Povežite se sa nama

MONITORING

PORAST NASILJA MEĐU MLADIMA: Djeca prepuštena sebi

Objavljeno prije

na

Nakon što se saznalo za mučenje djevojčice u Beranama ni direktoru škole, ni ministru obrazovanja ostavke ne padaju  na um.  Oni  očito ne razumiju da bi njihova ostavka značila gest odgovornosti i bila poruka društvu da se probudi. Bez tog buđenja, kao društvo, nećemo moći da se izborimo sa problemom vršnjačkog nasilja

 

Javnost je šokirala slučajem iz Berana – petorice dječaka, između 12 i 16 godina, dvanaestogodišnju djevojčicu su mučili i seksualno zlostavljali i onda je ucjenjivali da im donosi novac i zlato. Uzalud je bio što je otac djevojčice na početku reagovao na uznemiravanje porukama, ne sluteći što se iza toga krije. Nasilje je nastavljeno.  Žrtva i nasilnici su učenici Osnovne škole „Radomir Mitrović“, a otac djevojčice zahtijeva smjenu direktora ove škole. Dio javnosti je iziritirala direktorova izjava o tome kako on nije znao, niti je bilo indicija da se nešto tako dešava, te da je spreman da podnese ostavku ukoliko se utvrdi njegova odgovornost. Ni ministru obrazovanja ostavka ne pada na um.  Ni direktor ni ministar očito ne razumiju da bi njihova ostavka značila gest  odgovrnosti i bila poruka društvu da se probudi.

Slučaj iz Berana je brutalan, i kao svaki do sada, pokazuje koliko su djeca zanemarena, prepuštena sama sebi i koliko institucije nijesu spremne da preveniraju i spriječe nasilje. Dovoljno je pogledati naslove novina samo posljednju sedmicu pa da bude  jasno da se vršnjačko nasilje dešava svakodnevno.  Roditelji učenika petog razreda OŠ ,,Blažo Jokov Orlandić” u Baru  prijavili su policiji i upravi škole da su njihovog sina vrijeđali, udarali i prijetili mu vršnjaci, a da je sve kulminiralo kada je napoznata ženska osoba, koja se predstavila kao nastavnica, zaprijetila dječaku da će ako ne bude ćutao biti izbačen iz škole. Odlučili su da dijete ne šalju u školu jer su nasilje upravi više puta do sada prijavljivali. Bez  efekta.  Dvanaestogodišnjeg dječaka u Nikšiću pretukao je dječak stariji godinu koji zbog uzrasta ne podliježe krivičnoj odgovornosti… Dovoljna opomena nije bila ni što je krajem protekle godine šesnaestogodišnja djevojčica izvršila samoubistvo u Baru. Njen otac tvrdi da je njegova ćerka godinama trpjela verbalno vršnjačko nasilje, prvo u osnovnoj, a zatim u srednjoj školi.

Nakon slučaja u Beranama Mreže NVO za borbu protiv vršnjačkog nasilja i Mreža za borbu protiv nasilja nad djecom zaključili su da crnogorsko društvo još uvijek ne može da se izbori sa problemom vršnjačkog nasilja i da nisu stvoreni uslovi za bezbjedan život djece.

,,Prebacivanje odgovornosti o kojem čitamo u medijima, potvrda su da još  nema adekvatne podjele odgovornosti i ne postoji adekvatan  sistem koji je u stanju da zaštiti našu djecu od ovakvih slučajeva”, navodi se u reagovanju Mreže.

To prebacivanje odgovornosti, izgleda ovako: ,,Vršnjačkog nasilja, prema statistikama, u Crnoj Gori nema više nego u većini drugih zemalja, što nikoga ne amnestira od djelovanja u svakom pojedinačnom slučaju”, navodi se u jedinom obraćanju Ministarstva prosvjete nakon slučaja u Beranama.  I još se kaže: ,,Ministarstvo prosvjete je već preduzelo mjere za suzbijanje vršnjačkog nasilja formirajući radnu grupu koja se bavi ovim pitanjem, a ubrzo ćemo saopštiti nalaze”.

Nalazi se već znaju. Svako peto dijete je doživjelo vršnjačko nasilje u školi, a skoro polovina nastavnika srednjih škola navodi da su im se u ovoj školskoj godini učenik ili učenica požalili da su žrtve nasilnog ponašanja. To su rezltati istraživanja NVO Juventas. Da sve bude crnje,  ovo istraživanje je pokazalo da od nasilja uglavnom okrećemo glavu. Učenici osnovnih i srednjih škola najčešće se udaljavaju od mjesta događaja i ne žele da se miješaju u tuđe stvari, a više od polovine nastavnika osnovnih i srednjih škola ne zna da postoji jasna odredba koja definiše odgovornosti zaposlenih u školi, kada je riječ o rješavanju vršnjačkog nasilja.

Prema posljednjim podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za dvije godine, od čega 222 u osnovnim školama, a sumnja se da ih je mnogo više neprijavljenih  nadležnim organima. Direktori škola istakli su da problem vršnjačkog nasilja nastaje jer se zataškavaju problemi, svađe i razmirice učenika, pa dolazi do čestih tuča u školama. Načelnik Odsjeka za istraživanje i razvoj obrazovnog sistema u Zavodu Radoje Novović izjavio je da treba uvesti rješenje da se kažnjavaju direktori škola kada dođe do vršnjačkog nasilja između učenika.

U Centru za građansko obrazovanje (CGO) smatraju da direktor u čijoj školi je došlo do drastičnih primjera vršnjačkog nasilja ili se vršnjačko nasilje kontinuirano odvija mora odmah da podnese ostavku ili bude smijenjen, bez prava reizbora na tu funkciju ikada više.

Savjetnica u Centru za građansko obrazovanje Snežana Kaluđerović ukazuje da su u ovakvom uređenju direktori više okrenuti partijskim interesima nego interesima škole i djece. ,,Dodatno, naša realnost suštinski promoviše nasilje i nakažnjivost, jer institucije selektivno rade svoj posao”.

U takvom okruženju i ne čudi što se ministarstvo neumjesno pravda da nasilja ima svuda i da će sakupiti podatke koje već imamo i koji su katastrofalni (vidi boks).

Centri za socijalni rad u Crnoj Gori su  u posljednjih pet godina registrovali tridesetsedmoro djece koja su bila žrtve seksualnog zlostavljanja. Tokom prošle godine, registrovali su deset slučajeva seksualnog nasilja nad djecom, sve žrtve bile su djevojčice.

Savjetovališta za mlade pri domovima zdravlja kojima bi djeca mogla da se obrate u slučaju da žele da razgovaraju sa psihologom ili nekim drugim ko im može pomoći najčešće ne funkcionišu kako bi trebalo. Porodična savjetovališta gotovo i  ne postoje. Samo one škole koje imaju preko 1.000 učenika dužne su da imaju psihologa, podaci su koje su prezentirale Mreže NVO za borbu protiv vršnjačkog nasilja i Mreža za borbu protiv nasilja nad djecom.

U društvu koje je tolerantno na nasilje svih vrsta, djeca kopiraju te modele. ,,Djeca ne uče iz deklaracija i zakona, nego iz ponašanja odraslih, iz života. Nivo nasilja među djecom reflektuje nivo nasilja u društvu. Djeca vide da se toleriše ono što bi u normalnim uslovima podleglo kazni”, izjavila je psihološkinja Zorica Minić iz Ispitnog centra Crne Gore.

Kriminalci, starlete, preko noći obogaćeni, postali su društveno priznati i  medijski hvaljeni. Najnovije istraživanje UNICEF-a pokazuje da u Crnoj Gori postoji malo medijskih programa za djecu. Čak  40 odsto roditelja smatra da medijski sadržaji za djecu često naglašavaju ulogu muškarca kao superheroja, kao i da promovišu nasilje, jer superheroji na taj način uspješno rješavaju probleme. To je nakalemljeno na mentalitet u kome  pojedini roditelji huškaju, posebno mušku djecu na nasilje, jer će se, kako smatraju, tako bolje snaći u ,,životu”.

Djeca su pod udarom nasilja i u virtuelnom svijetu, u kojem provode sve više vremena. Podaci UNICEF-a pokazuju da je vršnjačko nasilje jedna od ključnih pojava koje smetaju mladim korisnicima interneta, uzrasta od 12 do 17 godina.  Gotovo 40 odsto djece imalo je makar jedno neprijatno iskustvo tokom korišćenja interneta, a svako drugo dijete u Crnoj Gori kaže da se ne osjeća bezbjedno u virtuelnom svijetu.

U crnogorskim školama već godinu traje projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja, koji realizuje udruženje  Roditelji u partnerstvu sa NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore,  Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju, i Ministarstvom prosvjete kao pridruženim partnerom. U okviru projekta  planiran je razvoj zaštitnih mehanizama od vršnjačkog nasilja za učenike osnovnih i srednjih škola. U toku je i izrada Nacionalnog plana za prevenciju i djelovanje protiv vršnjačkog nasilja, a najavljen je i rad na unaprijeđenju kvaliteta opštih i lokalnih politika i socijalnih servisa za žrtve i počinioce vršnjačkog nasilja.

,,Maltretiranje moga sina od strane dječaka iz njegovog odjeljenja škola nikako nije mogla da riješi. Činilo mi se da im je jedino važno da se o tome ne sazna mimo škole”, priča za Monitor jedan od roditelja iz Podgorice. ,,Tek nakon što sam preko škole tražio sastanak sa roditeljima tog dječaka i kada su vidjeli da sam van sebe i kad sam im bukvalno zaprijetio, svakondnevno šikaniranje je prestalo”.

Ova priča nije usamljena. Kao ni ona da mnogo djece ne traži pomoć zbog straha. Psiholozi upozoravaju da je čest slučaj i da djeca koja trpe nasilje misle da je to zbog toga što nešto nije u redu sa njima. Osim podrške roditelja, neophodna je i pomoć institucija. Koje uvijek kad treba nijesu tu.

 

Nasilje u porastu

 

U porodičnom nasilju u Crnoj Gori, svaka treća žrtva je dijete, pokazuju podaci državnih institucija. Statistički podaci centara za socijalni rad o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici pokazuju da su od ukupnog broja žrtava – 1.236, njih 367 bila djeca.

Iz institucije Zaštitnika ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvještaju Mentalno zdravlje djece upozorili su da je uprkos Strategiji za prevenciju i zaštitu djece od nasilja 2017–2021, broj prijava djece žrtava nasilja centrima za socijalni rad između 2016. i 2017. godine povećan za 20 odsto, dok je broj prijava za zanemarivanje djece povećan za 39 odsto.

Podaci Ministarstva za ljudska i manjinska prava o slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici za 2017. godinu, koji su prikupljeni iz više državnih resora, pokazuju da je u 1.366 završenih predmeta sudova za prekršaje, ukupno bilo 1.588 različitih žrtava nasilja, od čega su 1.451 ili 91,37 odsto punoljetna lica, i 137 ili 8,63 odsto maloljetna lica.

Uprava policije registrovala je 2017. – 490 krivičnih djela, dok ih je 2016. bilo 375, koja je počinilo 317 maloljetnika, a godinu ranije ih je bilo 291. Po podacima MUP-a maloljetnici čine 13,5 odsto ukupnog broja prijavljenih lica.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo