačke priče ostaje Jergovićev zaključak da je čovjek dobio ulicu ne zbog vrijednosti svojih djela već zbog svoje nacionalnosti. Političke igre su pokvarile događaj.

Ni kod nas frontmen EKV-a nije dobio ulicu zbog toga što su gradski oci odrasli na njegovoj muzici i porukama mira koje je slao ratnih devedesetih ili prepoznali njihov značaj. Srećom imali su dovoljno sluha da uvaže zaslužne građane Republike Zabjelo i daju im ulogu krštenog kuma. Šteta što češće ne upražnjavaju ovu praksu. Evo im ovih dana prave prilike.

NVO Crnogorska Alternativna Kultura je ukazala da Podgorica osim bronzane ploče koja obilježava mjesto rođenja Borislava Pekića nema ulicu sa imenom jednog od svojih najvećih sinova. Pekić je ispunio i zakonski okvir od dvadeset godina od smrti, a to svakako zaslužuje svojim statusom ikone grada. O vrijednosti njegovog književnog opusa je suvišno govoriti. Ulice nigdje. Radi poređenja – u Beogradu jedna škola na Bežaniji, ulica na Vračaru i ogranak Biblioteke grada nose njegovo ime. Srbija mu se odužila i štampanjem poštanske marke sa njegovim likom. U Podgorici je, do daljnjeg, Pekićevo ime nosila jedna ulica makar na jedan dan.

Glavnom gradu ipak ne manjka zaslužnih građana. Naš nedjeljnik je već pisao o zaslugama Šeika Zaida Bin, Sultan Al Nahijanu koji je po odluci donijetoj na Skupštini glavnog grada 23. januara ove godine dobio ulicu koja prolazi pored Atlas Capital centra. Istom odlukom ulicu je dobio i Baku – glavni grad Azerbejdžanam a most Vinston Čerčil.

Srećom tu se stalo sa egzotikom. Među 25 novoimenovanih ulica i bulevara mjesto su našli i trebinjski heroj Srđan Aleksić i jedna od pravih domaćih legendi – Dragan Radulović. Za njegovu ulicu su se već neko vrijeme zalagali Fejsbuk aktivisti. Na kraju Predloga jasno stoji da je u septembru protekle godine Vlada dala saglasnost da se podigne spomen obilježje „humanisti Srđanu Aleksiću i piscu Draganu Raduloviću, prije isteka zakonskog roka”. Samo četiri dana nakon donošenja odluke o imenovanju ulice, pada dvadeseta godišnjica od herojske tragične pogibije Srđana Aleksića. Sa njom i ispunjenje roka. Šest dana prije usvajanja predloga o imenovanju ulica Vlada je dala saglasnost da se prije isteka zakonskog roka podigne spomen obilježje Šeiku Zaidu Bin, Sultan Al Nahijanu, preminulom 2004. godine.

Rođeni Mojkovčanin Milovan Đilas će sačekati 2015. godinu kako bi ispunio uslove za ulazak u proceduru. Iako je njegovo ime nekoliko puta predlagano, u oktobru 2011. je odlučeno da se sačeka do isteka zakonskog roka. Uzrok ovome je njegova kontroverzna biografija. Beograđani nijesu čekali Đilasovu rehabilitaciju. Mjesec dana prije podgoričke odluke, on je dobio spomen ploču na adresi na kojoj je živio – Palmotićevoj 8 u Beogradu. U Đilasovom rodnom mjestu, jedina ploča sa njegovim imenom je ona na groblju u Podbišću ispod koje je sahranjen.

Glavnom gradu i njegovim ulicama upućuju se brojne zamjerke. Među njima i one vezane za izuzetno mali broj ženskih ulica.

Od preko 400 podgoričkih ulica svega njih desetak nose imena slavnih žena. Među književnicama, učesnicama NOB-a našlo se mjesta i za Kseniju Cicvarić, Jelenu Savojsku, a po najnovijoj odluci od 23. januara i za Princezu Jakvintu – ženu Bodina. Najčuvenija kćer kralja Nikole je svoju ulicu dobila tek sredinom prošle godine. Njeno ime u Italiji se i danas izgovara sa poštovanjem. Sicilijanska Mesina joj se za njen humanitarni rad sa početka vijeka odužila spomenikom, najavljeno je snimanje dokumentarca o njenom životu, a bilo je i zahtjeva za Jeleninu beatifikaciju. U Crnoj Gori njeno ime krasi neuglednu ulicu i neomalterisanu fasadu kuće u Donjoj Gorici.

Za razliku od glavnog grada u gradskim opštinama Tuzi i Golubovci, ali i Bloku 9 stanje je zbunjujuće. Stanovnici Bloka orijentišu se po bojama zgrada i jedinoj poznatoj ulici Vlada Ćetkovića. Ulice kroz Tuzi nijesu imenovane, baš kao ni kroz Zetu, a stanovnici apeluju da se njihovim ulicama makar dodijele brojevi, ako ih već nije moguće nazvati po nekom od značajnih izdanaka ovih mjesta. Kroz medije su se provlačila imena vođe malisorskog ustanka Ded Đon Ljuljija, Prepodobnog Simeona Dajbabskog, oficira crnogorske vojske Jova Šanovića, kao i poznatog glumca Slobodana Aligrudića. Zanimljivo je, isticali su iz Opštine Tuzi u par navrata, da nijedna ulica u Podgorici ne nosi ime nekog albanskog velikana.

Problemi drugačije prirode drmaju ulcinjsku opštinu. SO Ulcinj je preimenovala određeni broj ulica koje su nosile imena istaknutih pojedinaca i jedinica iz vremena Narodnooslobodilačke borbe. Između ostalih promjene je pretrpjela i Ulica 26. novembra, dana oslobođenja toga grada, i ponijela ima Hafiz Ali Ulćinaka. Većina natpisa su ispisana samo na albanskom jeziku, što je dodatno zabiberilo ulcinjsku priču. Fokus na ovu skoro deceniju staru temu vratio je prije par dana Andrija Ćetković, predsjednik Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije Ulcinja. On je u izjavi za CdM optužio DPS i Forcu da pokretanjem ovakvih inicijativa iznova pokušavaju da dijele građane po nacionalnim osnovama i da tako homogenizuju svoja biračka tijela.

Ni prijestonica nije prošla mnogo bolje od ostalih gradova, pa se NVO Cetinje, moj grad potrudila da javnosti detaljno prezentuje trenutno stanje, ali i ponudi moguća rješenja kroz studiju Cetinje nazivi ulica, spomenici i spomen obilježja. Razlog za ovakvu akciju je činjenica da sličan dokument na Cetinju nije donešen u posljednje dvije decenije. Dok glavno gradsko jezgro broji tek pedesetak ulica „komunikacije u perifernim zonama, iako do određenog urbanističkog nivoa definisane, još nijesu obilježene, odnosno nemaju svoja imena, već se jednostavno nazivaju put ili staza. Posebno je prisutan problem neažuriranog a u pojedinim djelovima grada čak i nikakvog definisanja brojeva kuća” – stoji u analizi ove NVO.

Sjevernije, problem druge prirode. Crnogorski režiser Živko Nikolić, po predlogu, spletom okolnosti još aktuelnog gradonačelnika Nikšića neće čekati da se ispune zakonski rokovi kako bi dobio svoju ulicu. Sjetili su se Nikšićani Živka, ali se još nijesu odlučili koja će ulica biti njegova. Dok je Komisija za imenovanje ulica jednoglasno odlučila da čuvenom režiseru čije ime nose dvije crnogorske filmske nagrade daju ulicu koja prolazi ispred zgrade Filozofskog fakulteta, gradonačelnik Nebojša Radojičić je izašao sa drugim predlogom. Od kafića Evergrin i frizerskog salona popularnog kao „socijalno” do mjesta gdje je nekada bilo Staro pazarište. Istom prilikom je obećao proširenje ulice i pospješivanje njenih estetskih kapaciteta. Sa trećim, možda i najlogičnijim predlogom izašao je režiserov sin Petar. On smatra da bi Živkovim imenom trebalo krstiti ulicu koja ide kroz Ozriniće, iz kojih je režiser potekao i kojima se uvijek vraćao.

I ostale crnogorske Opštine muče svoje muke sa ulicama. Negdje, kao na Žabljaku nedostaje tabli, pa se ljudi slabo orijentišu, negdje se lome koplja oko politike i nacije. Previše problema oko nečeg ovako jednostavnog.

Nije ovo ništa novo na našim prostorima. Tradicija krštavanja i prekrštavanja ulica, pa i gradova je odavno usađena u Crnoj Gori. Tokom nacionalnog osvješćivanja i razračunavanja krajem prošlog vijeka najgore je prošao baš najveći sin naših naroda i narodnosti Josip Broz Tito. Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu i oslobađanja zemalja bivše Jugoslavije ime Maršala Tita ponijela su četiri grada. Podgorica je otišla najdalje sa dodvoravanjem. Dok su ostali svojim dotadašnjim nazivima dodavali pridjev Titov, pa je Jugoslavija dobila Titov Veles, Titovo Užice i Titovu Korenicu, mi smo to odradili na panj. Ljudi su zaspali u Podgorici, a probudili se u Titogradu. Po smrti voljenog Tita republike i pokrajine su požurile i njegovim imenom ukrasile Vrbas, Mitrovicu, Drvar i Velenje. Većina ex-jugoslovenskih gradova je poslije 1990. političkom voljom izbacila Titov naziv iz popisa ulica i trgova. Dok Zagreb i Sarajevo nijesu mijenjali naziv Maršalove ulice, on se izgubio iz ostalih republika, pa i iz Crne Gore.

Tito se sredinom prošle decenije vratio u neke od najvećih gradova bivše Jugoslavije. Tako i u Podgoricu.Upravo ovog februara je deveta godišnjica od kada je plava tabla sa njegovim imenom vraćena u glavni grad Crne Gore. Ovoga puta se nalazi na Starom aerodromu. Osim u Podgorici njegovo ime se još može naći na ulicama u Rožajama i Baru. Početkom novog milenijum postojao je i bulevar u Ulcinju sa njegovim imenom. Već pominjanim spornim odlukama preimenovan je u Đerđ Kastrioti Skenderbeg.

Dragan LUČIĆ

Komentari