Povežite se sa nama

OKO NAS

POBUNE MLADIH U RAZNIM KRAJEVIMA SVIJETA: Jesen i proljeće protesta 

Objavljeno prije

na

Izgleda  da živimo u vrijeme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspijevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove

 

Neki to, kalendarski pomalo netačno, nazivaju Jesen protesta. Svet je zahvaćen masovnim talasom demonstracija od Čilea ( kojem je sada proljeće)  Velike Britanije, Španije, Moskve, Libana, Iraka, Indije do Hongkonga i Australije. Povodi su različiti: cene benzina (u Francuskoj), klimatske promene (Velika Britanija, Australija),  nacionalne slobode (Katalonija u Španiji), zakon o ekstradiciji (Hongkong), cena karata u javnom prevozu (Čile), oporezivanje mobilnih aplikacija (Liban), korupcija (Irak).  Izgleda  da živimo u vreme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove.

Talas protesta se valja Južnom Amerikom. Vanredno stanje je u Čileu, nasilni protesti u Boliviji (pre i posle puča ili “državnog udara”, protiv predsednika Eva Moralesa koji je primoran da podnese ostavku i emigrira u Meksiko), prohujale su demonstracije u Ekvadoru, polarizacija traje u Brazilu (u kome je iz zatvora pušten i dalje veoma popularni levičarski bivši predsednik Injasio Lula de Silva), beznadežna pat pozicija situacija vlada u Venecueli…

Prema analitičarima, u većini slučajeva ti protesti u osnovi imaju ekonomske probleme građana. No Betina Horst, zamenica direktora konzervativnog čileanskog istraživačkog centra „Sloboda i razvoj“, komentariše: „Svaka država u Latinskoj Americi ima svoje ekonomske specifičnosti, a jedini zajednički element je da uvek postoje organizovane grupe radikalizovanih levičara, koji žele da destabilizuju demokratiju. Tamo gde ne uspevaju dođu na vlast izborima, pokušavaju to silom.“

Sa takvom ocenom se uopšte ne slaže Mihael Alvarez, portparol Fondacije „Hajnrih Bel“ u Berlinu, koji je niz godina vodio kancelariju te fondacije bliske Zelenima u glavnom gradu Čilea, Santjagu. On osuđuje nasilje u Čileu, ali napominje da ima dosta mirnih demonstranata koji zahtevaju svoja prava. I to ne samo u Čileu. „U poređenju sa prošlim vekom, ljudi u Latinskoj Americi više nisu spremni da prihvate socijalnu nejednakost.“

Po mišljenju Alvareza, posle napretka u socijalnoj oblasti početkom 1990-tih kada su kontinentom dominirale levičarske vlade, nekoliko latinoameričkih zemalja se poslednjih godina vraća na mere štednje. „U vreme levičarskih vlada postojalo je mnogo programa preraspodele koji su ublažili siromaštvo“, ukazuje i Valeska Hese, šefica odeljenja za Latinsku Ameriku nemačke Fondacije „Fridrih Ebert“, bliske socijaldemokratama, ali i primećuje da tada nisu rešeni strukturni problemi.

Hese podseća da je predsednik Ekvadora Moreno, baš kao i predsednik Argentine Maurisijo Makri, morao da najavi mere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond (MMF), uslovljavajući time dodelu kredita.

U Čileu su  sva područja javnog života  privatizovana: penzije, zdravstvo, obrazovanje. U takvom okruženju, mnogi Čileanci jedva sastavljaju kraj s krajem.  Podaci o ekonomiji Čilea kažu da je toj zemlji u suštini dobro.  Latinska Amerika, ukazuje Valeska Hesenije,  nije najsiromašniji region na svetu, već onaj sa najekstremnijom nejednakošću. To potvrđuje i međunarodni Džini indeks Svetske banke. Samo dve od 10 zemalja s najviše nejednakosti nisu smeštene u Latinskoj Americi, Južnoafrička Republika i Ruanda. Čile je sedmi na ovoj listi.

Kada se radi o političkoj situaciji – Čile i Brazil sa desničarskim, u odnosu na Venecuelu i Boliviju (do prošle nedelje) sa levičarskim vlastima, dele svetovi. Ali,   kada je reč o aroganciji vlasti  sve te zemlje puno toga povezuje. U Latinskoj Americi nema pravih napora kako bi u društvu zaživela socijalna pravda. Vidljiva su dve sasvim suprotne tendencije: takozvana socijalistička preraspodela ili tzv. (neo)liberalna politika konsolidacije.

U Čileu se ne vode  rovovske bitke  između političkih tabora, već između onih koji imaju sve i onih koji hoće da dobiju nešto.  Sadašnje demonstracije pokazuju da vladajuće elite to ne razumeju, da su strašno   ravnodušne.

Argentina decenijama ide od jednog do drugog ekstrema, nikada nije postignut ozbiljan konsenzuz između različitih društvenih grupa. Jedina konstanta je nedostatak spremnosti da se investira i vjeruje u sopstvenu zemlju.  Argentinci, koji imaju novac, menjaju ga u dolare  bez obzira koja je vlada na čelu zemlje.

Latinska Amerika mora savladati brdo aktuelnih problema, ali i onih iz prošlosti.  To nije moguće ako se ne uključe svi i  ako ne bude društvenog konsenzusa.

I na  Bliskom Istoku, naročito mladi  traže manje korupcije i reforme. Proteklih meseci su protesti izbijali ili trajali u Egiptu, Sudanu, Alžiru, Iraku, Libanu. U Sudanu i Alžiru su pod pritiskom ulice uklonjeni dugogodišnji šefovi države. Demonstracije su u punom jeku u Iraku i Libanu.

Rasprostranjenost i postojanost bliskoistočnih protesta nameće poređenja sa Arapskim prolećem od pre devet godina. Za veliki broj stanovnika Bliskog istoka  Arapsko proleće je  izneverena revolucija. Tamo gde je promijenjana vlast novi režimi nisu ispunili očekivanja koja su bila povod Arapskom proleću,  s izuzetnom Tunisa koji se smatra delimičnim primerom demokratskog preobražaja. Sada su naročito Irak i Liban suočeni sa moćnim talasom protesta upravo zato što nema poboljšanja svakodnevnog života. Smanjenje korupcije je  bila inicijalna kapisla  Arapskog proleća a korupcija je i dalje endemska.

Ovaj je oktobar jedan od najkrvavijih mjeseci u Iraku u novijem sjećanju. Blizu 300 iračkih civila je ubijeno, a preko 5.000 je ranjeno.  Počinitelj je irački režim, koji je koristio besprimernu i nepotrebnu smrtonosnu silu protiv građana koji su protestvovali protiv korumpirane političke klase.

Izbijanje ovih protesta nije ni iznenađujuće.  U proteklih nekoliko godina, protesti protiv velike korupcije, nezaposlenosti i loših usluga su postali gotovo sezonski.

Većina Iračana, prema medijskim izveštajima, smatra da njihovom državom vladaju korumpirane političke klase podvrgnute  spoljnim uticajima i interesima,  bez ikakvog legitimiteta i osećaja odanosti Iraku. Osjećaj očaja kod demonstrantata i njihova želja da vrate Irak kristalizirani su u njihovom poviku: „Želimo državu“.

Demonstranti su mladi Iračani, stasali posle anglo-američke invazije 2003. Tom invazijom je oboren  diktatorski režim Sadama Huseina, ali su razgrađeni iračka država i institucije, diktiran manjkavi ustav, postavljen disfunkcionalni sistem zasnovan na sektaškim podelama. Sve to su naselile stranke i političari od kojih su mnogi bili saveznici i pioni Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Saudijske Arabije. Tzv. politički proces, koji su zapadni stručnjaci i novinari pogrešno okarakterisali kao „demokratija“, uveden je u državu nesposobnu da pruži minimum preduslova za dostojanstven život Iračana.

Ogromni državni prihod od nafte razgrabljen je dok su milioni gladni i poniženi. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparensi Internešenel, Irak je 12. najkorumpiranija država na svetu. Ukupno 450 milijardi dolara javnih fondova je isparilo od 2003.

Mladi irački demonstranti potiču uglavnom iz radničkih četvrti i sirotinjskih kvartova gdje je jad svakodnevnog života najizraženiji. Priče ovih mladića i njihovih porodica retko dospevaju do novinarskih izveštaja o Iraku, koji sugerišu da se život u toj zemlji popravlja pošto je pre dve godine poražen ISIL.

Danijel Gerlah, urednik nemačkog magazina „Zenit“ posvećenog Bliskom istoku kaže da je za stanje u Iraku odgovoran komplikovan sistem u kojem vlast dele različite konfesije i narodi, a svako gleda da ugrabi koliko može i zadovolji svoju klijentelu. „Uz to imamo fenomen da narod uglavnom ima ulogu molioca, a država se postavlja kao dobročinitelj“, kaže ovaj novinar.

I u Libanu stotine hiljada ljudi zahtevaju bolje životne uslove za sebe i za buduđe generacije. Na ulicama protestuju Libanci svih konfesija i svih dobi. Protesti su zahvatili svaki kraj zemlje. Demonstranti su jedinstveni u zahtevima: kraj korupciji, posle ostavke vlade Sada Haririja nove izbore i prevazilaženje političkog sektaštva. Kako bi prevazišli tradicionalne podjele, koje bi mogle da unište pokret, svaka grupa se koncentriše  da s vlasti skloni svoje ugrađene političke prevodnike. e. Suniti u severnom delu Libana cepaju portrete premijera u ostavci Haririja, hrišćani pale plakate maronitskog predsednika Republike Mišela Auna, šijiti vređaju Hezbolah i pjevaju protiv šijitskog pokreta Amal predsednika parlamenta Nabiha Berija. “Svi znači svi”, skandiraju demonstranti. Žele da svrgnu kompletnu političku klasu.  Demonstranti su veoma razočarani  govorima  Haririja, Auna i čelnika Hezbolaha Hasana Nasralaha. Ovi govore kako su ih oni drugi sprečavali u sprovođenju reformi.  Libanske,  neustrašive žene, u ovim demonstracijama učestvuje više nego ikada.  Najčešće su na čelu protestnih povorki.  Primijetno je da libanskim protestima , mada je ove nedelje ubijen  prvi demonstrant, vlasti u manjoj meri upotrebljavaju silu.

Za  one koji su u poslednje tri decenije postali pobednici globalizacije, potpuno je neshvatljivo da povećanje cene karata za samo par centi može tako duboko da uznemiri milion ljudi. Svjetovi u kojima žive pobednici globalizacije i gubitnici  premnogo su se udaljili.

Analitičari upozoravaju kako nijedna globalna ekonomija koja se zasniva na rastu ne može trajno da opstane u doba globaliziacije, kada se resursi na planeti Zemlji ubrzano troše. Stoga je glasan poziv na renacionalizaciju ekonomije čak i u SAD. U zemlji navodno neograničenih mogućnosti, velika napuštena područja i siromaštvo velikog dela stanovništva – sada su realnost. Pre samo jedne generacije, ljudi su se selili sa Aljaske na Floridu zbog novog posla, a danas odatle ponovo odlaze da žive kod rođaka, da ne bi završili na ulici kao beskućnici.

Tržišna ekonomija i kapitalizam su završili u ćorsokaku.  Sve dok se problem ne počne rešavati tu, u korenu, bićemo svedoci sve više protesta i nereda.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAKO DO LIJEKA: Em poskupili, em ih često nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je stanje loše upozorava se već mjesecima jer ni bolnice nemaju određene medikamente. Građani često  ne mogu da dođu do prepisane terapije, pa moraju da kupe ljekove u privatnim apotekama. U sveopštoj inflaciji, cijene ljekova su porasle do 80 odsto

 

Penzionerka kojoj je ugrađen pesmejker prije godinu dana požalila se Monitoru da je bila neprijatno iznenađena kada je u apoteci saznala da za dvije kutije lijeka koji mora da pije redovno mora da doplati čak 35 eura. Od januara se lijek brilique od 90 miligrama više ne nalazi na osnovnoj, već na doplatnoj listi ljekova. Kutija košta 42,09 eura, od čega 25,98 plaća Fond za zdravstveno osiguranje, a ostalo doplaćuje pacijent.

Građani često ističu da ne mogu da dođu do prepisane terapije, te da moraju da kupe ljekove u privatnim apotekama. U sveopštoj inflaciji i cijene ljekova su porasle do 80 odsto.

Pored skupoće, građani se sve češće susreću i sa nestašicom ljekova. Od početka godine zabilježena je nestašica antibiotika, kao i pojedinih Ijekova za dijabetičare, lijeka protiv tuberkuloze, kortikosteroida, terapija u apotekama falila je i za pacijente sa rijetkim tumorima.

Da je stanje loše upozorava se već mjesecima jer ni bolnice nemaju određene medikamente, kao što su trombolitički ljekovi, antibiotici, terapija protiv srčanih oboljenja, a fale im i špricevi, pipete, digitalni toplomjeri… Početkom februara zabilježena je i nestašica dva citostatika na Institutu za onkologiju Kliničkog centra.

Sa nestašicom ljekova, usljed globalne krize, susreli su se i u regionu. Tako je u Srbiji početkom godine došlo do nestašice ljekova iz grupe antibiotika, kao i brufena i paracetamola. Prema podacima Hrvatske agencije za ljekove i medicinske proizvode kriza je stigla i kod njih pa nedostaju ljekovi za tretiranje raka dojke, visokog krvnog pritiska, holesterola… U Bosni i Hercegovinio nedostaju citostatici, ljekovi i supstance za onkološke pacijente.

Briselski portal Politico objavio je krajem januara ove godine da je u istraživanju o snabdjevenosti apoteka u 29 evropskih zemalja, uključujući članice EU, Tursku, Kosovo, Norvešku i Sjevernu Makedoniju, gotovo četvrtina prijavila nedostatak više od 600 vrsta ljekova. ,,Vlasti u Belgiji saopštile su da im u apotekama nedostaje blizu 300 vrsta ljekova. U Njemačkoj taj broj je 408, dok se u apotekama u Austriji trenutno ne može pronaći više od 600 vrsta ljekova. Spisak nedostajućih ljekova u Italiji je još duži i kreće se oko 3.000 vrsta…”, objavio je Politico.

Prema podacima Instituta za ljekove, Crna Gora je u samom vrhu po broju utrošenih ljekova – zauzima peto mjesto u Evropi. Indikativan je podatak, Apotekarske ustanove Montefarm, da je tokom protekle godine potrošeno više od dva miliona tableta lijeka za smirenje bromozepama, od 1,5 i tri miligrama. Pored ljekova za smirenje, tokom 2002, najveći promet ljekova bio je za liječenje kardiovaskularnih oboljenja, antibiotika, antireumatika.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAŠTO NEMA ORGANIZOVANOG OTKUPA VUNE NA SJEVERU: Od vrijedne sirovine do ekološkog otpada  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gašenjem tekstilne industrije u Crnoj Gori prije tri decenije, vuna je  od dragocjene sirovine postala ekološki problem,  jer se nepropisno odlaže i spaljuje u prirodi. Organizovan otkup ne postoji, a tradicionalni  način obrade i korišćenja te  sirovine i dalje se   čuvaju   samo kroz sporadične projekte

 

Gotovo da nema opštine na sjeveru države,  koja,  u krakoročne ili dugoročne planove unaprjeđenja poljoprivrede nije uvrstila i  stvaranje uslova za otkup vune. No i pored toga,  situacija je ista kao prije tri,  pet ili deset  godina, pa je samo nekoliko lokalnih uprava napravilo sitne  korake u obezbjeđivanju mogućnosti da se taj resurs bar djelimično  koristi. U ostalim djelovima Crne Gore, više se razmišlja o tome kako se riješiti vune kao otpada, nego kako je pretvoriti u neki upotrebljiv proizvod.

Prema zvaničnim podacima u Crnoj Gori se godišnje proizvede  oko  250 tona vune. Prema analizi na portalu seljak.me  to je dovoljno da pokrije površinu od pet fudbalskih stadiona ili da napuni preko 4.000 vagona. Vuna kao nusproizvod spada u 3. kategoriju, što znači da ima nizak rizik po bezbjednost zdravlja ljudi i životinja. Međutim, predstavlja  jako visok rizik po bezbjednost životne sredine.  Manji vodotoci, divlje deponije, rubovi livada i šumarci na sjeveru, lokacije su gdje stočari, nakon šišanja ovaca,  obično, odlažu vunu. Za taj problem u lokalnim komunalnim preduzećima  nemaju rješenje, pa takva odlagališta tretiraju kao i sve druge divlje deponije, to jest, uklone kad na to dođe red.

Crna Gora ima važeći Pravilnik o klasifikaciji i postupanju sa nusproizvodima životinjskog porijekla, koji vunu svrstava u treću kategoriju, koja se može prerađivati ali je dozvoljeno i njeno spaljivanje. Organizovan otkup ne postoji, a na sjeveru postoje dvije vunovlačare, jedna u Beranama i jedna u Bijelom Polju, koje rade povremeneo. No, kako kažu vlasnici, sve je manje i vune i posla. Vlačenje vune je isplativo samo za stanovnike tih opština, dok transport  iz drugih gradova značajno uveća troškove stočarima.

U Opštini Kolašin više puta su u okviru strateških planova pominjali ideje da se obezbijedi otkup i prerada vune. No, kao i mnogi drugi planovi i to je ostalo zaboravljeno. U lokalnoj upravi podsjećaju da se novi strateški plan razvoja privodi kraju, ali ne mogu da kažu da li će, u dijelu u kojem je planirano unaprjeđenje poljoprivrede, biti mjesta i za razradu ideja o boljem korišćenju  vune.

,,Nažalost, sve je manje i ovaca i vune, na području naše, kao i drugih opština. No, s obzirom na to da smo turističko mjesto, trebalo bi razmisliti o načinima da se podsjetimo tradcionalnih načina prerade vune i anliziramo kako se oni mogu uvezati sa turističkom ponudom. Ono što sada vidimo je da su odjevni predmeti ručno izrađeni od vune jako zanimljivi turistima i prodaju se po vrlo visokim cijenama. No, tim se bavi samo mali broj žena”, kažu u kolašinskoj službi za poljoprivredu.

Tvrde i da su očuvanje tog dijela tradicije pomogli i kroz podršku ženskom preduzetištvu. Tako su neke korisnice sredstava iz opštinskog budžeta namijenjenih preduzetnicama, bile upravo pletilje.

U okviru INTERREG V-B Adriatic-Ionian ADRION Programme, Opština Pljevlja minulih nekoliko godina  sprovodila je  projekat Vuna  kao izvanredna strateška prednost (WOOL as Outstanding Opportunity for Leverage), poznatiji pod akronimom WOOL.  Tim projektom rukovodio je  Tehnološki Park Pordenone SCPA, Italija i sporoveden je u šest  jadransko-jonskih država: Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Grčkoj. Dio aktivnosti sproveden i na Žabljaku, a dvije lokane uprave su taj način valorizacije vune podržale sa ukupno oko  200.000 eura.

U pljevaljskoj lokalnoj upravi podsjećaju da je cilj WOOL-a  da se valorizuje vuna kao bitan prirodni resurs i da se zaštiti kulturno nasljeđe ručno pravljenih proizvoda od vune. Za sve su to bili  ,,potrebni treninzi, razmjena dobrih praksi i izgradnja kapaciteta za lokalne umjetnike i zanatlije”. U toj opštini ima  10.000 ovaca, a 179 domaćinstava  imaju stada od preko 30 ovaca. Striža ovaca još se obavlja na tradicionalan način.

,,Opština je prepoznala važnost vune kao prirodnog resursa Crne Gore, koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji. Značaj vune naši preci i te kako su znali da cijene. Nažalost, sada se najveći procenat vune baca, jer ne postoji organizovani otkup vune. Tradicija predenja vune i uopšte obrade vune polako izumire, sve je manje mladih žena koje znaju da obrađuju vunu. Upravo je jedan od ciljeva radionica koje se sprovode u okviru projekta WOOL da se oživi tradicija pletenja, tkanja i uopšte obrade i pripreme vune za dalje korišćenje, kao i da se ukaže na to koliko je očuvanje ovog resursa, koji je ukorijenjen u našoj tradiciji, od izuzetnog značaja”, obrazlažu razloge za podršku  projektu iz pljevaljske Opštine.

Učesnice tog projekta su, tokom minulih godina, naučile vještine tkanja, pletenja, ali i šišanja (striže) ovaca, sortiranja i pranja vune.  U sradnji sa žabljačkom lokalnom upravom angažovani su i  eksperti, koji su izradili strategiju u kojoj je detaljno obrađeno trenutno stanje na teritoriji Crne Gore u vezi sa vunom, njenom zastupljenošću, tipu, kvalitetu i upotrebi.

Projekat Sve boje Crne Gore, podržan i od Vlade, i lani i uz partnerstvo Šavnika,  takođe je koncipiran tako da kroz sublimaciju nauke, tradicije i umjetnosti doprinese prezentaciji i popularizaciji kulturne baštine. Prije svega, vune kao  primarne tekstilne materije na sjeveru, a zatim i  autohtone flore i kreativnosti u umjetničkom izražavanju.

Još jedan od rijetkih primjera čuvanja tradicije, ali i valorizacije vune, već godinama opstaje u Bijelom Polju u radionici Niti. Članice tog udruženja  obilaze stočarska domaćinstva i za svoje buduće proizvode otkupljuju kvalitetnu sirovinu. Bojenje vune obavlja se na tradicionalan način, biljkama, što daje posebnu autentičnost onom što se proizvde u radionci. Na taj način, objašnjavaju  bjelopljske pletilje i tkalje, stvara se višestuka korist. Domaćinstva ne odbacuju vunu i njome  neće zagađivati okolinu,  već će od nje imaju  finansijsku korist, a radionica dobija  kvalitetnu sirovinu za svoje proizvode. U radionici se, između ostalog,  koriste ručni razboji prilagođeni za rad i osoba sa invaliditetom.

U domaćinstvu Asanovića u kolašinskom selu Vranještica kažu da godinama nijesu prodali ni kilogram vune. Na tavanu je nekoliko džakova oprane i uvlačane vune. Ostalo su bacilli ili zapalili. S nostalgijom se sjećaju 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka kada su ,,svaki gram” mogli da prodaju u otkupnoj stanici u Kolašinu. Sada je striženje ovaca. Tvrde,  samo neophodan, mukotrpan i veliki uzaludan  posao.

,,Ovce se strižu sa prvim vrućinama, vuna se klasira, čisti od onog što se  nakupi u runu po livadama. Ručno se pere, pažljivo i detaljno dok ne bude dovoljno bijela. To se obično ranije radilo na potocima, jer je bilo prakitičnije, a i potrebno je dosta vode da se spere sva prljavština.   Naravno, suši se na suncu, ‘češlja’ ili  šalje na vlačenje. Kuđelje se poslije svega toga predu na preslici i vretenu. Tek tada je spremna za pletenje ili tkanje”, objašnjava dug postupak pripreme vune za ručni rad u tom domaćinstvu. Vuna  se u svijetu koristi u mnogim oblastima privrede, od  građevine preko proizvodnje hrane sve do kozmetike. Ona je odličan termoizolator, može da posluži kao đubrivo u poljoprivredi, ona je najbogatiji prirodni izvor lanolina, koji koristi farmaceutska industrija.

 

Kako su nedavno izračunali u Organizaciji KOD, zbog  nepostojanja organizovanog otkupa vune,  svake godine se ,,baci”  više 150.000 eura.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJANJE CIJENA U CRNOG GORI: Enigmatična poskupljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom ovonedjeljnog Međunarodnog dana potrošača svi akteri koji utiču na formiranje cijena su izjavili da oni nijesu krivi za enormna poskupljenja. I dok, eto, na neobjašnjiv način cijene osnovnih proizvoda stalno rastu, potrošačima se, sem većih izdataka, ne nudi rješenje

 

U Crnoj Gori je, po zvaničnoj statistici, u riziku od siromaštva više od petine ukupnog stanovništva i čak svako treće dijete. Divljanje cijena posljednih godinu dana mnogima je donijelo veće probleme u preživljavanju, a Vlada, trgovci i ostali centri moći sve to ne shvataju nimalo ozbiljno.

Ove sedmice, 15. marta, obilježen je Međunarodni dan zaštite prava potrošača. Crnogorski potrošači ovaj dan dočekuju u uslovima veoma visokih cijena koje opterećuju njihov životni standard, saopšteno je iz Centra za zaštitu potrošača (CEZAP): „Uvažavajući sve ekonomske faktore koji utiču na cijene u uslovima slobodnog tržišta, CEZAP prepoznaje i nekorektno tržišno postupanje trgovaca koji drže visoke marže kao jedan od glavnih faktora koji doprinosi ovakvom stanju”, navodi se u saopštenju.

U CEZAP-u smatraju da postoji osnov za intervenciju države u tom dijelu, kako bi se zaštitili ekonomski interesi potrošača i njihov životni standard.

Vlada sa drži po strani ili svojim odlukama dodatno urušava ovaj položaj. Odnedavno više nemamo smanjenu stopu akciza na gorivo, pa je došlo do rasta cijene goriva koje je sada jedno od najskupljih u regionu. I dok cijene goriva padaju na svjetskom tržištu, kod nas su zbog akciza već dva puta povećane.

Vlada će odlučiti da li će ponovo umanjiti akcize na gorivo zavisno od kretanja cijena naftnih derivata na svjetskoj berzi od poremećaja na tržištu, saopštili su iz Ministarstva finansija.

Da kretanje cijena na našem ne zavisi toliko od cijena na globalnom tržištu pokazala je analiza Konsultantske kuće Fidelity Consulting. Oni su uporedili cijene proizvoda u Crnoj Gori iz decembra 2022. i decembra 2021. sa cijenama na globalnom nivou i došli su do sljedećih podataka: cijene ulja i masti u Crnoj Gori porasle su za 21 odsto, uprkos tome što su na globanom nivou pale za čak 23 odsto. I sa ostalim proizvodima u Crnoj Gori su oboreni rekordi. Cijene hljeba i žitarica u Crnoj Gori porasle za 31, a na globanom nivou za samo pet odsto; cijene mesa u Crnoj Gori porasle su za 20 odsto, a na globanom nivou za svega jedan odsto; cijene mlijeka, sira i jaja u kod nas su porasle za 48 odsto, a na globanom nivou za svega tri odsto.

I nedavna analiza Vijesti pokazala je da su cijene pojedinih osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori slične ili čak više u odnosu na balkanske članice Evropske unije – Hrvatsku i Sloveniju, iako su prosječne zarade znatno niže nego u ovim zemljama. Analiza je pokazala da jedan paket 10 osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori košta 16,33 eura, u Hrvatskoj 13,82 eura, a u Sloveniji 16,84 eura. Međutim, prosječna februarska neto plata u Crnoj Gori iznosila je 757 eura, u Hrvatskoj 1.026, dok je ona u decembru 2022. godine u Sloveniji iznosila 1.419 eura. To znači da se sa prosječnom platom u Crnoj Gori iz 46 navrata mogu kupiti ovih 10 namirnica, u Hrvatskoj 74 puta, dok bi u Sloveniji trebalo čak 84 odlaska u prodavnicu da potrošite mjesečnu zaradu.

Sindikat, a stidljivo i Vlada, za povećanje cijena krive velike marže trgovaca, dok iz trgovačkih lanaca kažu da nisu povećavali marže i da su na rast cijena uticale visoke dažbine države, kao i poskupljenje proizvoda kod proizvođača i dobavljača. Iz Unije slobodnih sindikata su pozvali Vladu da ograničavanjem marži stane na put „zloupotrebama trgovinskih lanaca”. Iz Ministarstva ekonomskog razvoja najavili su da će nastaviti dijalog sa trgovcima naglašavajući da bilo kakvo ograničavanje cijena nosi brojne rizike. Takođe, saopštili su da su u dogovoru sa predstavnicima trgovačkih lanaca kreirali program Stop inflaciji, koji podrazumijeva definisanje antiinflacione korpe koja će sadržati najmanje po jedan artikal od 25 osnovnih namirnica.

„U ovom trenutku uključeni su trgovački lanci: Voli, Laković, Mercator, Franca. Imamo najave da će i drugi lanci i prodavnice da se uključe u ovu priču“, rekao je ministar ekonomije Goran Đurović i dodao da je to čin društveno-odgovornog poslovanja. On je pojasnio da izbor konkretnog artikla iz definisane liste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu u skladu sa prethodno postignutim dogovorom.

Iz Sindikata su podsjetili da je Vlada u maju prošle godine, osim ograničavanja marže, uvela i nultu stopu PDV-a na brašno, hljeb, so i ulje, ali da je ona od 1. januara ove godine prestala da važi, tako da su za taj iznos ovi proizvodi dodatno poskupjeli. Oni od Vlade i ministra finansija Aleksandra Damjanovića zahtijevaju i da ponovo aktiviraju odluku koja je prestala da važi krajem februara, o umanjenju akciza na goriva u iznosu ne manjem od 40 odsto.

Napominju iz Sindikata da je potrebno stati na put zloupotrebama trgovinskih lanaca, koji često u međusobnim dogovorima i „igrama podizanja cijena“ sami utiču na podizanje marži, što u finalnom dovodi do rasta cijena namirnica. Poručili su i da je  običnom građaninu jasno da je inflacija znatno veća od zvanične, posebno zbog činjenice da su osnovne životne namirnice u prethodnih godinu dana poskupile i do 100 odsto.

Iz najvećeg trgovinskog lanca Voli tvrde da oni nijesu krivi za povećanje cijena. Navode i da su cijene u EU, na primjer u Mađarskoj, porasle čak do 26,2 odsto i navode da su u Crnoj Gori na osnovu analize 500 najprodavanijih artikala, cijene u martu ove godine u odnosu na prethodnu godinu veće 15,7 odsto. „Razlog za povećanje cijena u Crnoj Gori su poreski nameti i povećanje poreza na dobit sa devet na 15 odsto, uvođenje akciza i inflacija. Svako uvećanje i uvođenje poreza i akciza mora dovesti do povećanja cijena, a činjenica je da se nabavka uglavnom oslanja na uvoz“, saopštili su iz Volija.

Ispada da se pravi razlozi enormnih poskupljenja, prema različitim izjavama onih koji na cijene utiču, ne mogu utvrditi.

Najnovija vijest glasi da je Ministarstvo ekonomskog razvoja je u dogovoru sa predstavnicima trgovačkim lanaca kreiralo program “Stop inflaciji”. On podrazumijeva definisanje antiinflacione korpe koja će sadržati najmanje po jedan artikal od 25 osnovnih namirnica.

,,U ovom trenutku uključeni su trgovački lanci: ‘Voli’, ‘Laković’, ‘Mercator’, ‘Franca’, ‘Aroma’. Imamo najave da će i drugi lanci i prodavnice da se uključe u ovu priču”, rekao je ministar Goran Đurović i dodao da je to čin društveno-odgovornog poslovanja. On je pojasnio da izbor konkretnog artikla iz definisane liste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu sa prethodno postignutim dogovorom.

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo