OKO NAS
POBUNE MLADIH U RAZNIM KRAJEVIMA SVIJETA: Jesen i proljeće protesta

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Izgleda da živimo u vrijeme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspijevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove
Neki to, kalendarski pomalo netačno, nazivaju Jesen protesta. Svet je zahvaćen masovnim talasom demonstracija od Čilea ( kojem je sada proljeće) Velike Britanije, Španije, Moskve, Libana, Iraka, Indije do Hongkonga i Australije. Povodi su različiti: cene benzina (u Francuskoj), klimatske promene (Velika Britanija, Australija), nacionalne slobode (Katalonija u Španiji), zakon o ekstradiciji (Hongkong), cena karata u javnom prevozu (Čile), oporezivanje mobilnih aplikacija (Liban), korupcija (Irak). Izgleda da živimo u vreme ozbiljne krize politike u kojoj razni modeli vladavine ne uspevaju da nađu adekvatne odgovore na društveno-ekonomske i političke izazove.
Talas protesta se valja Južnom Amerikom. Vanredno stanje je u Čileu, nasilni protesti u Boliviji (pre i posle puča ili “državnog udara”, protiv predsednika Eva Moralesa koji je primoran da podnese ostavku i emigrira u Meksiko), prohujale su demonstracije u Ekvadoru, polarizacija traje u Brazilu (u kome je iz zatvora pušten i dalje veoma popularni levičarski bivši predsednik Injasio Lula de Silva), beznadežna pat pozicija situacija vlada u Venecueli…
Prema analitičarima, u većini slučajeva ti protesti u osnovi imaju ekonomske probleme građana. No Betina Horst, zamenica direktora konzervativnog čileanskog istraživačkog centra „Sloboda i razvoj“, komentariše: „Svaka država u Latinskoj Americi ima svoje ekonomske specifičnosti, a jedini zajednički element je da uvek postoje organizovane grupe radikalizovanih levičara, koji žele da destabilizuju demokratiju. Tamo gde ne uspevaju dođu na vlast izborima, pokušavaju to silom.“
Sa takvom ocenom se uopšte ne slaže Mihael Alvarez, portparol Fondacije „Hajnrih Bel“ u Berlinu, koji je niz godina vodio kancelariju te fondacije bliske Zelenima u glavnom gradu Čilea, Santjagu. On osuđuje nasilje u Čileu, ali napominje da ima dosta mirnih demonstranata koji zahtevaju svoja prava. I to ne samo u Čileu. „U poređenju sa prošlim vekom, ljudi u Latinskoj Americi više nisu spremni da prihvate socijalnu nejednakost.“
Po mišljenju Alvareza, posle napretka u socijalnoj oblasti početkom 1990-tih kada su kontinentom dominirale levičarske vlade, nekoliko latinoameričkih zemalja se poslednjih godina vraća na mere štednje. „U vreme levičarskih vlada postojalo je mnogo programa preraspodele koji su ublažili siromaštvo“, ukazuje i Valeska Hese, šefica odeljenja za Latinsku Ameriku nemačke Fondacije „Fridrih Ebert“, bliske socijaldemokratama, ali i primećuje da tada nisu rešeni strukturni problemi.
Hese podseća da je predsednik Ekvadora Moreno, baš kao i predsednik Argentine Maurisijo Makri, morao da najavi mere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond (MMF), uslovljavajući time dodelu kredita.
U Čileu su sva područja javnog života privatizovana: penzije, zdravstvo, obrazovanje. U takvom okruženju, mnogi Čileanci jedva sastavljaju kraj s krajem. Podaci o ekonomiji Čilea kažu da je toj zemlji u suštini dobro. Latinska Amerika, ukazuje Valeska Hesenije, nije najsiromašniji region na svetu, već onaj sa najekstremnijom nejednakošću. To potvrđuje i međunarodni Džini indeks Svetske banke. Samo dve od 10 zemalja s najviše nejednakosti nisu smeštene u Latinskoj Americi, Južnoafrička Republika i Ruanda. Čile je sedmi na ovoj listi.
Kada se radi o političkoj situaciji – Čile i Brazil sa desničarskim, u odnosu na Venecuelu i Boliviju (do prošle nedelje) sa levičarskim vlastima, dele svetovi. Ali, kada je reč o aroganciji vlasti sve te zemlje puno toga povezuje. U Latinskoj Americi nema pravih napora kako bi u društvu zaživela socijalna pravda. Vidljiva su dve sasvim suprotne tendencije: takozvana socijalistička preraspodela ili tzv. (neo)liberalna politika konsolidacije.
U Čileu se ne vode rovovske bitke između političkih tabora, već između onih koji imaju sve i onih koji hoće da dobiju nešto. Sadašnje demonstracije pokazuju da vladajuće elite to ne razumeju, da su strašno ravnodušne.
Argentina decenijama ide od jednog do drugog ekstrema, nikada nije postignut ozbiljan konsenzuz između različitih društvenih grupa. Jedina konstanta je nedostatak spremnosti da se investira i vjeruje u sopstvenu zemlju. Argentinci, koji imaju novac, menjaju ga u dolare bez obzira koja je vlada na čelu zemlje.
Latinska Amerika mora savladati brdo aktuelnih problema, ali i onih iz prošlosti. To nije moguće ako se ne uključe svi i ako ne bude društvenog konsenzusa.
I na Bliskom Istoku, naročito mladi traže manje korupcije i reforme. Proteklih meseci su protesti izbijali ili trajali u Egiptu, Sudanu, Alžiru, Iraku, Libanu. U Sudanu i Alžiru su pod pritiskom ulice uklonjeni dugogodišnji šefovi države. Demonstracije su u punom jeku u Iraku i Libanu.
Rasprostranjenost i postojanost bliskoistočnih protesta nameće poređenja sa Arapskim prolećem od pre devet godina. Za veliki broj stanovnika Bliskog istoka Arapsko proleće je izneverena revolucija. Tamo gde je promijenjana vlast novi režimi nisu ispunili očekivanja koja su bila povod Arapskom proleću, s izuzetnom Tunisa koji se smatra delimičnim primerom demokratskog preobražaja. Sada su naročito Irak i Liban suočeni sa moćnim talasom protesta upravo zato što nema poboljšanja svakodnevnog života. Smanjenje korupcije je bila inicijalna kapisla Arapskog proleća a korupcija je i dalje endemska.
Ovaj je oktobar jedan od najkrvavijih mjeseci u Iraku u novijem sjećanju. Blizu 300 iračkih civila je ubijeno, a preko 5.000 je ranjeno. Počinitelj je irački režim, koji je koristio besprimernu i nepotrebnu smrtonosnu silu protiv građana koji su protestvovali protiv korumpirane političke klase.
Izbijanje ovih protesta nije ni iznenađujuće. U proteklih nekoliko godina, protesti protiv velike korupcije, nezaposlenosti i loših usluga su postali gotovo sezonski.
Većina Iračana, prema medijskim izveštajima, smatra da njihovom državom vladaju korumpirane političke klase podvrgnute spoljnim uticajima i interesima, bez ikakvog legitimiteta i osećaja odanosti Iraku. Osjećaj očaja kod demonstrantata i njihova želja da vrate Irak kristalizirani su u njihovom poviku: „Želimo državu“.
Demonstranti su mladi Iračani, stasali posle anglo-američke invazije 2003. Tom invazijom je oboren diktatorski režim Sadama Huseina, ali su razgrađeni iračka država i institucije, diktiran manjkavi ustav, postavljen disfunkcionalni sistem zasnovan na sektaškim podelama. Sve to su naselile stranke i političari od kojih su mnogi bili saveznici i pioni Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Saudijske Arabije. Tzv. politički proces, koji su zapadni stručnjaci i novinari pogrešno okarakterisali kao „demokratija“, uveden je u državu nesposobnu da pruži minimum preduslova za dostojanstven život Iračana.
Ogromni državni prihod od nafte razgrabljen je dok su milioni gladni i poniženi. Prema Indeksu percepcije korupcije Transparensi Internešenel, Irak je 12. najkorumpiranija država na svetu. Ukupno 450 milijardi dolara javnih fondova je isparilo od 2003.
Mladi irački demonstranti potiču uglavnom iz radničkih četvrti i sirotinjskih kvartova gdje je jad svakodnevnog života najizraženiji. Priče ovih mladića i njihovih porodica retko dospevaju do novinarskih izveštaja o Iraku, koji sugerišu da se život u toj zemlji popravlja pošto je pre dve godine poražen ISIL.
Danijel Gerlah, urednik nemačkog magazina „Zenit“ posvećenog Bliskom istoku kaže da je za stanje u Iraku odgovoran komplikovan sistem u kojem vlast dele različite konfesije i narodi, a svako gleda da ugrabi koliko može i zadovolji svoju klijentelu. „Uz to imamo fenomen da narod uglavnom ima ulogu molioca, a država se postavlja kao dobročinitelj“, kaže ovaj novinar.
I u Libanu stotine hiljada ljudi zahtevaju bolje životne uslove za sebe i za buduđe generacije. Na ulicama protestuju Libanci svih konfesija i svih dobi. Protesti su zahvatili svaki kraj zemlje. Demonstranti su jedinstveni u zahtevima: kraj korupciji, posle ostavke vlade Sada Haririja nove izbore i prevazilaženje političkog sektaštva. Kako bi prevazišli tradicionalne podjele, koje bi mogle da unište pokret, svaka grupa se koncentriše da s vlasti skloni svoje ugrađene političke prevodnike. e. Suniti u severnom delu Libana cepaju portrete premijera u ostavci Haririja, hrišćani pale plakate maronitskog predsednika Republike Mišela Auna, šijiti vređaju Hezbolah i pjevaju protiv šijitskog pokreta Amal predsednika parlamenta Nabiha Berija. “Svi znači svi”, skandiraju demonstranti. Žele da svrgnu kompletnu političku klasu. Demonstranti su veoma razočarani govorima Haririja, Auna i čelnika Hezbolaha Hasana Nasralaha. Ovi govore kako su ih oni drugi sprečavali u sprovođenju reformi. Libanske, neustrašive žene, u ovim demonstracijama učestvuje više nego ikada. Najčešće su na čelu protestnih povorki. Primijetno je da libanskim protestima , mada je ove nedelje ubijen prvi demonstrant, vlasti u manjoj meri upotrebljavaju silu.
Za one koji su u poslednje tri decenije postali pobednici globalizacije, potpuno je neshvatljivo da povećanje cene karata za samo par centi može tako duboko da uznemiri milion ljudi. Svjetovi u kojima žive pobednici globalizacije i gubitnici premnogo su se udaljili.
Analitičari upozoravaju kako nijedna globalna ekonomija koja se zasniva na rastu ne može trajno da opstane u doba globaliziacije, kada se resursi na planeti Zemlji ubrzano troše. Stoga je glasan poziv na renacionalizaciju ekonomije čak i u SAD. U zemlji navodno neograničenih mogućnosti, velika napuštena područja i siromaštvo velikog dela stanovništva – sada su realnost. Pre samo jedne generacije, ljudi su se selili sa Aljaske na Floridu zbog novog posla, a danas odatle ponovo odlaze da žive kod rođaka, da ne bi završili na ulici kao beskućnici.
Tržišna ekonomija i kapitalizam su završili u ćorsokaku. Sve dok se problem ne počne rešavati tu, u korenu, bićemo svedoci sve više protesta i nereda.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Uzaludnica
-
NEMA KRAJA SUĐENJU OPTUŽENIMA ZA UBISTVO SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Zločin u nastavcima
-
VESNA CIMBALJEVIĆ, ADVOKATICA IZ PODGORICE: Rizično je olako shvatanje društvenih mreža
-
Fratri
-
„Jogurt revolucija“ u Americi?
-
VALERIJA SAVELJIĆ, NEKADAŠNJA FINANSIJSKA DIREKTORICA PLANTAŽA: Plantaže me hrane, zato ih branim
Izdvojeno
DEVET GODINA URGENCIJA ZA IZRUČENJE SVETOZARA MAROVIĆA: Još malo i gotovo

Objavljeno prije
18 satina
1 Maja, 2025
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će on do tada biti izručen Crnoj Gori. Sljedeće jeseni ,kao slobodan čovjek, moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao
Brojni ministri pravde obećavali su crnogorskoj javnosti da će preduzeti sve kako bi pred crnogorskim pravosuđem odgovarao bivši visoki funkcioner DPS-a Svetozar Marović. Pisanje zamolnica, urgencija, priča o hapšenju i eksdradiciji ušlo je u devetu godinu.
Obećanje je ove sedmice dao i aktuelni ministar pravde Bojan Božović.
Božović je najavio da će od Srbije ponovo tražiti izručenje bivšeg visokog zvaničnika Crne Gore, Državne zajednice Srbije i Crne Gore koji je još 2016. godine osuđen kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura.
Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Specijalnim tužilaštvom na čijem je čelu u to vrijeme bio Milivoje Katnić, Marović je osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.
U slučaju Svetozara Marovića stvar je više nego jasna – Srbija ne želi da izruči Crnoj Gori šefa budvanske kriminalne grupe.
Zašto je Srbija osuđenom Maroviću obećana zemlja, da li je on u međuvremenu dobio srpsko državljanstvo, kako se vjeruje, pa je to jedan od razloga zbog čega ga Srbija ne izručuje, kao svog državaljanina, ili i dalje živi neki politički dogovor, samo su neka od nagađanja o razlozima zbog kojih je Marović već devet godina nedostupan crnogorskim organima.
Nekadašnja opozicija, sada većina u aktulenoj vlasti ustvrdila je da je lično bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović napravio dogovor sa Vučićem da se Marović ne izručuje Crnoj Gori. Vlast se promijenila, ali odnos Srbije prema ovom slučaju nije.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je izabrana Vlada Zdravka Krivokapića tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić, pisao je pismo srpskim kolegama tražeći da se Crnoj Gori izruči Marović.
To je saopšteno na konferenciji održanoj krajem decembra 2020.godine. Tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović ocijenio je da je „kompromitujuće da Marović, koji je označen kao šef kriminalne grupe, šeta slobodno“.
„ Mi želimo da se odredimo prema ovom pitanju, nadajući da ćemo sa Srbijom pronaći zajednički jezik i privesti Marovića pravdi”, kazao je tada Abazović. Na DHL zamolnicu, odgovora nije bilo.
I tokom prve službene posjete Beogradu ondašnjeg premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, u novembra 2021, pitanje ekstradicije Marovića bilo je na dnevnom redu.
“Izručenje Marovića ostaje prioritet za našu vladu”, rekao je tada Krivokapić poslije razgovora sa predsjednicom Vlade Srbije Anom Brnabić. Premijerka Brnabić tada je rekla da će sa pravosuđem provjeriti detalje slučaja.
“Mislim da ne postoji neki konkretan pravni ili politički razlog što Marović nije izručen. Nije tajna da imamo niz otvorenih i teških pitanja”, izjavila je tada Brnabić.
Odluka Sjedinjenih Američkih Država, da uvedu sankcije nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore i potpredsjedniku DPS-a Svetozaru Maroviću, bila je okidač da se crnogorske vlasti još jednom obrate kolegama iz Srbije i drugi put tokom 2022. godine zatraže njegovo izručenje.
“Uključivanje SAD u slučaj Marović je korak dalje za izručenje i mi se nadamo da će Srbija izručiti Svetozara Marovića”, kazao je Andrej Milović, tadašnji državni sekretar Ministarstva pravde.
Milović je tada ocijenio da je u slučaju Marović prisutan nedostatak političke volje, jer je to jedini slučaj u vezi s kojim imaju problem s kolegama iz Srbije. „Kako god, vremena za čekanje, kaže, više nema, kazao je tada Milović.
Čekanje se nastavilo.
U martu 2023, tadašnji ministar pravde Marko Kovač je tokom posjete Srbiji otvorio opet pitanje izručenja Marovića kada je i zaključeno da je neophodno da ta zemlja izvrši svoju obavezu.
On je u tada kazao da neće odustati od tog predmeta ističući da je teško govoriti o vremenskim okvirima, jer je riječ o pravnoj, ali i političkoj odluci.
“Izručenje Svetozara Marovića je otvoreno pitanje koje smo naslijedili usljed neadekvatnih, blago rečeno, reakcija naših pravosudnih organa kada je lice osuđeno za tako veliku zatvorsku kaznu bude pušteno da se brani sa slobode. Tada je napravljen presedan u tom procesnom smislu i imamo situaciju kakvu imamo”, kazao je tada Kovač naglašavajući da je sa pravosudnim organima Srbije otvorio to pitanje i pitanje drugih ekstradicija.
„Ostali smo na stanovištu da je potrebno da Srbija izvrši svoje obaveze u skladu sa Sporazumom o izručenju, a shodno određenim međunarodnim konvencijama. Teško je govoriti o vremenskim okvirima jer je ekstradicija stvar pravne, ali i političke odluke svake države”, rekao je tada Kovač.
U julu iste godine slučaj „Marović“ aktuelizovan je na najvišem nivou, tokom susreta predsjednika dvije države 10. jula u Beogradu. U prvoj službenoj posjeti Srbiji, šef crnogorske države Jakov Milatović iznio je zahtjev Aleksandru Vučiću da se Marović izruči radi odsluženja kazne u Crnoj Gori. Vučić je odgovorio da će to pitanje Srbija razmotriti i Podgorici proslijediti utemeljen odgovor. Odgovor naravno nije stigao.
Nekoliko mjeseci kasnije, javnosti se povodom slučaja Marović ponovo obratio Andrej Milović, tada s mjesta ministra pravde i saopštio da je Crna Gora uradila sve što je bilo u domenu pravnih mogućnosti.
„ Više puta smo slali zamolnice i urgancije i sada je sve u rukama pravosudnih organa Republike Srbije. Međutim, nećemo potezati pitanje reciprociteta u odnosima sa Republikom Srbijom, jer – osim navedenog, kao i činjenice da je međunarodno-pravna saradnja u krivičnim stvarima u svim ostalim predmetima zaista sjajna – naš cilj jesu najbolji mogući odnosi dvije zemlje, što već predugo nije slučaj „, naglasio je Milović.
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će i do tada biti izručen Crnoj Gori. A sljedeće jeseni kao slobodan čovjek moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari
Izdvojeno
SOKOLOVINA I DALJE PROBLEM: Sanacija i turizam na čekanju

Objavljeno prije
18 satina
1 Maja, 2025
Turizam u više opština na sjeveru već treću godinu trpi zbog sanacije klizišta u Sokolovini, na putu Mojkovac-Đurđevića Tara. Vlasnici privatnog smještaja i kampova kažu da zbog toga tokom turističkog ljeta ostvaruju tek trećinu planiranih prihoda, a mještani gube sate da stignu zaobilaznim putevima do grada.
Atraktivna i stranim turistima omiljena ruta Manastir Morača – NP Biogradska gora – Đurđevića Tara, pa dalje ka Žabljaku i Crnom jezeru, već tri godine je prekinuta zbog radova na saobraćajnici u mjestu Sokolovina, čija je sanacija više puta prolongirana. Zbog takvog stanja, na gubitku je turistička ponuda Mojkovca, ali i Žabljaka i Kolašina. Uz to, mještani Dobrilovine prinuđeni su da tri puta duže putuju do prodavnice, ljekara i svega što im je neophodno u gradu. Sanacija kritične tačke na putu Mojkovac – Đurđevića Tara počela je još 2023. godine.
Kako objašnjava Bojan Filipović, koji je na čelu lokalnog Udruženja turističkih poslenika, lani je tom dionicom bio ograničen prolaz na svega dva sata dnevno, zbog čega su, tvrdi, imali oko 60 odsto manje gostiju i organizovanih tura u odnosu na očekivano. Ove godine sa nadležnih adresa su ih obavijestili da će put biti otvoren svega tri mjeseca – od 15. juna do 15. septembra. No, zbog toga će radovi biti produženi još za godinu dana.
„Za ljetnju turističku sezonu ove godine imali smo neke nezvanične informacije da će put biti otvoren po sistemu naizmjeničnog prolaska na toj dionici uz semaforsku signalizaciju. Očekivali smo da će to početi 15. aprila i trajati do 15. oktobra. Naš predlog je bio da se izvode radovi na potpornim zidovima, a da jedna traka funkcioniše, kako bismo odradili ovu i narednu turističku sezonu. Međutim, nedavno nam je ponuđeno da se put otvori tri mjeseca, s tim da se rok za izvođenje radova produži za još jednu godinu. Što znači da ćemo i dogodine biti u istom problemu“, kaže Filipović.
Predlog je bio i da mještani Dobrilovine „poslije sezone i do završetka radova prolaze tim putem na sopstvenu odgovornost od 17 do osam sati narednog dana, a da se, pored toga, dozvoli djeci prolazak iz škole oko 14 sati. Zbog obustave saobraćaja na Sokolovini, mještani sada svakodnevno putuju preko Pljevalja, prelazeći skoro 150 kilometara umjesto uobičajenih 25, kako bi stigli do škole, posla ili prodavnice. To je, kažu, kao da oni koji žive na Bliču do Podgorice idu preko Nikšića i Šavnika.“
Filipović ukazuje da niko od turizma „za tri mjeseca ne može zaraditi za cijelu godinu i održati svoj posao“. Naročito je turističkim poslenicima teško, objašnjava, zbog činjenice da su i prethodne dvije godine imali ogromne gubitke. Predsezonu nisu prošli, ali ni ovu godinu, pa su sada svi smještajni kapaciteti prazni. Turistički poslenici se boje da će, čak i nakon završetka puta, turisti zaboraviti na ovu rutu, nakon što je godinama nijesu mogli koristiti.
„Taj putni pravac ne samo da šteti našoj opštini, već i ljudima koji se bave turizmom u opštinama Kolašin, Žabljak i Pljevlja. Takođe i svim turističkim agencijama sa primorja koje u svojoj ponudi imaju posjetu kanjonu rijeke Tare. Zbog svega navedenog, najavljujemo da ćemo 1. maja na sat vremena blokirati put Kolašin – Mojkovac kako bismo nadležne podsjetili na naše probleme“, saopštili su početkom sedmice iz Udruženja turističkih poslenika.
Izdavaocima privatnog smještaja pridružiće se i njihovi sugrađani nezadovoljni „širenjem granica NP Biogradska gora“, zbog čega su, kako kažu, prinuđeni da ne mogu koristiti svoju naslijeđenu imovinu. Takođe, na protestu će iskazati nezadovoljstvo i zbog obustave radova na ski-centru Žarski. Tvrde da je projekat, na kojem je urađeno više od pola radova, iznenada obustavljen i zaboravljen.
„Kancelarijsko donošenje odluka bez konsultacija sa lokalnom zajednicom, stanovništvom i privredom na tim prostorima, dovodi do gašenja našeg grada, koji je i onako doveden na rub opstanka i bori se da preživi – kao i cijeli sjever u posljednjih 35 godina. Naravno da je rekonstrukcija puteva dobra stvar i da je započeta s najboljim namjerama, ali postoji i ona narodna poslovica koja kaže da je i put do pakla popločan dobrim namjerama. Zbog toga smatramo da u tim rekonstrukcijama treba naći mjeru i uskladiti dinamiku radova sa potrebama stanovništva i privrede“, poručuje Filipović.
Iz mojkovačke Turističke organizacije su za Monitor kazali da oko problema sa Sokolovinom uskoro očekuju razgovor sa premijerom Milojkom Spajićem i predstavnicima tri resora njegove Vlade. Cilj im je, kako kažu, da objasne važnost turističke rute koja vodi preko Sokolovine i da pokušaju naći kompromisno rješenje koje će pomiriti potrebe mještana i izvođenje radova.
Do zaključenja ovog broja, iz Uprave za saobraćaj Monitoru nisu odgovorili na pitanja koja se odnose na radove na putu Mojkovac – Đurđevića Tara i planove oko režima saobraćaja za ostatak proljeća i predstojeće ljeto.
Kakos u februaru ove goine kazali, Uprava za saobraćaj kao investitor i kompanija Intemost kao izvođač rade sve u skladu sa svojim mogućnostima da se radovi na sanaciji klizišta nastave što prije, kako bi mještani u što kraćem roku dobili prohodnu saobraćajnicu.
„Upravi za saobraćaj kao investitoru je najvažnije da se radovi nastave i čitav posao bude završen što prije. Međutim, mi moramo uvažiti i potrebe mještana sela Sokolovina, zbog čega smo sa izvođačem dogovorili da im se dozvoli nesmetan prolaz u terminima koji njima odgovaraju, u skladu sa njihovim potrebama, iako će to uticati na dinamiku radova i prouzrokovati kašnjenje. Ne želimo da se mještani osjećaju odsječeno od grada”, obećali su tada iz Uprave.
Saopštili sui da je “sanacija klizišta Sokolovina jedan od najznačajnijih i najzahtjevnijih projekata koji ima za cilj podizanje bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putu Mojkovac – Đurđevića Tara”
Tadašnji ministar saobraćaja i pomorstva, Filip Radulović, u novembru 2023. godine iz Sokolovine je obećao da će sanacija tog klizišta biti završena za godinu dana.
Ministar je objasnio da će realizacijom tog projekta biti riješen jedan od dugogodišnjih problema na toj dionici puta. Vrijednost projekta je 10,6 miliona eura. Radovi podrzaumijevaju sanaciji nestabilne kosine i izgradnji galerije u dužini od oko 400 metara“ .Put Mojkovca do Đurđevića Tare od 2015. godine nikad nije bio zvanično otvoren i bezbjedan. Česti odroni i ranije, ali i u toku izvođenja radova stvaraju dodatne probleme. Oko 2.000 “kubika” zemlje, palo je na gradilište prije nekoliko sedmica.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari

Zubarskom zlatu koje je do uvođenja stečaja u „Atlas banci“ stajalo u trezoru filijale te banke u Beranama, do danas nema ni traga. Na crnom tržištu njegova vrijednost danas dostiže četiri puta veću cijenu od nekada procijenjene
Kilogramu zubarskog zlata koje je do trenutka uvođenja stečaja u „Atlas banci“ stajalo u trezoru filijale te banke u Beranama do danas nema ni traga, iako mu sada na crnom tržištu vrijednost dotiže ogromne svote novca. Istovremeno se tim povodom ne vodi nikakva istraga.
Dobro obaviješteni sagovornik Monitora, jedan od bivših zasposlenih, tvrdi da je taj kilogram zlata stajao u trezoru nekoliko decenija i da je pripadao Fondu zdravstva.
„Ključna stvar u tome je što nije formirana komisija i što komisijski i zapisnički nije konstatovano da zlata nema i tu neko mora da snosi odgovornost. Da ne otvaramo sada priču o vrijednoj arhivskoj građi“, objašnjava.
„To zlato je ostavila na čuvanje jedna bivša direktorica tadašnjeg Fonda zdravstva koja je otišla za Beograd. Nije imala gdje da ga ostavi, a htjela je da ode što bi se kazalo čistih ruku. Zlato je tu stajalo možda i tri decenije prije uvođenja stečaja“ – kaže sagovornik.
On ponavlja da je tada morala biti napravljena komisija i urađen popis imovine koja je zatečena, što je sasvim normalna i očekivana stvar i procedura.
„Oni su toga dana, 5. aprila 2019. godine, bez ikakve najave sačekali kraj radnog vremena, i kada smo svi izašli, ne znajući ništa, jednostavno su zaključali vrata i postavili obezbjeđenje. Mnogima od nas su lične stvari ostale unutra i nismo mogli da ih uzmemo“ – objašnjava sagovornik.
Stečajna uprava „Atlas banke“ ranije je saopštila tim povodom da u trenutku uvođenja stečaja nije bilo ničega u trezorima u Beranama, odnosno da su bili slobodni, ili kako su se izrazili, „oslobođeni od sadržaja“.
Naš sagovornik objašnjava da je zlato stajalo tu još iz vremena kada se ova banka drugačije zvala i bila preteča svih banaka u Beranama i u ovom regionu Crne Gore.
„Prije nego je pristupila Atlas sistemu, bila je preteča svih banaka u Beranama, i u njoj je njoj čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su i izgradila sadašnje zdanje“, kaže ovaj bivši službenik.
Postojeća zgrada je izgrađena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka, koja se poslije rata zvala Komunalna banka Ivangrad, Andrijevica i Plav.
„Zatim je mijenjala ime u Osnovnu banku, potom u Montenegro banku, da bi se 1992. godine izdvojila iz sistema Montenegro banke, kada je formirana Beranska banka. Beranska banka je 2003. godine pripojena Atlas banci“ – podsjeća on na istorijat banke.
Stručnjaci koje je Monitor kontaktirao objašnjavaju da je zubarsko zlato najvrjedniji materijal i da je moralo biti najveće čistoće, odnosno dvadesetčetvorokaratno, ili čistoće 97 odsto.
„Danas je izuzetno skupo i rijetko se koristi u stomatologiji upravo zbog toga. Jednom prilikom sam mušteriji izašao u susret, ali je morao sam da nabavi zubarsko zlato, jer ga više nema. Morao sam da mu dam potvrdu da sam registrovan da bi on negdje u Vojvodini kupio nekoliko grama, koliko mu je trebalo. Ne može se to tek tako kupiti“, kaže stomatolog sa kojim smo razgovarali.
Kada se radi o zlatu iz „Atlas banke“, on izražava i sumnju da je zlato možda samo i fiktivno stajalo u trezoru, a da je nestalo mnogo ranije.
„Ja se sjećam početaka moga rada, veoma davno, kada je stomatologija bila u javnom zdravstvu, i znam da već tada nije više bilo zubarskog zlata. Bilo je mnogo skupo i jednostavno Fond zdravstva je prestao da pokriva, odnosno refundira troškove tog materijala“ – kaže taj ljekar.
On objašnjava da je zlato oduvijek bilo cijenjeno i upravo korišćeno kao prvi zubni nakit još od vremena Etruršćana koji su ga koristili za uljepšavanje. I Maje su koristile zlato, a pokazivanje statusa ukrašavanjem zuba nastavilo se kroz istorijuu različitim kulturama.
I naši stariji ljudi pamte da su koristili zlato za zube, ne samo iz estetskih, nego i iz funkcionalnih razloga jer je zbog svojih karakteristika štitilo zube od propadanja. I danas se u nekim porodicama može naći zubno zlato, korišteno u proteklim vremenima, a najčešće je u obliku zubnih pločica, mostova i zubnih krunica.
Zbog visokih cijena poslednjih godina zlato se u stomatologiji sve manje nalazi u upotrebi. Ipak, zbog visokog udjela čistog zlata u predmetima i solidnih otkupnih cijena, zlatni zubi i zubno zlato još uvijek se često mogu vidjeti na vagama poslovnica za otkup zlata.
Dobar poznavalac prilika na crnom tržištu tvrdi da kilogram zubarskog zlata koji je nestao iz Atlas banke u Beranama, i koji se u banci procjenjivao na pedeset hiljada eura, danas vrijedi mnogostruko više.
„Budite sigurni da na crnom tržištu kilogram zlata te čistoće prelazi vrijednost dvjesta hiljada eura u ovom trenutku“ – kaže ovaj sagovornik.
Šta se desilo sa zlatom koje se čuvalo u trezoru „Atlas banke“, nema interesovanja ni da se ispita. Dodatno, nije prijavljen njegov nestanak. Koliko je poznato, Fond zdravstva ga ne potražuje.
Tufik SOFTIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRVI MAJ U ZEMLJI UHLJEBA: Sve živo počiva

SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom

AFERA MANDIĆI: Institucije mrtve ili se pretvaraju
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
DRUŠTVO4 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
IN ENGLISH3 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
SVIJET4 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU3 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
DRUŠTVO3 sedmice
SJEVER I ULAGANJA IZ UAE: Kolašin nudi Bjelasicu i Sinjavinu
-
INTERVJU7 dana
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija