DRUŠTVO
Zločin vlasti u nastavcima

Ponovljeni proces za ratni zločin deportacija, koji je od 6. septembra vođen pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, okončan je davanjem završnih riječi zastupnika tužbe i odbrane.
Devetoricu bivših funkcionera i službenika MUP-a Crne Gore terete da su izvršili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st. 1 KZ-a Savezne Republike Jugoslavije – po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, tvrdi se, nezakonito su u maju 1992. deportovali građane Bosne i Hercegovine koji su imali status izbjeglica.
Bivši šef SDB-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Boško Bojović, nije se ni pojavljivao u sudnici. Pomoćnik ministra za Službu javne bezbjednosti Milisav Marković, načelnik CB-a Herceg Novi Milorad Ivanović i načelnik sektora SDB-a Herceg Novi Radoje Radunović su tokom prvostepenog postupka bili u bjekstvu.
Oni su, skupa sa Bojovićem, uhapšeni krajem oktobra 2010. u Beogradu i nekoliko mjeseci bili u ekstradicionom pritvoru iz kojeg su pušteni po izricanju presude. U bjekstvu je bio i inspektor SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač, ali nije hapšen. Marković, Ivanović, Radunović i Bakrač, za razliku od Bojovića, su se pojavili na ponovljenom suđenju.
Četvorica optuženih – načelnik CB- Bar Branko Bujić, komandir Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sreten Glendža, načelnik odjeljenja SDB-a Ulcinj Božidar Stojović i komandir Stanice milicije CB-a Herceg Novi Milorad Šljivančanin – proveli su 792 dana u istražnom zatvoru.
Svi optuženi su 29. marta 2011. na prvom suđenju oslobođeni optužbi. Prema obrazloženju sutkinje Milenke Žižić, predsjednice vijeća i u prethodnom i u sadašnjem postupku, optuženi nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer „sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera”.
Iako je utvrdila da su građani BiH nezakonito predati vlastima Republike Srpske (RS), Žižićeva je saopštila da Crna Gora navodno nije bila umiješana u oružani sukob na teritoriji BiH, niti su pripadnici MUP-a bili dio oružanih snaga SRJ. Snagu nekih od sudskih dokaza i iskaza svjedoka s tim u vezi pobijala je tvrdnjom da su u „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ”! U presudi je krivicu svalila na pokojnika – Pavla Bulatovića.
Apelacioni sud je 9. marta o.g. donio ukidajuće rješenje. Prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage RS i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH.
Tok ponovljenog postupka je potvrdio naše procjene da će Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina nastaviti sa zataškavanjem i revizijom nepobitnih činjenica, čime priprema teren za nove neutemeljene presude.
Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević je u završnoj riječi 24. oktobra ostala pri kvalifikaciji da „rat u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba”. Posredno tvrdi da devetorica optuženih policajaca nijesu bili pripadnici oružanih snaga. Kazala je da konkretni ratni zločin – nezakonito preseljenje izbjeglica – može počiniti i građanin ukoliko između radnje koje je preduzeo i oružanog sukoba postoji veza što je, tvrdi, dokazano za optužene.
Ako su se na prvom suđenju iste kvalifikacije koje je u završnoj riječi izrekla tužiteljka Vukčević mogle pripisati nekompetenciji, njihovo ponavljanje (nakon više javnih upozorenja da su tačne činjenice javno dostupne i provjerljive) su svjesne laži aminovane od hijerarhijski joj nadređenih: specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović i šefice VDT-a Ranke Čarapić.
Najprije, da li je rat u BiH imao karakter međunarodnog sukoba? Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je 15. maja 1992. svojom Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA – čiji je Generalštab bio u Beogradu – i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH.
Zbog nepoštovanja citiranih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru – godinama smo ispaštali zbog toga. Rezolucije SB UN su dio međunarodnog prava – koje je sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka (čl. 9 Ustava Crne Gore).
Dio međunarodnog prava su i pravosnažne presude Tribunala u Hagu. Tribunal je potvrdio da je i poslije 19. maja 1992, dok deportacije u Crnoj Gori kulminiraju, u BiH bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…).
Osim crnogorskog pravosudnog sistema, niko relevantan ne poriče – niti je to moguće – da je maja 1992. u BiH po svim parametrima pravne teorije i prakse na sceni bio klasičan međunarodni oružani sukob.
Vlada Srbije – pravna sukcesorka međunarodnih obaveza SRJ – je sredinom 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”. Najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (sudski dokaz: Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj).
Da li su maja 1992. pripadnici MUP-a Crne Gore, uključujući i devetoricu optuženih, bili formacijski dio oružanih snaga SRJ, ili su ratni zločin deportacija izvršili u svojstvu „građana”, kako tvrdi tužiteljka Lidija Vukčević?
U najkraćem: da, pripadnici MUP-a Crne Gore su, na bazi važećeg Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (čl. 109) bili dio oružanih snaga tadašnje SRJ.
MUP Crne Gore je maja 1992. imao zakonski definisane zadatke priprema planova odbrane, ratnih propisa, mobilizacije svih izvora, obuke kadrova za rad u ratnim uslovima, svoju ratnu organizaciju i brojno stanje milicije (rezervni sastav), opremu i obučeni ratni sastav i milicije i SDB-a.
Nije li na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore Momir Bulatović 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”?
Zapovjednik te jedinice bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković.
Tužiteljka Lidija Vukčević je ignorisala i činjenicu da je u vrijeme početka deportacija u Crnoj Gori na snazi stanje neposredne ratne opasnosti – proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande).
O umiješanosti službene Crne Gore u rat u BiH tokom deportacija govore i druge činjenice; neke od njih su od strane svjedoka Momira Bulatovića predočene kao dokumenti – pismeni sudski dokazi.
Novembra 2010. je na Višem sudu ispričao da je uoči proglašenja nezavisnosti BiH „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i RšTO Crne Gore, Titograd).
Dok su deportacije bile u toku, jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore – koju je mobilisala, opremala i plaćala Vlada Mila Đukanovića – angažovane su u ratnim sukobima na istočno-hercegovačkom ratištu.
Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar odbrane Đukanovićeve vlade, pukovnik Božidar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati” (sudski dokaz: Informacija o mobilizaciji nekih ratnih jedinica). Pripadnici TO Crne Gore su na teritoriji BiH bili i do sredine juna te godine – tamo su ginuli ili su ih zarobljavali (neki od njih su i žrtve zloglasne Lore iz nikšićko-šavničke grupe).
VDT je tek oktobra 2005. pokrenulo postupak u pokušaju da prekine parnične procese po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka. U tim parnicama VDT, na čijem je čelu bila Vesna Medenica – sadašnja predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta – je zastupalo državu.
Tužbene zahtjeve porodica VDT je osporavalo zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih ubistava. VDT je, dakle, tvrdilo da ratnog zločina deportacija – nije ni bilo.
Kasnije podignuta optužnica nije obuhvatila de iure i de facto nadređenog cjelokupnom Ministarstvu unutrašnjih poslova – Mila Đukanovića. Bivši premijer je na saslušanju u istrazi – iskaz je dao 21. juna 2008. bez prisustva osumnjičenih i-ili njihovih advokata – logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade. Kazao je da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”.
„Saglasnost” ministra i Vlade je utvrđena van svake sumnje. Đukanovićeva vlada, njen ministar unutrašnjih poslova, izdao je naredbu (depešu, telegram) ili više njih da se postupi po zahtjevima MUP-a RS-a i da se lica, koja su se sa teritorije BiH sklonila u Crnu Goru, liše slobode i deportuju u BiH.
O toj naredbi je, prije više od deceniju, prvi javno govorio hrabri Slobodan Pejović – zbog toga je i prošao golgotu najsramnijih režimskih laži.
Da je naredba iz Vlade postojala, tokom postupaka su kasnije svjedočili i drugi bivši policajci: optuženi Milisav Marković, Branko Bujić i Milorad Šljivančanin, kao i njihove kolege, svjedoci Milan Paunović, Veselin Badnjar, Milan Dostinić, Vlastimir Stanišić…
Prema ocjeni branilaca optuženih, tužiteljka Lidija Vukčevićeva se bavila „parapsihološkim tumačenjima”. Postupke optuženih policajaca, koji su po zakonski utvrđenoj subordinaciji izvršavali pismene naredbe Đukanovićeve vlade – ministra unutrašnjih poslova, tumačila je njihovim „umišljajem” da „Muslimane šalju u Bosnu da bi bili razmijenjeni” a Srbe iz BiH zbog „vojne obaveze”.
Iako se poimenično za 86 deportovanih, na bazi provjerljivih iskaza i dokaza, zna da su pobijeni – tužiteljka Vukčević je u optužnici samoinicijativno umanjila broj „oštećenih”: najprije je tvrdila da ih je bilo 83, zatim 79, broj je svela na sadašnjih 34…
Izricanje presude je zakazano za 22. novembar.
Kakva god bila, neće biti zasnovana na pravdi i pravičnosti – optužnica sadrži lažne podatke i štiti najodgovornije za zločin.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI U PORASTU: Djetinjstvo u strahu

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto. Sličnih podataka za Crnu Goru – nema. Samo u toku 15 dana marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja
Samo od početka do sredine ovog marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, u kojima je učestovalo preko 20 tinejdžera. To su alarmantne brojke. Koliko se nasilja zapravo dešava, teško je znati – mnoge žrtve ne prijavljuju teror koji doživljavaju, u školama ili u onlajn prostoru, gdje se nasilje često prenosi.
Učenik osmog razreda podgoričke OŠ „21. maj” bio je žrtva napada koji se prije dvadesetak dana dogodio u blizini te škole. Brutalno ga je pretukla grupa đaka devetog razreda OŠ „Savo Pejanović”. Užasni snimak napada širio se društvenim mrežama. Dječak leži na travi, dok ga gomila šutira nogama.
Pokrenut je krivični postupak protiv četvorice četrnaestogodišnjaka zbog sumnje da su počinili djelo nasilničko ponašanje. Škola koja pohađaju namijenila im je vaspitnu mjeru – smanjenje ocjene iz vladanja.
Ovaj je dječak bio duže vremena izložen nasilju.
Početkom marta nikšićka policija podnijela je krivičnu prijavu protiv četiri osobe koje se sumnjiče za nasilničko ponašanje nad mladićem u holu Gimnazije „Stojan Cerović” u Nikšiću.
Zabilježen je i slučaj nasilja u OŠ „Lovćenski partizanski odred” na Cetinju
Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina, koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe, posrami se

Producentkinja TV emisije Dnevnica Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti
Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.
U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.
„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.
Lejla Kašić, voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila je da je Antonio Pusić, u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.
Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtve kulturnog modela u kojem živimo. U međuvremenu su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.
„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.
Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog koncepta emisije. Inače radi se o emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici Pušić je dragovoljno pristao. Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu, nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.
„Dotičnu gospođicu sam… sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne. Nije to niko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam taj lik“, napisao je Rambo Amadeus.
Njegov odgovor pokrenuo je novi talas trolovsko-botovskog nasilja nad Lejlom Kašić, ali i nad svim ženama i muškarcima koje su stale u njenu odbranu. Mlada novinarka i aktivistkinja Jovana Damjanović napisala je autorski tekst Seksualno uznemiravanje nije udvaranje: Šta vas briga šta se tačno desilo. U tekstu je pokušala da odgovori na dva najčešća pitanja internet komentatora, zabrinutih za budućnost alfa muškarca – kako se udvarati a da ne popiješ prijavu i zašto žrtva ne kaže šta se tačno dogodilo.
„Ako ne znaš kako se udvarati a da se tvoje udvaranje ne završi prijavom onda nemoj da se udvaraš. Možda zvuči grubo, ali ukoliko ne primjećuješ da se u toku komunikacije neke stvari ne trebaju raditi ili izgovoriti, onda treba da radiš na sopstvenim komunikacionim vještinama. Ukoliko misliš da neko treba da trpi vulgarnosti ili prostakluk jer ti ne znaš kako drugačije, postaje vrlo jasno u kome je problem“, piše Damjanović.
Ubrzo nakon ovog teksta, internet nasilje se okrenulo ka njoj. Bilo je mnogo zlonamjernih, uvrjedljivih i seksističkih komentara. Ona za Monitor kaže da je očekivala sličnu reakciju, jer zna u kakvom društvu živimo, ali nije očekivala psovke i uvrede na ličnoj osnovi.
„Mislim da je dobro da se komunicira na ovu temu i dobro je da se priča o seksualnom uznemiravanju. Sa više muškaraca i žena na internetu, koji misle suprotno, ušla sam u raspravu oko ove teme i sigurna sam da su shvatili šta sam željela da kažem. Oni koji su samo vrijeđali, vjerujem da nijesu ni pročitali tekst, već samo naslov“, kaže Jovana Damjanović.
Lejla Kašić smatra da će i negativni komentari pomoći da se problem bolje mapira i pokazati koliko nam je emancipacija neophodna. Na komentare je reagovala i građanska aktivistkinja Bojana Jokić. „Nama je kao društvu ’ništa strašno’ da muškarac bez dozvole neprimjerno dodiruje ženu“, kazala je ona. „Čitam – ’izmislila je’, ’hoće slavu’ i još niz komentara slične sadržine i optužbi da je to samo i isključivo njena krivica i pitam se da li bi to isto pisali da je na Lejlinom mjestu bila njihova majka, sestra ili ćerka“, ukazuje Jokićeva.
Crnogorske organizacije koje se bave ženskim pravima izdale su zajedničko saopštenje povodom slučaja Lejle Kašić. One su posebno fokusirale saopštenje Antonija Pušića. Navode da pravdajući odbijanje izvinjenja žrtvi svog ponašanja time što je diskvalifikuje kao osobu ,,koja treba da se liječi”, ,,koja se prenemaže”, ,,koja koketira”, on opravdava nasilje prema ,,nedostojnima” i čini isto što su prije njega činili poznati nasilnici. Nebitno je jesu li nedostojni ,,ludaci”, ,,ženetine koje se prenemažu”, ,,pederi”… princip pravdanja nasilja – za koje nema opravdanja – ostaje isti.
„Simptomatično je i to da svoje nezadovoljstvo emisijom u kojoj je pristao da učestvuje, nije izrazio njenom uredniku – muškarcu, nego producentkinji – ženi i to na veoma čudan i apsolutno neprihvatljiv način“, istakle su nevladine organizacije.
Građanski aktivista Jovan Ulićević tvrdi da poznati muzičar pravda svoj postupak kao što svaki nasilnik pravda svoj. On je parafrazirao opravdanja koja je naveo Pušić u svom saopštenju. Bio sam nervozan, bio sam umoran, ne znam što mi je bilo, sistem je sjeban…„Mrzim ovaj sistem, kapitalizam je raspad, stoga, iskaliću se na ženi pored mene, jer se osjećam nemoćno da zaustavim nešto u čemu sam i sam učesnik. I opet, ona je kriva, što je ’luda’ i nije shvatila da mi treba podrška da malo neđe izdušim“, napisao je Ulićević na svom profilu.
Talas prijavljivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja od strane moćnika odavno je krenuo u svijetu i u regionu. Kod nas je prva progovorila Lejla Kažić.
„Seksualno uznemiravanje ne smije biti normalna stvar. Ne smije imati opravdanje. Ne smije biti nešto na šta se ćuti i prema čemu smo ravnodušni. Može da se desi svima i to nije do nas. Do nas je da ne ćutimo na ovakve slučajeve, ne uplašimo se pred onima koji žele da iskoriste svoj položaj moći“, ističe Lejla Kašić.
Antonije Pušić, Rambo Amadeus, godinama je ambasador dobre volje u organizaciji UNICEF. Nakon što je Lejla Kašić o incidentu obavijestila ovu organizaciju, Pusićev angažman je suspendovan do daljnjeg. Ovo društvo tek treba da se suoči sa sobom i sa svojim nasilničkim potencijalima. Građanin Antonije Pušić ne bi smio propustiti priliku da pogleda ko je sve i na koji način stao u odbranu njegovog nasilničkog gesta. Da se čovjek prepadne. Ili, posrami.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina
Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.
Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.
Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.
„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.
Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.
Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.
Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.
„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.
Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.
„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.
Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.
Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.
Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.
Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.
Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.
Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana
Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.
Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe. Većina optuženih je završila u zatvoru.
„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.
Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.
„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom