Povežite se sa nama

INTERVJU

DANA BUDISAVLJEVIĆ, REDITELJKA: Filmom protiv malodušja

Objavljeno prije

na

Htjela sam ispričati tu priču, ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista. Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno

 

Film Dnevnik Diane Budisavljević priča je o podvigu kojim je iz ustaških logora spašeno preko 10.000 djece. Rediteljka Dana Budisavljević predstavlja ljudsku požrtvovanost i patnju, faktografski ogolivši lice fašizma, kroz univerzalnu poriču o izuzetnom ljudskom pregnuću. Diani Budisavljević nakon što je organizovala spašavanje djece iz logora, nova vlast 1945. oduzima arhivu o spašenoj djeci kojoj se do danas gubi svaki trag, ova zaboravljena heroina umire 1978, a njena unuka objavljuje Dianin dnevnik 2003. godine.

MONITOR: Na jednoj od premijera glimica Alma Prica je istakla ,,Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota’’. Vi ste napomenuli da je ovaj čin ravan Sutjesci i Neretvi. Kako se desilo da generacije ne znaju za Dianin podvig?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu detektirati samo jedan razlog. Mislim da je to skup problema. Jedan od razloga je što sama Diana nakon rata nije htjela govoriti o tome,  jer je bila jako povrijeđena time što joj je oduzeta ta kartoteka i šta se kasnije s tim dogodilo. Unuka je pronašla njen dnevnik tek 80-ih, nakon Dianine smrti, sama od bake nikada nije čula tu priču. Dok je shvatila što je pronašla, dnevnik je pisan na njemačkom, pa dok je preveden… A već je došla priprema za nove ratove, tako da to više nikoga nije interesiralo.

Smatram da to govori o dugom periodu gdje se ništa neće dogoditi ako politika u nečem ne vidi svoj interes. Za tu priču zapravo ni jedna strana nije imala interesa jer se radi o jednom pojedincu. Radi se o nečemu što bi mi danas nazvali građanska akcija, a to zapravo nikada nije ovdje bila opcija. Da se ta priča za vrijeme komunizma otvorila, morao bi reći da su komunisti tu isto nešto uradili, da nisu odigrali baš najčasniju ulogu 1945. oduzimajući Dianinu arhivu, koja do danas nije pronađena. A u hrvatskom kontekstu da se ta priča otvorila nakon 90-ih moralo bi se reći šta je bila NDH.

Priča Kozaračke djece je bila poznata u Jugoslaviji. Međutim, falila je ta karika – kako je uopće došlo do tog spasavanja, taj dio je pripisan komunističkoj partiji i uopće se to nije dalje otvaralo. Ti ljudi koji su spašeni nikada i nijesu čuli za Dianu.

Ovaj film je pokušaj da se oda počast civilima i građanskoj akciji, zato ljudi tako lijepo i prime film, jer to prepoznaju.

MONITOR: Pronašli ste i snimili spašene, tada djecu sada već ljude u poznim godinama. Kakvo je to iskustvo?

BUDISAVLJEVIĆ: Na taj način sam i konstuisala film da on bude autentičan, da se ispriča jedna nepoznata priča i da ta tadašnja djeca, danas ljudi u dobu od oko 80 godina, ispričaju njihova osobna sjećanja. A to je glad u logorima, bijeda, istrajavanje, nestanci drugih članova porodice… Zato smo i snimali na lokaciji logora, koje su oni posjetili prvi put nakon tog iskustva u djetinstvu. A zapravo se u Dianinom dnevniku krije priča, jer oni ne znaju kako se to dogodilo. Zato je film tako uokviren. Kako Dijane više nema, ni njenih suradnika, jedino što je autentično ostalo od njih, odnosno nje, je taj dnevnik. A ono što je autentično od svjedoka je to njihovo sjećanje. Insistirali smo na toj autentičnosti. Dnevnik je jedna rekonstrukcija. Veoma je važna i arhiva koju smo našli u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu. Dijana je zapisala u dnevniku da je jednog dana u logoru bila filmska ekipa. Onda smo tražili te snimljene materijale i našli smo ih u Beogradu i tamo se čak na nekoliko sekundi vidi Dijana i to je onda zaokružilo to sve.

MONITOR: Kakav je bio taj povratak svjedoka na mjesto stradanja?

BUDISAVLJEVIĆ: Neki od tih ljudi su jako teško govorili o tim stvarima, neki nisu htjeli nastupat na filmu. Jako je važan kontekst, a u današnjoj Hrvatskoj to nije neka popularna tema da bi o tome čovjek govorio. Oni su već pred kraj svojih života i imaju veliku potrebu da ta priča ostane sačuvana i kažu da to više niko nikad ne doživi. To je sad kao neka floskula ali oni zapravo samo to žele. Podijeliti tu priču s nadom da se to onda možda neće ponovo dogoditi. Lijepo je to kada kod starijih ljudi dobiješ njihovo povjerenje i kada oni pristanu. Onda više nema zadrške. I oni se nemaju više čega bojati. Oni su bili vrlo hrabri da su otišli tamo. I oni se žele riješiti te traume, tako da su ti djelovi filma apsolutno najemotivniji.

Ništa ne može biti jače od njihovog iskaza. Htjela sam ispričati tu priču ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista.Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno.

MONITOR: U tom smislu je znakovita bila ta nagrada u Puli prošle godine. Na jednoj strani smo imali najskuplji hrvatski film svih vremena General i Vaš. Jeste li se nadali nagradu i jeste li se plašili političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Skoro deset godina smo radili film i imali smo nekih problema. Međutim kada se baviš time što su napravili Diana i njeni suradnici u jednom puno opasnijem vremenu, onda ti se to što ti proživljavaš čini minorno i nemaš taj izgovor. Oni su spasili neke živote, a ti samo trebaš napraviti film o tome. Nije bilo uvijek jednostavno, ali ti uzori su jako bitni, daju ti puno snage da se boriš.

Smatrali smo i da je s tog aspekta ova priča bitna jer su ljudi u današnjem vremenu zapali u neko malodušje. Toliko je sve zagađeno, relativno,  podijeljeno, sve je više ljudi koji odustaju. Nama se nekakav kapacitet za borbu protiv gluposti strašno smanjio. Htjela sam kroz film da se ta njena snaga prelije i na današnje gledatelje i na današnje vrijeme, i da kažem malo se probudite. Ako se takva stvar mogla u onom vremenu onda mi zapravo nemamo izgovor da sve to puštamo, tu glupost i to nasilje jer smo malodušni. Jer na kraju to završava u onome što je bila i NDH, to na kraju završava u fašizmu. Kada toliko to puštaš jednog dana se probudiš i nema nazad.

MONITOR: Jeste li se plašili druge krajnosti u Srbiji, tamošnje političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Kao što sam se u Hrvatskoj bojala te političke manipulacije, bojala sam je se i sa srpske strane. A mislim da je Dijana bila sve samo ne političar, i da bi bila silna nepravda prema njoj da, na koncu,  bude iskorištena  za političke svrhe. Film je ipak uspio proći mimo toga. Imali smo u Hrvatskoj te neke napade sa desnice. U Srbiji je jako ozvonilo to da je taj film pobijedio Generala i kao ono sad da vidimo šta je to. A priča ne ide nikom na mlin, ta priča nije na taj način crno-bijela. To je s jedne strane NDH, a imaš hrvatske obitelji koje spašavaju tu djecu, ne možeš to poreći. Tako da se svatko pred tom pričom i filmom mora spustiti. Kada sam dolazila u Srbiju, dosta ljudi koji nisu gledali film su vrlo onako nacionalistički krenuli, kao Hrvatska je napokon priznala. A onda kada pogledaš film to više nekako ne ide. To je ljudska priča, i taj film te zove na pokajanje, suze, ispriku. Pokazuje kakav je život u ratu. Tu priču možeš preseliti zapravo u bilo koji rat, neki u tome gledaju današnju migrantsku krizu, nešto što se stalno ponavlja. A uvijek se previše pamte samo te vojskovođe, političari,a zapravo bez ljudi poput Diane čovječanstvo bi nestalo. Da nemaš u tim vremenima ljudi koji idu protiv sile, koji spašavaju živote, ovi frajeri bi sve uništili, oni nemaju potrebu ništa ostavit, to je do istrebljenja. Takvi ljudi postoje u svim vremenima.

Kod nas se taj balans potpuno poremetio. Mi i kada pričamo o ovom ratu samo se nabacujemo tuđim zločinima, svoje pokušavamo umanjiti. Cijeli taj diskurs nama ne pomaže da izađemo iz toga, svi smo sada kao žrtve. Diana ide preko toga, ona nije pravoslavka, ona je Austrijanka koja spašava nekog a ne mora.

MONITOR: Diana je Austrijanka, radi se o univerzalnoj priči imate li namjeru da predstavite film publici u Austriji? Koliko je tamo poznata ova priča?

BUDISAVLJEVIĆ: Jako malo. Nešto malo u Inzbruku, rodnom gradu Diane. Jutros sam baš čula da se Crna Gora prema svojim ratnim godinama odnosi kao Austrija prema svojim. Kada smo razvijali projekat i  tražili novce nikada Austrijanci nisu bili zainteresirani. Nama se činilo da će oni biti prvi koji će biti za to, jer je priča pozitivna. Međutim oni ne žele imati ništa sa tim, ni pozitivnim ni negativnim, samo da se ne spominje.

Bila bi puno nesretnija da je film uspio vani, a da ovdje nikoga nije dojmio. On je ovdje ispunio svoju ulogu, u regiji ga je vidjelo preko 60.000 ljudi, što je za jedan art film uspjeh. Imao je i medijski uticaj. Čini mi se da mi svi o sebi loše mislimo, nekako smo i žrtve i krivci, kao da nekom djetetu govoriš da je loše, što god da radi. Onda smo mi postali tako loši, kao to dijete kome se stalno govori da ne valja. Ali ovaj film vraća nadu u ljude, to je jedinstvena priča u evropskom, pa i u svjetskom kontekstu. Najveća priča o spašavanju u II svjetskom ratu je Šindlerova lista. On je krenuo u tu akciju iz koristoljublja, da bi imao besplatnu radnu snagu, pa se promijenio kao čovjek. Ovo je deset puta veća priča i dogodila se ovdje.

MONITOR: Građanski ste angažovani, koji su problemi u tom angažmanu u našoj regiji u kojoj imamo s jedne strane autoritativne partije s druge strane crkvu, dva pola moći koja dominantno oblikuju javno mišljenje?

BUDISAVLJEVIĆ: Crkva ima izrazito nacionalistički diskurs. U Hrvatskoj ima veliku moć. Sada Milanović kao novi predsjednik nije zvao crkvu na svoju inaguraciju što je prvi put. To su po meni neki pozitivni iskoraci. Crkva ima svoju veliku ulogu u društvu, ali mora se poštovati sekularnost države.

Bilo mi je zanimljivo dok smo radili film. Stepinca povijest ne pamti kao neku pozitivnu ličnost. Kroz ovu priču o Dijani, vidiš da je bio kompleksna ličnost, da se o njemu ne može jednostrano suditi. Ona njemu puno toga zamjera, ali je činjenica da je  kod njega išla više puta, mogla se sa njim svađati. Na koncu je on dao dozvolu da se ta djeca spasu, nije to moglo bez njega. Reagirao je presporo, kasno, sve mu se to može zamjeriti, ali je reagirao. To je neki današnji tip političara koji kalkulira, ali nije tip zločinca.

Danas, kada smo tražili nešto od crkve, nismo mogli u arhiv, nismo mogli doći ni do dvorišta. Pretpostavljam da je uvijek iza neka priča o moći i novcu. Sve to uz nacionalizam. Imam utisak da se hrvatsko društvo senzibirilalo,da kapiraju da kada se neko jako busa u to nacionalno, odma se, drugi dan, ispostavi da je negdje nešto nestalo. Ljudi su se počeli osvješćivati o tome.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo