Povežite se sa nama

INTERVJU

DANA BUDISAVLJEVIĆ, REDITELJKA: Filmom protiv malodušja

Objavljeno prije

na

Htjela sam ispričati tu priču, ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista. Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno

 

Film Dnevnik Diane Budisavljević priča je o podvigu kojim je iz ustaških logora spašeno preko 10.000 djece. Rediteljka Dana Budisavljević predstavlja ljudsku požrtvovanost i patnju, faktografski ogolivši lice fašizma, kroz univerzalnu poriču o izuzetnom ljudskom pregnuću. Diani Budisavljević nakon što je organizovala spašavanje djece iz logora, nova vlast 1945. oduzima arhivu o spašenoj djeci kojoj se do danas gubi svaki trag, ova zaboravljena heroina umire 1978, a njena unuka objavljuje Dianin dnevnik 2003. godine.

MONITOR: Na jednoj od premijera glimica Alma Prica je istakla ,,Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota’’. Vi ste napomenuli da je ovaj čin ravan Sutjesci i Neretvi. Kako se desilo da generacije ne znaju za Dianin podvig?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu detektirati samo jedan razlog. Mislim da je to skup problema. Jedan od razloga je što sama Diana nakon rata nije htjela govoriti o tome,  jer je bila jako povrijeđena time što joj je oduzeta ta kartoteka i šta se kasnije s tim dogodilo. Unuka je pronašla njen dnevnik tek 80-ih, nakon Dianine smrti, sama od bake nikada nije čula tu priču. Dok je shvatila što je pronašla, dnevnik je pisan na njemačkom, pa dok je preveden… A već je došla priprema za nove ratove, tako da to više nikoga nije interesiralo.

Smatram da to govori o dugom periodu gdje se ništa neće dogoditi ako politika u nečem ne vidi svoj interes. Za tu priču zapravo ni jedna strana nije imala interesa jer se radi o jednom pojedincu. Radi se o nečemu što bi mi danas nazvali građanska akcija, a to zapravo nikada nije ovdje bila opcija. Da se ta priča za vrijeme komunizma otvorila, morao bi reći da su komunisti tu isto nešto uradili, da nisu odigrali baš najčasniju ulogu 1945. oduzimajući Dianinu arhivu, koja do danas nije pronađena. A u hrvatskom kontekstu da se ta priča otvorila nakon 90-ih moralo bi se reći šta je bila NDH.

Priča Kozaračke djece je bila poznata u Jugoslaviji. Međutim, falila je ta karika – kako je uopće došlo do tog spasavanja, taj dio je pripisan komunističkoj partiji i uopće se to nije dalje otvaralo. Ti ljudi koji su spašeni nikada i nijesu čuli za Dianu.

Ovaj film je pokušaj da se oda počast civilima i građanskoj akciji, zato ljudi tako lijepo i prime film, jer to prepoznaju.

MONITOR: Pronašli ste i snimili spašene, tada djecu sada već ljude u poznim godinama. Kakvo je to iskustvo?

BUDISAVLJEVIĆ: Na taj način sam i konstuisala film da on bude autentičan, da se ispriča jedna nepoznata priča i da ta tadašnja djeca, danas ljudi u dobu od oko 80 godina, ispričaju njihova osobna sjećanja. A to je glad u logorima, bijeda, istrajavanje, nestanci drugih članova porodice… Zato smo i snimali na lokaciji logora, koje su oni posjetili prvi put nakon tog iskustva u djetinstvu. A zapravo se u Dianinom dnevniku krije priča, jer oni ne znaju kako se to dogodilo. Zato je film tako uokviren. Kako Dijane više nema, ni njenih suradnika, jedino što je autentično ostalo od njih, odnosno nje, je taj dnevnik. A ono što je autentično od svjedoka je to njihovo sjećanje. Insistirali smo na toj autentičnosti. Dnevnik je jedna rekonstrukcija. Veoma je važna i arhiva koju smo našli u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu. Dijana je zapisala u dnevniku da je jednog dana u logoru bila filmska ekipa. Onda smo tražili te snimljene materijale i našli smo ih u Beogradu i tamo se čak na nekoliko sekundi vidi Dijana i to je onda zaokružilo to sve.

MONITOR: Kakav je bio taj povratak svjedoka na mjesto stradanja?

BUDISAVLJEVIĆ: Neki od tih ljudi su jako teško govorili o tim stvarima, neki nisu htjeli nastupat na filmu. Jako je važan kontekst, a u današnjoj Hrvatskoj to nije neka popularna tema da bi o tome čovjek govorio. Oni su već pred kraj svojih života i imaju veliku potrebu da ta priča ostane sačuvana i kažu da to više niko nikad ne doživi. To je sad kao neka floskula ali oni zapravo samo to žele. Podijeliti tu priču s nadom da se to onda možda neće ponovo dogoditi. Lijepo je to kada kod starijih ljudi dobiješ njihovo povjerenje i kada oni pristanu. Onda više nema zadrške. I oni se nemaju više čega bojati. Oni su bili vrlo hrabri da su otišli tamo. I oni se žele riješiti te traume, tako da su ti djelovi filma apsolutno najemotivniji.

Ništa ne može biti jače od njihovog iskaza. Htjela sam ispričati tu priču ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista.Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno.

MONITOR: U tom smislu je znakovita bila ta nagrada u Puli prošle godine. Na jednoj strani smo imali najskuplji hrvatski film svih vremena General i Vaš. Jeste li se nadali nagradu i jeste li se plašili političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Skoro deset godina smo radili film i imali smo nekih problema. Međutim kada se baviš time što su napravili Diana i njeni suradnici u jednom puno opasnijem vremenu, onda ti se to što ti proživljavaš čini minorno i nemaš taj izgovor. Oni su spasili neke živote, a ti samo trebaš napraviti film o tome. Nije bilo uvijek jednostavno, ali ti uzori su jako bitni, daju ti puno snage da se boriš.

Smatrali smo i da je s tog aspekta ova priča bitna jer su ljudi u današnjem vremenu zapali u neko malodušje. Toliko je sve zagađeno, relativno,  podijeljeno, sve je više ljudi koji odustaju. Nama se nekakav kapacitet za borbu protiv gluposti strašno smanjio. Htjela sam kroz film da se ta njena snaga prelije i na današnje gledatelje i na današnje vrijeme, i da kažem malo se probudite. Ako se takva stvar mogla u onom vremenu onda mi zapravo nemamo izgovor da sve to puštamo, tu glupost i to nasilje jer smo malodušni. Jer na kraju to završava u onome što je bila i NDH, to na kraju završava u fašizmu. Kada toliko to puštaš jednog dana se probudiš i nema nazad.

MONITOR: Jeste li se plašili druge krajnosti u Srbiji, tamošnje političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Kao što sam se u Hrvatskoj bojala te političke manipulacije, bojala sam je se i sa srpske strane. A mislim da je Dijana bila sve samo ne političar, i da bi bila silna nepravda prema njoj da, na koncu,  bude iskorištena  za političke svrhe. Film je ipak uspio proći mimo toga. Imali smo u Hrvatskoj te neke napade sa desnice. U Srbiji je jako ozvonilo to da je taj film pobijedio Generala i kao ono sad da vidimo šta je to. A priča ne ide nikom na mlin, ta priča nije na taj način crno-bijela. To je s jedne strane NDH, a imaš hrvatske obitelji koje spašavaju tu djecu, ne možeš to poreći. Tako da se svatko pred tom pričom i filmom mora spustiti. Kada sam dolazila u Srbiju, dosta ljudi koji nisu gledali film su vrlo onako nacionalistički krenuli, kao Hrvatska je napokon priznala. A onda kada pogledaš film to više nekako ne ide. To je ljudska priča, i taj film te zove na pokajanje, suze, ispriku. Pokazuje kakav je život u ratu. Tu priču možeš preseliti zapravo u bilo koji rat, neki u tome gledaju današnju migrantsku krizu, nešto što se stalno ponavlja. A uvijek se previše pamte samo te vojskovođe, političari,a zapravo bez ljudi poput Diane čovječanstvo bi nestalo. Da nemaš u tim vremenima ljudi koji idu protiv sile, koji spašavaju živote, ovi frajeri bi sve uništili, oni nemaju potrebu ništa ostavit, to je do istrebljenja. Takvi ljudi postoje u svim vremenima.

Kod nas se taj balans potpuno poremetio. Mi i kada pričamo o ovom ratu samo se nabacujemo tuđim zločinima, svoje pokušavamo umanjiti. Cijeli taj diskurs nama ne pomaže da izađemo iz toga, svi smo sada kao žrtve. Diana ide preko toga, ona nije pravoslavka, ona je Austrijanka koja spašava nekog a ne mora.

MONITOR: Diana je Austrijanka, radi se o univerzalnoj priči imate li namjeru da predstavite film publici u Austriji? Koliko je tamo poznata ova priča?

BUDISAVLJEVIĆ: Jako malo. Nešto malo u Inzbruku, rodnom gradu Diane. Jutros sam baš čula da se Crna Gora prema svojim ratnim godinama odnosi kao Austrija prema svojim. Kada smo razvijali projekat i  tražili novce nikada Austrijanci nisu bili zainteresirani. Nama se činilo da će oni biti prvi koji će biti za to, jer je priča pozitivna. Međutim oni ne žele imati ništa sa tim, ni pozitivnim ni negativnim, samo da se ne spominje.

Bila bi puno nesretnija da je film uspio vani, a da ovdje nikoga nije dojmio. On je ovdje ispunio svoju ulogu, u regiji ga je vidjelo preko 60.000 ljudi, što je za jedan art film uspjeh. Imao je i medijski uticaj. Čini mi se da mi svi o sebi loše mislimo, nekako smo i žrtve i krivci, kao da nekom djetetu govoriš da je loše, što god da radi. Onda smo mi postali tako loši, kao to dijete kome se stalno govori da ne valja. Ali ovaj film vraća nadu u ljude, to je jedinstvena priča u evropskom, pa i u svjetskom kontekstu. Najveća priča o spašavanju u II svjetskom ratu je Šindlerova lista. On je krenuo u tu akciju iz koristoljublja, da bi imao besplatnu radnu snagu, pa se promijenio kao čovjek. Ovo je deset puta veća priča i dogodila se ovdje.

MONITOR: Građanski ste angažovani, koji su problemi u tom angažmanu u našoj regiji u kojoj imamo s jedne strane autoritativne partije s druge strane crkvu, dva pola moći koja dominantno oblikuju javno mišljenje?

BUDISAVLJEVIĆ: Crkva ima izrazito nacionalistički diskurs. U Hrvatskoj ima veliku moć. Sada Milanović kao novi predsjednik nije zvao crkvu na svoju inaguraciju što je prvi put. To su po meni neki pozitivni iskoraci. Crkva ima svoju veliku ulogu u društvu, ali mora se poštovati sekularnost države.

Bilo mi je zanimljivo dok smo radili film. Stepinca povijest ne pamti kao neku pozitivnu ličnost. Kroz ovu priču o Dijani, vidiš da je bio kompleksna ličnost, da se o njemu ne može jednostrano suditi. Ona njemu puno toga zamjera, ali je činjenica da je  kod njega išla više puta, mogla se sa njim svađati. Na koncu je on dao dozvolu da se ta djeca spasu, nije to moglo bez njega. Reagirao je presporo, kasno, sve mu se to može zamjeriti, ali je reagirao. To je neki današnji tip političara koji kalkulira, ali nije tip zločinca.

Danas, kada smo tražili nešto od crkve, nismo mogli u arhiv, nismo mogli doći ni do dvorišta. Pretpostavljam da je uvijek iza neka priča o moći i novcu. Sve to uz nacionalizam. Imam utisak da se hrvatsko društvo senzibirilalo,da kapiraju da kada se neko jako busa u to nacionalno, odma se, drugi dan, ispostavi da je negdje nešto nestalo. Ljudi su se počeli osvješćivati o tome.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo