Povežite se sa nama

MONITORING

PORAST NASILJA MEĐU MLADIMA: Djeca prepuštena sebi

Objavljeno prije

na

Nakon što se saznalo za mučenje djevojčice u Beranama ni direktoru škole, ni ministru obrazovanja ostavke ne padaju  na um.  Oni  očito ne razumiju da bi njihova ostavka značila gest odgovornosti i bila poruka društvu da se probudi. Bez tog buđenja, kao društvo, nećemo moći da se izborimo sa problemom vršnjačkog nasilja

 

Javnost je šokirala slučajem iz Berana – petorice dječaka, između 12 i 16 godina, dvanaestogodišnju djevojčicu su mučili i seksualno zlostavljali i onda je ucjenjivali da im donosi novac i zlato. Uzalud je bio što je otac djevojčice na početku reagovao na uznemiravanje porukama, ne sluteći što se iza toga krije. Nasilje je nastavljeno.  Žrtva i nasilnici su učenici Osnovne škole „Radomir Mitrović“, a otac djevojčice zahtijeva smjenu direktora ove škole. Dio javnosti je iziritirala direktorova izjava o tome kako on nije znao, niti je bilo indicija da se nešto tako dešava, te da je spreman da podnese ostavku ukoliko se utvrdi njegova odgovornost. Ni ministru obrazovanja ostavka ne pada na um.  Ni direktor ni ministar očito ne razumiju da bi njihova ostavka značila gest  odgovrnosti i bila poruka društvu da se probudi.

Slučaj iz Berana je brutalan, i kao svaki do sada, pokazuje koliko su djeca zanemarena, prepuštena sama sebi i koliko institucije nijesu spremne da preveniraju i spriječe nasilje. Dovoljno je pogledati naslove novina samo posljednju sedmicu pa da bude  jasno da se vršnjačko nasilje dešava svakodnevno.  Roditelji učenika petog razreda OŠ ,,Blažo Jokov Orlandić” u Baru  prijavili su policiji i upravi škole da su njihovog sina vrijeđali, udarali i prijetili mu vršnjaci, a da je sve kulminiralo kada je napoznata ženska osoba, koja se predstavila kao nastavnica, zaprijetila dječaku da će ako ne bude ćutao biti izbačen iz škole. Odlučili su da dijete ne šalju u školu jer su nasilje upravi više puta do sada prijavljivali. Bez  efekta.  Dvanaestogodišnjeg dječaka u Nikšiću pretukao je dječak stariji godinu koji zbog uzrasta ne podliježe krivičnoj odgovornosti… Dovoljna opomena nije bila ni što je krajem protekle godine šesnaestogodišnja djevojčica izvršila samoubistvo u Baru. Njen otac tvrdi da je njegova ćerka godinama trpjela verbalno vršnjačko nasilje, prvo u osnovnoj, a zatim u srednjoj školi.

Nakon slučaja u Beranama Mreže NVO za borbu protiv vršnjačkog nasilja i Mreža za borbu protiv nasilja nad djecom zaključili su da crnogorsko društvo još uvijek ne može da se izbori sa problemom vršnjačkog nasilja i da nisu stvoreni uslovi za bezbjedan život djece.

,,Prebacivanje odgovornosti o kojem čitamo u medijima, potvrda su da još  nema adekvatne podjele odgovornosti i ne postoji adekvatan  sistem koji je u stanju da zaštiti našu djecu od ovakvih slučajeva”, navodi se u reagovanju Mreže.

To prebacivanje odgovornosti, izgleda ovako: ,,Vršnjačkog nasilja, prema statistikama, u Crnoj Gori nema više nego u većini drugih zemalja, što nikoga ne amnestira od djelovanja u svakom pojedinačnom slučaju”, navodi se u jedinom obraćanju Ministarstva prosvjete nakon slučaja u Beranama.  I još se kaže: ,,Ministarstvo prosvjete je već preduzelo mjere za suzbijanje vršnjačkog nasilja formirajući radnu grupu koja se bavi ovim pitanjem, a ubrzo ćemo saopštiti nalaze”.

Nalazi se već znaju. Svako peto dijete je doživjelo vršnjačko nasilje u školi, a skoro polovina nastavnika srednjih škola navodi da su im se u ovoj školskoj godini učenik ili učenica požalili da su žrtve nasilnog ponašanja. To su rezltati istraživanja NVO Juventas. Da sve bude crnje,  ovo istraživanje je pokazalo da od nasilja uglavnom okrećemo glavu. Učenici osnovnih i srednjih škola najčešće se udaljavaju od mjesta događaja i ne žele da se miješaju u tuđe stvari, a više od polovine nastavnika osnovnih i srednjih škola ne zna da postoji jasna odredba koja definiše odgovornosti zaposlenih u školi, kada je riječ o rješavanju vršnjačkog nasilja.

Prema posljednjim podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za dvije godine, od čega 222 u osnovnim školama, a sumnja se da ih je mnogo više neprijavljenih  nadležnim organima. Direktori škola istakli su da problem vršnjačkog nasilja nastaje jer se zataškavaju problemi, svađe i razmirice učenika, pa dolazi do čestih tuča u školama. Načelnik Odsjeka za istraživanje i razvoj obrazovnog sistema u Zavodu Radoje Novović izjavio je da treba uvesti rješenje da se kažnjavaju direktori škola kada dođe do vršnjačkog nasilja između učenika.

U Centru za građansko obrazovanje (CGO) smatraju da direktor u čijoj školi je došlo do drastičnih primjera vršnjačkog nasilja ili se vršnjačko nasilje kontinuirano odvija mora odmah da podnese ostavku ili bude smijenjen, bez prava reizbora na tu funkciju ikada više.

Savjetnica u Centru za građansko obrazovanje Snežana Kaluđerović ukazuje da su u ovakvom uređenju direktori više okrenuti partijskim interesima nego interesima škole i djece. ,,Dodatno, naša realnost suštinski promoviše nasilje i nakažnjivost, jer institucije selektivno rade svoj posao”.

U takvom okruženju i ne čudi što se ministarstvo neumjesno pravda da nasilja ima svuda i da će sakupiti podatke koje već imamo i koji su katastrofalni (vidi boks).

Centri za socijalni rad u Crnoj Gori su  u posljednjih pet godina registrovali tridesetsedmoro djece koja su bila žrtve seksualnog zlostavljanja. Tokom prošle godine, registrovali su deset slučajeva seksualnog nasilja nad djecom, sve žrtve bile su djevojčice.

Savjetovališta za mlade pri domovima zdravlja kojima bi djeca mogla da se obrate u slučaju da žele da razgovaraju sa psihologom ili nekim drugim ko im može pomoći najčešće ne funkcionišu kako bi trebalo. Porodična savjetovališta gotovo i  ne postoje. Samo one škole koje imaju preko 1.000 učenika dužne su da imaju psihologa, podaci su koje su prezentirale Mreže NVO za borbu protiv vršnjačkog nasilja i Mreža za borbu protiv nasilja nad djecom.

U društvu koje je tolerantno na nasilje svih vrsta, djeca kopiraju te modele. ,,Djeca ne uče iz deklaracija i zakona, nego iz ponašanja odraslih, iz života. Nivo nasilja među djecom reflektuje nivo nasilja u društvu. Djeca vide da se toleriše ono što bi u normalnim uslovima podleglo kazni”, izjavila je psihološkinja Zorica Minić iz Ispitnog centra Crne Gore.

Kriminalci, starlete, preko noći obogaćeni, postali su društveno priznati i  medijski hvaljeni. Najnovije istraživanje UNICEF-a pokazuje da u Crnoj Gori postoji malo medijskih programa za djecu. Čak  40 odsto roditelja smatra da medijski sadržaji za djecu često naglašavaju ulogu muškarca kao superheroja, kao i da promovišu nasilje, jer superheroji na taj način uspješno rješavaju probleme. To je nakalemljeno na mentalitet u kome  pojedini roditelji huškaju, posebno mušku djecu na nasilje, jer će se, kako smatraju, tako bolje snaći u ,,životu”.

Djeca su pod udarom nasilja i u virtuelnom svijetu, u kojem provode sve više vremena. Podaci UNICEF-a pokazuju da je vršnjačko nasilje jedna od ključnih pojava koje smetaju mladim korisnicima interneta, uzrasta od 12 do 17 godina.  Gotovo 40 odsto djece imalo je makar jedno neprijatno iskustvo tokom korišćenja interneta, a svako drugo dijete u Crnoj Gori kaže da se ne osjeća bezbjedno u virtuelnom svijetu.

U crnogorskim školama već godinu traje projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja, koji realizuje udruženje  Roditelji u partnerstvu sa NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore,  Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju, i Ministarstvom prosvjete kao pridruženim partnerom. U okviru projekta  planiran je razvoj zaštitnih mehanizama od vršnjačkog nasilja za učenike osnovnih i srednjih škola. U toku je i izrada Nacionalnog plana za prevenciju i djelovanje protiv vršnjačkog nasilja, a najavljen je i rad na unaprijeđenju kvaliteta opštih i lokalnih politika i socijalnih servisa za žrtve i počinioce vršnjačkog nasilja.

,,Maltretiranje moga sina od strane dječaka iz njegovog odjeljenja škola nikako nije mogla da riješi. Činilo mi se da im je jedino važno da se o tome ne sazna mimo škole”, priča za Monitor jedan od roditelja iz Podgorice. ,,Tek nakon što sam preko škole tražio sastanak sa roditeljima tog dječaka i kada su vidjeli da sam van sebe i kad sam im bukvalno zaprijetio, svakondnevno šikaniranje je prestalo”.

Ova priča nije usamljena. Kao ni ona da mnogo djece ne traži pomoć zbog straha. Psiholozi upozoravaju da je čest slučaj i da djeca koja trpe nasilje misle da je to zbog toga što nešto nije u redu sa njima. Osim podrške roditelja, neophodna je i pomoć institucija. Koje uvijek kad treba nijesu tu.

 

Nasilje u porastu

 

U porodičnom nasilju u Crnoj Gori, svaka treća žrtva je dijete, pokazuju podaci državnih institucija. Statistički podaci centara za socijalni rad o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici pokazuju da su od ukupnog broja žrtava – 1.236, njih 367 bila djeca.

Iz institucije Zaštitnika ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvještaju Mentalno zdravlje djece upozorili su da je uprkos Strategiji za prevenciju i zaštitu djece od nasilja 2017–2021, broj prijava djece žrtava nasilja centrima za socijalni rad između 2016. i 2017. godine povećan za 20 odsto, dok je broj prijava za zanemarivanje djece povećan za 39 odsto.

Podaci Ministarstva za ljudska i manjinska prava o slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici za 2017. godinu, koji su prikupljeni iz više državnih resora, pokazuju da je u 1.366 završenih predmeta sudova za prekršaje, ukupno bilo 1.588 različitih žrtava nasilja, od čega su 1.451 ili 91,37 odsto punoljetna lica, i 137 ili 8,63 odsto maloljetna lica.

Uprava policije registrovala je 2017. – 490 krivičnih djela, dok ih je 2016. bilo 375, koja je počinilo 317 maloljetnika, a godinu ranije ih je bilo 291. Po podacima MUP-a maloljetnici čine 13,5 odsto ukupnog broja prijavljenih lica.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo