Povežite se sa nama

HORIZONTI

RATNA DRAMA U UKRAJINI: Na prekretnici?

Objavljeno prije

na

Dok stižu kontroverzne informacije o tome da li je luka Mariupolj pred padom, procjenjuje se da predstoji velika bitka za Donbas. Vrijeme ne ide naruku Putinu. Kiše i raskvašen teren primoravaju njegove oklopne jedinice da se drže glavnih puteva, čime se formiraju velike kolone i otežava mobilnost. Ukrajinski civili će plaćati cijenu frustracija i nemoći ruske vojske

 

Prošlo je već 50 dana od početka „specijalne vojne operacije“, kako Moskva zove svoj pohod na Ukrajinu. Operacija koja je trebalo da traje 4-5 dana kako bi se zauzeo Kijev i primorala Ukrajina da zbaci svoje „narkomansko i neonacističko rukovodstvo“, sada je pusti san velikoruskih megalomana. Na 50. dan agresije stigla je i vijest da je ukrajinska vojska pogodila glavni brod ruske Crnomorske flote – raketnu krstaricu Moskva sa dvije protivbrodske rakete Neptun (ukrajinske proizvodnje) nakon što je TB2 borbeni dron turske proizvodnje koordinirao napad i zabavljao rusku protivazdušnu odbranu. Rusko Ministarstvo odbrane je u četvrtak ujutro objavilo da je na brodu „usljed požara eksplodirala municija“ i da je krstarica „ozbiljno oštećena a posada potpuno evakuisana“. Po još nepotvrđenim izvještajima, ponos crnomorske flote je već na dnu a broj poginulih mornara se procjenjuje na oko 300. Brod se do sada istakao u granatiranju civila u velikoj crnomorskoj luci Odesa i u napadu na Zmijsko ostrvo koje je hrabro branila mala granična jedinica dok nije ostala bez municije.

Nakon katastrofalnih gubitaka u ljudstvu i tehnici u pokušaju opkoljavanja i zauzimanja Kijeva, ruski vojni planovi i jedinice se sele na jug i istok Ukrajine u pokušaju da se postigne bilo kakva značajnija pobjeda i održi narušena reputacija Rusije kao vojne sile. Rusku vojnu operaciju prate sve veći dokazi o ogromnim zločinima koje čini protiv ukrajinskog civilnog stanovništva i koje je američki predsjednik Džozef Bajden već nazvao „genocidom“. Sada Putin i njegove marionete, uz negiranje zločina, stavljaju naglasak na „oslobađanje“ ostatka Donbasa koga čine Luhanska i Donjetska oblast čije glavne gradove Luhansk i Donjetsk je Rusija osvojila već u prvoj agresiji 2014.  Međutim, veći dio te dvije oblasti je ostao ili bio oslobođen tadašnjim ukrajinskim protivnapadom, uključujući i strateški važan lučki grad Mariupolj. Sadašnje borbe za Mariupolj ulaze u kritičnu fazu za njegove branitelje. Grad je u totalnoj blokadi i bez vode i struje od početka marta i pod stalnom artiljerijskom vatrom. U gradu, koji je nekada brojao skoro pola miliona stanovnika, nalazi se još oko 100.000 civila koji su podvrgnuti bijesu ruske vojske i sistematskom granatiranju. Civili koji su izbjegli iz grada donose svjedočanstva horora o masovnim ubistvima, pljačkama i silovanjima koje vrše gardijske čečenske jedinice Putinovog vazala Ramiza Kadirova.

Gradonačelnik Vadim Bojčenko je u telefonskom intervjuu Associated Press-u izjavio da bi sadašnja procjena o 10.000 ubijenih civila lako mogla premašiti brojku od 20.000. Bojčenko takođe tvrdi da vojska organizovano skuplja leševe civila po ulicama i spaljuje ih kako bi uklonila tragove zločina. Ruske vlasti organizovano odvode stanovnike iz osvojenih četvrti grada i prebacuje ih u logore na ruskoj teritoriji, od kojih se neki nalaze na Dalekom istoku. Ruski mediji su do sada nekoliko puta objavljivali da je grad u cjelosti zauzet, tj. „oslobođen“. Takođe je javljeno i da se preko 1.300 pripadnika ukrajinske 36. brigade mornaričke pješadije predalo ruskim jedinicama. Prije toga su neki vojnici u telefonskim razgovorima izjavili da su bez municije i hrane i da nemaju drugog izbora nakon što su „učinili sve moguće i nemoguće“.

Ukrajinske vlasti negiraju da se predao toliki broj vojnika, već da se nekoliko stotina njih probilo iz sjevernih i centralnih djelova grada i pridružilo elitnoj pukovniji Azov koja drži luku i čeličanu Azovstal u južnim i centralnim rejonima. Tvrdnje su potkrijepljene zajedničkim videom na kom se nalaze komandant Azova Denis Prokopenko i komandant 36. brigade marinaca Sergej Volini koji su izjavili da „nastavljaju svoju borbenu misiju do kraja“.

Pukovnija Azov je trn u oku Kremlju zbog herojske odbrane grada i ogromnih gubitaka koje su nanijeli regularnoj ruskoj armiji i njenim plaćeničkim neonacističkim formacijama. Čeličana Azovstal i luka su ogromni kompleksi sa nekoliko spratova pod zemljom čije osvajanje će teško ići, što je nekoliko puta priznao i predsjednik tzv. Donjetske Narodne Republike (DNR) Denis Pušilin dok je portparol njegove „narodne milicije“ Eduard Basurin javno predložio da se problem riješi upotrebom hemijskog oružja. Nekoliko sati nakon toga ukrajinski branitelji su prijavili pokusni napad određenim hemijskim agensom koji do sada nije mogao biti nezavisno potvrđen zbog borbi u zoni napada. Ograničavajući faktor braniteljima je očigledni nedostatak hrane i municije, koji su do sada uglavnom nadoknađivali otimanjem od neprijatelja. Ukrajinska avijacija je organizovala, za sada par puta potvrđene, helikopterske dostave oružja i municije uz izvlačenje teških ranjenika. Drugi transport se desio početkom aprila u kome je učestvovalo 5 Mi-8 helikoptera od kojih su jedan Rusi uspjeli oboriti pri izvlačenju.

Dok branitelji Mariupolja za sebe vežu ogromni broj ruskih jedinica, Moskva je primorana da šalje pojačanja u Donbas sa dalekog Pacifika, i iz svojih baza u Tadžikistanu. Takođe je poslata kao pojačanje i 4. tenkovska divizija stacionirana blizu Moskve. Novopridošle jedinice su već pretrpjele ozbiljne gubitke prema snimcima objavljenim na internetu.

Ukrajina takođe šalje pojačanja u region Donbasa u iščekivanju velike ofanzive dok zapadne zemlje najavljuju nove kontigente pomoći u oružju. Amerika je najavila 800 miliona dolara pomoći u neophodnom teškom naoružanju. Dotok  oružja ne ide dinamikom koju su očekivali u Kijevu. Za sada od svih zapadnih zemalja najviše i najbrže je pomogla Velika Britanija čiji premijer Boris Džonson je nedavno posjetio Kijev i prošetao se njegovim ulicama sa svojim ukrajinskim kolegom.

U srijedu su i predsjednici Poljske i tri baltičke države posjetili Kijev kao znak podrške ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Među gostima je trebao biti i predsjednik Njemačke Valter Štajnmajer. Međutim, domaćin je  sugerisao da zbog ranijeg negativnog angažmana u propalim mirovnim pregovorima, blokade isporuka NATO oružja i bliskosti sa kremaljskim vođstvom Štajnmajer nije dobrodošao.

Premijerke Švedske i Finske su najavile da će u roku od nekoliko sedmica pojedinačno odlučiti da li će se njihove zemlje pridružiti NATO paktu usljed geopolitičkih promjena izazvanih ruskom agresijom. Finska dijeli granicu od 1.340 km sa Rusijom i već je bila dva puta meta sovjetske agresije. Finska javnost je zadnjih mjesec i po radikalno promijenila stav o vojnoj neutralnosti i sada većinski naginje ka članstvu u Alijansi.

U utorak veče je stigla vijest da je ukrajinska služba bezbjednosti SBU pronašla i uhapsila odbjeglog ukrajinskog oligarha, političara i Putinovog kuma Viktora Medvedčuka. Oligarh težak do milijardu dolara je pobjegao iz kućnog pritvora u Kijevu 24. februara, gdje se nalazio zbog optužbi za izdaju, iskoristivši metež usljed početka ruske agresije. Plan je bio da se tajno prebaci na teritoriju nepriznate republike Transnjistrije pod kontrolom Moskve u Moldaviji. SBU tvrdi da je operacijom spašavanja Medvedčuka rukovodio ruski FSB, nasljednik zloglasnog KGB-a. Ukrajinske vlasti su u četvrtak objavile da će njegova imovina biti oduzeta – 23 kuće i vile, 32 stana, 26 luksuznih automobila i džipova i 25 kompanija. Polovinom marta hrvatske vlasti su zarobile njegovu megajahtu Kraljevska romansa u riječkoj luci zbog sankcija EU prema oligarsima bliskim ruskom predsjedniku. Predsjednik Zelenski je najavio da će Medvedčuk biti ponuđen za razmjenu sa zarobljenim Ukrajincima, što je kremaljski portparol Dmitrij Peskov odmah odbacio rekavši da oligarh nije ruski državljanin i da nema nikakve veze sa „specijalnom vojnom operacijom“. Međutim Peskov je dodao da će Rusija pratiti šta se događa sa Medvedčukom i da se oni koji nude razmjenu „trebaju paziti i zaključavati vrata noću kako i oni sami ne bi postali predmet razmjene“.

Ruski državljani koji su u službi oružanih snaga Ruske Federacije nisu takve sreće da se bilo ko iz Kremlja okrene za njima, čak i kad poginu za račun Kremlja. Zamjenik gradonačelnika Dnipra Mihail Lisenko je ponovio ranije apele predsjednika Zelenskog i drugih i pozvao Rusiju da preuzme preko 1.500 tijela poginulih vojnika i oficira koji se nalaze u oblasnim mrtvačnicama. Broj poginulih ruskih vojnika i oficira vrtoglavo raste i prema ukrajinskim navodima već je dostigao brojku od 20.000 poginulih. Konzervativnije procjene zapadnih službi govore o nekih 14.000 mrtvih i 3 puta toliko ranjenih. Britanski BBC je nedavno uradio analizu 1.083 poginula pripadnika regularne ruske armije čija smrt je mogla da se potvrdi nezavisno i iz javnih izvora. Veliki broj poginulih dolazi iz zaostalih i siromašnih ruskih republika gdje uglavnom žive etničke, vjerske i rasne manjine, kojima je služba u armiji jedan od rijetkih načina da se popnu na društvenoj ljestvici i izbjegnu rasizam i nipodaštavanje sa kojima se mnogi susrijeću u svakodnevnom životu. Vojnici iz Dagestana, Burjutije, Tuvana (odakle je vojni ministar Sergej Šojgu) kao i pripadnici iz pretežno muslimanskih manjina Kazaka, Kirgiza i Tadžika puno češće bivaju ubijeni ili jednostavno ostavljeni ranjeni na bojištu od svojih ruskih saboraca. Neruski vojnici zadnji primaju ionako oskudne porcije hrane, municije i goriva, koje se otežano dopremaju usljed stalnih gerilskih napada ukrajinskih jedinica na kolone za snabdijevanje. Kazahstan je već nekoliko puta ljutito reagovao na ponašanje Rusije prema etničkim Kazacima i na nesrazmjeran broj poginulih Kazaka u odnosu na etničke Ruse. Vlada u Astani je takođe odbila da prizna „nezavisnost“ Putinovih narodnih republika u Donbasu i da pošalje svoju vojsku u „mirovnu misiju“ u Ukrajinu.

Ni vrijeme ne ide naruku Putinu. Kiše i raskvašen teren primoravaju njegove oklopne jedinice da se drže glavnih puteva, čime se formiraju velike kolone i otežava mobilnost. Ukrajinski civili će u međuvremenu plaćati cijenu frustracija i nemoći ruske vojske. Dani koji predstoje bi mogli biti odlučujući za dalji tok rata.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

CENTRALNA AZIJA SVE DALJA OD RUSIJE: Strateški preokret Kazahstana – veliko njet Moskvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjetar u leđa Kasimu-Jomart Tokajevu dao je krah ruskog blitzkriga na Ukrajinu. Izjave Dmitrija Medvedeva, zamjenika predsjednika Savjeta za bezbjednost Rusije na društvenim mrežama (koje su kasnije tiho povučene) da Kazahstan nikad nije bio država i nacija i da će Rusija povratiti svoj raniji uticaj i teritorije, snažno su odjeknule u glavnom gradu Astani. Kazahstan je kao nacija u sovjetskom periodu doživio jednu od najgorih rusifikacija

 

Kasim-Jomart Tokajev je 26. novembra položio zakletvu nakon što je ponovo izabran na prijevremenim predsjedničkim izborima u Kazahstanu 20. novembra. Tokajev je dobio više od 81 odsto glasova što je tipično za autoritarne režime.

Tokajev je na inauguraciji obećao „fundamentalne reforme“, okretanje Zapadu i saradnju sa Kinom u kojoj je inače studirao a kasnije je radio u tamošnjoj sovjetskoj ambasadi. Poslije je bio premijer Kazahstana, predsjedavajući Senata i generalni direktor Kancelarije UN-a u Ženevi. Osim kazahstanskog i ruskog, Tokajev govori kineski, engleski i francuski.

U zemlji već dugo postoji jasna želja za promjenama. U januaru ove godine protesti koji su počeli zbog naglog rasta cijena goriva u udaljenoj zapadnoj provinciji su prerasli u masovne demonstracije i zahvatili čitavu zemlju u roku od dva dana. Desetine hiljada ljudi su izašli na ulice u svim većim gradovima i tražile poboljšanje društveno-ekonomskih uslova, veći uticaj u upravljanju zemljom i kraj sistema kleptokratske vlasti bliske Moskvi koji se razvio pod prvim predsjednikom Kazahstana nakon nezavisnosti, Nursultanom Nazarbajevim. Onda je uslijedio haos i krvoprolićem koje je koštalo 238 ljudskih života, što je najgore nasilje od kada se zemlja osamostalila 1992. godine.

Postoji sve više indicija i ozbiljnih navoda da su pristalice Nazarbajeva pokušale iskoristiti proteste da svrgnu Tokajeva slanjem provokatora u velike, ali do tada mirne demonstracije, kako bi podstakli nasilje.

Predsjednik je naredio lojalnim pripadnicima snaga bezbjednosti da upotrijebe smrtonosnu silu da bi se uspostavio red. Aktivirao je i član 4 Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) predvođenog Rusijom (čije članice su još Kirgistan, Tadžikistan, Jermenija i Bjelorusija) kojim je tražena vojna pomoć od drugih članica (slično kao i član 5 NATO saveza). Rusija i druge članice su odgovorile slanjem 2.000 pripadnika elitnih jedinica, čime je pred invaziju na Ukrajinu 24. februara dodatno skočio prestiž Kremlja u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Prije toga je Moskva pred kraj 2020. godine svojom medijacijom okončala drugi rat između Jermenije i Azerbejdžana i rasporedila 2.000 mirovnih trupa u spornoj oblasti Nagorno-Karabah. Ruski mirovnjaci su se povukli iz Kazahstana nakon svega dvije sedmice dok su mnogi zapadni komentatori izražavali uvjerenje da će uticaj Moksve dodatno porasti u zemlji i da se Tokajev nakon „krvavog januara“ neće usuditi na reforme i demontiranje autokratskog i Kremlju naklonjenog sistema ranijeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Kirgistan je od Turske ranije nabavio Bayraktar borbene dronove i izrazio razočarenje što Rusija i CSTO nisu reagovali na vojne napade Tadžikistana (koji je isto član CSTO) na sporna granična područja. Nisu samo turkofonski narodi razočarani ruskim ponašanjem. Jermenija je nakon jesenjeg napada turkofonskog Azerbejdžana na njena pogranična područja aktivirala klauzulu CSTO o zajedničkoj odbrani, ali umjesto vojnog odgovora CSTO i Moskva su jedino ponudili „posmatračku misiju za utvrđivanje činjenica“. Nakon toga na samitu Evropske političke zajednice u Pragu došlo je do prvog direktnog sastanka Erdogana sa jermenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Turska i Jermenija nemaju diplomatske odnose iako je Ankara po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. godine priznala Jermeniju u njenim međunarodnim granicama. Sukob između Jermena i Azerbejdžanaca oko sporne enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu je odnio na hiljade života u dva velika rata. U drugom ratu u jesen 2020. Jermenija je doživjela teški poraz, dijelom zahvaljujući turskim Bayraktar dronovima i drugom naoružanju koje je Turska isporučila kulturološki srodnim Azerbejdžancima. Totalni kolaps jermenske vojske je spriječen samo zahvaljujući tadašnjoj ruskoj medijaciji i raspoređivanju dvije hiljade ruskih vojnika u spornoj oblasti. Rusija takođe ima veliku vojnu bazu u  Jermeniji i formalno slovi kao garant njenog suvereniteta. Međutim, sve su jači glasovi u jermenskoj prijestonici da se počne ozbiljno razgovarati o normalizaciji odnosa sa Ankarom. Osim rata oko Nagorno-Karabaha pitanje tursko-jermenskih odnosa teško opterećuje nasljeđe prošlosti i pogromi jermenskog stanovništva u otomanskoj Turskoj 1915. godine koje su mnoge zemlje okarakterisale kao genocid u kome je stradalo oko milion i po ljudi. Turska negira da se desio genocid i priznaje brojku od trista hiljada ubijenih Jermena tokom premještanja stanovništva i antigerilskih akcija sultanove vojske.

Turska armija je aktivno uključena u složeni sukob u Siriji. Turska armija je formirala sigurnosnu zonu u sjevernoj Siriji uz svoju granicu kako bi spriječila upade kurdskih militanata na svoju teritoriju i nedavno preduzela novu ofanzivu u Siriji radi uništenja baza zabranjene marksističko-lenjinističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koja decenijama vodi gerilski rat protiv Turske sa ciljem stvaranja nezavisne kurdske države u jugoistočnoj Turskoj, sjevernoj Siriji, djelovima Iraka i Irana. Kurdi čine oko 18 odsto turskog stanovništva i mnogi od njihovih političkih lidera se nalaze u zatvoru. PKK se nalazi i na listi terorističkih organizacija na Zapadu. Međutim, sirijski Kurdi imaju svoju vojsku pod imenom Narodni zaštitni odredi (YPG) koja je bila saveznik Sjedinjenih Država u borbi protiv terorističke organizacije Islamska Država (ISIS). Tursko izjednačavanje sirijskih Kurda sa PKK i vojni udari na YPG baze na sjeveru Sirije su stvorili probleme u odnosima sa Amerikom i drugim zapadnim zemljama. Erdogan je  u lošim odnosima sa režimom predsjednika Bašara Al-Asada u Damasku koji uživa vojnu podršku Rusije i želi da turska vojska napusti njegovu teritoriju ali i da se unište kurdske milicije protiv kojih Turska ratuje.  Situacija u Siriji je ranije bila ozbiljna tačka sporenja sa Rusijom koja za sada izgleda izbalansirana.

Osim Sirije, Turska vojska je vršila ne mali broj upada u sjeverni Irak koji je pod kontrolom tamošnjih Kurda pod izgovorom uništavanja PKK baza u Iraku. I odnosi sa zapadnim susjedom Grčkom, koja je takođe članica NATO pakta, su prilično nategnuti, kako zbog Kipra (čiji sjeverni dio ostrva Turska drži pod kontrolom od invazije 1974. godine) tako i zbog nekih spornih ostrva/hridi u Egejskom moru koji su nekoliko puta prijetili da prerastu u otvoreni oružani sukob. Ankara je vojno prisustna i u Libiji gdje je od pada režima Moamera Gadafija dva puta vođen građanski rat. Turska je vojno pomogla Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju sa vojnim savjetnicima, Bayraktar dronovima i pripadnicima Sirijske nacionalne armije (jedne od frakcija u sirijskom građanskom ratu koju podržava Ankara) koji su prebačeni u Libiju. Turska intervencija u januaru 2020. godine je spasila Tripoli od ofanzive pobunjenika sa istoka zemlje (koji su imali američku i rusku podršku) i dugoročno osigurala prisustvo Ankare na afričkom kontinentu, kako kroz programe vojne pomoći i kroz unosne projekte eksploatacije gasa i nafte. Turska je od 2002. do ove godine povećala broj ambasada u Africi sa 12 na 44 a  Erdogan je Tursku na jednom afričkom samitu u Angoli opisao kao afričko-evroazijsku državu. Sa 45 države su potpisani ugovori o zajedničkim privrednim komorama a do sada turske firme učestvuju širom kontinenta u projektima vrijednim preko 70 milijardi dolara.

Uticaj Ankare, makar kulturološki, ide još dalje. U  zapadnoj kineskoj provinciji Sinkjang živi 8 miliona turkofonskih Ujgura koji se žale na diskriminaciju kineskih vlasti i koji imaju veliku dijasporu u Turskoj. U samoj Rusiji 6 republika ima turkofonsku većinu uključujući i Daleki istok (gasom bogata ogromna Republika Saka) ali i značajnu manjinsku populaciju na politički trusnom ruskom dijelu Kavkazu. Krimski Tatari, autohtono stanovništvo Krima, koji su protjerani sa poluostrva 1944. godine od strane Staljinove vlade su takođe turkofonski narod.

Da li će turska politička, ekonomska i kulturološka ekspanzija pomoći Erdoganu da ga ponovo izaberu za predjednika Turske u junu 2023. ostaje da se vidi. Veliko je  nezadovoljstvo u  zemlji zbog ekonomske situacije i autokratskog načina vladanja gdje kritičari vrlo lako zarade zatvor. Njegova Partija pravde i prosperiteta (AKP) je na opštinskim izborima prije dvije godine izgubila  velike gradove, prije svega Istanbul. Opozicija nastoji da se ujedini i udahne novi duh njenim naporima da vrate zemlju na sekularne i liberalnije principe osnivača republike Kemala Mustafe Ataturka. U julu iduće godine, odmah nakon izbora, Turska će proslaviti 100 godina od osnivanja republike a ujedinjena turska opozicija se nada da će taj važan jubilej dočekati sa svojim predsjednikom.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo