Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Zločin vlasti u nastavcima

Objavljeno prije

na

Ponovljeni proces za ratni zločin deportacija, koji je od 6. septembra vođen pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, okončan je davanjem završnih riječi zastupnika tužbe i odbrane.

Devetoricu bivših funkcionera i službenika MUP-a Crne Gore terete da su izvršili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st. 1 KZ-a Savezne Republike Jugoslavije – po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, tvrdi se, nezakonito su u maju 1992. deportovali građane Bosne i Hercegovine koji su imali status izbjeglica.

Bivši šef SDB-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Boško Bojović, nije se ni pojavljivao u sudnici. Pomoćnik ministra za Službu javne bezbjednosti Milisav Marković, načelnik CB-a Herceg Novi Milorad Ivanović i načelnik sektora SDB-a Herceg Novi Radoje Radunović su tokom prvostepenog postupka bili u bjekstvu.

Oni su, skupa sa Bojovićem, uhapšeni krajem oktobra 2010. u Beogradu i nekoliko mjeseci bili u ekstradicionom pritvoru iz kojeg su pušteni po izricanju presude. U bjekstvu je bio i inspektor SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač, ali nije hapšen. Marković, Ivanović, Radunović i Bakrač, za razliku od Bojovića, su se pojavili na ponovljenom suđenju.

Četvorica optuženih – načelnik CB- Bar Branko Bujić, komandir Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sreten Glendža, načelnik odjeljenja SDB-a Ulcinj Božidar Stojović i komandir Stanice milicije CB-a Herceg Novi Milorad Šljivančanin – proveli su 792 dana u istražnom zatvoru.

Svi optuženi su 29. marta 2011. na prvom suđenju oslobođeni optužbi. Prema obrazloženju sutkinje Milenke Žižić, predsjednice vijeća i u prethodnom i u sadašnjem postupku, optuženi nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer „sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera”.

Iako je utvrdila da su građani BiH nezakonito predati vlastima Republike Srpske (RS), Žižićeva je saopštila da Crna Gora navodno nije bila umiješana u oružani sukob na teritoriji BiH, niti su pripadnici MUP-a bili dio oružanih snaga SRJ. Snagu nekih od sudskih dokaza i iskaza svjedoka s tim u vezi pobijala je tvrdnjom da su u „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ”! U presudi je krivicu svalila na pokojnika – Pavla Bulatovića.

Apelacioni sud je 9. marta o.g. donio ukidajuće rješenje. Prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage RS i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH.

Tok ponovljenog postupka je potvrdio naše procjene da će Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina nastaviti sa zataškavanjem i revizijom nepobitnih činjenica, čime priprema teren za nove neutemeljene presude.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević je u završnoj riječi 24. oktobra ostala pri kvalifikaciji da „rat u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba”. Posredno tvrdi da devetorica optuženih policajaca nijesu bili pripadnici oružanih snaga. Kazala je da konkretni ratni zločin – nezakonito preseljenje izbjeglica – može počiniti i građanin ukoliko između radnje koje je preduzeo i oružanog sukoba postoji veza što je, tvrdi, dokazano za optužene.

Ako su se na prvom suđenju iste kvalifikacije koje je u završnoj riječi izrekla tužiteljka Vukčević mogle pripisati nekompetenciji, njihovo ponavljanje (nakon više javnih upozorenja da su tačne činjenice javno dostupne i provjerljive) su svjesne laži aminovane od hijerarhijski joj nadređenih: specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović i šefice VDT-a Ranke Čarapić.

Najprije, da li je rat u BiH imao karakter međunarodnog sukoba? Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je 15. maja 1992. svojom Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA – čiji je Generalštab bio u Beogradu – i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH.

Zbog nepoštovanja citiranih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru – godinama smo ispaštali zbog toga. Rezolucije SB UN su dio međunarodnog prava – koje je sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka (čl. 9 Ustava Crne Gore).

Dio međunarodnog prava su i pravosnažne presude Tribunala u Hagu. Tribunal je potvrdio da je i poslije 19. maja 1992, dok deportacije u Crnoj Gori kulminiraju, u BiH bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…).

Osim crnogorskog pravosudnog sistema, niko relevantan ne poriče – niti je to moguće – da je maja 1992. u BiH po svim parametrima pravne teorije i prakse na sceni bio klasičan međunarodni oružani sukob.

Vlada Srbije – pravna sukcesorka međunarodnih obaveza SRJ – je sredinom 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”. Najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (sudski dokaz: Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj).

Da li su maja 1992. pripadnici MUP-a Crne Gore, uključujući i devetoricu optuženih, bili formacijski dio oružanih snaga SRJ, ili su ratni zločin deportacija izvršili u svojstvu „građana”, kako tvrdi tužiteljka Lidija Vukčević?

U najkraćem: da, pripadnici MUP-a Crne Gore su, na bazi važećeg Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (čl. 109) bili dio oružanih snaga tadašnje SRJ.

MUP Crne Gore je maja 1992. imao zakonski definisane zadatke priprema planova odbrane, ratnih propisa, mobilizacije svih izvora, obuke kadrova za rad u ratnim uslovima, svoju ratnu organizaciju i brojno stanje milicije (rezervni sastav), opremu i obučeni ratni sastav i milicije i SDB-a.

Nije li na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore Momir Bulatović 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”?

Zapovjednik te jedinice bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković.

Tužiteljka Lidija Vukčević je ignorisala i činjenicu da je u vrijeme početka deportacija u Crnoj Gori na snazi stanje neposredne ratne opasnosti – proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande).

O umiješanosti službene Crne Gore u rat u BiH tokom deportacija govore i druge činjenice; neke od njih su od strane svjedoka Momira Bulatovića predočene kao dokumenti – pismeni sudski dokazi.

Novembra 2010. je na Višem sudu ispričao da je uoči proglašenja nezavisnosti BiH „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i RšTO Crne Gore, Titograd).

Dok su deportacije bile u toku, jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore – koju je mobilisala, opremala i plaćala Vlada Mila Đukanovića – angažovane su u ratnim sukobima na istočno-hercegovačkom ratištu.

Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar odbrane Đukanovićeve vlade, pukovnik Božidar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati” (sudski dokaz: Informacija o mobilizaciji nekih ratnih jedinica). Pripadnici TO Crne Gore su na teritoriji BiH bili i do sredine juna te godine – tamo su ginuli ili su ih zarobljavali (neki od njih su i žrtve zloglasne Lore iz nikšićko-šavničke grupe).

VDT je tek oktobra 2005. pokrenulo postupak u pokušaju da prekine parnične procese po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka. U tim parnicama VDT, na čijem je čelu bila Vesna Medenica – sadašnja predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta – je zastupalo državu.

Tužbene zahtjeve porodica VDT je osporavalo zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih ubistava. VDT je, dakle, tvrdilo da ratnog zločina deportacija – nije ni bilo.

Kasnije podignuta optužnica nije obuhvatila de iure i de facto nadređenog cjelokupnom Ministarstvu unutrašnjih poslova – Mila Đukanovića. Bivši premijer je na saslušanju u istrazi – iskaz je dao 21. juna 2008. bez prisustva osumnjičenih i-ili njihovih advokata – logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade. Kazao je da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”.

„Saglasnost” ministra i Vlade je utvrđena van svake sumnje. Đukanovićeva vlada, njen ministar unutrašnjih poslova, izdao je naredbu (depešu, telegram) ili više njih da se postupi po zahtjevima MUP-a RS-a i da se lica, koja su se sa teritorije BiH sklonila u Crnu Goru, liše slobode i deportuju u BiH.

O toj naredbi je, prije više od deceniju, prvi javno govorio hrabri Slobodan Pejović – zbog toga je i prošao golgotu najsramnijih režimskih laži.

Da je naredba iz Vlade postojala, tokom postupaka su kasnije svjedočili i drugi bivši policajci: optuženi Milisav Marković, Branko Bujić i Milorad Šljivančanin, kao i njihove kolege, svjedoci Milan Paunović, Veselin Badnjar, Milan Dostinić, Vlastimir Stanišić…

Prema ocjeni branilaca optuženih, tužiteljka Lidija Vukčevićeva se bavila „parapsihološkim tumačenjima”. Postupke optuženih policajaca, koji su po zakonski utvrđenoj subordinaciji izvršavali pismene naredbe Đukanovićeve vlade – ministra unutrašnjih poslova, tumačila je njihovim „umišljajem” da „Muslimane šalju u Bosnu da bi bili razmijenjeni” a Srbe iz BiH zbog „vojne obaveze”.

Iako se poimenično za 86 deportovanih, na bazi provjerljivih iskaza i dokaza, zna da su pobijeni – tužiteljka Vukčević je u optužnici samoinicijativno umanjila broj „oštećenih”: najprije je tvrdila da ih je bilo 83, zatim 79, broj je svela na sadašnjih 34…

Izricanje presude je zakazano za 22. novembar.

Kakva god bila, neće biti zasnovana na pravdi i pravičnosti – optužnica sadrži lažne podatke i štiti najodgovornije za zločin.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POLICIJSKA AKCIJA U LUCI BAR: Borba protiv kriminala ili predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procesa zbog šverca cigareta, za  koji je prethodna vlast decenijama optuživana da se odvijao pod njihovim pokroviteljstvom, u Crnoj Gori  nije bilo. Procesi koji su pokrenuti van zemlje, arhivirani su. Ako institucionalnu borbu sa švercom cigareta nova vlast bude vodila poput  ovosedmične akcije u Luci Bar, načekaćemo se i na istinu o današnjim putevima šverca cigareta

 

Policija je ove sedmice  za crnogorsku javnost izvela, po svemu sudeći, još jednu predstavu za javnost. Specijalci Sektora za borbu protiv kriminala ušli su u Luku Bar, tražeći dokaze o milionskom švercu cigareta.

Očekivano ili ne, cigarete su pronašli, ali kako je zvanično saopšteno, za sada, ne i dokaze da je riječ o robi koja je bila namijenjena krijumčarenju . Kako je objašnjeno, riječ je o dugom procesu i tek treba da bude utvrđeno da li se u konkretnom slučaju može govoriti kao o švercu cigaretama.

To što su specijalci pretraživali magacine, dovelo je do održavanja prve sjednice Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi kojom je predsjedavao vicepremijer Dritan Abazović.

,,Na prvoj sjednici BOK-a dogovorene su aktivnosti i strategija rada svih bezbjednosnih službi u Crnoj Gori, koje će prioritetno biti usmjerene protiv rada organizovanih kriminalnih grupa i njihovih
povezanih aktivnosti. Nijedna kriminalna grupa u Crnoj Gori neće i ne može biti jača od države, a bezbjednosne službe će kroz pojačan operativni rad i saradnju sa međunarodnim institucijama preduzti sve aktivnosti na inteziviranju i konkretizovanju te borbe”, navodi se u saopštenju, izdatom nakon sjednice. Saopštenje je izdato sa sve naslovom –  „Održana sjednica BOK-a: Kreće rat protiv organizovanog kriminala, šverca cigara“. Oni koji su akciju posmatrali, doduše,  zaista su mogli i pomisliti da je krenuo rat, jer su magacine „napali“ specijalci sa dugim cijevima.

Na sjednici su bili i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić i direktor
Uprave policije Zoran Brđanin, čije kontrolno saslušanje je upravo zbog šverca cigareta, tražio lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. On je krajem maja tvrdio da je u 15 dana iz carinskog skladišta iz slobodne zone Bar izašlo od 80 do 100 kontejnera švercovanih cigareta. On je iznio optužbe da je u taj posao ,,ušla” garnitura bliska premijeru Zdravku Krivokapiću.

,,Vukšić je bio pod mjerama ANB-a kao advokat kavačkog klana. Nije obezbijeđena saglasnost Skupštine za njegov izbor. Premijer vrlo direktno krši ustavni poredak, ugoražava ustavnu-civilizacijsku kategoriju, a to je civilna kontrola, građanska kontrola vojske i službi bezbjednosti”, kaže  Medojević.

Premijer Krivokapić je za tvrdnje Medojevića ranije rekao da su laž.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

„Jako je ružno od Amana i njegovih predstavnika da nam kažu ko bude našao posao da se oni neće ljutiti. Mi možemo uvijek da nađemo posao, ovo su vrlo kvalitetni ljudi, oni su proveli svoj radni vijek na pozicijama koje su ovdje vrlo zahtjevne i pružili svoj maksimum. Ostavili su dio života i postali dio ovog hotela i da im neko sada na najgori mogući način kaže da treba da idu“, kazao je Bogdan Krsmanović, predsjednik sindiklane organizacije Adriatic properties.

„Ove godine smo imali odlične najave, spremali smo se za sezonu a doživjeli smo ovo. To što poslodavac ne može da obezbijedi gostima privatnost i da nađe kompromis sa mještanima, nije naš problem. Mi tražimo da nas neko podrži i zaštiti naša prava dok se problem ne prevaziđe“, poručuje Krsmanović

Radnicima su ponuđene tri mogućnosti za produžetak radnog odnosa.

„Da čistimo, radimo na plaži ili da održavamo bašte uz smanjenje plate za 50 odsto. Mi smo bašte jednom već prošli, prije 15 godina kada je Aman preuzeo Sveti Stefan. Mi smo njih lijepo dočekali, radili smo sve vrste poslova bez ikakvih rješenja. Bili smo i mlađi 15 godina i imali entuzijazam zbog dolaska poznatog hotelskog brenda, a oni nam sada vraćaju đonom. Ovakvu ponudu sada ne prihvatamo. Za rad u bašti, šumi ili na plaži dobijali bismo 350 eura mjesečno. Među nama ima i visoko obrazovanog i stručnog kadra, ugostitelja koji svoj posao rade decenijama, pa je ova ponuda za nas ponižavajuća“, ističu zaposleni.

Radnici Svetog Stefana prepušteni su sami sebi. Žalili su se inspekcijskim organima, ali nisu dobili nikakve odgovore. Obratili su se predsjedniku države, premijeru, ministrima…

„Neko bi u ovoj državi trebao da se nama pozabavi. Mi samo želimo da radimo i ostanemo na svom radnom mjestu. Mi smo ovdje svoji na svome, radili smo kod Adriatic propertiesa na više radnih mjesta, nismo odbijali poslove… Hotele možemo otvoriti za 5 dana… pitamo se šta će biti sljedeće godine, hoće li raditi bez nas i zapošljavati druge“, rezignirano govore novinarima.

Ovo je epilog priče o „ugovoru stoljeća“ o „povratku starog sjaja Svetog Stefana“ o dolasku grčkih milionera i Amana. Sa jedne strane investicije u stotinama miliona eura, poznati brend i super bogata klijentela a sa druge surova realnost u kojoj se nalaze zaposleni. Lice i naličje  Statisovog „najljepšeg mjesta na svijetu“.

Ljepotu turističkog mjesta, hotela, parkova i plaža ne čine samo nesporne prirodne ljepote, nego i odnos poslodavca prema zaposlenima. Kako ultra bogati mogu uživati u ponudi koja počiva na nezadovoljstvu i eksploataciji zaposlenih, na neuvažavanju društvene zajednice sa granica rajskog odmarališta.

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predstavnici MZ Sveti Stefan i JP Morsko dobro iznijeli su svoje viđenje nastale situacije ministrima ekonomskog razvoja i ekologije, Jakovu Milatoviću i Ratku Mitroviću na sastanku održanom u Ministarstvu ekologije i prostornog planiranja.

Oni su istakli kako nisu smetnja poslovanju zakupca, kompanijama Adriatic properties i Aman, koje nisu pokazale spremnost da riješe probleme na koje mještani ukazuju godinama. Zbog nedostatka dijaloga suočili su se sa izolovanim incidentima, kako je ocijenjeno uklanjanje ograda na Kraljičinoj plaži.

Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se članovi MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora.

Što bi trebalo da znači da odustaju od svojih zahtjeva za korišćenje djelova plaža Svetog Stefana.

Sastancima u Vladi nisu prisustvovali predstavnici zakupca Adriatic propertiesa i menadžmenta Aman resorta.

Da li će Aman prihvatiti ponudu i povući odluku o zatvaranju hotela Sveti Stefan i Miločer, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Iz Glavnog grada demantuju da snose odgovornost zbog stanja u ovom dijelu Mareze. ,,Investitor nije Glavni grad, već Uprava za saobraćaj, koja je sada u nadležnosti Ministarstva kapitalnih investicija, pa je stoga, kao nosilac projekta, odgovorna da prilikom izgradnje implementira mjere koje su definisane Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu, na koji je data saglasnost. Ispunjenje tih mjera kontroliše Ekološka inspekcija koja je u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma”.

Kako su još kazali iz resora gradonačelnika Ivana Vukovića, nadležnim državnim organima ukazali su na problem. ,,U aprilu ove godine naša Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice je uputila dopis Upravi za inspekcijske poslove, odnosno Ekološkoj inspekciji. Tom prilikom iskazali smo zabrinutost zbog stanja na lokalitetu i zatražili preduzimanje mjera, u skladu sa nadležnostima. Nemamo odgovor na to zašto nadležni državni organi nijesu reagovali na naš dopis“.

Iz Ekološke inspekcije za Monitor pak kažu da su odradili inspekcijski nadzor, kao i da je Uprava za saobraćaj pribavila građevinsku dozvolu u martu prošle godine od tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma. ,,Konstatovali smo u prethodnom mjesecu da je u neposrednoj blizini gradilišta uspostavljeno skladištenje zemlje i kamena (materijala iz iskopa), koji su stvoreni u toku izvođenja radova, na zemljištu u privatnom vlasništvu koje obuhvata park prirode. U toku inspekcijskog nadzora, prisutni predstavnik izvođača radova tvrdio je da je u pitanju materijal koji je iskopan na dijelu gradilišta koji je u zoni parka prirode, da nije bilo miješanja sa bilo kojim drugim materijalom, te da je dio područja, koje je od strane inspekcije prepoznato kao sporno, zapravo gradilište, a da će privremeno skladišteni materijal biti upotrijebljen u daljem izvođenju radova“, navode.

Od izvođača radova, napominju, zatražene su i informacije koje bi identifikovale vlasnike parcela, ugovorni odnos sa njima, kao i eventualno postojanje drugih skladišta materijala iz iskopa. Tvrde i da će, nakon što dobiju odgovore na ta pitanja, preduzeti dalje mjere shodno ovlašćenjima.

Iz kompanije Bemaks Monitoru su kazali da sva nasipanja materijalom vrše ,,isključivo iz iskopa, uz pisanu saglasnost vlasnika zemljišta“. ,,U dogovoru sa vlasnicima zemljišta na kraju radova u obavezi smo da parcelu koja se nasipa uredimo kako bi vlasnicima bilo omogućeno korišćenje iste. Naša obaveza, kao izvođača radova, jeste da po završetku svih radova na bulevaru gradilište očistimo i vratimo u prvobitno stanje“, kaže  Jovana Vuksanović, koordinatorka Bemaksa za niskogradnju. Ona je pozvala da se toj kompaniji, ukoliko je napravila bilo kakav propust, ukaže na njega ,,te će ga otkloniti“.

Zona Parka prirode Dolina rijeke Zete gdje se izvode radovi je, kako još kažu iz Ekološke inspekcije, već duže vrijeme, znatno prije uspostavljanja tog statusa, pod negativnim uticajem zbog sličnih razloga. Zbog čega se onda do sada čekalo sa reakcijom – nije poznato.

Iz tog odsjeka Uprave za inspekcijske poslove nadležnost ponovo usmjeravaju na Glavni grad. ,,Parkom prirode, shodno odluci o njegovom proglašenju, upravljaće privredno društvo koje će osnovati opštine Danilovgrad i Podgorica, a do njegovog osnivanja za upravljača je određen organ lokalne uprave nadležan za poslove zaštite životne sredine u tim opštinama“.

Monitor se obratio i Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, no i odatle su odgovornost prebacili na Glavni grad: ,,Upravljanje građevinskim otpadom je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (opština) tako da pitanja treba adresirati tom organu”, navodi se u odgovoru.

Iz Glavnog grada smatraju da se radi o ,,organizovanoj hajci” usmjerenoj ka toj instituciji: ,,Kako od nekih politički motivisanih pojedinaca, tako i onih nevladinih organizacija za koje želimo da vjerujemo da nijesu time vođene”.

,,Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, vrlo vjerovatno, obustaviće finansiranje izgradnje puta zbog ugrožavanja zaštićenog područja. Nastaviće da ga finansira kad se šut odatle izmjesti. Stotine hiljada kubika nasutog materijala neko mora da izmjesti od nečijih para“, upozorava Saveljić.

Da državne insitucije funkcionišu kako treba, neko bi, shodno Zakonu o zaštiti prirode, bio kažnjen sa 40 hiljada eura jer zatvara oči na devastaciju u zaštićenom području Mareze. No, s obzirom na to da se i dalje bave prebacivanjem odgovornosti, implementacija zakona i zaštita prirode Crne Gore još uvijek su daleko.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo