Povežite se sa nama

INTERVJU

DANA BUDISAVLJEVIĆ, REDITELJKA: Filmom protiv malodušja

Objavljeno prije

na

Htjela sam ispričati tu priču, ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista. Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno

 

Film Dnevnik Diane Budisavljević priča je o podvigu kojim je iz ustaških logora spašeno preko 10.000 djece. Rediteljka Dana Budisavljević predstavlja ljudsku požrtvovanost i patnju, faktografski ogolivši lice fašizma, kroz univerzalnu poriču o izuzetnom ljudskom pregnuću. Diani Budisavljević nakon što je organizovala spašavanje djece iz logora, nova vlast 1945. oduzima arhivu o spašenoj djeci kojoj se do danas gubi svaki trag, ova zaboravljena heroina umire 1978, a njena unuka objavljuje Dianin dnevnik 2003. godine.

MONITOR: Na jednoj od premijera glimica Alma Prica je istakla ,,Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota’’. Vi ste napomenuli da je ovaj čin ravan Sutjesci i Neretvi. Kako se desilo da generacije ne znaju za Dianin podvig?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu detektirati samo jedan razlog. Mislim da je to skup problema. Jedan od razloga je što sama Diana nakon rata nije htjela govoriti o tome,  jer je bila jako povrijeđena time što joj je oduzeta ta kartoteka i šta se kasnije s tim dogodilo. Unuka je pronašla njen dnevnik tek 80-ih, nakon Dianine smrti, sama od bake nikada nije čula tu priču. Dok je shvatila što je pronašla, dnevnik je pisan na njemačkom, pa dok je preveden… A već je došla priprema za nove ratove, tako da to više nikoga nije interesiralo.

Smatram da to govori o dugom periodu gdje se ništa neće dogoditi ako politika u nečem ne vidi svoj interes. Za tu priču zapravo ni jedna strana nije imala interesa jer se radi o jednom pojedincu. Radi se o nečemu što bi mi danas nazvali građanska akcija, a to zapravo nikada nije ovdje bila opcija. Da se ta priča za vrijeme komunizma otvorila, morao bi reći da su komunisti tu isto nešto uradili, da nisu odigrali baš najčasniju ulogu 1945. oduzimajući Dianinu arhivu, koja do danas nije pronađena. A u hrvatskom kontekstu da se ta priča otvorila nakon 90-ih moralo bi se reći šta je bila NDH.

Priča Kozaračke djece je bila poznata u Jugoslaviji. Međutim, falila je ta karika – kako je uopće došlo do tog spasavanja, taj dio je pripisan komunističkoj partiji i uopće se to nije dalje otvaralo. Ti ljudi koji su spašeni nikada i nijesu čuli za Dianu.

Ovaj film je pokušaj da se oda počast civilima i građanskoj akciji, zato ljudi tako lijepo i prime film, jer to prepoznaju.

MONITOR: Pronašli ste i snimili spašene, tada djecu sada već ljude u poznim godinama. Kakvo je to iskustvo?

BUDISAVLJEVIĆ: Na taj način sam i konstuisala film da on bude autentičan, da se ispriča jedna nepoznata priča i da ta tadašnja djeca, danas ljudi u dobu od oko 80 godina, ispričaju njihova osobna sjećanja. A to je glad u logorima, bijeda, istrajavanje, nestanci drugih članova porodice… Zato smo i snimali na lokaciji logora, koje su oni posjetili prvi put nakon tog iskustva u djetinstvu. A zapravo se u Dianinom dnevniku krije priča, jer oni ne znaju kako se to dogodilo. Zato je film tako uokviren. Kako Dijane više nema, ni njenih suradnika, jedino što je autentično ostalo od njih, odnosno nje, je taj dnevnik. A ono što je autentično od svjedoka je to njihovo sjećanje. Insistirali smo na toj autentičnosti. Dnevnik je jedna rekonstrukcija. Veoma je važna i arhiva koju smo našli u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu. Dijana je zapisala u dnevniku da je jednog dana u logoru bila filmska ekipa. Onda smo tražili te snimljene materijale i našli smo ih u Beogradu i tamo se čak na nekoliko sekundi vidi Dijana i to je onda zaokružilo to sve.

MONITOR: Kakav je bio taj povratak svjedoka na mjesto stradanja?

BUDISAVLJEVIĆ: Neki od tih ljudi su jako teško govorili o tim stvarima, neki nisu htjeli nastupat na filmu. Jako je važan kontekst, a u današnjoj Hrvatskoj to nije neka popularna tema da bi o tome čovjek govorio. Oni su već pred kraj svojih života i imaju veliku potrebu da ta priča ostane sačuvana i kažu da to više niko nikad ne doživi. To je sad kao neka floskula ali oni zapravo samo to žele. Podijeliti tu priču s nadom da se to onda možda neće ponovo dogoditi. Lijepo je to kada kod starijih ljudi dobiješ njihovo povjerenje i kada oni pristanu. Onda više nema zadrške. I oni se nemaju više čega bojati. Oni su bili vrlo hrabri da su otišli tamo. I oni se žele riješiti te traume, tako da su ti djelovi filma apsolutno najemotivniji.

Ništa ne može biti jače od njihovog iskaza. Htjela sam ispričati tu priču ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista.Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno.

MONITOR: U tom smislu je znakovita bila ta nagrada u Puli prošle godine. Na jednoj strani smo imali najskuplji hrvatski film svih vremena General i Vaš. Jeste li se nadali nagradu i jeste li se plašili političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Skoro deset godina smo radili film i imali smo nekih problema. Međutim kada se baviš time što su napravili Diana i njeni suradnici u jednom puno opasnijem vremenu, onda ti se to što ti proživljavaš čini minorno i nemaš taj izgovor. Oni su spasili neke živote, a ti samo trebaš napraviti film o tome. Nije bilo uvijek jednostavno, ali ti uzori su jako bitni, daju ti puno snage da se boriš.

Smatrali smo i da je s tog aspekta ova priča bitna jer su ljudi u današnjem vremenu zapali u neko malodušje. Toliko je sve zagađeno, relativno,  podijeljeno, sve je više ljudi koji odustaju. Nama se nekakav kapacitet za borbu protiv gluposti strašno smanjio. Htjela sam kroz film da se ta njena snaga prelije i na današnje gledatelje i na današnje vrijeme, i da kažem malo se probudite. Ako se takva stvar mogla u onom vremenu onda mi zapravo nemamo izgovor da sve to puštamo, tu glupost i to nasilje jer smo malodušni. Jer na kraju to završava u onome što je bila i NDH, to na kraju završava u fašizmu. Kada toliko to puštaš jednog dana se probudiš i nema nazad.

MONITOR: Jeste li se plašili druge krajnosti u Srbiji, tamošnje političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Kao što sam se u Hrvatskoj bojala te političke manipulacije, bojala sam je se i sa srpske strane. A mislim da je Dijana bila sve samo ne političar, i da bi bila silna nepravda prema njoj da, na koncu,  bude iskorištena  za političke svrhe. Film je ipak uspio proći mimo toga. Imali smo u Hrvatskoj te neke napade sa desnice. U Srbiji je jako ozvonilo to da je taj film pobijedio Generala i kao ono sad da vidimo šta je to. A priča ne ide nikom na mlin, ta priča nije na taj način crno-bijela. To je s jedne strane NDH, a imaš hrvatske obitelji koje spašavaju tu djecu, ne možeš to poreći. Tako da se svatko pred tom pričom i filmom mora spustiti. Kada sam dolazila u Srbiju, dosta ljudi koji nisu gledali film su vrlo onako nacionalistički krenuli, kao Hrvatska je napokon priznala. A onda kada pogledaš film to više nekako ne ide. To je ljudska priča, i taj film te zove na pokajanje, suze, ispriku. Pokazuje kakav je život u ratu. Tu priču možeš preseliti zapravo u bilo koji rat, neki u tome gledaju današnju migrantsku krizu, nešto što se stalno ponavlja. A uvijek se previše pamte samo te vojskovođe, političari,a zapravo bez ljudi poput Diane čovječanstvo bi nestalo. Da nemaš u tim vremenima ljudi koji idu protiv sile, koji spašavaju živote, ovi frajeri bi sve uništili, oni nemaju potrebu ništa ostavit, to je do istrebljenja. Takvi ljudi postoje u svim vremenima.

Kod nas se taj balans potpuno poremetio. Mi i kada pričamo o ovom ratu samo se nabacujemo tuđim zločinima, svoje pokušavamo umanjiti. Cijeli taj diskurs nama ne pomaže da izađemo iz toga, svi smo sada kao žrtve. Diana ide preko toga, ona nije pravoslavka, ona je Austrijanka koja spašava nekog a ne mora.

MONITOR: Diana je Austrijanka, radi se o univerzalnoj priči imate li namjeru da predstavite film publici u Austriji? Koliko je tamo poznata ova priča?

BUDISAVLJEVIĆ: Jako malo. Nešto malo u Inzbruku, rodnom gradu Diane. Jutros sam baš čula da se Crna Gora prema svojim ratnim godinama odnosi kao Austrija prema svojim. Kada smo razvijali projekat i  tražili novce nikada Austrijanci nisu bili zainteresirani. Nama se činilo da će oni biti prvi koji će biti za to, jer je priča pozitivna. Međutim oni ne žele imati ništa sa tim, ni pozitivnim ni negativnim, samo da se ne spominje.

Bila bi puno nesretnija da je film uspio vani, a da ovdje nikoga nije dojmio. On je ovdje ispunio svoju ulogu, u regiji ga je vidjelo preko 60.000 ljudi, što je za jedan art film uspjeh. Imao je i medijski uticaj. Čini mi se da mi svi o sebi loše mislimo, nekako smo i žrtve i krivci, kao da nekom djetetu govoriš da je loše, što god da radi. Onda smo mi postali tako loši, kao to dijete kome se stalno govori da ne valja. Ali ovaj film vraća nadu u ljude, to je jedinstvena priča u evropskom, pa i u svjetskom kontekstu. Najveća priča o spašavanju u II svjetskom ratu je Šindlerova lista. On je krenuo u tu akciju iz koristoljublja, da bi imao besplatnu radnu snagu, pa se promijenio kao čovjek. Ovo je deset puta veća priča i dogodila se ovdje.

MONITOR: Građanski ste angažovani, koji su problemi u tom angažmanu u našoj regiji u kojoj imamo s jedne strane autoritativne partije s druge strane crkvu, dva pola moći koja dominantno oblikuju javno mišljenje?

BUDISAVLJEVIĆ: Crkva ima izrazito nacionalistički diskurs. U Hrvatskoj ima veliku moć. Sada Milanović kao novi predsjednik nije zvao crkvu na svoju inaguraciju što je prvi put. To su po meni neki pozitivni iskoraci. Crkva ima svoju veliku ulogu u društvu, ali mora se poštovati sekularnost države.

Bilo mi je zanimljivo dok smo radili film. Stepinca povijest ne pamti kao neku pozitivnu ličnost. Kroz ovu priču o Dijani, vidiš da je bio kompleksna ličnost, da se o njemu ne može jednostrano suditi. Ona njemu puno toga zamjera, ali je činjenica da je  kod njega išla više puta, mogla se sa njim svađati. Na koncu je on dao dozvolu da se ta djeca spasu, nije to moglo bez njega. Reagirao je presporo, kasno, sve mu se to može zamjeriti, ali je reagirao. To je neki današnji tip političara koji kalkulira, ali nije tip zločinca.

Danas, kada smo tražili nešto od crkve, nismo mogli u arhiv, nismo mogli doći ni do dvorišta. Pretpostavljam da je uvijek iza neka priča o moći i novcu. Sve to uz nacionalizam. Imam utisak da se hrvatsko društvo senzibirilalo,da kapiraju da kada se neko jako busa u to nacionalno, odma se, drugi dan, ispostavi da je negdje nešto nestalo. Ljudi su se počeli osvješćivati o tome.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo