Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Zločin vlasti u nastavcima

Objavljeno prije

na

Ponovljeni proces za ratni zločin deportacija, koji je od 6. septembra vođen pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, okončan je davanjem završnih riječi zastupnika tužbe i odbrane.

Devetoricu bivših funkcionera i službenika MUP-a Crne Gore terete da su izvršili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st. 1 KZ-a Savezne Republike Jugoslavije – po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, tvrdi se, nezakonito su u maju 1992. deportovali građane Bosne i Hercegovine koji su imali status izbjeglica.

Bivši šef SDB-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Boško Bojović, nije se ni pojavljivao u sudnici. Pomoćnik ministra za Službu javne bezbjednosti Milisav Marković, načelnik CB-a Herceg Novi Milorad Ivanović i načelnik sektora SDB-a Herceg Novi Radoje Radunović su tokom prvostepenog postupka bili u bjekstvu.

Oni su, skupa sa Bojovićem, uhapšeni krajem oktobra 2010. u Beogradu i nekoliko mjeseci bili u ekstradicionom pritvoru iz kojeg su pušteni po izricanju presude. U bjekstvu je bio i inspektor SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač, ali nije hapšen. Marković, Ivanović, Radunović i Bakrač, za razliku od Bojovića, su se pojavili na ponovljenom suđenju.

Četvorica optuženih – načelnik CB- Bar Branko Bujić, komandir Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sreten Glendža, načelnik odjeljenja SDB-a Ulcinj Božidar Stojović i komandir Stanice milicije CB-a Herceg Novi Milorad Šljivančanin – proveli su 792 dana u istražnom zatvoru.

Svi optuženi su 29. marta 2011. na prvom suđenju oslobođeni optužbi. Prema obrazloženju sutkinje Milenke Žižić, predsjednice vijeća i u prethodnom i u sadašnjem postupku, optuženi nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer „sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera”.

Iako je utvrdila da su građani BiH nezakonito predati vlastima Republike Srpske (RS), Žižićeva je saopštila da Crna Gora navodno nije bila umiješana u oružani sukob na teritoriji BiH, niti su pripadnici MUP-a bili dio oružanih snaga SRJ. Snagu nekih od sudskih dokaza i iskaza svjedoka s tim u vezi pobijala je tvrdnjom da su u „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ”! U presudi je krivicu svalila na pokojnika – Pavla Bulatovića.

Apelacioni sud je 9. marta o.g. donio ukidajuće rješenje. Prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage RS i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH.

Tok ponovljenog postupka je potvrdio naše procjene da će Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina nastaviti sa zataškavanjem i revizijom nepobitnih činjenica, čime priprema teren za nove neutemeljene presude.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević je u završnoj riječi 24. oktobra ostala pri kvalifikaciji da „rat u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba”. Posredno tvrdi da devetorica optuženih policajaca nijesu bili pripadnici oružanih snaga. Kazala je da konkretni ratni zločin – nezakonito preseljenje izbjeglica – može počiniti i građanin ukoliko između radnje koje je preduzeo i oružanog sukoba postoji veza što je, tvrdi, dokazano za optužene.

Ako su se na prvom suđenju iste kvalifikacije koje je u završnoj riječi izrekla tužiteljka Vukčević mogle pripisati nekompetenciji, njihovo ponavljanje (nakon više javnih upozorenja da su tačne činjenice javno dostupne i provjerljive) su svjesne laži aminovane od hijerarhijski joj nadređenih: specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović i šefice VDT-a Ranke Čarapić.

Najprije, da li je rat u BiH imao karakter međunarodnog sukoba? Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je 15. maja 1992. svojom Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA – čiji je Generalštab bio u Beogradu – i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH.

Zbog nepoštovanja citiranih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru – godinama smo ispaštali zbog toga. Rezolucije SB UN su dio međunarodnog prava – koje je sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka (čl. 9 Ustava Crne Gore).

Dio međunarodnog prava su i pravosnažne presude Tribunala u Hagu. Tribunal je potvrdio da je i poslije 19. maja 1992, dok deportacije u Crnoj Gori kulminiraju, u BiH bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…).

Osim crnogorskog pravosudnog sistema, niko relevantan ne poriče – niti je to moguće – da je maja 1992. u BiH po svim parametrima pravne teorije i prakse na sceni bio klasičan međunarodni oružani sukob.

Vlada Srbije – pravna sukcesorka međunarodnih obaveza SRJ – je sredinom 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”. Najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (sudski dokaz: Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj).

Da li su maja 1992. pripadnici MUP-a Crne Gore, uključujući i devetoricu optuženih, bili formacijski dio oružanih snaga SRJ, ili su ratni zločin deportacija izvršili u svojstvu „građana”, kako tvrdi tužiteljka Lidija Vukčević?

U najkraćem: da, pripadnici MUP-a Crne Gore su, na bazi važećeg Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (čl. 109) bili dio oružanih snaga tadašnje SRJ.

MUP Crne Gore je maja 1992. imao zakonski definisane zadatke priprema planova odbrane, ratnih propisa, mobilizacije svih izvora, obuke kadrova za rad u ratnim uslovima, svoju ratnu organizaciju i brojno stanje milicije (rezervni sastav), opremu i obučeni ratni sastav i milicije i SDB-a.

Nije li na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore Momir Bulatović 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”?

Zapovjednik te jedinice bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković.

Tužiteljka Lidija Vukčević je ignorisala i činjenicu da je u vrijeme početka deportacija u Crnoj Gori na snazi stanje neposredne ratne opasnosti – proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande).

O umiješanosti službene Crne Gore u rat u BiH tokom deportacija govore i druge činjenice; neke od njih su od strane svjedoka Momira Bulatovića predočene kao dokumenti – pismeni sudski dokazi.

Novembra 2010. je na Višem sudu ispričao da je uoči proglašenja nezavisnosti BiH „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i RšTO Crne Gore, Titograd).

Dok su deportacije bile u toku, jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore – koju je mobilisala, opremala i plaćala Vlada Mila Đukanovića – angažovane su u ratnim sukobima na istočno-hercegovačkom ratištu.

Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar odbrane Đukanovićeve vlade, pukovnik Božidar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati” (sudski dokaz: Informacija o mobilizaciji nekih ratnih jedinica). Pripadnici TO Crne Gore su na teritoriji BiH bili i do sredine juna te godine – tamo su ginuli ili su ih zarobljavali (neki od njih su i žrtve zloglasne Lore iz nikšićko-šavničke grupe).

VDT je tek oktobra 2005. pokrenulo postupak u pokušaju da prekine parnične procese po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka. U tim parnicama VDT, na čijem je čelu bila Vesna Medenica – sadašnja predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta – je zastupalo državu.

Tužbene zahtjeve porodica VDT je osporavalo zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih ubistava. VDT je, dakle, tvrdilo da ratnog zločina deportacija – nije ni bilo.

Kasnije podignuta optužnica nije obuhvatila de iure i de facto nadređenog cjelokupnom Ministarstvu unutrašnjih poslova – Mila Đukanovića. Bivši premijer je na saslušanju u istrazi – iskaz je dao 21. juna 2008. bez prisustva osumnjičenih i-ili njihovih advokata – logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade. Kazao je da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”.

„Saglasnost” ministra i Vlade je utvrđena van svake sumnje. Đukanovićeva vlada, njen ministar unutrašnjih poslova, izdao je naredbu (depešu, telegram) ili više njih da se postupi po zahtjevima MUP-a RS-a i da se lica, koja su se sa teritorije BiH sklonila u Crnu Goru, liše slobode i deportuju u BiH.

O toj naredbi je, prije više od deceniju, prvi javno govorio hrabri Slobodan Pejović – zbog toga je i prošao golgotu najsramnijih režimskih laži.

Da je naredba iz Vlade postojala, tokom postupaka su kasnije svjedočili i drugi bivši policajci: optuženi Milisav Marković, Branko Bujić i Milorad Šljivančanin, kao i njihove kolege, svjedoci Milan Paunović, Veselin Badnjar, Milan Dostinić, Vlastimir Stanišić…

Prema ocjeni branilaca optuženih, tužiteljka Lidija Vukčevićeva se bavila „parapsihološkim tumačenjima”. Postupke optuženih policajaca, koji su po zakonski utvrđenoj subordinaciji izvršavali pismene naredbe Đukanovićeve vlade – ministra unutrašnjih poslova, tumačila je njihovim „umišljajem” da „Muslimane šalju u Bosnu da bi bili razmijenjeni” a Srbe iz BiH zbog „vojne obaveze”.

Iako se poimenično za 86 deportovanih, na bazi provjerljivih iskaza i dokaza, zna da su pobijeni – tužiteljka Vukčević je u optužnici samoinicijativno umanjila broj „oštećenih”: najprije je tvrdila da ih je bilo 83, zatim 79, broj je svela na sadašnjih 34…

Izricanje presude je zakazano za 22. novembar.

Kakva god bila, neće biti zasnovana na pravdi i pravičnosti – optužnica sadrži lažne podatke i štiti najodgovornije za zločin.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo