INTERVJU
SRĐA VUČO, REDITELJ I PRODUCENT: Politička komedija sa tragičnim posljedicama

Naši junaci u filmu su, na neki način, živopisni naturščici, dok se konvencionalni političari često čine kao loši glumci
Dokumentarni film o srpskoj političkoj istoriji i prvim višestranačkim izborima 1990, Prizvan i pozvan u režiji Luke Papića i Srđe Vuča, podgorička publika je mogla da vidi na 14. UnderhillFestu. Film je Svjetsku premijeru imao na najznačanijem festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amesterdamu. Publika na UnderhillFestu je prošle godine mogla da pogleda i film Bez –scenario su napisali Luka Papić i Srđa Vučo, a Papić potpisuje režiju dok Vučo produkciju. Oba filma su dobila specijalno priznanje žirija UnderhillFesta.
MONITOR: Drugu godinu zaredom na UnderhillFestu dobili ste specijalno priznanje žirija. Publika je odlično reagovala na oba filma i bili su zainteresovani da postave pitanje i na Q&A nakon filma. Kakve utiske nosite sa ovog festivala u Podgorici.
VUČO: Smatram da kreiramo komunikativne filmove, što nije tako uobičajeno u svetu dokumentarnog filma danas, i da publika to prepoznaje. Takođe, verujem da su teme i senzibilitet oba filma bliski gledaocima, i nadam se da osećaju da su i deo njihovih priča. Dokumentarni filmovi danas nisu baš tržišno isplativi, a smatram da selektori i žiriji festivala često potcenjuju ukus publike. Mnogi ljudi se iznenade kada saznaju o čemu su naši filmovi, a potom ih pogledaju. Na prvi pogled, kada pročitaju da se radi o izborima, možda pomisle da će gledati konvencionalan televizijski dokumentarac, ali to nije slučaj. Dokumentarni festivali često mogu biti dosadni, ali na UnderhillFestu vlada posebna neposrednost i opuštena atmosfera. Po mom mišljenju, Podgorica je idealno mesto za filmski festival – na samo sat vremena vožnje od mora i planina, a u samom gradu sve je na dohvat ruke.
MONITOR: Film je najavljen kao politička komedija sa tragičnim posljedicama. Ideja je nastala nakon izložbe Glasačka mašina iz 2011 godine. Već tada ste sakupili veliki dio arhivskog materijala. Kakav je bio proces rada na filmu?
VUČO: Najveći deo materijala smo sakupili u saradnji sa kolektivom Medijska arheologija. Sa njima sam radio izložbu 2011. godine, a ideja za film je nastala oko 2015. s ciljem da se osnovna ideja i emocija sa izložbe prenese na film. Prvo su urađeni intervjui sa nekim poznatijim kandidatima, kao što je npr. Vojislav Šešelj. Iako na kraju ti kandidati nisu ušli u finalni film, pomogli su u razvoju samog projekta.
Luka i ja smo počeli saradnju 2018. godine na jednom “screepted-reality” projektu, ali taj projekat nije uspeo. Tada smo shvatili da moramo da radimo nešto što zaista želimo i da gledamo. Luka je već imao film Bez u procesu snimanja, dok sam ja doneo osnovnu ideju za film Prizvan i pozvan. Film Prizvan i pozvan kreće ozbiljno da se radi od trenutka kada se Luka priključuje projektu.
Od samog početka, radili smo paralelno na oba filma. Iako je to ponekad bilo izazovno, pružilo nam je slobodu da radimo na jednom filmu dok ne dostignemo određeni napredak, a potom, kad nemamo gde dalje, pređemo na drugi film. Dokumentarni film ima specifičan tok jer se razvoj, produkcija i post-produkcija odvijaju istovremeno. Radili smo bez nekog velikog pritiska, i zapravo smo završili oba filma, otprilike, u isto vreme.
I ako su stilski različiti, oba filma pripadaju tom nekom našem istom univerzumu. Naš glavni kriterijum je bio da stvorimo filmove koje bismo želeli sami da gledamo.
MONITOR: Priča je ispričana iz ugla autsajdera, a i za publiku koja ih ne poznaje, vidljive su političke razlike među njima – od nekih progresivnih i ekološki osviještenih kandidata do ultranacionalista. Kakva je bila saradnja? Jeste li odmah stekli njihovo povjerenje?
VUČO: Mislim da se Luka prvi pomirio s činjenicom da ćemo, zarad konačnog proizvoda, morati nečega da se odreknemo. U jednom trenutku smo prelomili i odlučili da ostavimo samo „autsajdere“, od kandidata koji se pojavljuju iz današnje vizure. Shvatili smo jednostavno da ovi konvencionalniji kandidati nisu za film koji želimo da napravimo. Njihovu priču i njih vidimo kroz arhivski materijal. Vremenom su postali veštiji u tim političkim vodama i, po mom mišljenju, izgubili su tu neku sirovu autentičnost. Naši junaci u filmu su, na neki način, živopisni naturščici, dok se konvencionalni političari često čine kao loši glumci.
Zahtevali smo od njih da se predstave onako kako bi sami želeli. Svi su izuzetno autentični pojedinci. I kada se ne slažemo s njihovim stavovima ili idejama, što se često dešava, duboko cenimo činjenicu da su doprineli našem filmu tako što su se predstavili bez ikakvih skrivenih namera ili ograničenja. Mislim da smo brzo stekli njihovo poverenje, i da se u snimljenom materijalu vidi da smo pristupili s punim poštovanjem prema njima.
Savu Neškovića poznajem od 2011. godine, i on nam je ustupio materijal od RNR partiji koji nismo mogli da pronađemo nigde drugde. Sa Draganom Jovanovićem sam u kontaktu takođe od 2011. godine, kada smo organizovali fiktivno glasanje za kandidate na izložbi, na kojem je on zauzeo treće mesto. Odlučio je da objavi tu vest u kulturnoj rubrici NIN-a, nakon čega sam ga kontaktirao kako bih mu se zahvalio, a on mi se zahvalio što smo ponovo aktuelizovali njegovu političku kampanju.
Milan Peca Nikolić nam je skrenuo pažnju na Milorada Jakšića Fanđama. Ljiljana Ćuić je poslednja ušla u film jer smo shvatili da nešto fali. Našli smo se sa njom u kafani Kalinić i shvatili da je ona karika koja nedostaje. Ljiljana je zapravo bila prva kandidatkinja na izborima, ali njeni stavovi i ideje verovatno nisu u skladu sa ukusima projekata Evropske unije.
MONITOR: Moram da se vratim na Veliku Rock ‘n’ Roll partiju koja je promovisala dekadenciju. Svi znamo šta je uslijedilo, da su uskoro bila ratna razaranja. Kako publika danas reaguje kad posmatra sve te kandidate?
VUČO: Imali smo različite reakcije, kako pozitivne tako i negativne. Ako 200 ljudi iz publike izvuče 200 različitih zaključaka, smatram to velikim uspehom filma. Ljudi reaguju na različite načine i, dok god postoje reakcije, zadovoljan sam.
Jednom prilikom, u Amsterdamu, Luki je prišao lokalac i izrazio svoje negativno mišljenje o filmu. Tada je drugi član publike skočio u odbranu našeg filma, a Luka je morao da smiri situaciju jer, kao i ja, smatra da svaka reakcija, bila pozitivna ili negativna, ima vrednost. Kasnije tokom razgovora, taj čovek nam je objasnio da mu se film zapravo svideo, ali da budi u njemu najgora osećanja. Meni je to svakako bio kompliment.
Mislim da kada komuniciramo s publikom u inostranstvu, uvek dolazimo do zaključka da oni reaguju ne samo na našu političku situaciju, već pre svega na svoju. Kada sagledamo ko se nalazi na vlasti, čak i u najrazvijenijim zemljama, shvatimo da se najviše promenila estetika tog vremena, dok je suština nekako ostala ista. Domaća publika isto reaguje različito, ali još burnije nego strana.
MONITOR: Da li vas dvojica, Luka Papić i Vi, planirate uskoro da radite novi zajednički film?
VUČO: Da, u planu imamo Lukin igrani film o vitezu koji izgubi svoje viteške moći pa mora ponovno da pronađe svoj put, kao i još jedan igrani film čija se radnja odvija na kraju 19. veka u fiktivnom vojvođanskom selu, za koji smo već dobili sredstva za razvoj. Luka ima i ideju o još jednom docu-fictionu čija je osnovna tema ljubav, široko govoreći. Takođe, već neko vreme radimo na jednom vampirskom scenariju, koji smo zapravo koncipirali kao mini seriju, pa ćemo videti šta će biti od svega toga.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima
MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu. Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?
GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.
MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?
GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.
MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja. Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa?
GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima
MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?
SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.
MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?
SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.
MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?
SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde