Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!
no što nemamo, određuje nam život! Eto paradoksa nad paradoksima, eto majke svih paradoksa! Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, kuka, tuguje, boluje, kopni kao snijeg u proljeće zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!
A zapravo, čak i onaj ko nema ništa, ima više nego što vrijedi sve ono zbog čega mu srce treperi i duša drhti! Jer sve to zajedno, sva bogatstva svijeta, ne mogu mu kupiti ni djelić blaga koje ima svako ko kaže da nema ništa! Onaj koji je živ i zdrav, koji vidi nebo i čuje vjetar, koji diše i sanjari, koji može zaplakati i zapjevati, krenuti ili stati, kako mu volja – taj već ima više nego što vrijedi sve ono što bi da ima, a nema!
Ipak, dao bi sve to što ima, bez cjenjkanja, za djelić onoga što nema! I čim obavi tu razmjenu, ako mu se kao što misli – posreći, a zapravo: ponesreći! – istog trena mu postane jasno da se prevario . To se, na žalost, uvijek shvati prekasno. Kad više nema pomoći. Kada jednom daš ono što imaš, za ono što nemaš, svaka razmjena je isključena a trgovanje vrijednostima života i svijeta je završeno.
Siguran sam da duhovi koji bestežinski bezbolno lebde eterom, zavide svakom živom čovjeku. I s pravom! Zar više ni dodirnuti ničiju ruku neće, ni cvijet pomirisati, ni lice nečije pomilovati nikada!? – zar ni zadovoljstvo, ni bol čak više neće osjetiti – to njih mori, i sjećanje da su, imajući to nekada, čeznuli za onim što nisu imali i što im sada više ništa ne znači!
Da li biti živ, uistinu vrijedi više nego imati sve ono što nemamo!? Da li rođenjem dobijemo više nego što tokom cijelog života možemo steći!?
U Istoriji peloponeskih ratova (Knjiga V), Tukidid navodi tok tajnih pregovora u kojima moćna Atina zahtijeva bezuslovnu predaju malog ostrva Melosa. Ultimatum je jasan: Imate samo jednu priliku da spasite ono najvrijednije što imate – život!
Koliko god bio okrutan izbor pred koji su stavljeni Melijaci, toliko je duboko poznavanje života bezdušnih Atinjana!
- Melijanci.“Možemo shvatiti da je u vašem interesu da nam budete gospodari, ali kako može biti u našem interesu da vam mi budemo robovi?”
- Atinjani. “Vašim pristankom da se predate, izbjeći ćete najgore; a mi ćemo biti bogatiji ako vas poštedimo”.
- Melijanci.”’Ali moramo li mi biti vaši neprijatelji? Zar nas nećete smatrati za prijatelje ako budemo neutralni i održimo mir sa vama?”
- Atinjani. “Ne, vaše neprijateljstvo nam nije ni upola takav problem kao vaše prijateljstvo; jer ono prvo bi u očima naših neprijatelja bilo dokaz naše moći, ovo drugo, dokaz naše slabosti.”
- Melijanci. “Ali zar vaši građani ne vide razliku između država koje vi ne dirate i vaših kolonija koje se ponekad bune protiv vaše vlasti, pa ih morate ponovo pokoravati?”
- Atinjani. “Naravno da vide, ali oni smatraju da ako ne napadnemo države kakva je vaša, to je zato što su one kadre da se odbrane, i da ih mi ne napadamo zato što se ne usuđujemo da to učinimo. Kada vas pokorimo, to će učvrstiti našu moć i sigurnost i proširiti našu vlast.”
Dakle, jasno da ne može bitio jasnije: Ako odbijete – pobićemo vas. Ako prihvatite – ostaćete živi! I koliko god moglo izgledati da se opravdanjem odluke žitelja Melosa da prihvate ultimatum, propagira pasivnost, servilnost, poniznost, da se strah uzdiže u najvišu vrijednost (strah i vrijednost; strah kao vrijednost – ide li to dvoje zajedno!?), opet je ova jednačina matematički besprijekorna: život koji imamo, vrijedi više od svega onoga što nemamo, šta god to bilo! Jer kada dođe do razmjene vrijednosti, sve postaje jasno: gubitkom života gubi se sve ono što se više nikako ne može dobiti, ni nadoknaditi. I obrnuto: Očuvanjem života mnogo od onoga što smo izgubili, možemo ponovo steći!
Zar je zaista i najgori prolazni život, bolji od vječnosti? Da li je ono što imamo, uistinu vrijednije od svega što nemamo!? Iako je odgovor na oba pitanja nesumnjivo potvrdan, pitam se otkuda ovaj gorki ukus!
Ukus čežnje za onim što nemamo!
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice