Povežite se sa nama

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

OKO NAS

SJEVER,  STATISTIKA KOJA NEMA KOGA DA OPOMENE: Više penzionera nego zaposlenih                           

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika

 

Podatak da u jedanaest crnogorskih opština na sjeveru ima više penzionera nego zaposlenih, neminovno proizvodi pitanje – od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori. Prema idealnim parametrima  zaposlenih bi trebalo da ima tri puta više nego penzionera, da bi penzioni, zdravstveni i socijalni fondovi mogli da funkcionišu.

Ove podatke Vijesti su zvanično dobile od izvora iz Monstata, Fonda PIO, Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada i socijalnog staranja, a kako je objašnjeno, svi podaci se odnose na novembar prošle godine, osim za broj nezaposlenih koji je iz oktobra.

Koliko je situacija na sjeveru države teška najrječitije govori činjenica da je u Rožajama i Plavu više i korisnika socijalne pomoći nego radnika.

Prema podacima do kojih su došle Vijesti, najlošija socijalna karta je kod Plava i Gusinja. U ovoj nekada jedinstvenoj opštini sada ima 1.417 zaposlenih i sve tri druge kategorije stanovnika su brojnije od njih. Nezaposlenih u Plavu i Gusinju ima 2.195, penzionera 1.529, a korisnika socijalne pomoći 1.693, što znači da je broj takozvanih izdržavanih stanovnika četiri puta veći od onih koji privređuju.

U Plavu je zabilježen niz katastrofalnih privatizacija, kao što je bila privatizacija hotelsko turističkog preduzeća. U mjesnom centru Murina, odavno su ugašene i ne rade fabrike Titeksa.

U Rožajama koji je prije AB revolucije i tranzicije imao desetinu fabrika, od kojih je najveća i napoznatija bila drvna industrija Gornji Ibar, danas ima svega 3.205 zaposlenih, a čak 5.362 korisnika socijalne pomoći.

U gradu gdje je formirana  Bošnjačka stranka, koja je na lokalnom nivou samostalno na vlasti, nezaposlenih je 3.477, a penzionera 2.614. Procentualno izraženo, u Rožajama su čak 24 odsto stanovnika korisnici socijalne pomoći.

U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

Zvasnični statistički podaci neumoljivi su i kada je u pitanju malena opština Andrijevica, gdje neprikosneoveno i samostalno vlada Demokratska partija socijalista.

U Andrijevici ima 795 penzionera i 761 nezaposleni, dok je radnika svega 539. Korisnika socijalne pomoći u ovom gradu je 327.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon kožne galanterije Polimka.

To je varoš gdje je ove školske godine u gradskoj osnovnoj školi upisano tek pola odjeljenja prvaka, i gdje se, zbog slabog priliva učenika, dovodi u pitanje opstanak srednjoškolskog centra.

U Mojkovcu je svaki četvrti stanovnik penzioner 1.835, dok je zaposlenih znatno manje 1.225. Nezaposlenih je 606, a za 389 se daje socijalna pomoć.

U rodnom gradu premijera Markovića nestao je drvni kombinat Vukman Kruščić Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Beranama i Petnjici ima 5.211 radnika, dok je penzionera 5.887, a nezaposlenih 5.260. Korisnika socijalne pomoći je 3.316.

U Beranama, danas jedinom opozicionom gradu na sjeveru Crne Gore, nekada je samo u industriji i povezanim djelatnostima bilo skoro deset hiljada radnika. Fabrika celuloze i papira sa dvije hiljade radnika bila je prva žrtva AB revolucije. U ovom gradu zatvoreni su fabrika kože Polimka, nekada svjetski brend i nekoliko drugih velikih i značajnih privrednih kolektiva. Ovaj grad je sedamdesetih godina imao aerodrom i redovnu avio liniju za Podgoricu, Beograd i Zagreb.

Socijalna situacija kod gradova na sjeveru je nešto manje lošija u Pljevljima, industrijskom centru Crne Gore, gdje je samo broj penzionera koji iznosi 7.032, veći od broja radnika 5.921. U ovom gradu ima i 1.921 nezaposleni i 1.024 korisnika socijalne pomoći.

U Kolašinu je uništen Titeks, a u tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru, Veletrgovina.

To je glavni razlog što je Kolašin danas grad sa 1.347 zaposlenih, a 1.491 penzionerom. Ovaj turistički grad ima i 694 nezaposlena i 457 korisnika socijalne pomoći.

U najmanjoj crnogorskoj opštini Šavniku je 288 zaposlenih, 340 penzionera, 67 nezaposlenih i 72 korisnika socijalne pomoći. Sličan omjer je u Plužinama sa 652 penzionera, 476 radnika, 162 nezaposlenih i 55 koji dobijaju socijalnu pomoć. Na Žabljaku je 665 radnika, 728 penzionera, 82 nezaposlenih i 46 korisnika pomoći.

Bijelo Polje je jedina opština na sjeveru u kojoj su radnici (8.496) brojniji od ostalih kategorija pojedinačno. Penzionera je nešto manje 7.813, nezaposlenih 3.488 a korisnika pomoći 2.707.

Ne smije se zaboraviti. U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode Rada.

U ovom gradu, pored Vunka propale su i sve  druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica.

Bjelopoljci izgleda nijesu nezadovoljni, jer već tri decenije tamo stoluje Demokratska partija socijalista, odnosno vlast nije promijnjena taman koliko i na državnom nivou. Pa ipak, iz ove opštine, prema statističkim podacima, najviše se odseljava u druge krajeve Crne Gore ili u inostranstvo.

Posljedica sive statistike su migracije i u drugim gradovima na sjeveru. Dramatičan je podatak da osnovnu školu na Žabljaku pohađa tek trinaest prvaka.

Ista priča je u Petnjici, Gusinju, kao i drugim, nešto većim, sjevernim opštinama. Da se drama sa migracijama i iseljavanjem sa sjevera nastavlja geometrijskom progresijom, govore i zvanični podaci Zavoda za statitiku Crne Gore, odnosno MONSTAT-a.

Sjever ponire i umire. U tajkunskoj tranziciji skakavci su pojeli svu industrijsku infrastrukturu. Višedecenijska politika Vlade o regionalnom razvoju i nije dala rezultate, a sve je manje onih koji žele da rade kao robovi u privatnom sektoru za bijedne plate.

Ostaje pitanje – kako i od čega se isplaćuju penzije i socijalna davanja u Crnoj Gori; od  čega se isplaćuju plate u javnom sektoru i neprivrednim djelatnostima.  Na to pitanje postoji jedan odgovor i ne važi samo za našu zemlju. Države na Balkanu i dalje svoje budžete u najvećoj mjeri pune iz crnih švercerskih poslova

              Tufik SOFTIĆ      

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

(ZLO)UPOTREBA STRANIH RIJEČI U JEZIKU:  Izgubljeno u prevodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

 

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

Upotreba stranih riječi u crnogorskom jeziku nije neophodna kada već postoje adekvatni termini, kao što je to u slučaju riječi daunload (preuzimanje) ili benefit (korist). ,,Većina ljudi koja upotrebljava ovakve riječi ne razmišlja o tome. One im zasigurno zvuče modernije, moćnije, ozbiljnije. Sve je to proizvod medijskog uticaja, popularne muzike i televizijskih sadržaja, beskrajnog prisustva reklama, pojave novih medija i cijele plejade novoskovanih “zanimanja” kao što su blogeri, vlogeri, influenseri, developeri, tviteraši, lajfkoučeri, jutjuberi. Svi oni, prateći takozvane globalne trendove, vrše uticaj na jezik i u jeziku, najčešće lišavajući ga izvornosti, što smatram pogubnim, kako za jezik, tako i za čovjeka”, kaže za Monitor Kristina Bojanović, filozofkinja i prevoditeljka.

Ona smatra da su mlađe generacije naročito izložene jezičkim nakaradnostima: ,,To se prihvata kao nužnost i normalnost, jer bivanje izvan nametnutih obrazaca nije prihvatljivo u društvu. Tome treba dodati i bjesomučnu upotrebu telefona koja prilično uspijeva da redukuje ljudsku pismenost, ali i usmenost. Saobraćanje među ljudima svodi se na svega nekoliko riječi, koje se iznova ponavljaju i koje se čak skraćuju na po par slova (uvijek se negdje žuri, ko još ima vremena da se u takvim mikro formama bavi jezikom…). Što su telefoni postali pametniji, to su ljudi postali isprazniji i nepismeniji”.

Miomir Abović kaže da se, u slučajevima kad ljudi upotrebljavaju stranu riječ iako na raspolaganju imaju odgovarajuću domaću, može govoriti o jednom vidu ispoljavanja snobizma: ,,Koristeći stranu riječ umjesto domaće, ljudi pokušavaju sebi dati na važnosti, pokazati kako su IN, kako besprekorno barataju stranim (najčešće engleskim) riječima koje koriste svi koji žele biti u trendu. Umjesto da sebi daju na društvenom značaju, zapravo otkrivaju svojoj okolini samo jedan vid vlastitog primitivizma i snobizma”.

Psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Jevrosima Pejović objašnjava da, ukoliko jezik posmatramo kao sredstvo povezivanja sa drugim ljudima, kada koristimo riječi koje drugi ne razumiju – ostajemo nepovezani: ,,Riječi nam služe da budemo u kontaktu. Nije svaki kontakt bezbjedan i u tim slučajevima izbjegavanje susreta je najbolje što možemo za sebe da uradimo. U nekim profesijama, kao što je diplomatija, ova vještina je izuzetno značajna. Tada osoba, umjesto da otvoreno daje svoje izjave, koristi apstraktan jezik, tuđice, uopštenost, stereotipne rečenice ili preusmjerava razgovor. Zato nam je lako da ovim osobama pripišemo osobine kao što su pokondirenost, uobraženost i slično”.

Lingvisti se slažu u jednome – ljudi sve manje čitaju literaturu koja bogati rječnik. ,,U vremenu dominantne instant kulture i uz nedostatak kritičkog razmišljenja, mnogi ne umiju da odaberu kvalitetne izvore i sadržaje. Nivo opšte kulture i obrazovanja, naročito iz maternjeg jezika, komunikativnih vještina i humanističkih nauka je nizak. Tako, ne možemo očekivati da prosječan čovjek pravilno i dozirano koristi strane termine i ima zadovoljavajuću kulturu izražavanja”, smatra Milica Šćepanović.

Obaveza društva je da povede računa o očuvanju izvornosti i autentičnosti sopstvenog jezika. ,, Ko smo ako deformišemo ono što nas, pored morala, uspostavlja kao ljude? Ako se prema svome jeziku odnosimo neodgovorno, ako mu bezrazložno narušavamo smisao i ljepotu, postavlja se pitanje da li i sami postajemo dezorijentisani, narušeni, polovični”, upozorava Kristina Bojanović.

,,Ako sve što se može reći stane na jedan ekran, ako nam treba nekoliko trenutaka da na sopstveni jezik prevedemo riječi kao što su implementacija, ivent, mejk ap, facilitacija, šerovanje, ili ako nekritički čitamo i slušamo kad nam neko “kazuje”: “nmg, nzm, brt, btw, tbh, lol”, onda se s pravom možemo zapitati da li čovjek danas, uz sve te bezbrojne i sofisticirane kanale i mogućnosti komunikacije, zapravo postaje nemušt”.

Kao i društvo, i jezik je u tranziciji. Stoga ga treba brižljivo njegovati.

                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UGOVOR O DJELU, MANIPULACIJE I NEZAKONITOSTI: Predizborni štapovi i šargarepe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Privremenim ugovorima poslodavac može da angažuje radnu snagu za konkretan, naručeni posao, obično dodatani, koji se ne može završiti sa postojećim brojem zaposlenih. Međutim, i na državnom i na lokalnom nivou,  radnici po tom osnovu rade godinama i to na mjestima koja su sistematizovana kao stalna, što je suprotno Zakonu o radu

 

Ugovor o djelu je definisan Zakonom o obligacionim odnosima, pa nije radno-pravni instititut.Angažovanje te vrste podrazumijeva da se poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje “da obavi određeni posao (izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl.),  a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu”.

To su  privremeni ugovori kojima poslodavac angažuje radnu snagu za konkretan, naručeni posao, obično dodatani, koji se ne može završiti sa postojećim brojem zaposlenih. Međutim, i na državnom i na lokalnom nivou,  radnici po tom osnovu rade godinama i to na mjestima koja su sistematizovana kao stalna, što je suprotno Zakonu o radu.

Upravo na ugovore o djelu lokalne uprave na sjeveru države troše na stotine hiljada eura, a u obrazloženjima planova prihoda i rashoda gotovo uvijek  izostaje objašnjenje na koju vrstu poslova se odnosi angažovanje i po kojoj cijeni.Obično na zvaničnim iternet straicama lokalnih uprava nema ni objavljenih ugovora, pa ja, kako tvrde iz opozicionih redova,  sve nestransparentno, prostor za zloupotrebe i odstupanja od zakona.

Pravila nema, pa veličina opštine i visina lokalnih budžeta nemaju mnogo veze sa visinom iznosa koje lokalni vlasti planiraju  pod stavkom “izdaci po osnovu ugovora o djelu”.

Tako recimo, u Opštini Žabljak, ove godine je za povremene i privremene poslove opredijeljeno čak 108.000 eura. Rekordnih 130.000  za tu vrstu angažovaja planirali su u Pljevljima.U Plužinama, Kolašinu i Šavniku planirali su između 30.000 i 35.000, dok su, recimo, u znatno većim Bijelom Polju I Beranam potrošiti  po 20.000 eura. U Mojkovcu i Petnjici  će na angažovanje  po tom osnovu od novca građana potrošiti 27.000, odnosno, 23.000 eura. Najmanji izdaci za ugovore o djelu su u Andrijevici (oko 12.000 eura) i Plavu (3. 900 eura).

Prije nekoliko godina nalaz Instituta alternativa (IA) ukazao je  na mogućnost zloupotrebe ugovora o djelu od strane državnih organa kako bi se zaobišle procedure zapošljavanja utvrđene Zakonom o državnim službenicima i namještenicima. Sklapanje takvih ugovora nije prepoznato u Zakonom o radu i Zakonom o državnim službenicima i namještenicima.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo