Afera briketi će, izvjesno, epilog imati u sudnici. To ne znači da se stavlja tačka na dugogodišnje pustošenje jednog od (nekada) najprepoznatljivijih privrednih brendova Crna Gore

Dvije godine i dva mjeseca nakon što su, u julu 2022., po nalogu SDT-a, privedeni na saslušanje a potom i zadržani u pritvoru do jeseni te godine,  podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu protiv nekadašnjih članova odbora direktora Plantaža AD: Veselina Vukotića (predsjednik borda 2006 -2020.), Boža Mihailovića, Dušana Perovića, Anice Hajduković (nije joj određen pritvor), Đorđija Rajkovića i Seada Šahmanovića. S njima, za zloupotrebu položaja u privrednom poslovanju, optužena je i  dugogodišnja izvršna direktorica kompanije Verica Maraš (od 2008. do 2020.). Ona je, u istoj akciji SDT-a i specijalnog policijskog odjeljenja privedena u avgustu 2022. godine, a iz pritvora je izašla otprilike kada i njene kolega iz nekadašnjeg Odbora direktora.

Optuženi su, prema optužnici, navodno krivično djelo počinili od decembra 2019. do aprila 2020. godine, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. „Optuženi nijesu vršili svoju dužnost u postupku zaključenja očigledno štetnog vansudskog poravnanja, sa privrednim društvom OMP-Engineering DOO, pa su mu tako, usljed djelimičnog izvršenja očigledno štetnog poravnanja, pribavili protivpravnu imovinsku korist, a oštećenom (Plantaže AD – primjedba Monitora) nanijeli imovinsku štetu u visini od 384.672,40 eura”, zaključio je specijalni tužilac navodeću da je za to krivično djelo zaprijećena kazna od dvije do deset godina zatvora.

Afera briketi počinje u novembru 2009., kada su Plantaže objavile poziv za prikupljanje ponuda „u cilju rješavanja problema otpadnih sirovina i otpadnih voda koje nastaju u procesu proizvodnje, a posebno otpada koji se javlja orezivanjem vinove loze i stabala“. Tražio se investitor koji će da izgradi fabriku i kupi opremu za prizvodnju briketa od vinove loze. I da garantuje plasman gotovih proizvoda. Na Plantažama je bilo da obezbijede sirovinu za proizvodnju, minimalno 10 hiljada tona sirovine (lozove orezine) godišnje.

U posao se ušlo sa kompanijom OMP, novoosnovanom firmom iz Podgorice koju su formirali: Oleg Obradović (30 odsto vlasništva), Miodrag Ivanović (30 odsto), Predrag Bošković (30 odsto) i pravno lice Consulting Company doo Zenica (10 odsto vlasništva).Naručena je studija izvodljivosti. Taj dokument je izradio Željko Cumbe, samostalni konsultant i ekspert za bio masu ali i vlasnik Consulting Company koja u OMP ima 10 odsto vlasništva. Po njegovoj analizi, posao obećava decenijski profit reda veličine od dva miliona eura pa naviše. Plantaže i OMP, 20. septembra 2010, osnivaju zajedničko preduzeće – Plant OMP. Fabrika  je izgrađena, kupljena je i montirana oprema za proizvodnju, a nakon toga se ispostavilo da fabrika ne može da radi. Isporučena oprema nije adekvatna za preradu lozove orezine.

Monitor je ranije citirao dokumenta tužilaštva  u kojima se navodi „dopis bez broja i datuma“ koji je Petar Šćepanović, direktor Plant OMP upitio projektantu i dobavljaču opreme – Consulting Company Željka Cumbe. Podsjetimo, riječ je o suvlasniku kompanije OMP i autoru studije izvodljivosti za fabriku briketa. Samo taj detalj je bio dovoljan da se upale svi alarmi. Ali nijesu.

Šćepanović, nakon isporuke opreme i njene montaže, konstatuje da „ni jedan od isporučenih djelova ne odgovara specifikaciji koja je ponuđena, a u pitanju je glavna oprema za proizvodnju briketa: ulazni transporter za sirovinu, grubi usitnjivač, lančani transporter, fini usitnjivač, separator nečistoća, ciklonska baterija i transportna traka za usitnjenu masu. Uz to, jedan dio opreme je polovan (repariran) iako je trebala biti isporučena nova oprema…“.

Menadžment Plantaža  ne reaguje. Ni država. Sve do novembra 2014., kada  OMP podnosi tužbu tražeći raskid ugovora o osnivanju Plant OMV, naknadu štete (dva miliona) i isplatu izgubljene dobiti (četiri miliona eura). Plantaže su, u februaru naredne godine, odgovorile protivtužbom.

Sudski proces trajao je do pred kraj 2019.  Sve je ukazivalo (dokumentacija, iskazi vještaka…) da će Plantaže iz spora izaći kao pobjednička strana. Međutim,  Verica Maraš u septembru 2019. formira Komisiju koja treba da predloži rješenje problema sa fabrikom briketa. Pokreće i inicijativu za zaključenje poravnanja sa OMP-om,  navodeći da su vođeni razgovori sa vlasnicima te kompanije i da je stav da se pristupi međusobnim pregovorima u cilju zaključenja sudskog spora (poravnanja). Krajem novembra, dvanaest dana pošto je u Privrednom sudu održano poslednje ročište u sporu OMP – Plantaže, direktorka OMP Nataša Obradović predlaže da u cilju okončanja sudskog spora Plantaže postanu jedini vlasnik Plant OMP, u zamjenu za 60.000 m2 zemljišta koje je u njenom vlasništvu u Donjim Kokotima.

Četiri dana po prijemu predloga iz OMP, Veselin Vukotić „u formi teza“ bordu dostavlja elaborat o potrebi poravnanja. Taj prijedlog  je usvojen početkom decembra 2019. Konačno, 19. decembra 2019, Komisija na sastanku kome su navodno prisustvovali Božo Mihajlović i Verica Maraš (istražitelji SDT tvrde da taj sastanak nije održan) donosi zaključak da je „nesumnjivo opravdano“ prihvatiti prijedlog OMP.

Odbor direktora Plantaža, 13. marta 2020., nalaže da se zaključi vansudsko poravnanje sa OMP, tako što će im se ustupiti zemljište površine 37.000 m2 i isplatiti 350.000 eura. U SDT-u su izračunali da, po ovom sporazumu, ustupljeni kvadrat zemljišta vrijedi 28,3 eura, iako su ovlašćeni procjenitelji nekoliko mjeseci ranije, na zahtjev Plantaža,  utvrdili da je najniža cijena tog kvadrata 41,6 eura.

Pošto su zakasnile sa plaćanjem, Plantaže je novčani dio poravnanja sa OMP koštao oko 380 hiljada zbog pripadajućih kamata. Novac je namiren prinudnom naplatom. Potom je, po prijavi nove (sada je i ona bivša) uprave Plantaža reagovalo SDT.

Afera briketi će, izvjesno, epilog imati u sudnici. To ne znači da se stavlja tačka na dugogodišnje pustošenje jednog od (nekada) najprepoznatljivijih privrednih brendova Crna Gore. Danas pacijenta na intenzivnoj njezi. Bez, ili čak sa lošom, terapijom. Najsporniji poslovi nekadašnjeg menadžmenta Plantaža i dalje se vode kao navodna šteta.

Jedan od njih tiče se poslovanja Plantažine kćerke firme u Beogradu, Društva za promet i usluge 13. jul  doo.

Firma je osnovana 2002., a jedini vlasnik sa 100 odsto udjela bile  su Plantaže Podgorica. Od 2012. do kraja maja 2021.direktor Društva bio je Veselin Đurović a kroz njegov Nadzorni odbor prošli su:  Verica Maraš, Mladen Rabrenović, Vesna Dajković, Vukosav Šoškić, Dorđije Rajković, Dušan Perović, Miroslav Vuković, Rajko Pejović… Već tada su se ispredale priče o njihovom poslovnom neuspjehu, i dubiozama koje prave matičnoj kompaniji.

Nakon smjene državne vlasti u Podgorici za tu priču se zainteresovalo Specijalno policijsko odjeljenje pri SDT-u, ali i novi menadžment Plantaža. Oni su, u vrijeme dok se na čelu Plantaža kao v.d. izvršnog direktora nalazio Zoran Miladinović, (dugogodišnji glavni tehnolog u kompaniji, dobio otkaz nedugo nakon što je podnio ostavku na v.d. funkciju) sa Preduzećem za pružanje usluga, finansijski konsalting i softversku obradu podataka Sofitel doo Beograd ugovorili „ekonomsko finansijsko vještačenje uz primjenu finansijske forenzike (izrada nalaza i mišljenje) na okolnosti poslovanja preduzeća 13. jul doo Beograd“.

Monitor je imao uvid u izvještaj (1.800 stranica teksta, tabela, grafikona i skeniranih ugovora) koji je izradio dr Nenad Kaluđerović, stalni sudski vještak za ekonomsko finansijsku struku, uža specijalnost revizija i finansijska forenzika. Prema njegovom nalazu, Plantaže su, od 2011. do kraja 2021, godine, svojoj beogradskoj filijali isporučile razne vrste voća (grožđe i breskve), vina i rakije u ukupnoj vrijednosti od 74,2 miliona eura. Sa druge strane, 13. jul Beograd je prema matičnoj kompaniji, računajući odobreni rabat i troškove poslovanja, imao ukupnu obavezu od najmanje 60,7 miliona. „To su podaci koje matično društvo ima u listi potraživanja“, navodi Kaluđerović. Ali tog novca, uglavnom, nema. Ili je dobio noge.

Iz njegovog izvještaja možemo saznati „da utvrđena neslaganja prikazanog stanja zaliha robe od 2012. do 2021. godine, na osnovu dokumenata kao što su ulazne fakture i izlazne fakture, tako da efekat Razlike stanja zaliha nije dokumentovan u prometu, iznosi 11,23 miliona eura“. Kada je Kaluđerović iz svoje analize izuzeo neslaganje prometa svježeg  grožđa i bresaka, ostao je manjak od 10,7 miliona eura.

Gdje je nestao taj novac?

Dio odgovora možemo naći u Nalazu vještaka. “Naknadnim umanjivanjem potraživanja od kupaca za period od 2012. do 2021. godine storniran (poništena ili obustavljena narudžba) je prihod od u iznosu od 10,27 miliona eura”. Nema dokaza da je neplaćena roba vraćena u magacine koje je koristio 13. Jul. Zato je Kaluđerović napravio listu kupaca po visini otpisa potraživanja. Na čelu liste nalazi se kompanija Gold distribution doo sa odobrenim otpisom od 2,41 milion eura. Slijede: Mercator-s (1,4 miliona), Delhaize Serbia (1,35 miliona), Bolero NT  (527 hiljada eura), Andrax NK  (513 hiljada eura), Univerexport  (443 hiljade eura), Neretva komerc (439 hiljada eura), Metro cash&cary  (357 hiljada) M-S Hermes (293 hiljade eura). Na popisu je još pet firmi kojima je otpisano više od 100 hiljada eura.

Finansijski forenzičar je našao za shodno da posebno analizira poslovne odnose preduzeća 13. Jul doo Beograd, koje je skoro deceniju vodio Veselin Đurović ( paralelno, bio je i direktor marketinga u matičnoj kompaniji u Podgorici) sa kompanijom Total medija doo Beograd. Riječ je o agenciji koja je 13. Julu pružala usluge iz oblasti marketinga i odnosa sa javnošću “na zahtjev klijenta i samoinicijativno”. Za to je u  periodu 2011.-2022. dobila, sa uračunatim PDV-om, više od 2,5 miliona (od 190 do 350 hiljada eura godišnje).   “Vještak je zbog značajnosti i obima prometa taj poslovni odnos posmatrao sa izdvojenim efektima…”.Zaključio je da plaćeni marketing nije imao značajnijeg efekta na poslovanje filijale crnogorskog džavnog preduzeća. Zato je novac 13. jula u godišnjim poslovnim prihodima Total Medije učestvovao u procentu  od 65 odsto (2011. godine) do 89 odsto (2020. godine).

Ovo u SDT-u znaju. Ili bi trebalo da znaju pošto su pripadnici specijalnog policijskog odjeljenja koji su se bavili provjerom poslovanja beogradske filijale Plantaža, uglavnom, skrajnuti sa tog slučaja. Samo, ovako  velike tajne ne mogu se sakriti. Plantaže će ostati u nebranom grožđu dok se sva nepočinstva vezana za njihovo poslovanje ne istjeraju na čistac. I bivša i sadašnja.

Zoran RADULOVIĆ

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića, koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi. Taj  srpski Džejms Bond gradi i  jača srpski identitet u regionu. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…” Magazin Poredak,  čiji tekst prenose Novosti Milorada Vučelića , objašnjava da su strategije Parezanovića uključivale  “niz specijalnih operacija koje su obezbijedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”

Krajem avgusta je objavljena hagiografija (svetačko žitije) Marka Parezanovića – Čoveka u vihoru legendi i kontroverzi kako ga je u naslovnici predstavio opskurni Magazin Poredak. Tekst je odmah prenesen u režimskim Novostima čiji glavni i odgovorni urednik je Milorad Vučelić, glavni ratni propagandista Slobodana Miloševića iz 90-tih. Novosti su ove godine dobile za “naročite zasluge za Republiku Srbiju i njene građane, a povodom 70 godina rada u oblasti novinarstva i izdavačke djelatosti” Sretenjski orden prvog stepena (za Dan državnosti) koji je Vučeliću direktno uručio sadašnji gospodar Srbije. Tekst o “jednom od najznačajnijih i najintrigantnijih figura u srpskom bezbednosnom aparatu” su prenijeli još neki velikosrpski mediji.

Parezanović koji ima već četvrt stoljeća dug staž u Službi (državna bezbjednost ili BIA) je stigao “u sam vrh operativnog sastava BIA… isključivo (zbog) izuzetne inteligencije, čelične volje, odvažnosti, neumornog rada i zasluga u oblasti kontraobaveštajnog i obaveštajnog rada”. Dobitnik je velikog broja odlikovanja, a navodno se posebno ponosi na ordenje dobijeno od predsjednika Srbije, Rusije i Republike Srpske (RS) koja se u tekstu naziva državom. Parezanović je, piše u tekstu, “mnogo više od običnog državnog službenika – on je i jedan od najbližih i najodanijih saradnika predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i jedan od ključnih arhitekata novog srpskog sveta”. Dalje se opisuje prisni odnos između Parezanovića i gospodara Vučića, o čemu se “sada već ispredaju čitave legende”. On se žrtvuje za gospodara ali i gospodar brine o njemu i navodno mu je 2020. godine “bukvalno spasio život”. Parezanović je zbog svoje borbe za Srbiju, tj. njenog gospodara “meta stranih obavještajnih službi i njihovih saradnika”. On otkriva izdajnike srpstva u redovima opozicije, nevladinog sektora i nezavisnih medija.

Uprkos svemu, ovaj srpski Džejms Bond je “nastavio da gradi i jača srpski identitet u regionu”. Navodi se da je “njegov rad u Crnoj Gori od velikog značaja”, prije svega “rezultati popisa koji još uvijek nije objavljen…i sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi je dokaz obnovljenog srpstva u toj zemlji”. Vučićevo glasilo naglašava da taj “proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti koje su vodile ka kulturnom i nacionalnom preporodu Srba u Crnoj Gori”. Objašnjava da su “strategije (Parezanovića) bile dugoročne i uključivale su niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”.

Dovoljno je podsjetiti se “pastirske posete” srpskog patrijarha Porfirija Perića Crnoj Gori u predvečerje popisa kada je pozivao “vjerni narod” da se izjasne kao Srbi. Sada je sasvim očito da je Porfirije došao u saglasju sa BIA-e koja je rukovodila i svim drugim aktivnostima u Crnoj Gori. Krajnji cilj ovog manifesta srpskog sveta je jasan – nestanak Crne Gore i brisanje njenog identiteta. Isto je najavio u predizbornom spotu Srpske napredne stranke (SNS) njen formalni predsjednik a sada i formalni premijer Miloš Vučević rekavši da je cilj Beograda da “srpski rod bude pod jednom kućom” pokazavši na RS i Crnu Goru.

Na ovakve jasno izrečene velikosrpske namjere Beograda nije bilo ni zvanične ni nezvanične reakcije u Crnoj Gori već skoro dvije sedmice. Vlada koja po Ustavu vodi unutrašnju i vanjsku politiku ćuti dok njeni pojedini ministri i potpredsjednici iz partija Vučićevskog bloka (NSD-DNP-SNP) obavljaju poklonička putovanja u Beograd i raportiraju Vučeviću i Goranu Vesiću, akterima brojnih korupcionaških afera.

Premijer Milojko Spajić koji za sebe kaže da je etnički Crnogorac nema šta da kaže na ovu temu, vjerovatno jer je i on obuhvaćen “nizom specijalnih operacija” BIA-e i njenog načelnika operative. Valja se podsjetiti blamiranja Spajića objavom njegovog srpskog prebivališta i državljanstva pri pokušaju predsjedničke kandidature i kasnije dovođenje Do Kvona. Do Kvonu je Srbija pružila utočište i omogućila nastavak “biznisa” (kao i ranije Svetozaru Maroviću) uprkos potjernici iz Južne Koreje i posjete korejskih tužilaca Beogradu. Kada su se Amerikanci pridružili gonjenju, Kvon je organizovano prebačen u Crnu Goru kod “brata Abaza” da bi se koristio protiv Spajića u kampanji za parlamentarne izbore. Spajić je tada prestižnom američkom listu Vol Strit Žurnal (Wall Street Journal) rekao da iza kampanje protiv njega stoji srpska tajna služba.

Parezanović je mnogo više od operativca BIA-e. Po riječima Željka Ivanovića u Vijestima, on je  Vučiću ono što je (Zoran) Lazović bio  Đukanoviću. Ipak, Zapad je zahvaljujući dekodiranju SKY aplikacije rasvijetlio uloge i Lazovića i Parezanovića. Lazović je u zatvoru nakon silaska Đukanovića sa vlasti tokom koje je “Crna Gora istrulila kroz korupciju i postala utočište za trgovce drogom i švercere cigareta” – kako je nedavno opisao Njujork Tajms (New York Times). Vučić i dalje drži svu vlast i štiti Parezanovića, iako po Ustavu ima samo ceremonijalna ovlašćenja. Po riječima beogradskog advokata Ivana Ninića, ako bi Parezanović potonuo potopio bi i Vučića.

Mreža za istraživanje kriminala i korupcije KRIK je početkom marta ove godine objavila detalje iz procurjelog policijskog dokumenta iz predmeta o Darku Šariću. U dokumentu su bivši ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović i BIA načelnik Marko Parezanović označeni kao pomagači Šarićevog narko biznisa. Tužilac za organizovani kriminal Mladen Nenadić ih je zaobišao. Iz SKY prepiske se vidi da su pripadnici Šarićevog klana tražili način da se utiče na sudiju Milimira Lukića, predsjedavajućeg vijeća Apelacionog suda da bi se ishodovala što povoljnija presuda i izlazak iz zatvora. Stefanović (Edo na SKY aplikaciji) i Parezanović (Markus) su organizovali sastanak u sjedištu BIA-a kako bi se pomoglo Šariću. Bio je prisutan i predsjednik Apelacionog suda Duško Milenković koji je izjavio da je Lukić „težak za bilo koju vrstu pritiska, osim institucionalnog“ -tj. od strane države, te da problem može riješiti “samo jedan čovek” – koga su članovi klana zvali Oskar. Jedan policajac je na kraju objasnio preko telefona Šariću da “misli da Oskar hoće da bude taj koji će na kraju rešiti“ stvar. Prljavi policajac je označio Markusa da “jedino on može da ode kod Oskara” i “da hoće to da uradi” jer je “Markus od poverenja Oskaru”. Parezanović je nakon sastanka sa Oskarom javio “da je sve ok”. Na kraju se desilo da je Vrhovni sud uklonio sudiju Lukića iz vijeća koje je odlučivalo o presudi. Presuda je umanjena za godinu dana i Šarić je izašao iz CZ-a nakon osam godina i vratio se u vilu na Dedinju.

Osim što je izdejstvovao oslobađanje Šarića, prema dokumentima u koje je KRIK imao uvid, vidi se da je Markus davao podršku Šarićevoj grupi. Pohvalio ih je nakon što su, preko svojih novinara, u medije plasirali negativne tekstove o svjedoku Joksoviću. SKY poruke otkrivaju i da je Parezanović Šarićevoj grupi prenosio povjerljive podatke i sređivao puštanje iz pritvora huligana bliskih narko klanu. Kasnije će se utvrditi i da je Šarić dok je bio u Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu koristio čak četiri kripto telefona i upravljao narko poslovima iz zatvora i dogovarao likvidacije suparnika u Grčkoj i Ekvadoru.

Krivičnom prijavom koju je policija podnijela 15. aprila 2022. godine Tužilaštvu za organizovani kriminal protiv Šarićeve grupe nisu obuhvaćeni Stefanović i Parezanović iako se u njoj jasno navodi da se oni kriju iza nadimaka Edo i Markus i da su usluživali narko klan. U tekstu optužnice protiv Šarića se ova dvojica uopšte ne pominju. Policija u  prijavi nije otkrila ko je Oskar. Opozicija i nezavisni analitičari su prepoznali Vučića u opisima svemoćnog Oskara dok je režim negirao da se radi o Vučiću. Apelacioni sud je prošle godine čak odbacio SKY kao dokaz na sudu. Stefanović nije odgovarao na prozivke dok je Parezanović izjavio da nema SKY telefon i da nije kontaktirao sa Šarićevim klanom.

Parezanović je zajedno sa još jednim promoterom Srpskog sveta i narko biznisa Aleksandrom Vulinom (sadašnjim potpredsjednikom Vlade i bivšim šefom BIA-e i MUP-a) predstavljao Srbiju u Sankt Petersburgu na Međunarodnom forumu bezbjednosti od 23. do 25. aprila ove godine. Vulin, osim što je pod američkim sankcijama zbog veza sa Rusijom i poslovima sa drogom, označen je  i od strane dvojice inspektora srpske policije kao jedan od pokrovitelja farme Jovanjica na kojoj je zaplijenjeno 1.6 tona marihuane.

Bivši direktor Vojno-bezbednosne agencije (VBA) Momir Stojanović izjavio je polovinom juna Beti da je od 2012. godine osnovna djelatnost BIA-e da štiti političku vlast i organizovani kriminal i “sve instrukcije i zadatke o radu BIA-e daje Vučić”. Srpski i narko svet su očito “pod istom kućom” kako Vučević predizborno najavi.

Jovo MARTINOVIĆ

Udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima, ukazuju istoričari Igor Radulović i Miloš Vukanović, autori  Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

,,Nauka i praksa su pokazale da se u društvima koja se ne suočavaju na pravi način sa svojom prošlošću, dramatično povećava mogućnost obnove sukoba… Izučavati kontroverzne teme, poput sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, fundamentalno je važno za razvoj kritičkog mišljenja mladih”, navodi se na početnim stranama Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, istoričara Igora Radulovića i Miloša Vukanovića, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

U Priručniku je dat pregled dosadašnje prakse nesuočavanja u udžbenicima. U udžbeniku za IX razred napad na Dubrovnik, rat u BiH i Hrvatskoj se spominju. Međutim, ne postoji niti jedan pomen zločina koji su počinili crnogorski građani tokom tog perioda, čak ni na dubrovačkom ratištu.

U udžbeniku za IV razred gimnazije, raspad Jugoslavije je detaljnije obrađen, a posebno poglavlje naslovljeno je „Crna Gora u vrijeme nestanka Jugoslavije 1991-2000.” Ipak, ne spominje se niti jedan ratni zločin počinjen na teritoriji Crne Gore, dok je napad na Dubrovnik stavljen u prethodno poglavlje „Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz objašnjenje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom.

,,Učenicima se uskraćuju informacije kroz nepominjanje uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao ni zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti, osim stvaranja kompletne slike, podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kojeg je došla istorijska nauka, država i sudovi. Imajući u vidu da su se crnogorske i međunarodne institucije odavno izjasnile i dale svoju ocjenu o glavnim događanjima, ostaje nejasno zbog čega ovi događaji nijesu pomenuti”, pitaju se autori.

Navode i da udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija u Crnoj Gori ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima. ,,Na ovaj način učenici/e stvaraju nekompletnu sliku o datom periodu i ne stiču potpun uvid u važan dio savremene istorije svoje države. Ovakav pristup može uticati na razumijevanje istorijskih procesa i otežava suočavanje s prošlošću”, piše u Priručniku.

Autori objašnjavaju da nastavnici istorije imaju obavezu da učenicima/cama pruže mogućnost da razgovaraju o ovoj, ali i sličnim temama, jer je bitno da se čuje glas mlađih generacija o njima. U suprotnom, njihovi glavni izvori (sa)znanja o ovoj i sličnim temama biće ostrašćeni, neprovjereni i jednostrani zaključci, donešeni kako bi jedna ili druga strana opravdala svoje učešće u određenim događajima.

Radulović i Vukanović su precizno opisali stanje u školstvu u kojemu polumaturanti i maturanti ne mogu čuti činjenice o ratovima i zločinima 90-ih, već su prinuđeni da svoj stav grade na osnovu poluinformacija, ličnih utisaka, predanja, političke i medijske manipulacije… koje često vode u erkstemizam koji nesmetano buja i među omladinom.

,,Bavljenje bliskom prošlošću, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina to jesu, predstavlja imperativ i zahtijeva oprezan i odmjeren pristup. Obaveza svakog nastavnika/ce Istorije mora biti da se bavi temama koje se često smatraju kontroverznim, jer će tako doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa kod mladih, ali i uvođenju prijeko potrebnih demokratskih principa. Ukoliko se o ovoj temi ne govori dovoljno i ukoliko se, na neki način, zapostavlja, nanosi se šteta mlađim”, navodi se u Priručniku.

Autori su nastavnicima ponudili pomoć u vidu detaljnog opisa odnosa crnogorskog društva prema sedam slučajeva ratnih zločina koji su dobili sudski epilog u Crnoj Gori: Slučaj logor Morinj; Slučaj Deportacija; Zločini u Bukovici; Ubistvo porodice Klapuh; Zločin u Štrpcima; Slučaj Kaluđerski laz; Slučaj Zmajević.

Navedeni ratni zločini su rezultirali smrću više stotina ljudi. U nekim slučajevima, optuženima je suđeno u odsustvu, i nikada nijesu odgovarali za zločine za koje su na kraju osuđeni. Svi optuženi za etničko čišćenje u Bukovici, na granici Crne Gore i BiH, za nezakonito hapšenje i deportaciju izbjeglica vojsci Republike Srpske i za ubistva civila u Kaluđerskom lazu su oslobođeni odgovornosti. U tri slučaja crnogorski sudovi nijesu kvalifikovali radnje kao ratne zločine, uprkos tome što su žrtve tih zločina nesporne. O nalogodavcima u sudskim procesima nema ni govora.

Na osnovu stečenog iskustva u radu sa ovim temama, autori su mišljenja da nastavnicima/cama osim presuda najdragocjeniji izvor predstavljaju svjedočenja oštećenih, pa je uložen napor da se kroz svjedočanstva i presude dobije koristan alat koji će im pomoći da ovu temu obrade u učionici.

U Priričniku je detaljno opisan i sudski postupak za ratni zločin deportacija, koji je državno tužilaštvo iniciralo tek nakon 13 godina ćutanja. Kao i pravne vratolomije Višeg, Apelacionog suda i Vrhovnog suda koje su dovele do toga da se devet pripadnika MUP-a optuženih za progon bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su zatim ubijeni u BiH, oslobode optužbi. Navodi se da je ovaj slučaj ostavio velike moralne posljedice po društvo uz onemogućavanje adekvatne izgradnje kulture sjećanja jer je svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina opstruiran, kako od lokalne, tako i od državne vlasti.

Podsjeća se i da niko nije odgovarao za zločin u Bukovici, pitanje komandne odgovornosti nije bilo istraženo. Istraga i sudski postupak nijesu obuhvatili odgovorne po komandnoj liniji, kao ni eventualne nalogodavce zločina.

U Priručniku se opisuje i ubistvo porodice Klapuh od strane ljudi koji su im navodno trebali pomoći. Za ovaj zločin optuženi su Janko Janjić, Zoran Vuković, Zoran Simović, Radomir Kovač i Vidoje Golubić. U iskazu koje je Golubić dao pred Višim sudom jasno navodi na koji način su ubistva izvršena:… ,,Odmah pri polasku iz Foče, Janko Janjić mi je rekao da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, a Klapuh bio na odgovornim funkcijama. Janjić je imao namjeru da ih ubije odmah po izlasku iz grada Foče, ali sam ga u tome sprečavao znajući da je on lak da potegne oružje za malu sitnicu. Ja se istom nijesam smio suprotstavljati fizički bojeći se za svoj život… Dolaskom na most Obrada Cicmila u blizini Šćepan Polja od 16h do 17h Janko Janjić je meni naredio da zaustavim vozilo, a zatim zaustavio Zorana Vukovića, koji je odmah išao iza mene. Pozvao je Hasana Klapuha da izađe iz vozila, ja sam za to vrijeme sjedio u vozilu, čim ga je izveo čuo sam pucanj i zapazio da Janko Janjić drži pištolj u ruci. Ne znam da li je jedan od braće Kovača ili Janjić odvukao leš Klapuha preko mosta i bacio sa mosta, jer sam se još nalazio u vozilu. Jedan od braće Kovača, Milomir ili Radomir, su ubili iz pištolja Feridu Klapuh… Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom, a za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković. Ja sam prošao pored istih sa kolima, a u tunelu se čuo pucanj i sačekao ih jedno 150 metara od mosta…” Golubić je u iskazu objasnio kako su nakon svega otišli u jednu od lokalnih kafana.

U poglavlju o zločinu u Štrpcima, prenesena je i izjava
Nebojše Ranisavljevića, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije.

„Čuo sam pucanj sa lijeve strane, okrenuo sam se i vidio jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao… Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“… Milan i Boban su uveli preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, zatim su Milan i Boban izašli, naredili da uđemo u vozilo… Milan je izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podijelio svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat…”

Autori navode da je  kod nastavnika/ca istorije vidljiv manjak formalnog obrazovanja kada su ratovi 1990-ih u pitanju. ,,I pored toga što smo u toku našeg rada na ovim temama sreli jako puno nastavnika/ca koji imaju entuzijazam, želju i, što je možda najbitnije, profesionalnu potrebu da predaju ove teme, postojala je jedna zajednička prepreka – činjenica da niko od njih nije imao priliku da na studijama istorije izučava te ratove”, navode autori.

Utisak je da udžbenici i nastavni programi namjerno prećutkuju učešće Crne Gore u ratovima i zločine, i to nakon 30 godina, jer to odgovara kako prošloj tako i sadašnjoj vladajućoj političkoj eliti.

Predrag NIKOLIĆ