Povežite se sa nama

OKO NAS

POBUNE MLADIH U RAZNIM KRAJEVIMA SVIJETA: Jesen i proljeće protesta 

Objavljeno prije

na

Izgleda  da živimo u vrijeme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspijevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove

 

Neki to, kalendarski pomalo netačno, nazivaju Jesen protesta. Svet je zahvaćen masovnim talasom demonstracija od Čilea ( kojem je sada proljeće)  Velike Britanije, Španije, Moskve, Libana, Iraka, Indije do Hongkonga i Australije. Povodi su različiti: cene benzina (u Francuskoj), klimatske promene (Velika Britanija, Australija),  nacionalne slobode (Katalonija u Španiji), zakon o ekstradiciji (Hongkong), cena karata u javnom prevozu (Čile), oporezivanje mobilnih aplikacija (Liban), korupcija (Irak).  Izgleda  da živimo u vreme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove.

Talas protesta se valja Južnom Amerikom. Vanredno stanje je u Čileu, nasilni protesti u Boliviji (pre i posle puča ili “državnog udara”, protiv predsednika Eva Moralesa koji je primoran da podnese ostavku i emigrira u Meksiko), prohujale su demonstracije u Ekvadoru, polarizacija traje u Brazilu (u kome je iz zatvora pušten i dalje veoma popularni levičarski bivši predsednik Injasio Lula de Silva), beznadežna pat pozicija situacija vlada u Venecueli…

Prema analitičarima, u većini slučajeva ti protesti u osnovi imaju ekonomske probleme građana. No Betina Horst, zamenica direktora konzervativnog čileanskog istraživačkog centra „Sloboda i razvoj“, komentariše: „Svaka država u Latinskoj Americi ima svoje ekonomske specifičnosti, a jedini zajednički element je da uvek postoje organizovane grupe radikalizovanih levičara, koji žele da destabilizuju demokratiju. Tamo gde ne uspevaju dođu na vlast izborima, pokušavaju to silom.“

Sa takvom ocenom se uopšte ne slaže Mihael Alvarez, portparol Fondacije „Hajnrih Bel“ u Berlinu, koji je niz godina vodio kancelariju te fondacije bliske Zelenima u glavnom gradu Čilea, Santjagu. On osuđuje nasilje u Čileu, ali napominje da ima dosta mirnih demonstranata koji zahtevaju svoja prava. I to ne samo u Čileu. „U poređenju sa prošlim vekom, ljudi u Latinskoj Americi više nisu spremni da prihvate socijalnu nejednakost.“

Po mišljenju Alvareza, posle napretka u socijalnoj oblasti početkom 1990-tih kada su kontinentom dominirale levičarske vlade, nekoliko latinoameričkih zemalja se poslednjih godina vraća na mere štednje. „U vreme levičarskih vlada postojalo je mnogo programa preraspodele koji su ublažili siromaštvo“, ukazuje i Valeska Hese, šefica odeljenja za Latinsku Ameriku nemačke Fondacije „Fridrih Ebert“, bliske socijaldemokratama, ali i primećuje da tada nisu rešeni strukturni problemi.

Hese podseća da je predsednik Ekvadora Moreno, baš kao i predsednik Argentine Maurisijo Makri, morao da najavi mere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond (MMF), uslovljavajući time dodelu kredita.

U Čileu su  sva područja javnog života  privatizovana: penzije, zdravstvo, obrazovanje. U takvom okruženju, mnogi Čileanci jedva sastavljaju kraj s krajem.  Podaci o ekonomiji Čilea kažu da je toj zemlji u suštini dobro.  Latinska Amerika, ukazuje Valeska Hesenije,  nije najsiromašniji region na svetu, već onaj sa najekstremnijom nejednakošću. To potvrđuje i međunarodni Džini indeks Svetske banke. Samo dve od 10 zemalja s najviše nejednakosti nisu smeštene u Latinskoj Americi, Južnoafrička Republika i Ruanda. Čile je sedmi na ovoj listi.

Kada se radi o političkoj situaciji – Čile i Brazil sa desničarskim, u odnosu na Venecuelu i Boliviju (do prošle nedelje) sa levičarskim vlastima, dele svetovi. Ali,   kada je reč o aroganciji vlasti  sve te zemlje puno toga povezuje. U Latinskoj Americi nema pravih napora kako bi u društvu zaživela socijalna pravda. Vidljiva su dve sasvim suprotne tendencije: takozvana socijalistička preraspodela ili tzv. (neo)liberalna politika konsolidacije.

U Čileu se ne vode  rovovske bitke  između političkih tabora, već između onih koji imaju sve i onih koji hoće da dobiju nešto.  Sadašnje demonstracije pokazuju da vladajuće elite to ne razumeju, da su strašno   ravnodušne.

Argentina decenijama ide od jednog do drugog ekstrema, nikada nije postignut ozbiljan konsenzuz između različitih društvenih grupa. Jedina konstanta je nedostatak spremnosti da se investira i vjeruje u sopstvenu zemlju.  Argentinci, koji imaju novac, menjaju ga u dolare  bez obzira koja je vlada na čelu zemlje.

Latinska Amerika mora savladati brdo aktuelnih problema, ali i onih iz prošlosti.  To nije moguće ako se ne uključe svi i  ako ne bude društvenog konsenzusa.

I na  Bliskom Istoku, naročito mladi  traže manje korupcije i reforme. Proteklih meseci su protesti izbijali ili trajali u Egiptu, Sudanu, Alžiru, Iraku, Libanu. U Sudanu i Alžiru su pod pritiskom ulice uklonjeni dugogodišnji šefovi države. Demonstracije su u punom jeku u Iraku i Libanu.

Rasprostranjenost i postojanost bliskoistočnih protesta nameće poređenja sa Arapskim prolećem od pre devet godina. Za veliki broj stanovnika Bliskog istoka  Arapsko proleće je  izneverena revolucija. Tamo gde je promijenjana vlast novi režimi nisu ispunili očekivanja koja su bila povod Arapskom proleću,  s izuzetnom Tunisa koji se smatra delimičnim primerom demokratskog preobražaja. Sada su naročito Irak i Liban suočeni sa moćnim talasom protesta upravo zato što nema poboljšanja svakodnevnog života. Smanjenje korupcije je  bila inicijalna kapisla  Arapskog proleća a korupcija je i dalje endemska.

Ovaj je oktobar jedan od najkrvavijih mjeseci u Iraku u novijem sjećanju. Blizu 300 iračkih civila je ubijeno, a preko 5.000 je ranjeno.  Počinitelj je irački režim, koji je koristio besprimernu i nepotrebnu smrtonosnu silu protiv građana koji su protestvovali protiv korumpirane političke klase.

Izbijanje ovih protesta nije ni iznenađujuće.  U proteklih nekoliko godina, protesti protiv velike korupcije, nezaposlenosti i loših usluga su postali gotovo sezonski.

Većina Iračana, prema medijskim izveštajima, smatra da njihovom državom vladaju korumpirane političke klase podvrgnute  spoljnim uticajima i interesima,  bez ikakvog legitimiteta i osećaja odanosti Iraku. Osjećaj očaja kod demonstrantata i njihova želja da vrate Irak kristalizirani su u njihovom poviku: „Želimo državu“.

Demonstranti su mladi Iračani, stasali posle anglo-američke invazije 2003. Tom invazijom je oboren  diktatorski režim Sadama Huseina, ali su razgrađeni iračka država i institucije, diktiran manjkavi ustav, postavljen disfunkcionalni sistem zasnovan na sektaškim podelama. Sve to su naselile stranke i političari od kojih su mnogi bili saveznici i pioni Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Saudijske Arabije. Tzv. politički proces, koji su zapadni stručnjaci i novinari pogrešno okarakterisali kao „demokratija“, uveden je u državu nesposobnu da pruži minimum preduslova za dostojanstven život Iračana.

Ogromni državni prihod od nafte razgrabljen je dok su milioni gladni i poniženi. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparensi Internešenel, Irak je 12. najkorumpiranija država na svetu. Ukupno 450 milijardi dolara javnih fondova je isparilo od 2003.

Mladi irački demonstranti potiču uglavnom iz radničkih četvrti i sirotinjskih kvartova gdje je jad svakodnevnog života najizraženiji. Priče ovih mladića i njihovih porodica retko dospevaju do novinarskih izveštaja o Iraku, koji sugerišu da se život u toj zemlji popravlja pošto je pre dve godine poražen ISIL.

Danijel Gerlah, urednik nemačkog magazina „Zenit“ posvećenog Bliskom istoku kaže da je za stanje u Iraku odgovoran komplikovan sistem u kojem vlast dele različite konfesije i narodi, a svako gleda da ugrabi koliko može i zadovolji svoju klijentelu. „Uz to imamo fenomen da narod uglavnom ima ulogu molioca, a država se postavlja kao dobročinitelj“, kaže ovaj novinar.

I u Libanu stotine hiljada ljudi zahtevaju bolje životne uslove za sebe i za buduđe generacije. Na ulicama protestuju Libanci svih konfesija i svih dobi. Protesti su zahvatili svaki kraj zemlje. Demonstranti su jedinstveni u zahtevima: kraj korupciji, posle ostavke vlade Sada Haririja nove izbore i prevazilaženje političkog sektaštva. Kako bi prevazišli tradicionalne podjele, koje bi mogle da unište pokret, svaka grupa se koncentriše  da s vlasti skloni svoje ugrađene političke prevodnike. e. Suniti u severnom delu Libana cepaju portrete premijera u ostavci Haririja, hrišćani pale plakate maronitskog predsednika Republike Mišela Auna, šijiti vređaju Hezbolah i pjevaju protiv šijitskog pokreta Amal predsednika parlamenta Nabiha Berija. “Svi znači svi”, skandiraju demonstranti. Žele da svrgnu kompletnu političku klasu.  Demonstranti su veoma razočarani  govorima  Haririja, Auna i čelnika Hezbolaha Hasana Nasralaha. Ovi govore kako su ih oni drugi sprečavali u sprovođenju reformi.  Libanske,  neustrašive žene, u ovim demonstracijama učestvuje više nego ikada.  Najčešće su na čelu protestnih povorki.  Primijetno je da libanskim protestima , mada je ove nedelje ubijen  prvi demonstrant, vlasti u manjoj meri upotrebljavaju silu.

Za  one koji su u poslednje tri decenije postali pobednici globalizacije, potpuno je neshvatljivo da povećanje cene karata za samo par centi može tako duboko da uznemiri milion ljudi. Svjetovi u kojima žive pobednici globalizacije i gubitnici  premnogo su se udaljili.

Analitičari upozoravaju kako nijedna globalna ekonomija koja se zasniva na rastu ne može trajno da opstane u doba globaliziacije, kada se resursi na planeti Zemlji ubrzano troše. Stoga je glasan poziv na renacionalizaciju ekonomije čak i u SAD. U zemlji navodno neograničenih mogućnosti, velika napuštena područja i siromaštvo velikog dela stanovništva – sada su realnost. Pre samo jedne generacije, ljudi su se selili sa Aljaske na Floridu zbog novog posla, a danas odatle ponovo odlaze da žive kod rođaka, da ne bi završili na ulici kao beskućnici.

Tržišna ekonomija i kapitalizam su završili u ćorsokaku.  Sve dok se problem ne počne rešavati tu, u korenu, bićemo svedoci sve više protesta i nereda.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo