Htjela sam ispričati tu priču, ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista. Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno

Film Dnevnik Diane Budisavljević priča je o podvigu kojim je iz ustaških logora spašeno preko 10.000 djece. Rediteljka Dana Budisavljević predstavlja ljudsku požrtvovanost i patnju, faktografski ogolivši lice fašizma, kroz univerzalnu poriču o izuzetnom ljudskom pregnuću. Diani Budisavljević nakon što je organizovala spašavanje djece iz logora, nova vlast 1945. oduzima arhivu o spašenoj djeci kojoj se do danas gubi svaki trag, ova zaboravljena heroina umire 1978, a njena unuka objavljuje Dianin dnevnik 2003. godine.

MONITOR: Na jednoj od premijera glimica Alma Prica je istakla ,,Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota’’. Vi ste napomenuli da je ovaj čin ravan Sutjesci i Neretvi. Kako se desilo da generacije ne znaju za Dianin podvig?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu detektirati samo jedan razlog. Mislim da je to skup problema. Jedan od razloga je što sama Diana nakon rata nije htjela govoriti o tome,  jer je bila jako povrijeđena time što joj je oduzeta ta kartoteka i šta se kasnije s tim dogodilo. Unuka je pronašla njen dnevnik tek 80-ih, nakon Dianine smrti, sama od bake nikada nije čula tu priču. Dok je shvatila što je pronašla, dnevnik je pisan na njemačkom, pa dok je preveden… A već je došla priprema za nove ratove, tako da to više nikoga nije interesiralo.

Smatram da to govori o dugom periodu gdje se ništa neće dogoditi ako politika u nečem ne vidi svoj interes. Za tu priču zapravo ni jedna strana nije imala interesa jer se radi o jednom pojedincu. Radi se o nečemu što bi mi danas nazvali građanska akcija, a to zapravo nikada nije ovdje bila opcija. Da se ta priča za vrijeme komunizma otvorila, morao bi reći da su komunisti tu isto nešto uradili, da nisu odigrali baš najčasniju ulogu 1945. oduzimajući Dianinu arhivu, koja do danas nije pronađena. A u hrvatskom kontekstu da se ta priča otvorila nakon 90-ih moralo bi se reći šta je bila NDH.

Priča Kozaračke djece je bila poznata u Jugoslaviji. Međutim, falila je ta karika – kako je uopće došlo do tog spasavanja, taj dio je pripisan komunističkoj partiji i uopće se to nije dalje otvaralo. Ti ljudi koji su spašeni nikada i nijesu čuli za Dianu.

Ovaj film je pokušaj da se oda počast civilima i građanskoj akciji, zato ljudi tako lijepo i prime film, jer to prepoznaju.

MONITOR: Pronašli ste i snimili spašene, tada djecu sada već ljude u poznim godinama. Kakvo je to iskustvo?

BUDISAVLJEVIĆ: Na taj način sam i konstuisala film da on bude autentičan, da se ispriča jedna nepoznata priča i da ta tadašnja djeca, danas ljudi u dobu od oko 80 godina, ispričaju njihova osobna sjećanja. A to je glad u logorima, bijeda, istrajavanje, nestanci drugih članova porodice… Zato smo i snimali na lokaciji logora, koje su oni posjetili prvi put nakon tog iskustva u djetinstvu. A zapravo se u Dianinom dnevniku krije priča, jer oni ne znaju kako se to dogodilo. Zato je film tako uokviren. Kako Dijane više nema, ni njenih suradnika, jedino što je autentično ostalo od njih, odnosno nje, je taj dnevnik. A ono što je autentično od svjedoka je to njihovo sjećanje. Insistirali smo na toj autentičnosti. Dnevnik je jedna rekonstrukcija. Veoma je važna i arhiva koju smo našli u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu. Dijana je zapisala u dnevniku da je jednog dana u logoru bila filmska ekipa. Onda smo tražili te snimljene materijale i našli smo ih u Beogradu i tamo se čak na nekoliko sekundi vidi Dijana i to je onda zaokružilo to sve.

MONITOR: Kakav je bio taj povratak svjedoka na mjesto stradanja?

BUDISAVLJEVIĆ: Neki od tih ljudi su jako teško govorili o tim stvarima, neki nisu htjeli nastupat na filmu. Jako je važan kontekst, a u današnjoj Hrvatskoj to nije neka popularna tema da bi o tome čovjek govorio. Oni su već pred kraj svojih života i imaju veliku potrebu da ta priča ostane sačuvana i kažu da to više niko nikad ne doživi. To je sad kao neka floskula ali oni zapravo samo to žele. Podijeliti tu priču s nadom da se to onda možda neće ponovo dogoditi. Lijepo je to kada kod starijih ljudi dobiješ njihovo povjerenje i kada oni pristanu. Onda više nema zadrške. I oni se nemaju više čega bojati. Oni su bili vrlo hrabri da su otišli tamo. I oni se žele riješiti te traume, tako da su ti djelovi filma apsolutno najemotivniji.

Ništa ne može biti jače od njihovog iskaza. Htjela sam ispričati tu priču ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista.Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno.

MONITOR: U tom smislu je znakovita bila ta nagrada u Puli prošle godine. Na jednoj strani smo imali najskuplji hrvatski film svih vremena General i Vaš. Jeste li se nadali nagradu i jeste li se plašili političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Skoro deset godina smo radili film i imali smo nekih problema. Međutim kada se baviš time što su napravili Diana i njeni suradnici u jednom puno opasnijem vremenu, onda ti se to što ti proživljavaš čini minorno i nemaš taj izgovor. Oni su spasili neke živote, a ti samo trebaš napraviti film o tome. Nije bilo uvijek jednostavno, ali ti uzori su jako bitni, daju ti puno snage da se boriš.

Smatrali smo i da je s tog aspekta ova priča bitna jer su ljudi u današnjem vremenu zapali u neko malodušje. Toliko je sve zagađeno, relativno,  podijeljeno, sve je više ljudi koji odustaju. Nama se nekakav kapacitet za borbu protiv gluposti strašno smanjio. Htjela sam kroz film da se ta njena snaga prelije i na današnje gledatelje i na današnje vrijeme, i da kažem malo se probudite. Ako se takva stvar mogla u onom vremenu onda mi zapravo nemamo izgovor da sve to puštamo, tu glupost i to nasilje jer smo malodušni. Jer na kraju to završava u onome što je bila i NDH, to na kraju završava u fašizmu. Kada toliko to puštaš jednog dana se probudiš i nema nazad.

MONITOR: Jeste li se plašili druge krajnosti u Srbiji, tamošnje političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Kao što sam se u Hrvatskoj bojala te političke manipulacije, bojala sam je se i sa srpske strane. A mislim da je Dijana bila sve samo ne političar, i da bi bila silna nepravda prema njoj da, na koncu,  bude iskorištena  za političke svrhe. Film je ipak uspio proći mimo toga. Imali smo u Hrvatskoj te neke napade sa desnice. U Srbiji je jako ozvonilo to da je taj film pobijedio Generala i kao ono sad da vidimo šta je to. A priča ne ide nikom na mlin, ta priča nije na taj način crno-bijela. To je s jedne strane NDH, a imaš hrvatske obitelji koje spašavaju tu djecu, ne možeš to poreći. Tako da se svatko pred tom pričom i filmom mora spustiti. Kada sam dolazila u Srbiju, dosta ljudi koji nisu gledali film su vrlo onako nacionalistički krenuli, kao Hrvatska je napokon priznala. A onda kada pogledaš film to više nekako ne ide. To je ljudska priča, i taj film te zove na pokajanje, suze, ispriku. Pokazuje kakav je život u ratu. Tu priču možeš preseliti zapravo u bilo koji rat, neki u tome gledaju današnju migrantsku krizu, nešto što se stalno ponavlja. A uvijek se previše pamte samo te vojskovođe, političari,a zapravo bez ljudi poput Diane čovječanstvo bi nestalo. Da nemaš u tim vremenima ljudi koji idu protiv sile, koji spašavaju živote, ovi frajeri bi sve uništili, oni nemaju potrebu ništa ostavit, to je do istrebljenja. Takvi ljudi postoje u svim vremenima.

Kod nas se taj balans potpuno poremetio. Mi i kada pričamo o ovom ratu samo se nabacujemo tuđim zločinima, svoje pokušavamo umanjiti. Cijeli taj diskurs nama ne pomaže da izađemo iz toga, svi smo sada kao žrtve. Diana ide preko toga, ona nije pravoslavka, ona je Austrijanka koja spašava nekog a ne mora.

MONITOR: Diana je Austrijanka, radi se o univerzalnoj priči imate li namjeru da predstavite film publici u Austriji? Koliko je tamo poznata ova priča?

BUDISAVLJEVIĆ: Jako malo. Nešto malo u Inzbruku, rodnom gradu Diane. Jutros sam baš čula da se Crna Gora prema svojim ratnim godinama odnosi kao Austrija prema svojim. Kada smo razvijali projekat i  tražili novce nikada Austrijanci nisu bili zainteresirani. Nama se činilo da će oni biti prvi koji će biti za to, jer je priča pozitivna. Međutim oni ne žele imati ništa sa tim, ni pozitivnim ni negativnim, samo da se ne spominje.

Bila bi puno nesretnija da je film uspio vani, a da ovdje nikoga nije dojmio. On je ovdje ispunio svoju ulogu, u regiji ga je vidjelo preko 60.000 ljudi, što je za jedan art film uspjeh. Imao je i medijski uticaj. Čini mi se da mi svi o sebi loše mislimo, nekako smo i žrtve i krivci, kao da nekom djetetu govoriš da je loše, što god da radi. Onda smo mi postali tako loši, kao to dijete kome se stalno govori da ne valja. Ali ovaj film vraća nadu u ljude, to je jedinstvena priča u evropskom, pa i u svjetskom kontekstu. Najveća priča o spašavanju u II svjetskom ratu je Šindlerova lista. On je krenuo u tu akciju iz koristoljublja, da bi imao besplatnu radnu snagu, pa se promijenio kao čovjek. Ovo je deset puta veća priča i dogodila se ovdje.

MONITOR: Građanski ste angažovani, koji su problemi u tom angažmanu u našoj regiji u kojoj imamo s jedne strane autoritativne partije s druge strane crkvu, dva pola moći koja dominantno oblikuju javno mišljenje?

BUDISAVLJEVIĆ: Crkva ima izrazito nacionalistički diskurs. U Hrvatskoj ima veliku moć. Sada Milanović kao novi predsjednik nije zvao crkvu na svoju inaguraciju što je prvi put. To su po meni neki pozitivni iskoraci. Crkva ima svoju veliku ulogu u društvu, ali mora se poštovati sekularnost države.

Bilo mi je zanimljivo dok smo radili film. Stepinca povijest ne pamti kao neku pozitivnu ličnost. Kroz ovu priču o Dijani, vidiš da je bio kompleksna ličnost, da se o njemu ne može jednostrano suditi. Ona njemu puno toga zamjera, ali je činjenica da je  kod njega išla više puta, mogla se sa njim svađati. Na koncu je on dao dozvolu da se ta djeca spasu, nije to moglo bez njega. Reagirao je presporo, kasno, sve mu se to može zamjeriti, ali je reagirao. To je neki današnji tip političara koji kalkulira, ali nije tip zločinca.

Danas, kada smo tražili nešto od crkve, nismo mogli u arhiv, nismo mogli doći ni do dvorišta. Pretpostavljam da je uvijek iza neka priča o moći i novcu. Sve to uz nacionalizam. Imam utisak da se hrvatsko društvo senzibirilalo,da kapiraju da kada se neko jako busa u to nacionalno, odma se, drugi dan, ispostavi da je negdje nešto nestalo. Ljudi su se počeli osvješćivati o tome.

Predrag NIKOLIĆ