Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Uzeti život u svoje muke

Objavljeno prije

na

Težim putem je lakše, iako je teže, i brže. I mnogo se smeješ, dok plačeš

 

Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore, kažu. Kakva bezočna prevara… Koliko li se samo puta čovek našao zazidan u prostoru bez vrata, bez prozora, bez mogućnosti da udahne, a još manje da taj isti prostor napusti. Nikada nisam bila usamljena… Uvek umem da ispunim prostor i vreme samom sobom, ali dešava mi se, u poslednje vreme, da osećam samoću. To vam je ono, kad u vašem sopstvenom životu ima svega osim vas, ako me razumete…

Kad u kući nema ničeg za grickanje, zavucite ruku u trosed. Evo, ja našla dva kikirikija, spljeskani smoki i parčence napolitanke. Ima još nešto, ali nisam utvrdila šta je, liči na suvo grožđe, a možda je i grašak. Dosta mi je sitnica koje život znače, treba mi gromada sreće, a i vid mi s godinama slabi, ne uočavam više te sitnice kao pre. Znate onaj osećaj kad, baš dugo, ulažete sebe u nešto, a onda osetite umor, osećate da se gasite i da više nemate ni istu želju ni volju. Kad ljubav umre, nećete to shvatiti odmah. I dugo ćete sedeti pored njenih ostataka, ali ne zato što volite, već zato što se sećate kako ste voleli. Kada se neki duboki odnos, bez reči prekine, nije najgore ono mučno nedostajanje, ni pitanja na koja nikada nećemo dobiti odgovor. Najgore je što naša prva misao ide njima kada nam se desi nešto lepo (ili ružno, svejedno), što su još uvek u nama, a da ih, u stvari, nemamo više. Od svih zabluda najveća je tražiti se tamo gde vas nema, niti vas je ikada bilo. Dosadi čoveku da stalno pada u zaborav… Vrhunac rada na sebi je kad naučiš da držiš usta zatvorena, bez obzira na iskušenja.

I dođe tako momenat kad čovek ne želi ni da misli, ni da kaže, ni da oseća. Kad mu je baš isključivanje svih misli i osećanja potrebno da bi se odmorio i mogao da krene dalje. Razum je dobro imati, samo da bi imao s kim da ga izgubiš. Očaj je stanje u koje dovedeš sebe kada te život dovede u stanje nemoći. Jedino za čime ću žaliti je to što nikada rečima nisam uspela da dočaram ono što moja duša oseća prema ljudima koje volim. Prosto, tako divne i veličanstvene reči ne postoje.

Ne možeš sebe da tražiš pa da se kao nađeš, u sebe moraš da se zaletiš i zakucaš. Priča je u vetru. Ponekad zatvorim oči i pokušam razabrati krije li se u njemu miris neke tuđe, očajne reči koja nije stigla do receptora. Bitnije od toga da znaš gde ti je mesto, je da znaš gde ti nije… ne možeš da pređeš preko svega, a da ne ugaziš u nešto. Kad god pomisliš da si jak, život je u fazonu: „Evo ti još ovo, nosi, da budeš još jači“. Jer umor najčešće nema veze sa zamorom tela.Težim putem je lakše, iako je teže, i brže. I mnogo se smeješ, dok plačeš.

Nečistu savest, prati isključivo programom za beli veš, sa pretpranjem. Ne štedeti deterdžent za dubinsko pranje sećanja, ali biti oprezan sa omekšivačem za srce i odstranjivačem životnih fleka. Izbeljivač dozirati merom osećanja samosvesnosti. Za sušenje sačekati prvi sunčan dan i umeren vetar u leđa.

Stojimo Život i ja jedno naspram drugog, odmeravamo snage. Izgledamo u ovom momentu sumraka tako tuđi, strani i  nerazumljivi jedno drugom… Proći će. Sve prođe. Šalim se, ništa ne prođe, samo se ućuti.

P.S. Može izazvati vrtoglavicu, povraćanje, dijareju i u krajnjem slučaju smrt. OK, ko mi je u kutiju od lekova stavio uputstvo za život?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Prošlo nesavršeno vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji čitav svijet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg…

 

Jutros rano, u pet sati znala sam koliko je sati. Nisam morala da pogledam. U ovo doba se to oseća, ili bar ja osećam. Znala sam i kako izgleda sunce, senke, sva okolina tačno u pet. Osetila se tišina koju sa sobom povlači taj trenutak. Osećala sam i to je sve što sam mogla. To me je porazilo. Na neki način i spasilo, tek sad shvatam. Mogli bismo malo da usporimo, jer nam očigledno, brzina kretanja koju smo sebi obezbedili raznim načinima ne odgovara, preterali smo u žurbi toliko da više i ne stižemo na mesta na koja smo pošli.

Nebo je izgledalo tako glatko, kao led, ptice i avioni su klizili po njemu sasvim mirno. Dan i noć prolaze jedno pored drugog, preko njega, nesmetano. Sve što je na zemlji i gleda na gore, ne predstavlja nikakvu pretnju da se mir uruši. Postoji čitav svet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg, održava želju za traganjem, ali samo toliko da budem svesna koliko sam daleko. Ljudi često najviše primećuju ono što nedostaje, a mnogo manje ono što stabilno postoji. Iliti: „Teško poslu na koji ste, po ovakvom jutru, krenuli.“, što bi rekao Duško Radović.

Dobro mi je kad sam na stanici i čekam prevoz za koji ne znam da li će da se pojavi, a ne žurim nigde. Znam da mogu i peške, ali stanem malo, bacim pogled, zapalim cigaru. Uradim sve što je potrebno, naravno, to nije dovoljno. Ono što je potrebno je samo početak.

Dolazi mi danas kona. Jesam li vam pričala kako je, onomad, na jednoj sahrani, kada je pop ponavljao ono „večnaja pamjat“ pitala tiho: „Nataša, je l kapiraš ti zašto govore večna mu pamet kada je umro?“, i malo je falilo da i ja umrem tu, na mestu… Nudim grubi redukcionizam u konzervama različitih veličina. Za svačiji ukus ponešto: mala konzerva za brze osude, srednja za svakodnevne rasprave, velika porodična, za ideološke zalihe. Rok trajanja: neograničen. Nuspojave: gubitak nijansi, empatije i sposobnosti slušanja.

Začuje se sa radija Vera Noir – After Dark, i sve se pojednostavi. Da nema pesme, čime bi se čeljade osokolilo?

P. S. Mi smo oni na kojima je svet ostao, jer smo bili mlađi. Bolje da nije.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Slova i snovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro mi je kad idem ulicom sama. Nikom ništa ne odgovaram. Ni o čemu ne razmišljam. U prolazu sam

 

Kakav miran dan, kao da se nešto veliko završilo. Uspavala sam se sinoć sa nekom čudnom idejom, kroz san se kultivisala i sad budna vidim kako je pustila korenje u materijalnom i nezadrživo buja. Pazite s kakvim idejama idete na spavanje.

Ponekad mi se učini da ne znam gde se nalazim. Naravno, znam svoju adresu i poštanski broj, ali ne mogu da se otmem utisku da se sve vreme krećem kroz maglu zbrkanih misli i osećanja i da mi stvarna pripadnost prostoru i vremenu sve vreme iščezava. Gledam u prolaznike kao što sam, onomad, kroz prozor gledala školsko igralište… i jedva čekam zvono za veliki odmor koji je prestao da postoji. Dobro mi je kad idem ulicom sama. Nikom ništa ne odgovaram. Ni o čemu ne razmišljam. U prolazu sam.

Danas sam na neko vreme izašla iz svoje glave, shvatila sam da nisam bila tu tek kad sam se vratila. Jednom ću se tako vratiti i neću naći put do kuće i nije do mene, do grada je. Razlika je u tome što se napolju haos dešava nezavisno od mene, ja sam samo jedna od uhvaćenih, a iznutra ga ja pokrećem. Na trenutak se setim kako je mogla da izgleda sreća, koliko je moglo da bude jako i značajno, dođe mi da se ozbiljno izvičem… Udahnem-izdahnem… i nastavim da seckam šargarepu. Kažu, da bi sreća uopšte razmotrila da te posluži, potrebna ti je pamet, hrabrost ili novac. Bez tih stvari ne krećeš se nigde, ako se ne krećeš nigde – ništa si i takav nikakav sreći si nezanimljiv.

Nikada nismo prestali da živimo grčke tragedije. Samo su se pozornice promenile. I kostimi. I jezici kojima govorimo. I dalje se sudaraju ponos i pad, ljubav i izdaja, želja i dužnost, moć i nemoć, čovek i njegove granice. Još uvek pokušavamo da pobegnemo od sebe, od sudbine, od posledica vlastitih izbora… i često kasno vidimo ono najvažnije. Kada sam kao klinka zamišljala na šta će svet ličiti kada budem gazila šestu deceniju, ovo nisam mogla ni da sanjam. Moć je uvek upravljanje percepcijom. Drevna igra: Kontroliši ulaz informacija da bi obezbedio izlaz. Tako političari obećavaju čuda koja se nikada ne ostvare. Kako je pisao Andrić, zaraziti nekoga čekanjem je najsigurniji način da se njime vlada. Dok čeka, život mu prođe.

I da vam kažem još nešto, zaljubljena sam u svoj krevet! Osećanja su uzajamna, razumemo se odlično, savršeno se uklapamo. On mi poklanja udobnost, ja njemu snove. Ne želim da ga ikad izgubim iz života i spremna sam da se do kraja žrtvujem kako bi naš odnos istrajao. Laku noć!

P.S. Slobodno budite svoji, samo nemojte da preterujete.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Srećan krah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Planovi su mi pali u vodu, ali sam riješila da ih izvadim iz vode, ocijedim, osušim, uštirkam, ispeglam…

 

Majsko jutro uz majske ruže… Učitavam svoje raspoloženje. Čika Dragoslav, inače moj ovlašćeni diler za sveže povrće kaže da svaki dan pogleda u nebo i poželi kišu. Mi zavisimo od tih ljudi sa sela, a oni od neba…

Svako jutro miriše na novi početak, neću da ga upropastim starim sumnjama i strahovima. Iz pamćenja mi sad izvire ono, kad kažu u filmovima: „Skuvaću čaj od kamilice, da se smirim“, svaka čast na optimizmu. Ili se opuste uz masažu. Blago ljudima koje masaža opušta. Ja sam jednom probala i ležala kao fosna i brojala sekunde do kraja,  jer ne podnosim da me neko nepoznat dodiruje, plus sam dobila komentar kakvih sve „kuglica“ ima u mojim leđima, u najmanju ruku, neke mračne sile vladaju leđima. Jednom i nikad više, još mi se otme neki nevoljni pokret, kao produžetak svesti, podsetnik tela da je samo most između htenja i moranja.  Ja ću, ipak, kafu.

Jednom sam, tako, naručila škembiće u Suvoboru na Dorćolu, a konobar se izbečio i rekao kako mu nikad ženska osoba to nije tražila. Dolazim ponovo za mesec dana, a on mi prilazi i govori: „Je l’ ti beše ona što je jela škembiće??!“ Tako da, molim vas, jedite rukole i špargle, i čuvajte reputaciju dok još možete.

Uvučeni u tokove, učeni da to zovemo redom. Ne biramo obalu, biraju je za nas, a mi to zovemo kretanje. Sasvim mi je u redu da mi komšija bude neko ko silno zagovara EU, ko je za zakonima uređenu Srbiju, neko ko pati za SFRJ ili za kraljem. Neko ko slavi verske praznike ili ne. Dokle god možemo da se dogovorimo da sredimo i održavamo našu malu ulicu da bude lepša, sigurnija, čistija, bolja…

Setila sam se i kako smo brat i ja, dok smo živeli u Novom Beogradu, za Đurđevdan bacali pare trubačima sa balkona. To što su bile pare iz Monopola više nije toliko ni važno.

„Po rasporedu sudbine, ovaj petak biće najlepši dan nečijeg života. Kada bismo znali čijeg, mogli bismo mu javiti. Da ne ispadne i sa njim kao sa nama – da nismo imali pojma.“, govorio je čika Duško Radović. Začujem u glavi Momčila Bajagića Bajagu: „Što ne može niko, možeš ti!“, i sve je nekako baš taman.

Planovi su mi pali u vodu, ali sam rešila da ih izvadim iz vode, ocedim, osušim, uštirkam, ispeglam…

P. S. Testiranje mojih granica obično se završi plačem, ali, naravno, suzama koje nisu moje.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo