DRUŠTVO
Zločin vlasti u nastavcima

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
Ponovljeni proces za ratni zločin deportacija, koji je od 6. septembra vođen pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, okončan je davanjem završnih riječi zastupnika tužbe i odbrane.
Devetoricu bivših funkcionera i službenika MUP-a Crne Gore terete da su izvršili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st. 1 KZ-a Savezne Republike Jugoslavije – po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, tvrdi se, nezakonito su u maju 1992. deportovali građane Bosne i Hercegovine koji su imali status izbjeglica.
Bivši šef SDB-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Boško Bojović, nije se ni pojavljivao u sudnici. Pomoćnik ministra za Službu javne bezbjednosti Milisav Marković, načelnik CB-a Herceg Novi Milorad Ivanović i načelnik sektora SDB-a Herceg Novi Radoje Radunović su tokom prvostepenog postupka bili u bjekstvu.
Oni su, skupa sa Bojovićem, uhapšeni krajem oktobra 2010. u Beogradu i nekoliko mjeseci bili u ekstradicionom pritvoru iz kojeg su pušteni po izricanju presude. U bjekstvu je bio i inspektor SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač, ali nije hapšen. Marković, Ivanović, Radunović i Bakrač, za razliku od Bojovića, su se pojavili na ponovljenom suđenju.
Četvorica optuženih – načelnik CB- Bar Branko Bujić, komandir Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sreten Glendža, načelnik odjeljenja SDB-a Ulcinj Božidar Stojović i komandir Stanice milicije CB-a Herceg Novi Milorad Šljivančanin – proveli su 792 dana u istražnom zatvoru.
Svi optuženi su 29. marta 2011. na prvom suđenju oslobođeni optužbi. Prema obrazloženju sutkinje Milenke Žižić, predsjednice vijeća i u prethodnom i u sadašnjem postupku, optuženi nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer „sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera”.
Iako je utvrdila da su građani BiH nezakonito predati vlastima Republike Srpske (RS), Žižićeva je saopštila da Crna Gora navodno nije bila umiješana u oružani sukob na teritoriji BiH, niti su pripadnici MUP-a bili dio oružanih snaga SRJ. Snagu nekih od sudskih dokaza i iskaza svjedoka s tim u vezi pobijala je tvrdnjom da su u „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ”! U presudi je krivicu svalila na pokojnika – Pavla Bulatovića.
Apelacioni sud je 9. marta o.g. donio ukidajuće rješenje. Prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage RS i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH.
Tok ponovljenog postupka je potvrdio naše procjene da će Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina nastaviti sa zataškavanjem i revizijom nepobitnih činjenica, čime priprema teren za nove neutemeljene presude.
Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević je u završnoj riječi 24. oktobra ostala pri kvalifikaciji da „rat u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba”. Posredno tvrdi da devetorica optuženih policajaca nijesu bili pripadnici oružanih snaga. Kazala je da konkretni ratni zločin – nezakonito preseljenje izbjeglica – može počiniti i građanin ukoliko između radnje koje je preduzeo i oružanog sukoba postoji veza što je, tvrdi, dokazano za optužene.
Ako su se na prvom suđenju iste kvalifikacije koje je u završnoj riječi izrekla tužiteljka Vukčević mogle pripisati nekompetenciji, njihovo ponavljanje (nakon više javnih upozorenja da su tačne činjenice javno dostupne i provjerljive) su svjesne laži aminovane od hijerarhijski joj nadređenih: specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović i šefice VDT-a Ranke Čarapić.
Najprije, da li je rat u BiH imao karakter međunarodnog sukoba? Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je 15. maja 1992. svojom Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA – čiji je Generalštab bio u Beogradu – i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH.
Zbog nepoštovanja citiranih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru – godinama smo ispaštali zbog toga. Rezolucije SB UN su dio međunarodnog prava – koje je sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka (čl. 9 Ustava Crne Gore).
Dio međunarodnog prava su i pravosnažne presude Tribunala u Hagu. Tribunal je potvrdio da je i poslije 19. maja 1992, dok deportacije u Crnoj Gori kulminiraju, u BiH bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…).
Osim crnogorskog pravosudnog sistema, niko relevantan ne poriče – niti je to moguće – da je maja 1992. u BiH po svim parametrima pravne teorije i prakse na sceni bio klasičan međunarodni oružani sukob.
Vlada Srbije – pravna sukcesorka međunarodnih obaveza SRJ – je sredinom 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”. Najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (sudski dokaz: Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj).
Da li su maja 1992. pripadnici MUP-a Crne Gore, uključujući i devetoricu optuženih, bili formacijski dio oružanih snaga SRJ, ili su ratni zločin deportacija izvršili u svojstvu „građana”, kako tvrdi tužiteljka Lidija Vukčević?
U najkraćem: da, pripadnici MUP-a Crne Gore su, na bazi važećeg Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (čl. 109) bili dio oružanih snaga tadašnje SRJ.
MUP Crne Gore je maja 1992. imao zakonski definisane zadatke priprema planova odbrane, ratnih propisa, mobilizacije svih izvora, obuke kadrova za rad u ratnim uslovima, svoju ratnu organizaciju i brojno stanje milicije (rezervni sastav), opremu i obučeni ratni sastav i milicije i SDB-a.
Nije li na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore Momir Bulatović 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”?
Zapovjednik te jedinice bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković.
Tužiteljka Lidija Vukčević je ignorisala i činjenicu da je u vrijeme početka deportacija u Crnoj Gori na snazi stanje neposredne ratne opasnosti – proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande).
O umiješanosti službene Crne Gore u rat u BiH tokom deportacija govore i druge činjenice; neke od njih su od strane svjedoka Momira Bulatovića predočene kao dokumenti – pismeni sudski dokazi.
Novembra 2010. je na Višem sudu ispričao da je uoči proglašenja nezavisnosti BiH „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i RšTO Crne Gore, Titograd).
Dok su deportacije bile u toku, jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore – koju je mobilisala, opremala i plaćala Vlada Mila Đukanovića – angažovane su u ratnim sukobima na istočno-hercegovačkom ratištu.
Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar odbrane Đukanovićeve vlade, pukovnik Božidar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati” (sudski dokaz: Informacija o mobilizaciji nekih ratnih jedinica). Pripadnici TO Crne Gore su na teritoriji BiH bili i do sredine juna te godine – tamo su ginuli ili su ih zarobljavali (neki od njih su i žrtve zloglasne Lore iz nikšićko-šavničke grupe).
VDT je tek oktobra 2005. pokrenulo postupak u pokušaju da prekine parnične procese po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka. U tim parnicama VDT, na čijem je čelu bila Vesna Medenica – sadašnja predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta – je zastupalo državu.
Tužbene zahtjeve porodica VDT je osporavalo zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih ubistava. VDT je, dakle, tvrdilo da ratnog zločina deportacija – nije ni bilo.
Kasnije podignuta optužnica nije obuhvatila de iure i de facto nadređenog cjelokupnom Ministarstvu unutrašnjih poslova – Mila Đukanovića. Bivši premijer je na saslušanju u istrazi – iskaz je dao 21. juna 2008. bez prisustva osumnjičenih i-ili njihovih advokata – logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade. Kazao je da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”.
„Saglasnost” ministra i Vlade je utvrđena van svake sumnje. Đukanovićeva vlada, njen ministar unutrašnjih poslova, izdao je naredbu (depešu, telegram) ili više njih da se postupi po zahtjevima MUP-a RS-a i da se lica, koja su se sa teritorije BiH sklonila u Crnu Goru, liše slobode i deportuju u BiH.
O toj naredbi je, prije više od deceniju, prvi javno govorio hrabri Slobodan Pejović – zbog toga je i prošao golgotu najsramnijih režimskih laži.
Da je naredba iz Vlade postojala, tokom postupaka su kasnije svjedočili i drugi bivši policajci: optuženi Milisav Marković, Branko Bujić i Milorad Šljivančanin, kao i njihove kolege, svjedoci Milan Paunović, Veselin Badnjar, Milan Dostinić, Vlastimir Stanišić…
Prema ocjeni branilaca optuženih, tužiteljka Lidija Vukčevićeva se bavila „parapsihološkim tumačenjima”. Postupke optuženih policajaca, koji su po zakonski utvrđenoj subordinaciji izvršavali pismene naredbe Đukanovićeve vlade – ministra unutrašnjih poslova, tumačila je njihovim „umišljajem” da „Muslimane šalju u Bosnu da bi bili razmijenjeni” a Srbe iz BiH zbog „vojne obaveze”.
Iako se poimenično za 86 deportovanih, na bazi provjerljivih iskaza i dokaza, zna da su pobijeni – tužiteljka Vukčević je u optužnici samoinicijativno umanjila broj „oštećenih”: najprije je tvrdila da ih je bilo 83, zatim 79, broj je svela na sadašnjih 34…
Izricanje presude je zakazano za 22. novembar.
Kakva god bila, neće biti zasnovana na pravdi i pravičnosti – optužnica sadrži lažne podatke i štiti najodgovornije za zločin.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Objavljeno prije
4 danana
9 Maja, 2025
Mnogo bure podiglo se nakon saznanja da je Ranko Krivokapić, još od kraja prošle godine, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Dobar dio onoga što smo tim povodom čuli i vidjeli više šteti aktuelnoj većini nego nekadašnjem predsjedniku parlamenta
Kako ono rekoše: meritornost a ne partijska pripadnost/poslušnost, kao kriterijum za angažovanje na poslovima od javnog interesa. Ali, oćeš vraže.
Izgleda da je najveći dio vladajuće većine iz novina i sa portala saznao da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović angažovao počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića u svojstvu ministra-savjetnika. Taj ugovor je potpisan sredinom decembra prošle godine, pa i sama činjenica da su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti za njega saznali nakon pet mjeseci podosta govori o odnosima unutar vladajuće koalicije. Ali, i o još ponečemu.
Premijer Milojko Spajić isprva je, uz to što je zatečen, bio izgleda i prilično ljut. Pa su iz njegovog kabineta, nezvanično, najavili da će ministar Ibrahimović biti pozvan na konsultacije. Odnosno, na raport.
Da problem precizira potrudio se član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES) Tihomir Dragaš. Krivokapićevo imenovanje je “neprihvatljivo” ocijenio je i pozvao premijera, i partijskog lidera, da Ibrahimovića razriješi, a Bošnjačku stranku isključi iz vladajuće koalicije. “Ukoliko je za Ibrahimovića poželjan i koristan savjetnik koji je počasni predsjednik vanparlementarne opozicione partije, a čiji funkcioneri svakodnevno, neargumentovano, a vrlo često čak i primitivno osporavaju karakter aktuelne Vlade, onda je vjerovatno BS odlučila da pravi savez sa tom i drugim partijama iz opozicije”.
Ministar vanjskih poslova je, u međuvremenu, zainteresovane uputio na Zakon o vanjskim poslovima, član 72, u kome stoji da ministar može bez javnog oglašavanja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa “lica sa odgovarajućim iskustvom u naučno-istraživačkom radu, značajnim diplomatskim iskustvom, profesionalnim zvanjima i vještinom ili iskustvom u radu u međunarodnim i drugim organizacijama”.Uz opasku da je riječ o službeničkom mjestu koje se od sličnih u državnoj administraciji razlikuje samo po zvučnom nazivu.
Iskustva Ranku Krivokapiću, svakako, ne manjka. Za poslanika je biran deset puta. Bio je predsjednik crnogorskog parlamenta u četiri saziva (14 godina). Deset godina je bio šef crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini OEBS-a, a 2014. godine je izabran za njenog predsjednika.
Funkcionerima PES-a i njihovim koalicionim partnerima dodatno ne smeta priličan broj kadrova koji su u sistem ušli sa članskom kartom neke od partija prethodne (DPS) većine.
Pojasnio je , na svoj način, Nebojša Medojević: “Braći Srbima na vlasti je prihvatljiviji fra Ranko Krivokapić nego ja. Korupcija je jača od srpstva, jezika, državljanstva, vjere, nacije, tradicije….Zato je Ranjo ustaša prihvatljiv, a Medo nije…”, ispljunuo je preko X-a bivši lider DF. Njegovi nekadašnji saborci Andrija Mandić i Milan Knežević, u skladu sa proklamovanim evropejstvom, bili su mnogo uzdržaniji.
Spajić je, početkom nedjelje, riješio da spusti loptu. “Nisam još uspio da razgovaram sa gospodinom Ervinom Irahimovićem, ni sa jednim drugim ministrom, po pitanju kriterijuma koje svako ministarstvo treba da ima kada zapošljava kadrove koji su mu potrebni. Koliko znam, to zaposlenje je bilo po zakonu”, kazao je. Što se tiče ovog “koliko znam” mogao je da se konsultuje sa nekim od članova svog Kabineta. Imao je sa kim. Uz šefa Kabineta i njegovu zamjenicu, tim najbližih saradnika predsjednika Vlade broji još osam savjetnika.
“Nije jasno zašto se to desilo ali, svaki ministar treba da odgovara za rad svojih ministarstva”, zaključio je Spajić uz konstataciju kako on “apsolutno” ne bi imenovao Krivokapića za svog savjetnika. Može biti i da bivši predsjednik parlamenta to ne bi prihvatio.
Premijer do sada nije imao sličnih primjedbi na imenovanje savjetnika članova njegove vlade. Ni ostatak vlasti nije problematizovao savjetnike u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti, iako ima zanimljivih kadrovskih rješenja.
U kabinetu predsjednika Skupštine Andrije Mandića ima interesantnih kadrova, od doskorašnje direktorice podgoričke Gimnazije Biljane Vučurović, koja je nakon razrješenja udomljena u parlamentu, do Želidraga Nikčevića, književnog kritičara, portparola Narodne stranke Novaka Kilibarde, poslanika Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Mandića, predsjednika žirija koji je 1993. godine književnu nagradu Risto Ratković dodijelio Radovanu Karadžiću za djelo simboličnog naslova Siđimo u gradove da bijemo gadove.
Opet, ne posmatraju svi stvari iz iste perspektive. Tako anonimnim autorima sa šovinističkog portala in4s u Mandićevom kabinetu nije zasmetao čovjek koji je nagradio ratnog zločinca a suprugu angažovao za savjetnicu (o državnom trošku) već, kako su istakli u naslovu, novinarka Šukovićeve Antene M: “Gordana Đuračić se profilisala u javnosti kao jedna od novinara koja je oblikovala medijski prostor za vreme vladavine Demokratske partije socijalista”.
Za čudo, Tihomir Dragaš nije nakon te medijske objave zatražio od predsjednika PES-a da raskine koaliciju sa NSD i razriješi Mandića titule predsjednika Skupštine. Ili Spajić, po pitanju imenovanja Đuračić, nije bio apsolutno nesaglasan, kao u slučaju Ranka Krivokapića.
Nijesu svi savjetnici za naslovne strane. Većina njih su , zapravo,javnosti prilično nepoznate osobe mlađe životne dobi i bez impresivnih profesionalnih referenci. Pa bi se, makar za pojedine, moglo zaključiti da su ih aktuelni poslodavci prepoznali najprije po unutarpartijskim zaslugama ili kao djecu prijatelja i(li) viđenijih funkcionera stranke.
Ove sedmice je iz Budve stigla i vijest da je predsjednik te opštine Nikola Jovanović za svog savjetnika za investicije imenovaoMladena Bojanića. Eto nove drame na pomolu.
Zaludu činjenica da u kasi opštine Budva često ima više novca nego što među lokalnim funkcionerima ima znanja da ga pametno upotrijebe, o čemu svjedoče afere poput one oko izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode. Neće pomoći ni to što je Bojanić bio predsjednički kandidat ispred značajnog dijela partija sadašnje većine, ali ni to što su ga iste birale, u vladi Zdravka Krivokapića, za ministra kapitalnih investicije. Iz čega bi se moglo zaključiti da je kao nacrtan za posao koji mu je upravo povjeren.
Ovdje se potvrde o meritornosti traže na nekom drugom mjestu. U partijskim arhivama, na primjer. A tamo su se već prisjetili da je Mladen Bojanić u parlament ušao kao poslanik suverenistički nastrojene Pozitivne Crne Gore, dok je Jovanović, praveći neformalnu koaliciju sa DPS, kumovao tome da se stranke vladajuće većine sa državnog nivoa u Budvi presele u opoziciju.
Može se tu uvezati i Jakov Milatović, i eto novih povoda za tugovanke na temu šta nam rade oni od prije avgusta 2020. Ili za novu listu zahtjeva za raspoređivanje po dubini. Ako mogu bivši ministar, poslanik ili predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a biti savjetnici u Vladi, vala može i onaj mali od pašenoga naći neko mjesto, barem u opštini. Makar je naš, pa će naučiti.
Ima u ovoj priči još nešto. Ranko Krivokapić i tadašnji SDP su u opoziciju otišli dobrovoljno, spočitavajući DPS-u manje-više sve ono što im je spočitavala i tadašnja opozicija. A što se, gotovo u potpunosti, može prigovoriti i današnjim vlastima. Previše liče jedni na druge da bi ih neko na to dodatno podsjećao.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
UKINUT PRITVOR PETRU IVANOVIĆU: Junak prve arapske priče se brani sa slobode

Objavljeno prije
4 danana
9 Maja, 2025
Ivanoviću je pritvor prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani, sudija za istragu prihvatio je predlog SDT da se Ivanoviću ukine pritvor
Dok se u Crnoj Gori uveliko priča o arapskim investicijama, ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja u nekadašnjoj DPS vladi Petar Ivanović, junak jedne stare crnogorsko arapske price, prošle sedmice pušten je da se brani sa slobode.
Protiv Ivanovića je u oktobru prošle godine potvrđena optužnica za zloupotrebe pri raspodjeli sredstava iz arapskog Abu Dabi Fonda. Takođe, tužilaštvo ga tereti za zloupotrebe sredstava iz Agrobudžeta, i u tom je predmetu pušten da se brani sa slobode.
Ivanoviću je pritvor ukinut na predlog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i on je napustio Istražni zatvor u Spužu. Pritvor mu je prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani, prestali su razlozi za pritvor zbog čega je sudija za istragu prihvatio predlog SDT.
Ivanović, bivši ministri poljoprivrede Milutin Simović i Budimir Mugoša, bivši državni sekretar Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja Nemanja Katnić i nekadašnja načelnica Službe za finansije, računovodstvo i javne nabavke Ministarstva Vukica Perović uhapšeni su u decembru prošle godine, po nalogu SDT.
Osumnjičeni su za zloupotrebu službenog položaja, odnosno da su od aprila 2014. do jula 2019. godine, suprotno Uredbi o sprovođenja mjera agrarne politike, dijelili novac i nanijeli štetu Crnoj Gori od preko 300.000 eura… Oni se terete za sumnjive isplate samo jednoj nevladinoj organizaciji – Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara, a svote novca date tom civilnom društvu u petogodišnjem periodu varirale su od 450 eura do 70.000 eura. Iz SDT tvrde da je najviše nezakonitih isplata omogućio Ivanović i tokom 2014, 2015. i 2016. godine.
Druge godine Ivanovićevog mandata na čelu Ministarstva poljoprivrede, on je dao nalog da se iz Agrobudžeta, u aprilu 2014. godine, najprije isplati 10.000 eura: “Iako je znao da ova organizacija prethodno nije podnijela zahtjev za isplatu novčanih sredstava, niti je ispostavila plan i program realizacije aktivnosti, kao ni izvještaj o njihovoj realizaciji”, navode iz tužilaštva u Naredbi za sprovođenje istrage.
Pola godine kasnije, na isti račun uplatio je identičnu cifru, odgovarajući na zahtjev Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, da im se pomogne u nabavci 40 barik buradi za potrebe crnogorskih vinara. To je bio dvostruko veći iznos od propisima dozvoljenog… Skoro godinu kasnije – avgusta 2015. godine, donio je rješenje da se istoj NVO isplati 15.000 eura, ponovo za nabavku buradi, promociju crnogorskih vina u Francuskoj i pomoć za učešće u radu skupštine CEVI u Briselu…
SDT u dokumentu objašnjava da je Ivanović rješenje o isplati donio tri dana prije nego je zahtjev zvanično zaveden: “Iako je znao da uz zahtjev o kojem je odlučivao nije dostavljena bilo kakva dokumentacija”. Iste godine u novembru, odlučujući o zahtjevu Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, bez djelovodnog pečata i broja kao dokaza da je zahtjev zaveden kod tog ministarstva, donio je reješenje o isplati 45.000 eura, a za prezentaciju crnogorskih vina u sjedištu OIV-a u Parizu, u organizaciji Ambasade Crne Gore u Francuskoj. Taj iznos, navode iz Specijalnog tužilaštva, bio je devetostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. U istom dokumentu stoji i da je Ivanović toj NVO, od aprila do oktobra 2016. godine, isplatio 70.000 eura.
Petar Ivanović i Vukica Perović, više su puta tokom 2014. i 2015. godine, protivpravno iskoristili službeni položaj i tako nanijeli štetu državnom budžetu. Navodi se je Ivanović 24. decembra 2014. godine, suprotno propisima, naložio Vukici Perović da Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara isplati 10.000 eura.
“Te je u lijevom gornjem uglu zahtjeva svojeručno zabilježio – ‘Vukica uplatiti 10.000’, po kojom nalogu je postupila… iako je znala da ne postoji rješenje ovlašćenog lica o ispunjenosti uslova za ostvarivanje prava na podsticaj u poljoprivredi”, navodi se.
Dodaje se da je Ivanović i dva dana kasnije, toj saradnici usmeno naredio da istoj nevladinoj organizaciji isplati 15.000 eura, iako nisu podnijeli zahtjev niti dostavili bilo kakvu dokumentaciju, ali i uprkos činjenici da je taj iznos trostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. Ona je to učinila iako je znala da nije po propisima, pa je, navode iz SDT-a, s tim u vezi svojeručno ispisala dva lista A4 formata, gdje je između ostalog na jednom konstatovala “treba rješenje”, a drugom “treba zahtjev”…
Ivanoviću je u decembru određen pritvor, dok je Simoviću određena mjera – zabrana sastajanja sa svjedocima, a oduzet mu je i pasoš. Ista sudska odluka donijeta je i za bivšeg državnog sekretara u tom resoru Nemanju Katnića. Ovakve sudske mjere, zabrana sastajanja sa svjedocima, rijetko su do sada izricane. Pritvor, ali ni druge mjere nijesu tražene od SDT-a, pa nijesu ni određivane za osumnjičenu bivšu načelnicu Službe za finansije Vukicu Perović, ali ni nekadašnjeg ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja Budimira Mugošu.
Sudski postupak u predmetu koji se tiče Abu Dabi fonda osim Ivanovića očekuje i bivšeg ministra poljoprivrede Budimira Mugošu. Ivanovića i Mugošu SDT optužuje za zloupotrebu položaja u ovom slučaju. Optužnicom se tereti i Zoran Vukčević, nekadašnji čelnik Investiciono-razvojnog fonda (IRF), za nesavjestan rad u službi. Abu Dabi fond za razvoj (ADF) je državna agencija Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja je za podsticanje poljoprivrede na sjeveru Crne Gore 2015. obezbijedila kredit od 50 miliona dolara. Optužnicom SDT-a oni se terete za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja od 2015. do 2017, tokom dodjele novca iz kredita Abu Dabi fonda.
Milionska imovina
Vrijednost nekretnina u podgoričkim Doljanima, koje su najvećim dijelom u vlasništvu majke Petra Ivanovića, a dijelom u njegovoj svojini procijenjena je 2019. godine na nešto preko dva miliona eura, saopšteno je iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).
Kažu da se prema izvještaju vještaka iz 2019. godine na imanju u Doljanima nalazilo 20.000 čokota vinove loze, 401 sadnica maslina, 350 sadnica lavande i 2.500 sadnica smilja.
IRF je, dodaju iz ASP-a, oktobra 2019. godine odobrio kredit firmi “I – Wine”, u vlasništvu majke Petra Ivanovića, koja je rođena 1941. godine. U dokumentaciji u posjedu ASP-a navodi se da je preduzeće osnovano “da bi upravljalo kompletnim poljoprivrednim gazdinstvom”.
Kredit u iznosu od 1,1 miliona eura odobren je na rok otplate od sedam godina, uz grejs period od godinu i po, a uz efektivnu kamatnu stopu od 3,14 odsto.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću

Objavljeno prije
2 sedmicena
1 Maja, 2025
Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini
Vlada je protekle sedmice usvojila Informaciju o dodjeli jednokratne novčane pomoći porodicama žrtava deportacije izbjeglica, tragičnih događaja u Štrpcima i bombardovanja u Murinu i Tuzima.
Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini.
,,Tragični događaji tokom deportacije izbjeglica 1992. godine, u Štrpcima 1993. godine, bombardovanja u Murinu i Tuzima 1999. godine predstavljaju propust tadašnjih državnih struktura da zaštite osnovna ljudska prava građana i lica koja su se nalazila pod njihovom nadležnošću. Takvo postupanje predstavljalo je povredu domaćih zakona i međunarodnih obaveza koje je Crna Gora imala i ima u oblasti ljudskih prava”, piše u Vladinom materijalu. Navodi se i da porodice žrtava do sada nisu bile prepoznate ni u jednom sistemu podrške.
,,Gubitak najbližih je nenadoknadiv, ali je poštovanje osnovnih ljudskih prava, jednak tretman i vraćanje povjerenja u institucije naša obaveza. Suočavajući se sa prošlošću, gradimo bolju budućnost”, napisao je premijer Milojko Spajić na Iksu.
Za zločin deportacija do danas niko nije osuđen. Crnogorska policija je u maju 1992. godine nezakonito uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i više od stotinu civila koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, i predala ih vojsci Republike srpske Radovana Karadžića. Smrtno su stradale najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima. Još nijesu pronađena tijela svih stradalih.
Zločin u Štrpcima desio se krajem februara 1993, kad su pripadnici Vojske Republike Srpske na toj željezničkoj stanici, iz voza izveli 20 putnika, koje su opljačkali i ubili samo zato što nijesu bili srpskog porijekla, a njihova tijela bacili u Drinu. Za zločin je do sada je pravosnažno osuđeno deset osoba – jedna u Crnoj Gori i devet u BiH. U krivičnom postupku koji je vođen protiv Nebojše Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica bila planirana i sprovedena uz znanje tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih organa Srbije i SR Jugoslavije.
Prilikom NATO bombardovanja mosta u naselju Murino (opština Plav) krajem aprila 1999, stradalo je šest civila, od kojih troje djece, dok je tokom bombardovanja u Tuzima stradala jedna osoba.
,,Oteti i ubijeni putnici iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci 28. februara 1993. godine, iz Crne Gore, su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić. Prilikom bombardovanja mosta u gradiću Murino, 30. aprila 1999. godine, stradalo je šest civila, od kojih troje djece. Poginuli su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina, dok je Paška Junčaj stradala u Tuzima, takođe tokom bombardovanja. Osmo Bajrović, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, čija porodica je nastavila da živi u Crnoj Gori, deportovan 1992. godine i još uvijek nijesu pronađeni njegovi posmrtni ostaci”, piše u materijalu Vlade.
Raniji predlog, protiv koga su udruženja žrtava i NVO protestovali krajem 2023, povukli su predlagači poslanici Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP). Prijedlog je isključivao porodice svih civilnih žrtava rata koje su stradale van teritorije Crne Gore i u vrijeme kada zvanično nije bilo proglašeno ratno stanje. Ovim prijedlogom su iz zakona bile isključene žrtve ratnih stradanja u prvoj polovini ’90-ih, a civlinim žrtvama rata bi bili proglašeni samo stradali u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).
Akcija za ljudska prava (HRA), Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP) i Udruženje ,,Štrpci – Protiv zaborava” pozdravili su odluku Vlade Crne Gore da jednokratnim naknadama obezbijedi reparacije za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih, koje su ignorisane posljednje tri decenije. Ocijenili su da je ova odluka od istorijskog značaja, i da ima veliki značaj za suočavanje sa prošlošću i prihvatanje najboljih standarda obezbjeđivanja reparacija za žrtve teških kršenja ljudskih prava kao što su ratni zločini.
Iz HRA su kazali da je važan i pravedan potez to što je Crna Gora priznala status civilne žrtve svim civilima stradalim u ratovima devedesetih, koji su imali jugoslovensko državljanstvo, i bez obzira gdje su stradali: ,,Naravno, pravo na socijalnu zaštitu, na mjesečne novčane naknade, obezbijeđeno je samo za crnogorske državljane, jer su i druge države na isti ili sličan način zbrinule njihove državljane”.
Iz ovih udruženja istakli su da nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice civilnih žrtava rata koje su stradale na Kosovu i u Bukovici. Podsjetili su da su izostavljene i žrtve zločina u Kaluđerskom lazu. ,,Članovi njihovih porodica nemaju crnogorsko državljanstvo, pa ni pravo na socijalni status u Crnoj Gori. Taj zločin zbog propusta u istrazi nije prepoznat kao ratni zločin, zbog čega su i svi tužbeni zahtjevi porodica za obeštećenje svojevremeno odbijeni kao zastarjeli, ali Crna Gora ima dug časti i prema tim žrtvama”, naglasili su u saopštenju.
Zločin u Kaluđerskom lazu se dogodio za vrijeme NATO bombardovanja. Pripadnici Vojske Jugoslavije ubili su 22 i ranili sedam civila albanske nacionalnosti, koji su sa ratom zahvaćenog Kosova prebjegli u Crnu Goru. Do danas niko za ta ubistva nije kažnjen, nije ni utvrđeno da je izvršen ratni zločin, a žrtve i porodice žrtava nisu obeštećene.
Predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Velija Murić, koji je pravni zastupnik porodica ubijenih u Kaluđerskom lazu i oštećenih porodica iz Murina, kazao je, za Vijesti, da postoji još nekoliko slučajeva koje bi trebalo obuhvatiti Vladinom odlukom. To se, kako je rekao, odnosi i na porodice, žrtve zločina u pljevaljskoj Bukovici, koji su državljani Crne Gore.
Od 1992. do 1995. u Bukovici je ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano… Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen, a nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.
Tea Gorjanc-Prelević izjavila je da su u HRA bili iznenađeni potezom Vlade da odlukom prepozna 16 porodica, a ne još nekoliko drugih. To je, prema njenim riječima, sveukupno mali broj ljudi koji državu neće osiromašiti, već naprotiv – ,,učiniti je pravednijom i moralno jačom”.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Interno
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
DRŽAVA I BEMAKS: Poslovi se nastavljaju
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
INTERVJU4 sedmice
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
INTERVJU4 sedmice
BORIS MARIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Društvo zaboravljenih reformi
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
HORIZONTI3 sedmice
SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje