Povežite se sa nama

HORIZONTI

RATNA DRAMA U UKRAJINI: Na prekretnici?

Objavljeno prije

na

Dok stižu kontroverzne informacije o tome da li je luka Mariupolj pred padom, procjenjuje se da predstoji velika bitka za Donbas. Vrijeme ne ide naruku Putinu. Kiše i raskvašen teren primoravaju njegove oklopne jedinice da se drže glavnih puteva, čime se formiraju velike kolone i otežava mobilnost. Ukrajinski civili će plaćati cijenu frustracija i nemoći ruske vojske

 

Prošlo je već 50 dana od početka „specijalne vojne operacije“, kako Moskva zove svoj pohod na Ukrajinu. Operacija koja je trebalo da traje 4-5 dana kako bi se zauzeo Kijev i primorala Ukrajina da zbaci svoje „narkomansko i neonacističko rukovodstvo“, sada je pusti san velikoruskih megalomana. Na 50. dan agresije stigla je i vijest da je ukrajinska vojska pogodila glavni brod ruske Crnomorske flote – raketnu krstaricu Moskva sa dvije protivbrodske rakete Neptun (ukrajinske proizvodnje) nakon što je TB2 borbeni dron turske proizvodnje koordinirao napad i zabavljao rusku protivazdušnu odbranu. Rusko Ministarstvo odbrane je u četvrtak ujutro objavilo da je na brodu „usljed požara eksplodirala municija“ i da je krstarica „ozbiljno oštećena a posada potpuno evakuisana“. Po još nepotvrđenim izvještajima, ponos crnomorske flote je već na dnu a broj poginulih mornara se procjenjuje na oko 300. Brod se do sada istakao u granatiranju civila u velikoj crnomorskoj luci Odesa i u napadu na Zmijsko ostrvo koje je hrabro branila mala granična jedinica dok nije ostala bez municije.

Nakon katastrofalnih gubitaka u ljudstvu i tehnici u pokušaju opkoljavanja i zauzimanja Kijeva, ruski vojni planovi i jedinice se sele na jug i istok Ukrajine u pokušaju da se postigne bilo kakva značajnija pobjeda i održi narušena reputacija Rusije kao vojne sile. Rusku vojnu operaciju prate sve veći dokazi o ogromnim zločinima koje čini protiv ukrajinskog civilnog stanovništva i koje je američki predsjednik Džozef Bajden već nazvao „genocidom“. Sada Putin i njegove marionete, uz negiranje zločina, stavljaju naglasak na „oslobađanje“ ostatka Donbasa koga čine Luhanska i Donjetska oblast čije glavne gradove Luhansk i Donjetsk je Rusija osvojila već u prvoj agresiji 2014.  Međutim, veći dio te dvije oblasti je ostao ili bio oslobođen tadašnjim ukrajinskim protivnapadom, uključujući i strateški važan lučki grad Mariupolj. Sadašnje borbe za Mariupolj ulaze u kritičnu fazu za njegove branitelje. Grad je u totalnoj blokadi i bez vode i struje od početka marta i pod stalnom artiljerijskom vatrom. U gradu, koji je nekada brojao skoro pola miliona stanovnika, nalazi se još oko 100.000 civila koji su podvrgnuti bijesu ruske vojske i sistematskom granatiranju. Civili koji su izbjegli iz grada donose svjedočanstva horora o masovnim ubistvima, pljačkama i silovanjima koje vrše gardijske čečenske jedinice Putinovog vazala Ramiza Kadirova.

Gradonačelnik Vadim Bojčenko je u telefonskom intervjuu Associated Press-u izjavio da bi sadašnja procjena o 10.000 ubijenih civila lako mogla premašiti brojku od 20.000. Bojčenko takođe tvrdi da vojska organizovano skuplja leševe civila po ulicama i spaljuje ih kako bi uklonila tragove zločina. Ruske vlasti organizovano odvode stanovnike iz osvojenih četvrti grada i prebacuje ih u logore na ruskoj teritoriji, od kojih se neki nalaze na Dalekom istoku. Ruski mediji su do sada nekoliko puta objavljivali da je grad u cjelosti zauzet, tj. „oslobođen“. Takođe je javljeno i da se preko 1.300 pripadnika ukrajinske 36. brigade mornaričke pješadije predalo ruskim jedinicama. Prije toga su neki vojnici u telefonskim razgovorima izjavili da su bez municije i hrane i da nemaju drugog izbora nakon što su „učinili sve moguće i nemoguće“.

Ukrajinske vlasti negiraju da se predao toliki broj vojnika, već da se nekoliko stotina njih probilo iz sjevernih i centralnih djelova grada i pridružilo elitnoj pukovniji Azov koja drži luku i čeličanu Azovstal u južnim i centralnim rejonima. Tvrdnje su potkrijepljene zajedničkim videom na kom se nalaze komandant Azova Denis Prokopenko i komandant 36. brigade marinaca Sergej Volini koji su izjavili da „nastavljaju svoju borbenu misiju do kraja“.

Pukovnija Azov je trn u oku Kremlju zbog herojske odbrane grada i ogromnih gubitaka koje su nanijeli regularnoj ruskoj armiji i njenim plaćeničkim neonacističkim formacijama. Čeličana Azovstal i luka su ogromni kompleksi sa nekoliko spratova pod zemljom čije osvajanje će teško ići, što je nekoliko puta priznao i predsjednik tzv. Donjetske Narodne Republike (DNR) Denis Pušilin dok je portparol njegove „narodne milicije“ Eduard Basurin javno predložio da se problem riješi upotrebom hemijskog oružja. Nekoliko sati nakon toga ukrajinski branitelji su prijavili pokusni napad određenim hemijskim agensom koji do sada nije mogao biti nezavisno potvrđen zbog borbi u zoni napada. Ograničavajući faktor braniteljima je očigledni nedostatak hrane i municije, koji su do sada uglavnom nadoknađivali otimanjem od neprijatelja. Ukrajinska avijacija je organizovala, za sada par puta potvrđene, helikopterske dostave oružja i municije uz izvlačenje teških ranjenika. Drugi transport se desio početkom aprila u kome je učestvovalo 5 Mi-8 helikoptera od kojih su jedan Rusi uspjeli oboriti pri izvlačenju.

Dok branitelji Mariupolja za sebe vežu ogromni broj ruskih jedinica, Moskva je primorana da šalje pojačanja u Donbas sa dalekog Pacifika, i iz svojih baza u Tadžikistanu. Takođe je poslata kao pojačanje i 4. tenkovska divizija stacionirana blizu Moskve. Novopridošle jedinice su već pretrpjele ozbiljne gubitke prema snimcima objavljenim na internetu.

Ukrajina takođe šalje pojačanja u region Donbasa u iščekivanju velike ofanzive dok zapadne zemlje najavljuju nove kontigente pomoći u oružju. Amerika je najavila 800 miliona dolara pomoći u neophodnom teškom naoružanju. Dotok  oružja ne ide dinamikom koju su očekivali u Kijevu. Za sada od svih zapadnih zemalja najviše i najbrže je pomogla Velika Britanija čiji premijer Boris Džonson je nedavno posjetio Kijev i prošetao se njegovim ulicama sa svojim ukrajinskim kolegom.

U srijedu su i predsjednici Poljske i tri baltičke države posjetili Kijev kao znak podrške ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Među gostima je trebao biti i predsjednik Njemačke Valter Štajnmajer. Međutim, domaćin je  sugerisao da zbog ranijeg negativnog angažmana u propalim mirovnim pregovorima, blokade isporuka NATO oružja i bliskosti sa kremaljskim vođstvom Štajnmajer nije dobrodošao.

Premijerke Švedske i Finske su najavile da će u roku od nekoliko sedmica pojedinačno odlučiti da li će se njihove zemlje pridružiti NATO paktu usljed geopolitičkih promjena izazvanih ruskom agresijom. Finska dijeli granicu od 1.340 km sa Rusijom i već je bila dva puta meta sovjetske agresije. Finska javnost je zadnjih mjesec i po radikalno promijenila stav o vojnoj neutralnosti i sada većinski naginje ka članstvu u Alijansi.

U utorak veče je stigla vijest da je ukrajinska služba bezbjednosti SBU pronašla i uhapsila odbjeglog ukrajinskog oligarha, političara i Putinovog kuma Viktora Medvedčuka. Oligarh težak do milijardu dolara je pobjegao iz kućnog pritvora u Kijevu 24. februara, gdje se nalazio zbog optužbi za izdaju, iskoristivši metež usljed početka ruske agresije. Plan je bio da se tajno prebaci na teritoriju nepriznate republike Transnjistrije pod kontrolom Moskve u Moldaviji. SBU tvrdi da je operacijom spašavanja Medvedčuka rukovodio ruski FSB, nasljednik zloglasnog KGB-a. Ukrajinske vlasti su u četvrtak objavile da će njegova imovina biti oduzeta – 23 kuće i vile, 32 stana, 26 luksuznih automobila i džipova i 25 kompanija. Polovinom marta hrvatske vlasti su zarobile njegovu megajahtu Kraljevska romansa u riječkoj luci zbog sankcija EU prema oligarsima bliskim ruskom predsjedniku. Predsjednik Zelenski je najavio da će Medvedčuk biti ponuđen za razmjenu sa zarobljenim Ukrajincima, što je kremaljski portparol Dmitrij Peskov odmah odbacio rekavši da oligarh nije ruski državljanin i da nema nikakve veze sa „specijalnom vojnom operacijom“. Međutim Peskov je dodao da će Rusija pratiti šta se događa sa Medvedčukom i da se oni koji nude razmjenu „trebaju paziti i zaključavati vrata noću kako i oni sami ne bi postali predmet razmjene“.

Ruski državljani koji su u službi oružanih snaga Ruske Federacije nisu takve sreće da se bilo ko iz Kremlja okrene za njima, čak i kad poginu za račun Kremlja. Zamjenik gradonačelnika Dnipra Mihail Lisenko je ponovio ranije apele predsjednika Zelenskog i drugih i pozvao Rusiju da preuzme preko 1.500 tijela poginulih vojnika i oficira koji se nalaze u oblasnim mrtvačnicama. Broj poginulih ruskih vojnika i oficira vrtoglavo raste i prema ukrajinskim navodima već je dostigao brojku od 20.000 poginulih. Konzervativnije procjene zapadnih službi govore o nekih 14.000 mrtvih i 3 puta toliko ranjenih. Britanski BBC je nedavno uradio analizu 1.083 poginula pripadnika regularne ruske armije čija smrt je mogla da se potvrdi nezavisno i iz javnih izvora. Veliki broj poginulih dolazi iz zaostalih i siromašnih ruskih republika gdje uglavnom žive etničke, vjerske i rasne manjine, kojima je služba u armiji jedan od rijetkih načina da se popnu na društvenoj ljestvici i izbjegnu rasizam i nipodaštavanje sa kojima se mnogi susrijeću u svakodnevnom životu. Vojnici iz Dagestana, Burjutije, Tuvana (odakle je vojni ministar Sergej Šojgu) kao i pripadnici iz pretežno muslimanskih manjina Kazaka, Kirgiza i Tadžika puno češće bivaju ubijeni ili jednostavno ostavljeni ranjeni na bojištu od svojih ruskih saboraca. Neruski vojnici zadnji primaju ionako oskudne porcije hrane, municije i goriva, koje se otežano dopremaju usljed stalnih gerilskih napada ukrajinskih jedinica na kolone za snabdijevanje. Kazahstan je već nekoliko puta ljutito reagovao na ponašanje Rusije prema etničkim Kazacima i na nesrazmjeran broj poginulih Kazaka u odnosu na etničke Ruse. Vlada u Astani je takođe odbila da prizna „nezavisnost“ Putinovih narodnih republika u Donbasu i da pošalje svoju vojsku u „mirovnu misiju“ u Ukrajinu.

Ni vrijeme ne ide naruku Putinu. Kiše i raskvašen teren primoravaju njegove oklopne jedinice da se drže glavnih puteva, čime se formiraju velike kolone i otežava mobilnost. Ukrajinski civili će u međuvremenu plaćati cijenu frustracija i nemoći ruske vojske. Dani koji predstoje bi mogli biti odlučujući za dalji tok rata.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

UTIHNULI PREGOVORI IZMEĐU RUSIJE I UKRAJINE: Primat generalima na frontu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najave dugog rata i međusobnog iscrpljivanja

 

Nedavna posjeta generalnog sekretara UN-a Antonija Gutereša Moskvi i Kijevu i nedavni sastanak u Beču sa austrijskim predsjednikom Aleksanderom Van der Belenom za sada ne daju nadu da će u skorije vrijeme zavladati mir između Rusije i Ukrajine. Prvi čovjek UN-a je na pressu sa predsjednikom Austrije izjavio da ne vidi da će se održati mirovni pregovori „u bliskoj budućnosti“.  Gutereš je ranije izjavio i kako je „duboko zabrinut“ da bi rat u Ukrajini mogao uzrokovati nestašicu hrane širom svijeta jer je Ukrajina među najvećim svjetskim izvoznicima pšenice. Uloga Ujedinjenih nacija za sada se svodi, isto kao u vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, na posredovanje u obezbjeđivanju humanitarnih koridora kojima se civili izvlače iz ratom najugroženijih područja.

Nedavno je, zahvaljujući UN-u, izvučeno i preostalih nekoliko stotina civila iz čeličane Azovstal u razrušenom lučkom gradu Mariupolju što je prije dva dana potvrdio i zamjenik komandanta pukovnije Azov  Svjatoslav Palamar CNN-u. U  čeličani, koja je jedina teritorija u devastiranom gradu koja je još pod kontrolom ukrajinske vojske, je ostalo nekoliko stotina ranjenih branitelja, po nekim procjenama do 600 čije izvlačenje se takođe pokušava dogovoriti uz strana posredovanja dok je ukrajinska vlada ponudila da razmijeni zarobljene ruske vojnike za slobodan prolaz ranjenika. Na snimcima ukrajinske vojske iz improvizirane bolnice unutar tunela i bunkera čeličane vidi se da se pacijenti bolnice nalaze u teškim i nesanitarnim uslovima uz sve manje rezerve hrane i vode.

Međutim, evakuacija iz Azovstala ne ide lako. Vojna doktorka  Viktorija Obidina je nasilno razdvojena od svoje četvorogodišnje kćerke Alise prije ukrcavanja u konvoj koji ju je trebao odvesti u Zaporožje koje je pod kontrolom ukrajinske vojske. Obidina je odvedena u ruski „logor za filtraciju“ i za sada se o njoj ništa ne zna. Rusija je posebno osjetljiva na pukovniju Azov koju naziva nacistima i jednim od glavnih opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Većina analitičara smatra da su veoma slabi izgledi da ranjenici i vojnici napuste živi čeličanu. Rusija je ranije nekoliko puta jamčila živote pripadnicima Azova ako polože oružje ali ukrajinska strana je odbila ponude zbog nepovjerenja u ruska obećanja i njihova ranija kršenja za koja ih optužuje. Poručnik Azova Ilja Samoilenko je u live intervjuu za britanski Sky News rekao da svaki dan može biti njihov posljednji i da zarobljeništvo za njih takođe znači smrt jer je Azov u Rusiji na listi terorističkih organizacija i da su oni živi svjedoci velikih ruskih zločina tako da ne očekuju da ih Rusi puste žive.

Ukrajinska vojna komanda je priznala da nije u mogućnosti spasiti svoje opkoljene vojnike u Azovstalu vojnom operacijom deblokade jer bi to stajalo mnogo ljudskih života. ,,Takva operacija deblokade zahtijevala bi velik broj vojnika jer su ukrajinske snage udaljene 150 do 200 kilometara”, rekao je zamjenik glavnog štana Oleksij Hromov u srijedu. Nesumnjivo je da bi takva operacija podrazumijevala ogromnu koncentraciju vojske i teškog naoružanja uz vazdušnu podršku koju ukrajinska strana ne posjeduje. Branitelji se za sada jedino mogu osloniti na sisteme podzemnih tunela koji su navodno povezani sa gradskom kanalizacijom i odakle bi mogli izbijati u razne djelove grada i primjenjivati „udari i bježi“ taktiku. Ruska armija je svjesna da ratovanje u tunelima i kanalizaciji košta puno života i da njena tehnološka superiornost unutra ne važi. Nepoznanica je koliko još municije i hrane je preostalo braniteljima.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

U OČEKIVANJU VOJNE PARADE  NA CRVENOM TRGU 9. MAJA I NOVIH SANKCIJA EU: Moskva pojačava nacionalističku i antisemitsku retoriku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je u intervjuu italijanskom mediju ustvrdio da je Hitler imao jevrejske krvi i da su Jevreji bili najveći antisemiti. Lavrovljeva glasnogovornica Marija Zaharova je ustvrdila da se izraelski plaćenici bore rame uz rame sa vojnicima Azova koje Rusija smatra nacistima. Putinov savjetnik Sergej Glazjev je javno pričao o zavjeri da se Donbas očisti od Rusa i naseli ljudima iz „obećane zemlje“ aludirajući na Jevreje. On je kasnije to negirao

 

Ruska agresija na Ukrajinu je  duboko ušla u treći mjesec  a nema znakova da je mir na vidiku. Ulozi i apetiti rastu. Evropska unija je najavila novi set energetskih sankcija protiv Rusije. Nakon zabrane uvoza ruskog uglja planira se potpuna obustava uvoza ruske nafte i plina do kraja godine.  Slovačka, Mađarska, Austrija i Češka bile bi izuzete od obaveze embarga. Evropska komisija će im ostaviti rok do kraja 2023. godine da nađu alternativu ruskom gasu i nafti.

Sa berzanske strane Rusija je napravila neočekivani zaokret. Ipak je platila stranim investitorima 650 miliona američkih dolara dospjelih obaveza stranim investitorima i time izbjegla prvi mogući default na plaćanja od Boljševičke revolucije 1917. Plaćanje je došlo nakon što je Kina izbjegla da priključi ruske banke na svoj UnionPay platni sistem, poslije protjerivanja većeg dijela ruskih banaka iz SWIFT sistema. Smatra se da je kineski potez iznuđen željom da ona izbjegne takozvane sekundarne zapadne sankcije i da se okoristi ruskom ekonomskom slabošću. Sankcije i embarga mogu dugoročno pomoći Ukrajini.

Velika ruska ofanziva na skoro 500km fronta u Donbasu sve više podsjeća vojne analitičare na epsku bitku za Kursk iz ljeta 1943. U  ovom slučaju agresori su  ruske trupe koje pokušavaju da naprave sistem kliješta iz pravca juga i sjevera i odsijeku branitelje u Donbasu (tj. djelove Luhanske i Donjetske oblasti koje su još pod ukrajinskom kontrolom). Oklopni prodor iz okupiranog Izijuma sa sjeveru prema jugu radi spajanja sa jedinicama iz južnog Donjetska ide jako sporo uz velike gubitke napadača što pokazuju svakodnevni novi snimci uništene ruske vojne tehnike i ljudstva.

Ukrajinska strana, u iščekivanju dolaska zapadnog visokotehnološkog naoružanja, primjenjuje model mobilne odbrane protiv brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Branitelji izbjegavaju statičnu odbranu zbog ogromne vatrene moći ruske armije i ustupaju manje djelove teritorije kako bi dobili na vremenu i pronašli slabe tačke napadača. Kada se ruske kolone razvuku, napadaju ih  sa bokova preciznom artiljerijom navođenom od dronova.

Američki vojni i državni zvaničnici ne kriju da snabdijevaju Kijev obavještajnim podacima sa špijunskih satelita i prislušne opreme. Američka obavještajna pomoć je po izvorima New York Timesa pomogla Ukrajincima da likvidiraju veliki broj visokih oficira ruske armije uključujući čak 12 generala. Među njima su komandanti 41. kombinovane armije general-major Vitalij Gerasimov, 29. armije general-major Andrej Kolesnikov, 49. armije general-poručnik Jakov Rezantsev, zamjenik komandanta 8. gardijske armije general-major Vladimir Frolov, komandant za elektronska dejstva 2. armije Andrej Simonov te veći broj komandanata divizija i bataljona u rangu generala i pukovnika. Posebno je bio spektakularan napad prošle subote na komandni centar u okupiranoj Hersonskoj oblasti kada je navođenom vatrom na regionalni štab ubijeno 50 visokih oficira uključujući i dva generala. Načelnik generalštaba ruske armije Valerij Gerasimov je za malo izbjegao smrt prilikom posjete okupiranom Izijumu prije pet dana. Dalekometna navođena artiljerija ga je navodno lakše ranila dok je veći dio njegove pratnje ubijen. Analitičari tvrde da toliki broj ubijenih i ranjenih visokih oficira nezapamćen od Drugog svjetskog rata.

Ne radi se samo o odličnom prikupljanju obavještajnih podataka sa dronova i satelita. Više puta je otkriveno da je ruska vojska nemarna u elektronskoj zaštiti.  Veliki broj oficira je kao sredstvo komunikacije koristio obične mobilne telefone u ukrajinskoj mreži i prenosio osjetljive podatke jedinicama na terenu. To pokazuje i veliki broj objavljenih snimaka koje je presrela ukrajinska obavještajna služba SBU. Presretnut je i znatan broj kriptovanih komunikacija što ukazuje da SBU ima veliku pomoć i NATO-vih hakerskih timova. NATO  pomaže Kijevu i  sa informacijama o planiranim raketnim napadima tako da ukrajinska vojska može na vrijeme dislocirati ratnu tehniku. Time je sačuvan veći dio ratnog vazduhoplovstva da ne bude uništen u prvim satima invazije 24. februara i kasnije.

Da ofanziva na Donbas i jug ne ide po planu vidljivo je i na primjeru lučkog grada Mariupolja gdje pukovnija Azov i ukrajinski marinci i dalje herojski odolijevaju desetostruko jačem napadaču. Branitelji su najvećim dijelom zbijeni na prostoru jedne od najvećih evropskih čeličana Azovstal sa velikim sistemom podzemnih tunela i skladišta gdje se i dalje nalazi nekoliko stotina civila čija djelimična evakuacija je počela prije 3 dana uz stalne prekide usljed ruskih napada. Iako je hrabrost ukrajinske vojske neupitna ono što im ne ide u prilog je totalna odsječenost od glavnice ukrajinskih snaga koje su udaljene 120 km od grada i nestajuće rezerve municije, hrane i vode. Civili koji su prebačeni iz Mariupolja na slobodnu teritoriju svjedoče da su im vojnici Azova davali svoja sljedovanja hrane dok su se oni zadovoljavali jednim obrokom u par dana. Dok ovaj broj ide i u štampu vode se teške borbe u čeličani u koju su nagrnule ruske trupe nakon napada zabranjenim termobaričkim projektilima.

Na drugim djelovima fronta došlo je čak i do lokalnih preokreta. Ukrajinska vojska je oslobodila nekoliko sela u okolini drugog po veličini grada Harkiva i na pojedinim pozicijama odbacila napadače i do 20 km od grada. Branitelji su takođe potisnuli ruskog agresora sa nekoliko pozicija u Hersonskoj oblasti i oko Mikolaeva.

U Rusiji, usljed nedostatka dobrih vijesti sa ratišta, raste toksična retorika državnih medija i zvaničnika. Na državnom RT kanala jedna od glavnih kremaljskih propagandista Margarita Simonijan već je nekoliko puta najavila „moguću upotrebu nuklearnog oružja“ ako se Rusija „osjeti ugroženom“. Dmitri Kiselov je prije 3 dana na Kanalu Rusija 1 u izlaganju od 100 sekundi uveselio javnost navodima kako  je  jedna ruska nuklearna raketa Sarmat dovoljna da uništi Veliku Britaniju a detonacija od 100 megatona podvodnog  nuklearnog drona Posejdon, i proizvela bi  radioaktivni morski cunami od 500 metara koji bi zauvijek potopio Britaniju. Dan nakon priloga, Kiselov je snimljen na plaži u Dubaiju.

Na televiziji se  prijeti i domaćim izdajnicima i svima koji pružaju otpor novom ruskom poretku. Tako je Putinov propagandista Karen Šaknazarov obznanio za one koji se protive znaku Z (simbolu ruske invazije na Ukrajinu) „neće biti milosti i da to nije šala…ovdje pričamo o koncentracionim logorima, a to je reedukacija, sterilizacija, i to nije šala“. Osim slova Z sve je veći broj onih Rusa koji na uniforme prišivaju nacističke simbole poput Totenkopfa ili SS runova ili dva ukrštena slova Z da liče na iskrivljenu svastiku. Sa druge strane Rusija tvrdi da se bori za „denacifikaciju Ukrajine“ i da će 9. maja opet proslaviti na Crvenom trgu pobjedu nad nacizmom. Zapadni zvaničnici upozoravaju da bi ruski predsjednik Vladimir Putin tada mogao preformulirati „specijalnu vojnu operaciju“ kako se naziva invazija na Ukrajinu u pravi rat i proglasiti opštu mobilizaciju u borbi protiv navodnog nacizma. Vojni analitičari nisu sigurni da mu mobilizacija neiskusnih i dobrim dijelom nevoljnih rezervista može puno pomoći na frontu. Zadnjih nedjelju dana zabilježeni su brojni napadi Molotovljevim koktelima i paljevine regrutnih centara širom Rusije. Takođe je zabilježeno i nekoliko paljevina vojnih istraživačkih centara i laboratorija.

Najveći zaokret posljednjie nedjelje se dogodio u složenim rusko-izraelskim odnosima. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je u nedavnom intervjuu italijanskom mediju ustvrdio da je Hitler imao jevrejske krvi i da su zapravo Jevreji bili najveći antisemiti ukazujući na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i njegov navodni neo-nacizam. Lavrovljeva glasnogovornica Marija Zaharova i Putinov savjetnik Sergej Glazjev su dodatni dolili ulje na vatru. Zaharova je ustvrdila da se izraelski plaćenici bore rame uz rame sa vojnicima Azova koje Rusija smatra nacistima dok je Glazjev javno pričao o zavjeri da se Donbas očisti od Rusa i naseli ljudima iz „obećane zemlje“ aludirajući na Izrael i Jevreje. On je kasnije to negirao.  Izjave ruskih zvaničnika su izazvale pravu buru u Izraelu i globalnoj jevrejskoj zajednici i  ne pomažu Moskvi u njenoj priči da se bori protiv nacizma. Međutim, priča o jevrjeskim zavjerama može biti od pomoći kod kuće kako bi se sakrila Putinova nekompetentnost i kleptokratija.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EK ZATVORILA MEHANIZME KOJIMA SU GLAVNE ČLANICE EU NAORUŽAVALE RUSIJU DO PRED INVAZIJU: Trgovanje ispod ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analiza EU, koju je objavio britanski Telegraf,  pokazuje da su Francuska i Njemačka izvezle 273 miliona eura vojne opreme u Rusiju od 2014. godine kada su uvedene sankcije i embargo na oružje zbog ruskog otimanja Krima i prve agresije na Donbas

 

Ruski pohod na Ukrajinu je ušao u treći mjesec. Fokus borbi je trenutno na Donbasu (Donjetska i Luhanska oblast na krajnjem istoku zemlje gdje živi znatan broj ruske etničke manjine) čiju „nezavisnost“ je Rusija priznala kao uvertiru i izgovor za rat kako bi tamo navodno spriječila „genocid“ od strrane vlasti u Kijevu. Nakon propasti zauzimanja Kijeva i instaliranja marionetske vlade, Moskva pokušava sačuvati obraz i makar „osloboditi“ istočni dio Ukrajine iako etnički Rusi nigdje ne čine većinu stanovništva. Prije sedam dana general Rustam Minekajev je u izjavi ruskoj agenciji TASS dolio ulje na vatru i dodao da Rusija želi i kontrolu nad čitavom južnom Ukrajinom kako bi osigurala kopnenu vezu sa Transnjistriom, proruskom separatističkom nepriznatom republikom u Moldaviji. Pridnjestrovska Moldavska Republika (PMR) kako se Transnjistria zvanično zove, je na popisu iz 2015. imala 475.000 stanovnika, iako po nekim drugim procjenama tamo ne živi više od 350.000 ljudi, zbog teške ekonomske situacije koja tjera u masovnu emigraciju. Transnjistrija, u kojoj Rusi čine tek nešto više od 29 odsto stanovništva, je „oslobođena“ još 1992. godine uz „pomoć“ ruske 14. gardijske armije koja je tamo bila stacionirana još iz sovjetskog vremena. Od tada je i ova „narodna republika“ imala status jednog od „zamrznutih sukoba“ na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza. U njoj je nalazi ruski „mirovni kontigent“ od oko 1.500 vojnika a zakonom od juna 2016. godine je zabranjena bilo kakva kritika ruskog vojnog prisustva. U septembru 2006. ruske vlasti su organizovale „narodni referendum“ u kome je 97.2 odsto stanovnistva glasalo za odvajanje od Rumunije i spajanje sa majkom Rusijom dok je parlament PMR nakon aneksije Krima 2014. godine tražio da se PMR takođe pripoji Rusiji. Transnjistrija je poznata po kleptokratskoj vlasti, švercu svega i svačega i odsustvu ljudskih prava po ugledu na Rusiju. Nakon najave generala Minekajeva, 25. aprila je prijavljen oružani napad na zgradu Ministarstva državne bezbjednosti dok su dva propagandna repetitora uz ukrajinsku granicu raznesena. Time su povećani ulozi u konfliktu i mnogi smatraju da Vladimir Putin ima namjeru proširiti rat i dodatno uliti strah u EU od njegovih posljedica. Putin u ovom trenutku najviše polaže nadu u vladajuću elitu najveće evropske ekonomije – Njemačku, kojoj prijeti veliki gubitak prestiža. Zapadni analitičari sve više upiru prstom u njemačku desnicu i ljevicu zbog blokiranja sveobuhvatnih sankcija velikoruskom agresoru, prije svega totalnom zabranom uvoza ruskog gasa i nafte. Njemačka obećanja da će Ukrajini vojno pomoći se uglavnom ogledaju u malim isporukama defanzivnog oružja koje je od male pomoći u stepama Donbasa, koje su ispresijecane stotinama kilometara rovova.

Ove sedmice se kriza njemačkog vodstva produbila kada je Olaf Šolc, kancelar, tvrdio da ispunjava svoje obećanje da će poslati oružje Ukrajini – ali je tabloid Bild otkrio da je tajno odbio svaki komad teške opreme koju je Kijev zatražio. Nakon što je Šolc precrtao tenkove i artiljeriju sa liste, paket pomoći, za koji se tvrdi da je vrijedan milijardu eura, smanjen je za više od dvije trećine. Nakon otvorenih prijetnji Šolcu i njegovim socijaldemokratama od strane koalicionih partnera u Vladi da će u Bundestagu progurati zakonski obavezu da se isporuči teško oružje Ukrajincima i da će možda ići i na rušenje Vlade uz pomoć sada opozicione Hrišćanske demokratske unije (CDU),  kancelar je popustio i najavio isporuku tenkova Leopard i oklopnih borbenih vozila Marder. Odluka je bila toliko isforsirana da kancelar o tome čak nije ni obavijestio svoje stranačke organe ni ministarku odbrane. Funkcioneri socijaldemokrata su utorak ujutro uživo objašnjavali na medijima da neće i ne mogu ništa slati Ukrajini, da bi pola sata nakon svojih izjava saznali iz medija šta je kancelar objavio. Takođe je i njemačka ministarka odbrane Kristina Lambreht objašnjavala da Leopardi i Marderi ne mogu u Ukrajinu jer bi onda njemačke snage bile nedovoljno opremljene. Ipak, njen najviši general Alfons Mais je priznao da je njemački Bundeswer već mnogo godina „ogoljen“ jer je vlada bivše kancelarke Angele Merkel potpuno zapostavila armiju. Ranija ministarka odbrane i sadašnja predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen naredila je trupama da koriste metle umjesto pušaka u vježbama.

Dok je naoružavanje Ukrajine bio veliki problem za kancelarku Merkel i njenog nasljednika Šolca, dotle nije bilo nikakvih problema da Njemačka i Francuska naoružaju Putinovu armiju. Analiza EU, koju je objavio britanski Telegraf,  pokazuje da su Francuska i Njemačka izvezle 273 miliona eura vojne opreme u Rusiju od 2014. godine kada su uvedene sankcije i embargo na oružje zbog ruskog otimanja Krima i prve agresije na Donbas. Poslata oprema je uključivala bombe, rakete, torpeda, projektile, eksplozivna punjenja i opremu koja je „dualne prirode“ tj. može biti korištena i u vojne svrhe. Prema izvještaju francuske nevladine organizacije za istraživačko novinarstvo Disclose, francuske i njemačke firme su od 14. marta izvezle i termovizuelne kamere za preko hiljadu ruskih tenkova, navigacijske sisteme i infracrvene detektore za borbene avione i borbene helikoptere. Neki od njih se sada koriste na ukrajinskom frontu, navodi se u izvještaju, uz opasku da su ruski tenkovi opremljeni francuskom opremom učestvovali i u napadu na nuklearnu elektranu Černobil uz granicu sa Bjelorusijom odakle je krenula glavnica invazionih snaga na putu prema Kijevu. Njemački izvoz u Rusiju uključivao je ledolomce, puške i vozila „specijalne zaštite“. Firme koje su izvozile vojnu opremu su se pokrivale da se radi o poslovima koji su dogovoreni prije uvođenja embarga na oružje 2014. godine a Njemačka vlada je naknadno izjavila da je dobila „uvjeravanja ruske strane da neće koristiti isporučeno naoružanje u ratnom sukobu“. Većina analitičara i vojnih stručnjaka smatra da su ruska „uvjeravanja da neće koristiti zapadno oružje“ jednaka tvrdnjama koje su mjesecima ponavljane iz Kremlja kako Rusija neće napasti Ukrajinu. Osim Njemačke i Francuske, još najmanje 10 EU država su prodale Rusiji vojnu opremu vrijednu skoro 80 miliona eura.

Dok traje saga oko oružja poslatog Putinu, u Berlinu se i dalje opravdavaju da je totalni embargo na ruski gas i naftu neizvodiv na brze staze. Mnogi prebacuju Berlinu za lekcije o štednji koje su dijelili Evropljanima zbog grčke krize prije deset godina govoreći im da je „bolji kraj s užasom nego užas bez kraja“.

Analena Berbok, ministrica vanjskih poslova, kaže da je nemoguće smanjiti uvoz ruske nafte na nulu prije kraja godine, dok će za plin trebati mnogo duže. Ipak, Litvanija, mnogo siromašnija i ranjivija zemlja, već je zaustavila i jedno i drugo.

Ruski plin i nafta, koji opskrbljuju domove i automobile Evropljana, omogućavaju finansiranje Putinove ratne mašine u iznosu od 350 milijardi eura godišnje. Ako bi taj novčani tok bio prekinut sankcijama, Kremlj bi bio u ozbiljnom problemu da nastavi finansiranje rata.

Najveći skandal vrti se oko gasovoda Sjeverni tok 1 i 2. Tokom skoro dvije decenije, ovaj projekat je marljivo gurala veza njemačkih političara i ruskih državnih korporacija. Počelo je sa Gerhardom Šrederom, čiji je otac poginuo na Istočnom frontu. Kada je sišao sa funkcije saveznog kancelara 2005. godine, on je postao predsjednik Sjevernog toka i upravnih odbora državnih ruskih kompanija Gazproma i Rosnjefta. Kao vođa mladih SPD-a je tokom 80-ih imao bliske odnose sa komunističkim omladinskim organizacijama Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza, kojima su upravljale zloglasne komunističke obavještajne službe Štazi (Stasi) i KGB. Tada je njegov zamjenik bio sadašnji savezni kancelar. Interesantno je i da je izvršni direktor Sjevernog toka 2 niko drugi do Matias Varnig.

Varnig je  priznao je da je bio bivši špijun Štazija. Štazijeve arhive pokazuju da su u februaru 1988. i on i Putin, koji je tada bio stacioniran u Drezdenu kao oficir KGB-a, odlikovani medaljama za zasluge. Varnig je demantovao izvještaje da je regrutovao špijune za Putina u starim danima. U februaru 2015. godine, Šreder je poveo Varniga kod Zigmara Gabriela, ministra ekonomije i energetike u vladi Merkelove, kako bi razgovarali o saradnji sa Rusijom, prema listi sastanaka datom u izvještaju. On je takođe pratio rukovodioce Sjevernog toka 2 kako bi vidio ambasadore u Moskvi i Briselu u to vrijeme.

Sjeverni tok 1, gasovod ispod Baltika koji je zaobišao Ukrajinu, otvoren je 2011. godine uz veliku pompu njemačkih, ruskih, francuskih i holandskih lidera. Kremlj je namjeravao da novi gasovod Sjeverni tok 2, čiji je kapacitet udvostručen, osigura da njemački potrošači i industrija ostanu trajno zavisni o ruskom gasu. Angela Merkel i njeni koalicioni partneri iz SPD-a dosljedno su odbijali da prihvate da Severni tok ima politički i strateški, kao i ekonomski značaj. Njemci su čak dozvolili ruskim kompanijama da kontrolišu velike djelove svojih skladišta energije i rafinerija, što znači da su, kada je invazija na Ukrajinu počela u februaru, zalihe nafte i gasa bile niske. Ovo je bio još jedan faktor u uvjeravanju Berlina da je rani izlazak sa ruskog tržišta nemoguć. Čak se i ugalj, jedino fosilno gorivo koje Njemačka ima u izobilju, uglavnom uvozio iz Rusije, dijelom iz ekoloških razloga, uglavnom zato što je bio jeftiniji.

Britanski Telegraf u svojoj analizi zaključuje da Njemačka više nije velika vojna sila, ali može od sebe napraviti evropski arsenal demokratije. Njemački narod toliko duguje Ukrajini, njenim saveznicima i sebi.  Telegraf citira i američkog istoričara Timoti Snajdera da su „trideset godina Njemci Ukrajincima držali predavanja o fašizmu. Kada je fašizam zaista stigao, Njemci su ga finansirali, a Ukrajinci su počeli ginuti boreći se protiv njega.”

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo