Povežite se sa nama

OKO NAS

SLUČAJ JASMINKE MILOŠEVIĆ, PROFESORICE GIMNAZIJE „SLOBODAN ŠKEROVIĆ”: Ćutnja, žešća od gladi

Objavljeno prije

na

Profesorica Milošević početkom ove nedjelje prekinula je dvadesetodnevni štrajk glađu. Time se njena borba protiv grotesknog sistema ne završava. Zahtjevi upućeni premijeru još su na čekanju

 

Nadležnima ove vlasti svojstveno je da se brane ćutanjem kada ih neko suoči sa odgovornošću. U slučaju profesorice Gimnazije „Slobodan Škerović“ Jasminke Milošević ta ćutnja umalo da ubije. Onako kako to samo sistem umije.  Ignoracijom.

Profesorica Milošević početkom ove nedjelje prekinula je dvadesetodnevni štrajk glađu. Revolt protiv tupe ravnodušnosti društva i države doveo ju je do jedva četrdeset kilograma.

Jedan od povoda za štrajk bila je ponovna blokada njenog računa zbog duga za organizaciju UNESCO-ve Međunarodne olimpijade filozofije koja je 2018. godine održana u Baru. Od tada prolazi kroz golgotu.

„Između onih koji me podržavaju i vole i onih koji koji me ignorišu, biram one koji me vole! Postepeno ću početi da se vraćam na normalan način ishrane. Ali, moja borba se nastavlja i podiže na novi nivo”, objašnjava svoju odluku da prekine štrajk profesorica Milošević.

Njena priča dirnula je javnost. U znak podrške, u utorak 21. jula, oko podneva, u Podgorici, Baru i Bijelom Polju grupice građana su protestovale. Prizori su bili istovjetni. Skromni. „Uglavnom je ovako. Na društvenim mrežama sve vrvi od sajber revolucionara. U stvarnosti, ovakve akcije okupljaju manje-više iste ljude. One kojima je dosta sistemskog tlačenja ljudi”, kaže za Monitor jedan od protestanata u Podgorici.

Sa Jasminkom Milošević saosjećaju i njene kolege. ,,Profesorica Milošević je poznato lice podgoričke Gimnazije. Iznjedrila je generacije. Primjer je prosvjetnog radnika, pedagoga, borca za pravdu. Kako svojim kolegama, tako i učenicima. Traži samo odgovore. Svi njeni prijatelji, širom svijeta, uputili su joj pisma podrške. Pisma da mora da prestane sa samouništenjem. Tišina ovog puta može ubiti slobodu, javnu riječ i borbu za pravdu”, kaže za Monitor Nataša Đurić, vaspitačica Javne predškolske ustanove (JPU) Ljubica Popović i jedna od okupljenih na protestu u Podgorici.

Organizacija Olimpijade, na kojoj je, zajedno sa domaćinima i organizatorima, učestovalo oko 220 ljudi iz 50 zemalja svijeta, koštala je oko 47.000 eura. Hotel Princess DOO u Baru, u kojem su učesnici Olimpijade odsjeli, oprostio je polovinu troškova u iznosu od 10.000 eura. Nakon višemjesečnog čekanja i brojnih zahtjeva, Vlada Crne Gore pristala je da isplati drugu polovinu. Veliki dio duga vratili su i građani, prepoznavši važnost ovog događaja kojim se Crna Gora ucrtala na filozofsku mapu svijeta.

Nesporazum sa hotelom Princess oko blokade računa u međuvremenu je riješen, ali ne zahvaljujući onima koji bi time trebalo da se pozabave, već na inicijativu Miloševićeve. Ponovo. Drugi ključni zahtjevi koje je ona, inače i generalna sekretarka NVO Udruženje profesora filozofije, izložila u otvorenom pismu premijeru Dušku Markoviću, ostaju na snazi.

„Tražim od premijera i Vlade Crne Gore da se preispita neodgovoran odnos Ministarstva prosvjete prema IPO 2018 čiji su bili generalni pokrovitelj, a vijest o održavanju Olimpijade nisu čak ni objavili na svom sajtu”, objašnjava Milošević.

Zahtijeva i da se preispita raspodjela sredstava na konkursu Ministarstva za sport i mlade za finansiranje i sufinansiranje programa za mlade 2018. godine. „Zašto su na tom konkursu sredstva dobile neke organizacijе koje se više bave praćenjem izbora nego mladima, a naše udruženje nije”, pitanje je za nadležne. Na njega još nije dobila odgovor.

Profesoricu Milošević, u iščekivanju reagovanja institucija, na protestima su podržali i roditelji učenika kojima predaje. O njoj imaju samo riječi hvale: „Ovdje sam iz poštovanja prema ženi koja je sebe uložila u to da ovu državu prikaže u boljem svjetlu. Nemam riječi kojima bih opisao ljude koji danima ostaju nijemi na ono što proživljava. Olimpijada filozofije koju je organizovala druga je najcjenjenija u svijetu, poslije matematičke. Ali ne i kod nas. Mi za to sluha nemamo”, kaže za Monitor Radovan Jeremić.

Još jedan od zahtjeva upućenih premijeru Markoviću odnosi se na Ispitni centar Crne Gore, koji, prema riječima Jasminke Milošević, i dalje diskriminiše učenike koji učestvuju na Filozofskoj olimpijadi. „Nema nikakvu klasifikaciju takmičenja prema kojoj bi se značaj te Olimpijade prepoznao. Oni moraju priznati takmičenje koje organizujemo”.

Značaj njene priče prepoznali su i iz NVO Anima, odakle su uputili apele državi i pokrenuli i peticiju kako bi se njeni zahtjevi ispunili. „Zanima nas i zabrinjava odnos države prema profesorici koja je uložila izvanredan napor da organizuje događaj od izuzetnog naučnog i prosvjetnog značaja u Crnoj Gori pod pаtronаtom UNESCO-a i Međunarodne federacije filozofskih društava (Fédération Internationale des Sociétés de Philosophie, FISP), a koji nadležni, ne samo da ne prepoznaju, nego i ponižavaju ignorišući ovako radikalan čin ugrožavanja vlastitog života, na koji se profesorica odlučila zarad pravde i dostojanstva. Dostojanstvo se ne jede i njime se ne trguje”, kažu iz NVO Anima.

Ima i onih koji na Olimpijadu ne gledaju blagonaklono. „Sistematski šire priču da je nije ni bilo i da je to neki moj privatni projekat. U organizaciju je direktno bilo uključeno oko 30 ljudi, indirektno, iz lokalne zajednice i šire, preko 100. Bio je to pravi civilni, građanski projekat, kakav i treba da bude”, ističe Milošević.

Iz NVO Anima kažu da ne mogu da ćute u situaciji kada to niko ne bi smio: „Ne samo premijer ili ministar prosvjete u Vladi Crne Gore, ćute i kolege. Ćuti i najveći dio nevladinih organizacija. Po plažama i mišijim rupama duboko spava njihova kolegijalnost i solidarnost”.

Tretmanom slučaja profesorice Milošević nadležni su potvrdili da su kadri samo za floskule kako je, u vrijeme kada se ljudima ograničava kretanje za opšte dobro, svaki život vrijedan. Djela govore drugačije.

Poruka na jednom od plakata na protestima zaglušuje tišinu koja ovih dana odzvanja u društvu. Jasminka – čempres koji nisu uspjeli posjeći.

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo