Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Čovjek u gradu prkosa

Objavljeno prije

na

Cetinjanin Božo Lipovina plovio je 12 i po godina morima. Sve do 90-ih. Kao i grad u kome živi, Lipovina je početkom devedesetih digao glas protiv rata i nacionalističkog ludila. Platio je cijenu otpora – hapšen je, godinama suđen, a država mu je oduzela pasoš i onemogućila rad. ,,Upoznao sam mnoge gradove i države, ali nijesam poznavao ljude. Ljude sam upoznao tek devedesetih u Crnoj Gori”, kaže Lipovina.

U oktobru 1991. Lipovina objavljuje odgovor na tekst Mila Đukanovića Dobićemo nametnuti rat: ,,Ljudi kao što ste Vi, gospodine Đukanoviću, u ovom ludom vremenu pretenduju da se bave politikom, jer im ona jedino može obezbijediti mnoge ugodnosti od koji će se Crnogorci u budućnosti zastiđeti”.

,,Nije bilo pametno. Bilo je glupo obratiti se otvorenim pismom tada Milu Đukanoviću koji je pozivao na rat, na paljenje Dubrovnika. Bilo je glupo, ali tako je morao reagovati čovjek koji ima savjesti”, kaže Lipovina.

Nije to jedina stvar koju je Božo Lipovina učinio kao čovjek koji ima savjesti. Dok je Cetinje, predvođeno liberalima, budilo savjest Crne Gore pjevajući sa trgova – oprosti nam Dubrovniče, Cetinjani su pružali utočište izbjeglicama.

Lipovina se sjeća da ga je u maju 1992. zvao Bobo Bogdanović i pitao bi li mogao primiti jednog čovjeka.

,,Naravno, rekao sam. Kod mene je došao mladić plav, plavih očiju, oko 180 sanitimetara visok. Bio je ćutljiv. Fino obučen, ali se vidjelo da je odjeća pohabana od bježanja, čega li”.

,,Zvao se Mirza. Iz Bosne. Iz njegove priče sam kasnije saznao da je odslužio vojni rok. I da ga je policija uhapsila, ovdje u Crnoj Gori. Tu kod Cetinja bio je neki udes i on je iskoristio priliku i pobjegao. Bježeći naišao je kod nekog domaćina koji ga je primio. On je zatim kontaktirao Bogdanovića. I tako je došao kod mene”.

Mirza je bio u domu Lipovina nekoliko mjeseci. ,,Nazvao je oca u Bosni da mu javi da je bezbjedan. Rekao mu je gdje je. Mirza mi je kazao da mu je babo rekao – kada si na Cetinju na sigurnom si”.

Poučen Mirzinom sudbinom i pričom o tome da po Crnoj Gori hapse muslimane iz Bosne, Lipovina je napisao članak i pokušao da upozori na ono što će kasnije biti poznato kao zločin deportacija. Članak je ponio u Pobjedu. Zamjenica urednika mu je rekla da je bolje da dođe kada urednik tu bude. Kada je pročitala tekst, rekla mu je otvoreno – ne znam koliko vam je ovo pametno.

,,Nije bilo pametno, ali morao sam da reagujem. Kada sam došao drugi put, tu je bio urednik, Konatar. Rekao mi je – ti koji se interesuješ za neprijatelje srpstva, ako nastaviš da pišeš ovakve tekstove uskoro će se neko zainteresovati za tvoju glavu. Uz pomoć portira tada su me izbacili iz Pobjede”.

Bogdanović i Lipovina uspjeli da preko prijatelja u Ulcinju prebace Mirzu u Albaniju. ,,Javio mi se iz Italije da je dobro. Kasnije sam čuo da je otišao u Ameriku, u Detroit”.

Nakon Oluje 1995. godine iz Hrvatske su utočište na Cetinju kod Lipovina našla dva brata Jovanovići – Dragan i Milan. ,,Kasnije su uspjeli da izbjegnu u Grčku. Jedan je poslije završio fakultet u Beogradu i danas tamo živi. Sa njim održavam kontakt”, priča Lipovina.

,,Kod mene je nekoliko godina bio i Radulović iz Osijeka. Završio je fakultet u Podgorici. Poslije je radio kod Save Parače u Crnagoraputu. Izgubili smo kontakt”.

Kada je počeo rat na Kosovu opet su se organizovali i pomagali ljudima. U pismu prijateljima iz Ulcinja Lipovina tih godina poručuje: ,,Dok god bude živih Cetinjana, vaše porodice će biti na sigurnom”. Lipovina je 1999. primio porodicu Jašari. Kada se sve smirilo, vratili su se na Kosovo.

Za pomaganje unesrećenima tokom devedesetih Lipovina je primio zahvalnice iz Ulcinja i Trebinja. Ističe da nije on jedini pomagao, da je takvih primjera na Cetinju bilo dosta.

Takvo Cetinje i Cetinjani nijesu odgovarali vlasti ni tada ni danas. ,,Bez obzira na sve to što je Cetinje radilo 90-ih. Današnjoj vlasti ne odgovara da je Cetinje kao 90-ih kada su ljudi protestovali svaki dan. Oni su fabrike zatvorili, narod je gladan”, kaže Lipovina.

,,Danas je Cetinje grobište. Ništa ne radi. Grad je potpuno uništen kulturološki, materijalno. Cetinje čeka sudbinu Rijeke Crnojevića. To sam i objavio prije mnogo godina”.

Svođenje Cetinja na tu mjeru je, po Lipovini, tačno ono što je Milo Đukanović napisao u tekstu u Omladinskom pokretu krajem ‘80-ih da Obod treba zatvoriti, a Cetinje disciplinovati.

,,No, Cetinje se ne da tako lako disciplinovati. Ono je zadržalo duh. Veliki broj ljudi ima još to sačuvano. Manji je dio onih koji su 90-ih bili vojnici Slobodana Miloševića i crnogorske vlasti. Oni su to i danas i oni su najbolje prošli. Njima je podijeljeno to što je ostalo od cetinjske privrede. Dobili su sjajne kredite, preuzeli su zapošljene. Ovaj drugi sloj, koji je bio protiv strašnih činjenja koja su se dešavala u Crnoj Gori i Jugoslaviji, platio je ceh. Oni i dan danas trpe posljedice toga vremena”.

Lipovina priča da je svaki zarađeni dinar sa broda ulagao u Crnu Goru, imao lokale u Cetinju, Budvi… No, devedesetih počinju suđenja i progoni.

,,Na sud su me zvali 238 puta, pa ću se obratiti Ginisovoj knjizi dako uđem i u nju”.

Prilikom hapšenja 1993. slomili su mu sedam rebara.

,,Obraćao sam se nakon toga svima, premijeru, predsjedniku države, predsjedniku Vrhovnog suda. Svi su me primili i rekli da su upoznati sa tim i da je to strašno”.

Nakon 20 burnih godina, i kako kaže, borbe za Crnu Goru, Lipovina je razočaran. ,,Ispada da smo se borili za lopove, kriminalce, a ne za pošten svijet. Ipak, nadam se da je pošteni i razočarani svijet u većini i da će uspjeti da izgradi neku bolju Crnu Goru”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je Siniša Raičević bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave prihoda i carina, Vlada je za tu funkciju imenovala Vladimira Bulajića. Raičević je podnio tužbu Upravnom sudu u kojoj navodi da procedura nije ispoštovana

 

Siniša Raičević je ove nedjelje podnio tužbu Upravnom sudu kojim pobija rješenje o imenovanju direktora Uprave prihoda i carina Vladimira Bulajića.

Dugogodišnji carinik, zviždač, sada upravnik Carinarnice Podgorica, Raičević je bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave koji je objavljen 20. januara 2023.

Početkom marta Uprava za ljudske resurse utvrdila je Listu za izbor kandidata po javnom konkursu za direktora Uprave prihoda i carina. Raičević je na postupku provjere kompetencija, znanja i sposobnosti ostvario 37 bodova, Bulajić 35,67 i Milena Petričević 28,67 bodova.

Vlada na sjednici 20. aprila 2023. donosi rješenje o imenovanju Bulajića za direktora Uprave carina i prihoda na period od pet godina. Predlog za njegovo imenovanje dao je ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji je obrazložio da je nakon konkursa, 8. marta obavio razgovor sa kandidatima: „Kandidat Vladimir Bulajić je tokom intervjua pokazao znanje i stručnost, koje se bazira na dugogodišnjem radu u Upravi prihoda i carina, kao i odlično poznavanje nadležnosti Uprave u kojoj se imenuje za direktora. Takođe, imenovani je kao vršilac dužnosti obavljao poslove direktora Uprave i pokazao odlučne vještine i sposobnosti za tu poziciju“, navodi se u obrazloženju koje je Damjanović predložio na sjednici Vlade.

„Koja je svrha javnih konkursa i ocjenjivanja kandidata ako se unaprijed zna ko će biti imenovan“, kaže za Monitor Raičević.

On je 12. marta pisao premijeru Dritanu Abazoviću obrazlažući da je prilikom prijavljivanja na javni konkurs naišao na opstrukcije i pokušaj diskreditacije od predstavnika Ministarstva finansija. I pored toga bio je prvorangirani na konkursu.

„Slobodan sam da postavim jedno logično pitanje, čemu javni konkursi, ukoliko se favorizuju pojedini kandidati, unaprijed im se obeća mjesto za koje se raspiše javni konkurs, a ako se ipak desi da prvorangirani ne bude favorizovani kandidat, komplet postupak imenovanja pokuša da se ospori i obesmisli“, navodi Raičević u pismu premijeru.

On ističe da nije ispoštovan rok za predlog kandidata. Navodi da je ministar finansija bio u zakonskoj obavezi da od utvrđivanja rang liste 3. marta, u roku od 10 dana predloži Vladi kandidata za imenovanje direktora Uprave prihoda i carina.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUTKINJA IVANA BECIĆ PRIHVATILA JEMSTVO KOREANSKOG „KRIPTO MOGULA“: Preko kripto love do slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici treba da odluči o žalbi tužioca Harisa Šabotića, kako bi sudsko rješenje o prihvatanju kaucije za korejske biznismene Do Kvona i Chand Juna postalo pravosnažno. Sudovi SAD, Južne Koreje i Singapura, gdje je bilo sjedište TerraLabsa, optužili su korejskog kripto magnata za multimilionsku prevaru sa hartijama od vrijednosti. Interpol je u septembru prošle godine raspisao crvenu potjernicu za Do Kvonom

 

Južnokoreanac Do Hjeong Kvon jedan je od osnivača i izvršni direktor firme TerraLabs, iz koje su potekle dvije nekada popularne kriptovalute Terra i Luna. Firma je funkcionisala i rasla sve do maja prošle godine, kada su njihove cijene pale skoro na nulu. Do Kvon je toliko bio popularan u svijetu kripto biznisa da je u svjetskim medijima dobio status „kripto mogula“, a magazin Forbes ga je 2019. godine istakao kao vodećeg mladog lidera u kategoriji finansije i rizični kapital.

Pad vrijednosti njegovih kriptovaluta pogodio je šire kripto tržište i većina sličnih internet novčanica doživjela je pad. Procjenjuje se da je kripto industrija izgubila 42 milijarde dolara, dok su mnogi investitori kompanije TerraLabs ostali bez životne ušteđevine. Sudovi Sjedinjenih Američkih Država, Južne Koreje i Singapura, gdje je bilo sjedište TerraLabsa, optužili su korejskog kripto magnata za multimilionsku prevaru sa hartijama od vrijednosti. Zbog optužbi za kriminalno udruživanje Interpol je u septembru prošle godine raspisao crvenu potjernicu za Do Kvonom.

Iako je tvrdio da ne postoji nadležnost država za „imovinu na internetu“, Do Kvon se dugo krio po svijetu. Nakon gotovo godinu, u martu, isplivao je u Crnoj Gori, i   na podgoričkom aerodromu uhapšen sa lažnim pasošima i pod drugim imenom.

Američki sudski organi su nedugo nakon hapšenja podigli optužnicu protiv korejskog biznismena, dok su interesovanje za njega izrazili i Singapur i Južna Koreja, čije optužnice odavno čekaju Do Kwona. Međutim, ministar pravde Marko Kovač kazao je da će se korejski državljani Do Kvon i njegov dugogodišnji poslovni suradnik Hon Čand Jun, takođe uhapšen na aerodromu sa lažnim ispravama, izručiti tek nakon što se protiv njih okončaju sudski postupci u Crnoj Gori.

Pred Osnovnim sudom u Podgorici je prošle sedmice počelo suđenje Koreancima zbog falsifikovanja službene isprave. Osnovni tužilac Haris Šabotić podigao je optužni predlog, u kojem se sumnjiče da su falsifikovali pasoš Kostarike, kao i pasoš i ličnu kartu Belgije. Koreanci su se izjasnili kao nevini i ponudili po 400.000 eura jemstva, kako bi ih sud pustio da izađu iz zatvora.

Njihov pravni zastupnik – advokat Branko Anđelić tražio je da se ublaži mjera nadzora, tako što bi im se odredio kućni pritvor. Do Kwon i Chand Jun garantovali su da neće napuštati stan, da će se javljati nadležnom organu i da će se odazivati na svaki poziv suda. Tokom suđenja bi boravili u aprtmanu, koji je registrovan na podgoričku firmu Dalla Nonna čiji je vlasnik Anđelićeva supruga.

„Jednostavna odluka za sudiju. Moji klijenti nemaju namjeru da nigdje bježe, prosto njihov život nije kriminalan i u svjetlu ovakvih dokaza njima nije u interesu ništa sem istine i potvrde njihove odbrane da pasoši nisu falsifikovani“, rekao je Anđelić Vijestima.

Sutkinja Ivana Becić prihvatila je jemstvo Južnokorejaca dan nakon sudskog ročišta. Tužilac se žalio na ovu odluku, pa će Do Kvon i njegov saradnik u zatvoru ostati dok rješenje suda ne postane pravosnažno.

Šabotić se jemstvu protivio i na ročištu. Tada je rekao da je ponuda neuvjerljiva i da ponuđeni iznos neće garantovati njihovo prisustvo u Crnoj Gori, kada se zna o  o kakvom profilu biznismena je riječ. Obojica su tvrdili da će njihove žene uplatiti jemstvo i da su srednjeg imovnog stanja. Chand Jun je, međutim, sudu rekao da je „težak“ otprilike pet miliona eura, dok Do Kvon o svom imovnom stanju nije želio da govori u prisustvu medija.

„Za ovim licima su raspisane dvije Interpolove crvene potjernice i uhvaćeni su na aerodormu prilikom pokušaja da napuste zemlju. Protiv njih se vode krivični postupci u drugim državama, pa ne vidim ništa što ih veže da ostanu u državi. Garancije koje pominju me nijesu uvjerile“, kazao je Šabotić.

Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanja Monitora. Prema nezvaničnim podacima našeg lista, tužilac je sve šta je rekao pred sudom detaljnije obrazložio u žalbi na sudsko rješenje o prihvatanju jemstva. U rješenju navodno nije precizirano kako će jemstvo biti uplaćeno, niti je precizirano da kripto biznismeni ne smiju napuštati stan. Takođe, nije pojašnjeno kojim će se mjerama nadzora obezbijediti prisustvo korejskog dua – da li će biti praćeni posredstvom nanogice ili će prostorije obezbjeđivati policija.

Osnovni sud u Podgorici tvrdi da je uz prihvaćeno jemstvo korejskim državljanima određena i mjera nadzora – zabrana napuštanja stana. Napominju da se na navedeno rješenje žalilo Osnovno državno tužilaštvo.

„S tim u vezi, sud je cijenio da jemstvo uz izrečenu mjeru nadzora, kao mjeru prisustva okrivljenih i za nesmetano vođenje postupka, u znatnoj mjeri supstituiše pritvor“, navodi se u odgovoru suda na pitanja Monitora.

Oni su, međutim, kazali da nijesu nadležni za sprovođenje mjere nadzora, već je to u nadležnosti Uprave policije. Odgovorili su i da još nijesu odlučili o vraćanju predmeta korejskim državljanima koje je tražila odbrana.

Do Kvon i Chang Jun traže da im se vrate svi predmeti koji su „privremeno oduzeti“ prilikom hapšenja, a koji se ne nalaze u spisima krivičnog predmeta koji se vodi pred podgoričkim Osnovnim sudom. U spisima ovog predmeta nalaze se samo lična dokumenta i putne isprave, dok su dodatno oduzeti drugi dokumenti, lap-topovi, mobilni telefoni i druga oprema. Svjetski mediji pišu da bi na tim uređajima mogla da se nalazi vrijedna imovina korejskih biznismena u kriptovalutama. Sud je prihvatio predlog odbrane da se zvanično, posredstvom međunarodne pravne pomoći, Kostarika i Belgija pitaju da li su pasoši falsifikovani. Tužilac je na ročištu kazao da bi to bespotrebno odužilo proces, s obzirom da su svi dokazi sadržani u prepiskama podgoričkog Interpola, Europola i policije San Hozea (Kostarika). Sud je prihvatio predlog advokata Anđelića. Anđelić nije odgovarao na pozive i poruke novinara Monitora.

Za ovaj slučaj do sada su se interesovali mediji od Južne Koreje do Sjedinjenih Američkih Država. Gotovo svi biznis portali, novine i magazini pišu o uhapšenom kripto mogulu. Crna Gora je dospjela na naslovnice svjetskih finansijskih magazina i portala. Na žalost, ne zbog državne ekonomije.

 

Nikola Jovanović: Kako Koreancima sloboda, a Božoviću zatvor?

Predsjednik Skupštine opštine Budva Nikola Jovanović (DF) pitao je kako je moguće da je državljanima Južne Koreje omogućeno da se brane sa slobode, a da se predsjedniku Opštine Milu Božoviću određuje pritvor do dva mjeseca. Predsjednik budvanskog DF-a uhapšen je 13. aprila, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, zbog optužbi da je stvorio kriminalnu organizaciju, a sumnjiče ga i da je učestvovao u najmanje tri transporta kokaina.

„Istovremeno se odlukom Višeg suda predsjedniku Opštine Budva određuje pritvor do dva mjeseca i ne prihvata se odluka SO Budva i peticija preko 4.000 građana da mu se odredi blaža mjera obezbjeđenja. Lica koja su puštena da se brane sa slobode su uhapšena prilikom pokušaja napuštanja Crne Gore sa lažnim dokumentima, dok se Milo Božović nalazio u svom porodičnom domu. Izgleda da je najveći problem što je za pet godina napuštao Crnu Goru uglavnom službeno, 55 puta, i svaki put se vraćao u Budvu, gdje živi i obavlja funkciju predsjednika“, naglasio je Jovanović.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NADLEŽNI OPET GLUVI NA PORODIČNO NASILJE: Ničija briga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Policija prošle sedmice nije reagovala na prijavu porodičnog nasilja, a sudeći prema navodima nevladinih i međunarodnih organizacija – to nije izolovan slučaj

 

Porodični ručak prekinula je neobična buka i galama. Oko zgrade je gradilište pa je nekada teško prepoznati da li se čuju zvuci od vani ili iz hodnika. U jednom trenutku čulo se kako muškarac viče na žensku osobu koja je plakala i molila da se smiri. Muškarac je djelovao prijeteći i bezumno, jedva su se mogle razaznati riječi koje je izgovarao, ali se čuo plač i preklinjanje žene. Izašao sam sa suprugom u hodnik, ali nisam mogao jasno identifikovati odakle dolazi buka. Sada sam već jasno čuo zvuk koji nastaje pri udaru dlana po koži.

Osjetio sam se bespomoćno i odmah pozvao 122, dežurni broj Uprave policije za prijave kršenja zakona. Javio se muškarac – po glasu bih rekao u zrelijim godinama. Objasnio sam da čujem udarce i vrisku, i da je po srijedi najvjerovatnije porodično nasilje zbog čega treba da pošalju patrolu i provjere. Nijesam se predstavljao kao novinar, smatrajući da će poziv zabrinutog građanina biti dovoljan.

„Odakle znate da je riječ o porodičnom nasilju?“, upitao je sumnjičavo službenik s druge strane slušalice.

Ponovio sam da čujem viku i plač, koji su se pojačavali u tom trenutku, čuo sam zvuk padanja predmeta na pod, čuo sam udarce i čuo sam prijetnje. Uhvatio sam sebe kako se ponavljam i pokušavam da naglasim koliko je strašno, ne bih li dobio patrolu. Ali mi nije djelovalo kao da me službenik shvata ozbiljno.

„Ajde vidjećemo da pošaljemo nekog“, odgovorio mi je i pozdravio me.

Nakon toga se već čuje lomljava, a još ne možemo sa hodnika da utvrdimo odakle. Znali smo samo da dolazi iz našeg hodnika. U trenutku nemoći viknuli smo da smo pozvali policiju i da će brzo doći patrola.

Čim smo to izgovorili, zvuci su se utišali. Niko nije izlazio na hodnik. Ništa se više nije čulo. Sati su prolazili, policije nije bilo. Niko me nije zvao iako sam ostavio svoje podatke. Do danas ne znam zašto policija nije izašla.

Kao novinar, još u petak sam im poslao nekoliko pitanja – zašto niko nije reagovao na prijavu porodičnog nasilja, kome da prijavimo slučajeve nasilja i kako da reagujemo kada ih primijetimo u svom okruženju i koliko puta im je od početka godine prijavljeno porodično nasilje i koliko je puta policija izašla na lice mjesta. Ni na jedno od ovih pitanja do zaključenja broja nije odgovoreno.

Organizacija SOS linija za prijavu nasilja nad ženama i djecom više puta je kao problem navodila neadekvatnu reakciju policije. U tom udruženju tvrde da su i oni imali iskustva da nakon prijave u svojstvu građana policija ne izađe na teren, što se nije dešavalo kada organizacija prijavljuje nasilje.

„Često dobijamo pritužbe od strane građana iz mnogih crnogorskih gradova, koji svjedoče o nasilju, a koji navode da policija na poziv nije izašla na teren ili da od njih uporno zahtijevaju lične podatke, na šta nemaju pravo jer su dužni intervenisati i na anonimne prijave. Smatramo da nije dovoljno da budu edukovani samo postupajući inspektori već i službenici koji zaprimaju prijave na broju 122”, kazala je Martina Vučelić iz SOS linije Podgorica.

Na neadekvatno postupanje policije u slučajevima nasilja nad ženama u Crnoj Gori upozorio je i Amnesty International u posljednjem izvještaju. Naglašavaju da su dvije žene prošle godine ubili njihovi partneri ili bivši partneri. Komitet UN protiv torture već je dovodio u pitanje nizak nivo krivičnog gonjenja i blage kazne u slučajevima nasilja u porodici.

Prema Startegiji zaštite od nasilja u porodici najznačajnija ovlašćenja u dijelu zaštite od nasilja u porodici pripadaju policiji i Centru za socijalni rad. Policijski službenici mogu i bez naredbe suda ući u tuđi stan ili druge prostorije i po potrebi izvršiti pretresanje. Zakonske razloge za upad na privatni posjed policajac može imati ako je to neophodno radi sprečavanja krivičnog djela ili neposrednog hvatanja učinioca krivičnog djela ili radi spašavanja ljudi i imovine. Takođe, policijski službenici mogu i bez naredbe i bez prisustva svjedoka pretresti osobu  ako postoji sumnja da posjeduje oružje ili oruđe za napad ili ako postoji sumnja da će odbaciti, sakriti ili uništiti predmete koje treba oduzeti kao dokaz u krivičnom postupku.

U posljednjem izvještaju Evropske komisije konstatovano je da Crna Gora nema dovoljno servisa za podršku za žene i djecu žrtve nasilja. Istraživanje OEBS-a o percepciji psihičkog nasilja prema ženama i djevojkama u porodici i partnerskim vezama pokazuje da skoro dvije trećine građana smatra da je taj problem važan ali da nije među prioritetima. Istraživanje pokazuje da 85 posto ispitanica prepoznaje da je psihičko nasilje nad ženama i djevojkama veoma učestalo, trećina je doživjela bar jedan oblik psihičkog nasilja. Isti podaci pokazuju da 41 odsto građana smatra da je nasilje u porodici interna stvar u koju se ne treba miješati.

Prije dvije godine crnogorsku javnost potreslo je ubistvo devetnaestogodišnje Šejle Bakije. Nju je ispred porodične kuće ubio njen bivši partner Ilir Đokaj, teško ranivši njenog oca. Porodica Bakija je više puta prijavljivala nasilje i prijetnje Đokaja. Uzalud.

Dok god policija „gleda“ da pošalje nekog da reaguje na prijavu porodičnog nasilja, dok god građanin nema moć da prizove policiju ako nije novinar i aktivista, uvijek će se prijave nasilja završavati kao što se završila moja s početka priče. Rezultat vidimo po brojevima femicida u Crnoj Gori i brojki od 3000 prijava porodičnog nasilja godišnje.

 

Nasilje uvijek treba prijaviti

Da biste prijavili porodično nasilje u Crnoj Gori, po zakonu o nadležnostima najadekvatnija adresa za to je policija i dežurna linija – 122. Međutim, pored policije postoje i drugi linije za prijavu nasilja. U Crnoj Gori djeluje nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici 080 111 111 koja je besplatna, anonimna i dostupna 24 sata dnevno.

Postoji i veliki broj organizacija koje se bave porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama. U Podgorici djeluje nevladina organizacija Sigurna ženska kuća koja ima za cilj sveobuhvatnu podršku ženama i djeci žrtvama nasilja u porodici u Crnoj Gori kroz usluge skloništa, savjetovanja, psihološke i pravne pomoć. Broj Sigurne kuće je 069 013 321.

SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica 067 805 297.

Organizacija SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja iz Nikšića ima i SOS sklonište za žene i djecu žrtve.

Centar za ženska prava također pruža besplatnu pravnu pomoć, a dostupni su na broj telefona 020 664 193. Ženska alijansa za razvoj sa sjedištem u Nikšiću i djeluju na teritoriji Crne Gore, te pruža besplatnu pravnu pomoć i dostupni su na email: inicijativa-bfs@t-com.me.

Nevladina organizacija Bonfide Pljevlja takođe pruža sklonište za žene i djecu žrtve nasilja, a njihov broj telefona je 068 450 140.

U Crnoj Gori u svim osnovnim sudovima postoje nadležni za besplatnu pravnu pomoć za žene žrtve nasilja.

U Crnoj Gori je 2013. godine stupila na snagu Istanbulska konvencija, međunarodni sporazum Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Cilj Konvencije jeste nulta tolerancija na nasilje.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo