Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Izbori, jedino pošteno rješenje

Objavljeno prije

3 godine

na

Samo je pitanje da li treba, u međuvremenu, da se formira neka prelazna Vlada sa zadatkom smanjenja tenzija i podjela u crnogorskom društvu

 

MONITOR: Evropska unija, u strahu od političke reakcije u državama članicama, ne može više da garantuje sigurno članstvo u budućnosti za šest balkanskih država, kojima je svojevremeno to obećano, prenio je Rojters iz internih diplomatskih akata. Kako Vi to vidite i sta to znači za budućnost ove zemlje?

ULJAREVIĆ: Mislim da je predsjednica Evropske komisija (EK), Ursula fon der Lajen, dala jasnu poruku prilikom posjete Podgorici kada je rekla da nas žele u Uniji, da je njen obilazak regiona jedan vid ohrabrenja i podstreka, kao i da svi rade na pristupanju u EU iako to podrazumijeva nekad i suočavanje sa preprekama. Prethodno je tu ocjenu Rojtersa demantovala i portparolka EK, Ana Pisonero Hernandez, navodeći da je EK čvrsto posvećena unaprjeđenju pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana, uključujući Albaniju i Sjevernu Makedoniju.

Vjerujem da EU postaje svjesna i da je neophodno uvažiti napredak svake zemlje pojedinačno i po tome cijeniti dinamiku proširenja, jer samo time može sačuvati kredibilitet.

MONITOR: Da li to znači da nije do EU nego do nas?

ULJAREVIĆ: Činjenica je da EU ima dosta unutrašnjih turbulencija, da se mijenjanju i neke političke konstelacije unutar Unije, i da, konačno, postoje države članice EU koje nijesu oduševljene proširenjem. Međutim, činjenica je i da konkretno Crna Gora to do sada praktično ni u čemu nije osjetila, da je čak imala dugo i nezaslužen vjetar u leđa jer je EU htjela uspješnu priču u regionu.

Nažalost, to je prethodna vlast bagatelisala i uspjela i u takvom kontekstu, vrlo pozitivnog stava EU i regionalnog okruženja u kojem se isticala, da dovede državu u situaciju da smo imali nezvaničnu klauzulu balansa. Nova vlast nije napravila pomake, sem u dijelu koji se odnosi na nekoliko uspješnih policijskih akcija u borbi protiv organizovanog kriminala, a istovremeno je pokazala da može biti i veće regresije nego u vrijeme ranije vlasti.

Znači, sad nije pitanje – da li je EU spremna i otvorena za nas? Sad je ključno pitanje – da li crnogorske vlasti istinski žele da uvedu Crnu Goru u EU? To se mjeri rezultatima, a ne populističim obećanjima kojima smo sad zatrpani,  dok rezultate ni lupom ne možemo uočiti.

Važno je razbijati taj narativ euroskeptika i političara nevoljnih da se odreknu monopola moći kako je problem u EU, dok se problemi gomilaju u našoj kući i dvorištu.

MONITOR: Koliko je Crna Gora zapravo daleko od evropske budućnosti?

ULJAREVIĆ: Najveća greška prethodne vlasti bila je što nije iskoristila talas entuzijazma i posvećenosti, koji je strujao u čitavom društvu od otvaranja pregovora do negdje 2014/15, kako bi nas približili više EU. Već se tada nešto što je trebalo biti inkluzivno institucionalno i društveno pregnuće počelo rastakati pred opredjeljnjem te vlasti da štiteći nepotističko-koruptivne i klijentelističke mreže čuva pozicije moći na štetu javnog interesa.

Nova vlast je nastavila da se deklarativno zalaže za EU, dok na svakom koraku naše društvo gura ka nekom rigidnom, na razlike krajnje netolerantnom, okviru koji u svom središtu ima crkvu i pravoslavlje.

Nedavno je izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru, Tonino Picula, u nekoliko navrata ocijenio da politizirana crkva i klerikalizirana politika ne mogu biti promoteri ideja koje formalno zagovaraju, referirajući na naš put ka EU i trenutno stanje u državi. Nisam sigurna da je dovoljno ozbiljno shvaćen od strane donosilaca odluka u vlasti kojima je, izgleda, mnogo važnije da nečim ne izazovu gnjev SPC-a, nego da rade u javnom interesu svih građana i građanki Crne Gore.

A što manje se radi u interesu svih građana i građanki, što se više podjele produbljuju, što se više demonstrira moć i bahatost, to smo dalje od razvijenih demokratskih društava. Na ovo ukazuju i sve češće kolege iz NVO sektora, u okviru onih pitanja koja prate, a gdje ne vide ne samo pomake, nego nerijetko registruju i jačanje ranijih negativnih praksi.

MONITOR: Pomenuli ste uticaj crkve, konkretnije SPC-a. Kakav je taj uticaj i gdje ga vidite?

ULJAREVIĆ: Ova Vlada, ali i čitava vladajuća koalicija, servilnošću pred SPC-om, ozbiljno ugrožavaju građanski karakter države Crne Gore. Građani i građanke su prevareni pričom da SPC traži samo izmjene prethodnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je izazvao kontroverze, ali i predstavljao sredstvo manipulacije. Taj Zakon je prioritetno izmijenjen u decembru 2020. godine, i bio je, zamislite, u jednoj državi sekularnog ustrojstva, prioritetniji nego Zakon o budžetu i mnogi drugi zakonski tekstovi koji direktno utiču na kvalitet života naših građana.

Osim što je SPC učestvovala direktno u formiranju ove Vlade o kojoj su lideri vladajućih koalicija pregovore vodili u vjerskim objektima, ona je nastavila da kadrira po svim nivoima i da demonstrira svoju moć dok istovremeno gledamo kako su pred njom nemoćni donosioci odluka i kako se, odavno slabe, institicije dodatno urušavaju. Pri tom, ista SPC je jasno podvukla da joj je centrala u Beogradu i da se tamo donose ključne odluke. Cijenim da takav uticaj ne može biti dobar za Crnu Goru i crnogorsko društvo.

MONITOR: U kontekstu uticaja crkve, CGO je nedavno reagovao samostalno i sa drugim NVO na najave uvođenja vjeronauke u obrazovni sistem. Zašto to vidite kao opasnost?

ULJAREVIĆ: Formalni obrazovni sistem je presudno važan u svakom društvu, a posebno u društvima koja se suočavaju sa ovim stepenom radikalizacije i ekstremizma koji mi imamo danas, a u čijoj osnovi je i snažna religijska potka. U tom kontekstu je naglašena obaveza svih institucija, da u okvirima svojih nadležnosti, doprinesu da se striktno poštuje Ustav i zakon, kako bi se očuvao građanski karakter države Crne Gore.

Naš Ustav propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Takođe, Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Uvođenje vjeronauke bi urušilo sekularni karakter obrazovanja, jer obrazovanje bi moralo biti okvir u kojem se nove generacije uče različitostima i toleranciji, a ne okvir u kojem se vrši segregacija djece i omladine u zavisnosti od toga kojoj religiji izražavaju pripadnost. Obrazovanje je javno dobro i niko od donosilaca odluka nema prava da taj prostor kroji shodno svojim uvjerenjima.

I da napomenem, vjersko podučavanje djece i omladine već je obezbijeđeno kroz mogućnost vjerskih organizacija da takvu edukaciju vrše u okvirima svojih zajednica. To se zasniva na principu fakultativnosti takvog obrazovanja, odnosno djeci i njihovim roditeljima ostavljena je mogućnost izbora učešća ili neučešća u takvim programima, a u skladu sa interesovanjima za ovaj vid nastave i u njihovo slobodno vrijeme.

MONITOR: Podnijeli ste i Inicijativu Ministarsvu prosvjete, nauke, kulture i sporta o uklanjanju religijskih obilježja iz škola?

ULJAREVIĆ: Podjednako je neodgovorno, u ovako polarizovanom društvu, u javne vaspitno-obrazovne ustanove unositi religijska obilježja, a što je i važnije – to je nezakonito. Postavlja se i pitanje: ko su i kakvi su to vjernici koji svjesno zakon krše? Nisam sigurna da to ijedna vjera propovijeda.

Uostalom, na ovakvim stvarima će se mjeriti i da li su vlasti privržene vladavini prava, ali i da li imaju senzibiliteta za osjetiljivost i složenost situacije u kojoj se danas nalazimo.

MONITOR: Rekli ste, komentarišući moguću rekonstrukciju Vlade, da bi ulazak DF-a u Vladu, mogao da promijeni i spoljnopolitički kurs zemlje. Šta bi to značilo u svjetlu evropskih integracija i nove evropske politike pridruživanja?

ULJAREVIĆ: Vidjećemo što će biti od te ideje do kraja. Međutim, ako se ona realizuje nesumnjivo će premijer Krivokapić izgubiti i ovu ograničenu moć koju ima, a Crna Gora će biti sasvim drugim očima posmatrana od strane EU, ali i drugih važnih zapadnih partnera, poput SAD-a. Podsjetiću vas da je Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik State Deparmenta i njihov novi izaslanik za Zapadni Balkan, u refleksiji na djelovanje Rusije i vezanih aktera, apostrofirao Crnu Goru ocjenjujući da je taj uticaj destabilirajući i da vodi udaljenju od puta evropskih integracija i multietničkog pomirenja.

Neke partije vlasti će morati podvući crtu jer se ne može više sjedati na više stolica.

MONITOR: Kako će se  razriješiti nova u nizu kriza vlasti od avgusta prošle godine, odnosno što bi bio najbolji model?

ULJAREVIĆ: Jedino pošteno rješenje su izbori. Samo je otvoreno pitanje da li treba, u međuvremenu, da se formira neka prelazna Vlada sa zadatkom smanjenja tenzija i podjela u crnogorskom društvu.

MONITOR: Između čega bi građani birali u slučaju tih vanrednih izbora? Kako vidite političku ponudu?

ULJAREVIĆ: Što ova nova Vlada duže ima vlast, to DPS i SDP izgledaju prihvatljiviji. To je veliki paradoks crnogorskog društva i raspršenih velikih očekivanja od nove vlasti koja svojim djelovanjem bolji posao radi za opoziciju nego što je to opozicija kadra za sebe učiniti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo