Povežite se sa nama

OKO NAS

POBUNE MLADIH U RAZNIM KRAJEVIMA SVIJETA: Jesen i proljeće protesta 

Objavljeno prije

na

Izgleda  da živimo u vrijeme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspijevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove

 

Neki to, kalendarski pomalo netačno, nazivaju Jesen protesta. Svet je zahvaćen masovnim talasom demonstracija od Čilea ( kojem je sada proljeće)  Velike Britanije, Španije, Moskve, Libana, Iraka, Indije do Hongkonga i Australije. Povodi su različiti: cene benzina (u Francuskoj), klimatske promene (Velika Britanija, Australija),  nacionalne slobode (Katalonija u Španiji), zakon o ekstradiciji (Hongkong), cena karata u javnom prevozu (Čile), oporezivanje mobilnih aplikacija (Liban), korupcija (Irak).  Izgleda  da živimo u vreme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove.

Talas protesta se valja Južnom Amerikom. Vanredno stanje je u Čileu, nasilni protesti u Boliviji (pre i posle puča ili “državnog udara”, protiv predsednika Eva Moralesa koji je primoran da podnese ostavku i emigrira u Meksiko), prohujale su demonstracije u Ekvadoru, polarizacija traje u Brazilu (u kome je iz zatvora pušten i dalje veoma popularni levičarski bivši predsednik Injasio Lula de Silva), beznadežna pat pozicija situacija vlada u Venecueli…

Prema analitičarima, u većini slučajeva ti protesti u osnovi imaju ekonomske probleme građana. No Betina Horst, zamenica direktora konzervativnog čileanskog istraživačkog centra „Sloboda i razvoj“, komentariše: „Svaka država u Latinskoj Americi ima svoje ekonomske specifičnosti, a jedini zajednički element je da uvek postoje organizovane grupe radikalizovanih levičara, koji žele da destabilizuju demokratiju. Tamo gde ne uspevaju dođu na vlast izborima, pokušavaju to silom.“

Sa takvom ocenom se uopšte ne slaže Mihael Alvarez, portparol Fondacije „Hajnrih Bel“ u Berlinu, koji je niz godina vodio kancelariju te fondacije bliske Zelenima u glavnom gradu Čilea, Santjagu. On osuđuje nasilje u Čileu, ali napominje da ima dosta mirnih demonstranata koji zahtevaju svoja prava. I to ne samo u Čileu. „U poređenju sa prošlim vekom, ljudi u Latinskoj Americi više nisu spremni da prihvate socijalnu nejednakost.“

Po mišljenju Alvareza, posle napretka u socijalnoj oblasti početkom 1990-tih kada su kontinentom dominirale levičarske vlade, nekoliko latinoameričkih zemalja se poslednjih godina vraća na mere štednje. „U vreme levičarskih vlada postojalo je mnogo programa preraspodele koji su ublažili siromaštvo“, ukazuje i Valeska Hese, šefica odeljenja za Latinsku Ameriku nemačke Fondacije „Fridrih Ebert“, bliske socijaldemokratama, ali i primećuje da tada nisu rešeni strukturni problemi.

Hese podseća da je predsednik Ekvadora Moreno, baš kao i predsednik Argentine Maurisijo Makri, morao da najavi mere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond (MMF), uslovljavajući time dodelu kredita.

U Čileu su  sva područja javnog života  privatizovana: penzije, zdravstvo, obrazovanje. U takvom okruženju, mnogi Čileanci jedva sastavljaju kraj s krajem.  Podaci o ekonomiji Čilea kažu da je toj zemlji u suštini dobro.  Latinska Amerika, ukazuje Valeska Hesenije,  nije najsiromašniji region na svetu, već onaj sa najekstremnijom nejednakošću. To potvrđuje i međunarodni Džini indeks Svetske banke. Samo dve od 10 zemalja s najviše nejednakosti nisu smeštene u Latinskoj Americi, Južnoafrička Republika i Ruanda. Čile je sedmi na ovoj listi.

Kada se radi o političkoj situaciji – Čile i Brazil sa desničarskim, u odnosu na Venecuelu i Boliviju (do prošle nedelje) sa levičarskim vlastima, dele svetovi. Ali,   kada je reč o aroganciji vlasti  sve te zemlje puno toga povezuje. U Latinskoj Americi nema pravih napora kako bi u društvu zaživela socijalna pravda. Vidljiva su dve sasvim suprotne tendencije: takozvana socijalistička preraspodela ili tzv. (neo)liberalna politika konsolidacije.

U Čileu se ne vode  rovovske bitke  između političkih tabora, već između onih koji imaju sve i onih koji hoće da dobiju nešto.  Sadašnje demonstracije pokazuju da vladajuće elite to ne razumeju, da su strašno   ravnodušne.

Argentina decenijama ide od jednog do drugog ekstrema, nikada nije postignut ozbiljan konsenzuz između različitih društvenih grupa. Jedina konstanta je nedostatak spremnosti da se investira i vjeruje u sopstvenu zemlju.  Argentinci, koji imaju novac, menjaju ga u dolare  bez obzira koja je vlada na čelu zemlje.

Latinska Amerika mora savladati brdo aktuelnih problema, ali i onih iz prošlosti.  To nije moguće ako se ne uključe svi i  ako ne bude društvenog konsenzusa.

I na  Bliskom Istoku, naročito mladi  traže manje korupcije i reforme. Proteklih meseci su protesti izbijali ili trajali u Egiptu, Sudanu, Alžiru, Iraku, Libanu. U Sudanu i Alžiru su pod pritiskom ulice uklonjeni dugogodišnji šefovi države. Demonstracije su u punom jeku u Iraku i Libanu.

Rasprostranjenost i postojanost bliskoistočnih protesta nameće poređenja sa Arapskim prolećem od pre devet godina. Za veliki broj stanovnika Bliskog istoka  Arapsko proleće je  izneverena revolucija. Tamo gde je promijenjana vlast novi režimi nisu ispunili očekivanja koja su bila povod Arapskom proleću,  s izuzetnom Tunisa koji se smatra delimičnim primerom demokratskog preobražaja. Sada su naročito Irak i Liban suočeni sa moćnim talasom protesta upravo zato što nema poboljšanja svakodnevnog života. Smanjenje korupcije je  bila inicijalna kapisla  Arapskog proleća a korupcija je i dalje endemska.

Ovaj je oktobar jedan od najkrvavijih mjeseci u Iraku u novijem sjećanju. Blizu 300 iračkih civila je ubijeno, a preko 5.000 je ranjeno.  Počinitelj je irački režim, koji je koristio besprimernu i nepotrebnu smrtonosnu silu protiv građana koji su protestvovali protiv korumpirane političke klase.

Izbijanje ovih protesta nije ni iznenađujuće.  U proteklih nekoliko godina, protesti protiv velike korupcije, nezaposlenosti i loših usluga su postali gotovo sezonski.

Većina Iračana, prema medijskim izveštajima, smatra da njihovom državom vladaju korumpirane političke klase podvrgnute  spoljnim uticajima i interesima,  bez ikakvog legitimiteta i osećaja odanosti Iraku. Osjećaj očaja kod demonstrantata i njihova želja da vrate Irak kristalizirani su u njihovom poviku: „Želimo državu“.

Demonstranti su mladi Iračani, stasali posle anglo-američke invazije 2003. Tom invazijom je oboren  diktatorski režim Sadama Huseina, ali su razgrađeni iračka država i institucije, diktiran manjkavi ustav, postavljen disfunkcionalni sistem zasnovan na sektaškim podelama. Sve to su naselile stranke i političari od kojih su mnogi bili saveznici i pioni Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Saudijske Arabije. Tzv. politički proces, koji su zapadni stručnjaci i novinari pogrešno okarakterisali kao „demokratija“, uveden je u državu nesposobnu da pruži minimum preduslova za dostojanstven život Iračana.

Ogromni državni prihod od nafte razgrabljen je dok su milioni gladni i poniženi. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparensi Internešenel, Irak je 12. najkorumpiranija država na svetu. Ukupno 450 milijardi dolara javnih fondova je isparilo od 2003.

Mladi irački demonstranti potiču uglavnom iz radničkih četvrti i sirotinjskih kvartova gdje je jad svakodnevnog života najizraženiji. Priče ovih mladića i njihovih porodica retko dospevaju do novinarskih izveštaja o Iraku, koji sugerišu da se život u toj zemlji popravlja pošto je pre dve godine poražen ISIL.

Danijel Gerlah, urednik nemačkog magazina „Zenit“ posvećenog Bliskom istoku kaže da je za stanje u Iraku odgovoran komplikovan sistem u kojem vlast dele različite konfesije i narodi, a svako gleda da ugrabi koliko može i zadovolji svoju klijentelu. „Uz to imamo fenomen da narod uglavnom ima ulogu molioca, a država se postavlja kao dobročinitelj“, kaže ovaj novinar.

I u Libanu stotine hiljada ljudi zahtevaju bolje životne uslove za sebe i za buduđe generacije. Na ulicama protestuju Libanci svih konfesija i svih dobi. Protesti su zahvatili svaki kraj zemlje. Demonstranti su jedinstveni u zahtevima: kraj korupciji, posle ostavke vlade Sada Haririja nove izbore i prevazilaženje političkog sektaštva. Kako bi prevazišli tradicionalne podjele, koje bi mogle da unište pokret, svaka grupa se koncentriše  da s vlasti skloni svoje ugrađene političke prevodnike. e. Suniti u severnom delu Libana cepaju portrete premijera u ostavci Haririja, hrišćani pale plakate maronitskog predsednika Republike Mišela Auna, šijiti vređaju Hezbolah i pjevaju protiv šijitskog pokreta Amal predsednika parlamenta Nabiha Berija. “Svi znači svi”, skandiraju demonstranti. Žele da svrgnu kompletnu političku klasu.  Demonstranti su veoma razočarani  govorima  Haririja, Auna i čelnika Hezbolaha Hasana Nasralaha. Ovi govore kako su ih oni drugi sprečavali u sprovođenju reformi.  Libanske,  neustrašive žene, u ovim demonstracijama učestvuje više nego ikada.  Najčešće su na čelu protestnih povorki.  Primijetno je da libanskim protestima , mada je ove nedelje ubijen  prvi demonstrant, vlasti u manjoj meri upotrebljavaju silu.

Za  one koji su u poslednje tri decenije postali pobednici globalizacije, potpuno je neshvatljivo da povećanje cene karata za samo par centi može tako duboko da uznemiri milion ljudi. Svjetovi u kojima žive pobednici globalizacije i gubitnici  premnogo su se udaljili.

Analitičari upozoravaju kako nijedna globalna ekonomija koja se zasniva na rastu ne može trajno da opstane u doba globaliziacije, kada se resursi na planeti Zemlji ubrzano troše. Stoga je glasan poziv na renacionalizaciju ekonomije čak i u SAD. U zemlji navodno neograničenih mogućnosti, velika napuštena područja i siromaštvo velikog dela stanovništva – sada su realnost. Pre samo jedne generacije, ljudi su se selili sa Aljaske na Floridu zbog novog posla, a danas odatle ponovo odlaze da žive kod rođaka, da ne bi završili na ulici kao beskućnici.

Tržišna ekonomija i kapitalizam su završili u ćorsokaku.  Sve dok se problem ne počne rešavati tu, u korenu, bićemo svedoci sve više protesta i nereda.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo