Povežite se sa nama

INTERVJU

DANA BUDISAVLJEVIĆ, REDITELJKA: Filmom protiv malodušja

Objavljeno prije

na

Htjela sam ispričati tu priču, ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista. Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno

 

Film Dnevnik Diane Budisavljević priča je o podvigu kojim je iz ustaških logora spašeno preko 10.000 djece. Rediteljka Dana Budisavljević predstavlja ljudsku požrtvovanost i patnju, faktografski ogolivši lice fašizma, kroz univerzalnu poriču o izuzetnom ljudskom pregnuću. Diani Budisavljević nakon što je organizovala spašavanje djece iz logora, nova vlast 1945. oduzima arhivu o spašenoj djeci kojoj se do danas gubi svaki trag, ova zaboravljena heroina umire 1978, a njena unuka objavljuje Dianin dnevnik 2003. godine.

MONITOR: Na jednoj od premijera glimica Alma Prica je istakla ,,Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota’’. Vi ste napomenuli da je ovaj čin ravan Sutjesci i Neretvi. Kako se desilo da generacije ne znaju za Dianin podvig?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu detektirati samo jedan razlog. Mislim da je to skup problema. Jedan od razloga je što sama Diana nakon rata nije htjela govoriti o tome,  jer je bila jako povrijeđena time što joj je oduzeta ta kartoteka i šta se kasnije s tim dogodilo. Unuka je pronašla njen dnevnik tek 80-ih, nakon Dianine smrti, sama od bake nikada nije čula tu priču. Dok je shvatila što je pronašla, dnevnik je pisan na njemačkom, pa dok je preveden… A već je došla priprema za nove ratove, tako da to više nikoga nije interesiralo.

Smatram da to govori o dugom periodu gdje se ništa neće dogoditi ako politika u nečem ne vidi svoj interes. Za tu priču zapravo ni jedna strana nije imala interesa jer se radi o jednom pojedincu. Radi se o nečemu što bi mi danas nazvali građanska akcija, a to zapravo nikada nije ovdje bila opcija. Da se ta priča za vrijeme komunizma otvorila, morao bi reći da su komunisti tu isto nešto uradili, da nisu odigrali baš najčasniju ulogu 1945. oduzimajući Dianinu arhivu, koja do danas nije pronađena. A u hrvatskom kontekstu da se ta priča otvorila nakon 90-ih moralo bi se reći šta je bila NDH.

Priča Kozaračke djece je bila poznata u Jugoslaviji. Međutim, falila je ta karika – kako je uopće došlo do tog spasavanja, taj dio je pripisan komunističkoj partiji i uopće se to nije dalje otvaralo. Ti ljudi koji su spašeni nikada i nijesu čuli za Dianu.

Ovaj film je pokušaj da se oda počast civilima i građanskoj akciji, zato ljudi tako lijepo i prime film, jer to prepoznaju.

MONITOR: Pronašli ste i snimili spašene, tada djecu sada već ljude u poznim godinama. Kakvo je to iskustvo?

BUDISAVLJEVIĆ: Na taj način sam i konstuisala film da on bude autentičan, da se ispriča jedna nepoznata priča i da ta tadašnja djeca, danas ljudi u dobu od oko 80 godina, ispričaju njihova osobna sjećanja. A to je glad u logorima, bijeda, istrajavanje, nestanci drugih članova porodice… Zato smo i snimali na lokaciji logora, koje su oni posjetili prvi put nakon tog iskustva u djetinstvu. A zapravo se u Dianinom dnevniku krije priča, jer oni ne znaju kako se to dogodilo. Zato je film tako uokviren. Kako Dijane više nema, ni njenih suradnika, jedino što je autentično ostalo od njih, odnosno nje, je taj dnevnik. A ono što je autentično od svjedoka je to njihovo sjećanje. Insistirali smo na toj autentičnosti. Dnevnik je jedna rekonstrukcija. Veoma je važna i arhiva koju smo našli u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu. Dijana je zapisala u dnevniku da je jednog dana u logoru bila filmska ekipa. Onda smo tražili te snimljene materijale i našli smo ih u Beogradu i tamo se čak na nekoliko sekundi vidi Dijana i to je onda zaokružilo to sve.

MONITOR: Kakav je bio taj povratak svjedoka na mjesto stradanja?

BUDISAVLJEVIĆ: Neki od tih ljudi su jako teško govorili o tim stvarima, neki nisu htjeli nastupat na filmu. Jako je važan kontekst, a u današnjoj Hrvatskoj to nije neka popularna tema da bi o tome čovjek govorio. Oni su već pred kraj svojih života i imaju veliku potrebu da ta priča ostane sačuvana i kažu da to više niko nikad ne doživi. To je sad kao neka floskula ali oni zapravo samo to žele. Podijeliti tu priču s nadom da se to onda možda neće ponovo dogoditi. Lijepo je to kada kod starijih ljudi dobiješ njihovo povjerenje i kada oni pristanu. Onda više nema zadrške. I oni se nemaju više čega bojati. Oni su bili vrlo hrabri da su otišli tamo. I oni se žele riješiti te traume, tako da su ti djelovi filma apsolutno najemotivniji.

Ništa ne može biti jače od njihovog iskaza. Htjela sam ispričati tu priču ali znala sam da nikada neću imati novca da se ispriča na način da to bude neka Šindlerova lista.Bilo je bitno, pogotovo u današnjoj Hrvatskoj, pokazati da je to zaista bilo. Imamo veliki broj političara, stranaka, medija, koji se prilično glasno bori da dokažu kako Jasenovac nije postojao, da je NDH bila nešto prekrasno.

MONITOR: U tom smislu je znakovita bila ta nagrada u Puli prošle godine. Na jednoj strani smo imali najskuplji hrvatski film svih vremena General i Vaš. Jeste li se nadali nagradu i jeste li se plašili političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Skoro deset godina smo radili film i imali smo nekih problema. Međutim kada se baviš time što su napravili Diana i njeni suradnici u jednom puno opasnijem vremenu, onda ti se to što ti proživljavaš čini minorno i nemaš taj izgovor. Oni su spasili neke živote, a ti samo trebaš napraviti film o tome. Nije bilo uvijek jednostavno, ali ti uzori su jako bitni, daju ti puno snage da se boriš.

Smatrali smo i da je s tog aspekta ova priča bitna jer su ljudi u današnjem vremenu zapali u neko malodušje. Toliko je sve zagađeno, relativno,  podijeljeno, sve je više ljudi koji odustaju. Nama se nekakav kapacitet za borbu protiv gluposti strašno smanjio. Htjela sam kroz film da se ta njena snaga prelije i na današnje gledatelje i na današnje vrijeme, i da kažem malo se probudite. Ako se takva stvar mogla u onom vremenu onda mi zapravo nemamo izgovor da sve to puštamo, tu glupost i to nasilje jer smo malodušni. Jer na kraju to završava u onome što je bila i NDH, to na kraju završava u fašizmu. Kada toliko to puštaš jednog dana se probudiš i nema nazad.

MONITOR: Jeste li se plašili druge krajnosti u Srbiji, tamošnje političke zloupotrebe filma?

BUDISAVLJEVIĆ: Kao što sam se u Hrvatskoj bojala te političke manipulacije, bojala sam je se i sa srpske strane. A mislim da je Dijana bila sve samo ne političar, i da bi bila silna nepravda prema njoj da, na koncu,  bude iskorištena  za političke svrhe. Film je ipak uspio proći mimo toga. Imali smo u Hrvatskoj te neke napade sa desnice. U Srbiji je jako ozvonilo to da je taj film pobijedio Generala i kao ono sad da vidimo šta je to. A priča ne ide nikom na mlin, ta priča nije na taj način crno-bijela. To je s jedne strane NDH, a imaš hrvatske obitelji koje spašavaju tu djecu, ne možeš to poreći. Tako da se svatko pred tom pričom i filmom mora spustiti. Kada sam dolazila u Srbiju, dosta ljudi koji nisu gledali film su vrlo onako nacionalistički krenuli, kao Hrvatska je napokon priznala. A onda kada pogledaš film to više nekako ne ide. To je ljudska priča, i taj film te zove na pokajanje, suze, ispriku. Pokazuje kakav je život u ratu. Tu priču možeš preseliti zapravo u bilo koji rat, neki u tome gledaju današnju migrantsku krizu, nešto što se stalno ponavlja. A uvijek se previše pamte samo te vojskovođe, političari,a zapravo bez ljudi poput Diane čovječanstvo bi nestalo. Da nemaš u tim vremenima ljudi koji idu protiv sile, koji spašavaju živote, ovi frajeri bi sve uništili, oni nemaju potrebu ništa ostavit, to je do istrebljenja. Takvi ljudi postoje u svim vremenima.

Kod nas se taj balans potpuno poremetio. Mi i kada pričamo o ovom ratu samo se nabacujemo tuđim zločinima, svoje pokušavamo umanjiti. Cijeli taj diskurs nama ne pomaže da izađemo iz toga, svi smo sada kao žrtve. Diana ide preko toga, ona nije pravoslavka, ona je Austrijanka koja spašava nekog a ne mora.

MONITOR: Diana je Austrijanka, radi se o univerzalnoj priči imate li namjeru da predstavite film publici u Austriji? Koliko je tamo poznata ova priča?

BUDISAVLJEVIĆ: Jako malo. Nešto malo u Inzbruku, rodnom gradu Diane. Jutros sam baš čula da se Crna Gora prema svojim ratnim godinama odnosi kao Austrija prema svojim. Kada smo razvijali projekat i  tražili novce nikada Austrijanci nisu bili zainteresirani. Nama se činilo da će oni biti prvi koji će biti za to, jer je priča pozitivna. Međutim oni ne žele imati ništa sa tim, ni pozitivnim ni negativnim, samo da se ne spominje.

Bila bi puno nesretnija da je film uspio vani, a da ovdje nikoga nije dojmio. On je ovdje ispunio svoju ulogu, u regiji ga je vidjelo preko 60.000 ljudi, što je za jedan art film uspjeh. Imao je i medijski uticaj. Čini mi se da mi svi o sebi loše mislimo, nekako smo i žrtve i krivci, kao da nekom djetetu govoriš da je loše, što god da radi. Onda smo mi postali tako loši, kao to dijete kome se stalno govori da ne valja. Ali ovaj film vraća nadu u ljude, to je jedinstvena priča u evropskom, pa i u svjetskom kontekstu. Najveća priča o spašavanju u II svjetskom ratu je Šindlerova lista. On je krenuo u tu akciju iz koristoljublja, da bi imao besplatnu radnu snagu, pa se promijenio kao čovjek. Ovo je deset puta veća priča i dogodila se ovdje.

MONITOR: Građanski ste angažovani, koji su problemi u tom angažmanu u našoj regiji u kojoj imamo s jedne strane autoritativne partije s druge strane crkvu, dva pola moći koja dominantno oblikuju javno mišljenje?

BUDISAVLJEVIĆ: Crkva ima izrazito nacionalistički diskurs. U Hrvatskoj ima veliku moć. Sada Milanović kao novi predsjednik nije zvao crkvu na svoju inaguraciju što je prvi put. To su po meni neki pozitivni iskoraci. Crkva ima svoju veliku ulogu u društvu, ali mora se poštovati sekularnost države.

Bilo mi je zanimljivo dok smo radili film. Stepinca povijest ne pamti kao neku pozitivnu ličnost. Kroz ovu priču o Dijani, vidiš da je bio kompleksna ličnost, da se o njemu ne može jednostrano suditi. Ona njemu puno toga zamjera, ali je činjenica da je  kod njega išla više puta, mogla se sa njim svađati. Na koncu je on dao dozvolu da se ta djeca spasu, nije to moglo bez njega. Reagirao je presporo, kasno, sve mu se to može zamjeriti, ali je reagirao. To je neki današnji tip političara koji kalkulira, ali nije tip zločinca.

Danas, kada smo tražili nešto od crkve, nismo mogli u arhiv, nismo mogli doći ni do dvorišta. Pretpostavljam da je uvijek iza neka priča o moći i novcu. Sve to uz nacionalizam. Imam utisak da se hrvatsko društvo senzibirilalo,da kapiraju da kada se neko jako busa u to nacionalno, odma se, drugi dan, ispostavi da je negdje nešto nestalo. Ljudi su se počeli osvješćivati o tome.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo