Lider demokratije, bezbjednosti i ostalih blagostanja, kako svako malo Crnu Goru hvali vlast i njoj odani mediji, pa i pojedine evropske birokrate, zaista je neobična država. Ovih dana najaktuelniji problem u verziji gore navedenih medija je to što jedan strani ambasador nije sa domaćim navijačima bodrio crnogorsku fudbalsku reprezentaciju. Diplomatska bruka – horski su zaključili. Istovremeno, jednu zaista pravu domaću, državnu bruku ni ti mediji ni njihovi nalogodavci i ne primjećuju. Iz te njihove demokratske, uspješne itd. Crne Gore morao je da bježi i u bijelom svijetu spas za sebe i porodice zatraži još jedan bivši policajac- Suad Muratbašić. Poslije Envera Dacića i Mithata Nurkovića, nekadašnjih rožajskih policajaca koji su javno progovorili o prekograničnom švercu, u Evropu je morao da se skloni i prvi policajac koji je javno priznao da je 2006. godine u Bijelom Polju agitovao za DPS i ubijedio 34 rođaka da glasaju za tu partiju.

Suad Muratbašić, u medijima nazvan ,,prvi crnogorski zviždač”, umjesto obećane nagrade dobio je otkaz. Trenutno se nalazi u Belgiji. U srijedu ujutro, u telefonskom razgovoru, kazao nam je da su mu upravo tog dana djeca počela ići u tamošnju školu. Najmlađe u pripremni razred.

“Nalazim se kod prijatelja i očekujem dobijanje političkog azila”, kaže Muratbašić.

Na pitanje kada misli da se vrati u Crnu Goru, kategoričan je: “O tome nema ni govora dok se ne promijeni ova vlast!”

Muratbašić je ponio sa sobom nekoliko brojeva Monitora, u kojima je naš list pisao o njegovoj sudbini. Vlasti u Belgiji uzele su ih kao dokazni materijal za donošenje odluke o političkom azilu.

Muratbašić je u protekle četiri godine zajedno sa svojom i širom porodicom preživio dramu.

Prvo ga je direktor Uprave policije Veselin Veljović suspendovao i naredio da se protiv njega pokrene disciplinski postupak. Otkaz je dobio nakon deset godina rada, uz kratko objašnjenje da je tehnološki višak. Da bi preživio, počeo je fizički da radi na Crnogorskom primorju. Petnaestog dana gazda ga je isplatio i ispratio riječima: ,,Ne smijem više da te držim!”

Suad je potom iz Bijelog Polja, u kojem je rođen, otišao na selo, kupio kravu i pokušao da živi od poljoprivrede. Nedavno je morao da proda kravu da kupi pet putničkih karata do Belgije.

U međuvremenu smjenjivale su se prijetnje i pritisci, posebno na rodbinu zaposlenu u državnoj administraciji. Pokušavali su da ga ućutkaju i oni koje je privolio da glasaju za DPS. Našao se u delikatnoj moralnoj dilemi – ili da ućuti ili da nastavi priču o DPS izborima. Izabrao je ovo drugo.

Podnio je četiri tužbe protiv policije. Onda na scenu stupa oprobana sudska gimnastika. U akciji rasterećenja od mnogobrojnih sudskih predmeta, Osnovni sud iz Podgorice jednu Muratbašićevu tužbu šalje na Cetinje, drugu u Kolašin. Muratbašić nije ni fizički ni finansijski mogao da stiže u tri suda. Tužbe u cetinjskom i kolašinskom sudu su zastarjele, one dvije u Podgorici i dalje miruju u nečijoj ladici.

Sud je istovremeno pokazao punu efikasnost kada je trebalo osuditi Muratbašića. Ekspresno ga je osudio po tužbi bivše supruge zato što nakon otkaza više nije mogao da plaća alimentaciju. Kazna 700 eura plus sudski troškovi. Sud nije zanimalo što Muratbašić prima mizernu socijalnu pomoć.

Iz Crne Gore morali su, kako rekosmo, da bježe i bivši granični policajci Enver Dacić i Mithat Nurković.

Oni su javno progovorili o švercu droge, nafte, cigareta, kafe… preko graničnog prelaza Kula. Policajci i njihove starješine koje su pokušale da se suprotstave tom nezakonitom unosnom poslu ostajali su, kako su ispričali, bez posla.

Nedavno su Dacić i Nurković sa jednim kolegom predsjedniku PZP-a Nebojši Medojeviću uručili dokaze koji, kako tvrde, potkrjepljuju njihove optužbe. Istog dana domaće televizije prikazale su snimak o navodnom primanju mita na Kuli, u čemu učestvuju i Dacić i Nurković. Mediji su objavili da je snimak do televizija stigao iz Uprave policije.

,,Tim snimkom službenici Uprave policije proteklih mjeseci pokušavali su da trguju sa nama”, objasnile su njihove kolege koje su takođe dobile otkaz. Oni su takođe potvrdili da je ,,brutalna laž” da su bez posla ostali zbog šverca. ,,Na našim rješenjima piše da su nam istekli ugovori i da je prestala potreba za našim daljim angažovanjem”.

Enver Dacić je otkrio da postoji ruta za šverc cigareta, kafe, šećera i ljekova između Crne Gore i Kosova i nekoliko puta ponovio da je otpušten jer nije želio da se bavi švercom.

,,Javno sam rekao da u Mojkovcu postoji fabrika koja se bavi ilegalnom proizvodnjom cigareta. Poslije te izjave dobio sam prijetnju od dvije nepoznate osobe. Do dan danas, policija kao ni tužilaštvo nijesu ozbiljno shvatili te prijetnje meni i mojoj porodici”.

Nadležni nisu ni pokušali da ga zaštite i morao je spas da potraži u zapadnoj Evropi.

Nakon Dacića, i Mithat Nurković je spakovao kofere i sa suprugom i djetetom potražio je bezbjednije mjesto od Crne Gore. Roditeljima se javio iz jedne zapadnoevropske države. Nurković je desetak godina bio granični policajac.

Zajedno sa Dacićem dospio je na optuženičku klupu, jer su, navodno, učestvovali u prekograničnom švercu. Oslobodio ih je Viši sud u Bijelom Polju.

,,Ovo što se dešava otpuštenim policajcima u Rožajama je najdirektniji napad na državu Crnu Goru od strane organizovanog kriminala i korumpiranih struktura u vrhu policije. Njihova bezbjednost i njihovih porodica je ugrožena,” ocijenio je nedavno Nebojša Medojević.

Nadležne nije zabrinulo to upozorenje. ,,Iznenađen sam viješću da je gospodin Dacić napustio Crnu Goru…”, kasnije se iščuđavao premijer Igor Lukšić.

Iz njegovog kabineta prije toga stigao je savjet: ,,Ukoliko (misli se na rožajske policajce) tvrde da im je bezbjednost ugrožena, to moraju rješavati kroz institucije sistema sa kojima treba da sarađuju”.

Riječi – ukoliko, moraju, treba bile su Muratbašiću, Daciću i Nurkoviću dovoljna opomena koliko je opasno u Crnoj Gori biti nezgodan svjedok. Otišli su u države u kojima su svjedoci kriminala zaštićeni. Oni koji su ih rastjerali iz Crne Gore vjerovatno sada lakše dišu. Do daljnjeg.

Zbog toga što nije ćutao, gorku sudbinu doživio je i policajac Goran Stanković. Sedam mjeseci prije odlaska u zasluženu penziju morao je, kako smo nedavno pisali, da zbog pritisaka napusti službu. On je prvi policajac koji se usudio da priča o prebijanju u čuvenoj betonjerci, koja se nalazi u zgradi podgoričke policije. Progovorio je o premlaćivanju bivšeg boksera Aleksandra Pejanovića, koji je prošle nedjelje ubijen u Podgorici.

Stanković sada porodicu izdržava prodajući sir.

Kad je napustio službu dobio je otpremninu za koju je sinu kupio igračku. Ljekove za krvni pritisak nije uzeo od Nove godine, jer nema od čega.

Ni u Vojsci Crne Gore ne vole one koji van kapija iznose neprijatne istine. To je iskusio Nenad Čobeljić, predsjednik Sindikalne organizacije VCG. Našao se u neprilikama zbog izjava da se „u Vojsci Crne Gore drastično, organizovano, sistemski i sveobuhvatno krše ljudska prava i slobode zaposlenih”.

Ministarstvo odbrane, kako je objavljeno prije nekoliko dana, pokrenulo je novi disciplinski postupak protiv potpukovnika Čobeljića, jer je bez odobrenja ministra Bora Vučinića davao izjave u medijima u vezi sa stanjem i odnosima u crnogorskoj vojsci. Protiv Čobeljića starješine od ranije vode jedan postupak zato što je javno govorio o neriješenim stambenim problemima, o maltretiranju zaposlenih i pritiscima koji su otpočeli nakon što je osnovan Sindikat. Za sada je teško predvidjeti epilog vojnog udara na Sindikat, ali vjerovatno se loše piše neposlušnom Čobeljiću.

Kako prolaze svjedoci koji odluče da javno govore o nezakonitostima dokazuje i slučaj Slavka Živanovića iz Bara. On je, prema dokumentaciji u koju je Monitor imao uvid, prvi, još u jesen 2001. godine, obavijestio nadležne u Upravi carina Crne Gore o nezakonitostima u carinarnici Bar. Poslije devet godina počelo je suđenje 21 osobi optuženoj za fiktivno carinjenje šećera u toj carinarnici, a među optuženima je i – Živanović.

Zbog svjedočenja o vlastitoj tragediji strada Ibrahim Čikić, koji se našao na optuženičkoj klupi zbog svoje knjige Gdje sunce ne grije. U njoj je opisao akciju Lim u kojoj je početkom devedesetih uhapšen zajedno sa dvadeset jednim funkcionerom tadašnje Stranke demokratske akcije. Grupa Bjelopoljaca pomenutih u knjizi tuže Čikića i traže astronomsku odštetu za klevetu i duševne bolove. Posljednji pretres održan je sedmog juna. Čikić kaže da je knjigu pisao kako bi njome dao doprinos suočavanju sa prošlošću. I – sada se on i te kako suočava sa prošlošću.

Vlasti jasno poručuju: neposlušnost se kažnjava, nezgodne svjedoke treba ućutkati. Ali, primjeri koje navodimo svjedoče, da svakoj profesiji i u svim uslovima postoje ljudi koji će po svaku cijenu braniti ono najvažnije: ljudsko dostojanstvo.

Martinović: ,,Pejović nije bio lovac na izbjeglice”

Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor iz Herceg Novog, prvi je hrabro progovorio o ratnom zločinu deportacija bosanskih izbjeglica. To svjedočenje i danas debelo plaća, ali ništa ga nije moglo ućutkati. Pojedini mediji prije nekoliko mjeseci su objavili da je Pejovića, svjedoka tužilaštva, drugi svjedok tužilaštva Ranko Martinović, bivši policijski funkcioner iz Herceg Novog, optužio u Višem sudu u Podgorici da je bio lovac na izbjeglice Muslimane i pripadnik potražne službe. To je iskorišćeno za pravu hajku na Pejovića, koja se vodi i izvan Crne Gore. Međutim, na suđenju u hercegnovskom Osnovnom sudu po tužbi Ranka Martinovića protiv Pejovića za klevetu, to je Martinović lično demantovao. U presudi Osnovnog suda Herceg Novi, od 25. maja ove godine, navodi se da je Martinović na sudu ,,naglasio da nije tačno da je za okrivljenog (Pejovića, prim, a.) u Višem sudu naveo da je bio lovac na Muslimane”. Ovaj demanti nije zaustavio hajku na Pejovića.

Veseljko KOPRIVICA