Povežite se sa nama

OKO NAS

 SJEVER BEZ ASFALTNIH BAZA: Tajkunske igre

Objavljeno prije

na

Jedina preostala asfaltna baza na sjeveru Crne Gore, Integral inženjering u Beranama, ući će ovih dana u sedmu godinu stečaja, a eventualnog ponovnog otvaranja tako značajnog pogona, osim u nekim nezvaničnim najavama, nema ni na vidiku. Skupocjena oprema prepuštena je zubu vremena, dok se asfalt, kao vrlo tražena roba, za potrebe ovog dijela države dovozi iz centralnog regiona ili uvozi

 

Stečaj u Integral inženjeringu  uveden je u martu 2013. godine, čime je blizu sto radnika ove nekada uspješne firme, upućeno na biro rada, i na taj način nanesena šteta ne samo Beranama nego i sjeveru Crne Gore.

,,Tužno je gledati kako imovina nekad moćnog Integral inženjeringa propada.  Nevjerovatno da nije pronađeno odgovarajuće rješenje za oživljavanje preduzeća”, kažu bivši radnici.

Od uvođenja stečaja do danas prodaja imovine Integral inženjeringa oglašavana je više puta. Prvo  po procijenjenoj vrijednosti od 505.000 eura, a zatim po umanjenoj cijeni od 415.000 eura.

 

Stečajni upravnik Miodrag Radifković ranije je isticao da bi dalje oglašavanje  prodaje stvaralo dodatne troškove, te da treba pokušati pronaći eventualnog  kupca za takozvanu direktnu ponudu.

Radifković je naglašavao da je u toku proces pregovora potencijalnog kupca s Hypo-Alpe-Adria Bank Podgorica, bez čijeg se učešća ne može preuzeti nijedan korak u postupku prodaje, jer se imovina Integral inženjeringa nalazi pod hipotekom.

I lokalna uprava je pokušavala da se uključi u pronalaženje stranih investotora, ali  to se još nije desilo zbog neriješenih imovinskih odnosa.

Bivši radnici  tvrde da je asfaltna baza u Donjoj Ržanici smetala građevinskim firmama koje vode i kontrolišu ljudi iz podgoričkih centara moći, odnosno tajkunskih preduzeća.

Integral inženjering je od formiranja do stečaja realizovao mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. Očigledno je da je ova firma smetala građevinskim tajkunima, jer kako drugačije tumačiti njeno zatvaranje i dovođenje drugih kompanija da izvode radove u Beranama koje je sasvim uspješno mogao da odrađuje Integral inženjering”, tvrde bivši radnici.

Zatvaranje preduzeća izazvalo je posebno nezadovoljstvo kod mještana Donje Ržanice, jer je najviše uposlenih bilo s područja ove beranske mjesne zajednice.

,,Radovali smo se kad je u našem mjestu otvorena asfaltna baza, jer se tamo zaposlilo dosta ljudi iz Donje Ržanice. Smatrali smo da će to bitno uticati na brži razvoj ne samo naše mjesne zajednice nego i čitave opštine. Voljeli bismo da se što prije ponovo aktiviraju i kapaciteti ovog preduzeća”, kaže jedan od bivših radnika.

On smatra da bi se pronalaskom poštenog kupca preduzeće moglo ponovo aktivirati. ,,Imovina firme je procjenjivana na oko 1,3  miliona eura, da bi se na kraju nudila za svega 300.000 eura, što  govori da je neko u cijeloj priči želio da ostvari ličnu korist. Tražimo da se preispita sve što je  prethodilo zatvaranju preduzeća. Sumnjamo da su u Integral inženjeringu sprovođene brojne nezakonite radnje koje su dovele do ovakvog ishoda”, kaže on.

Da se preispitaju sva dešavanja u preduzeću Integral inženjering zatražili su ranije od policije i tužilaštva iz lokalnog odbora  Socijaldemokratske partije.

,,Zna se da je Integral inženjering od formiranja do stečaja realizovao mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. To je preduzeće asfaltiralo i na stotine kilometara lokalnih puteva na sjeveru Crne Gore. Jasno je  da je ova firma nekome smetala”, kažu u SDP Berane.

Za njih je posebno interesantno pitanje kako je ova kompanija u to vrijeme sklapala poslove s Opštinom Berane. Da posla nisu bila čista, govori i činjenica da je stečajni upravnik Radifković bio pozvan kao svjedok prilikom hapšenja beranskih funkcionera iz redova Demokratske partije socijalista.

Kako se pretpostavljalo, to je najvjerovatnije bilo zbog poslova s takozvanim cesijama i činjenicom da je novom, opozicionom opštinskom rukovodstvu  stigao račun od oko stotinu hiljada eura iz Integrala u stečaju koji nije potpisao stečajni upravnik.

Korporacija Integral inženjering iz rodnog grada predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u Berane je stigla prije nešto više od deset godina. Integral je tada od sarajevskog preduća GP Put kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura. GP Put Sarajevo,  bio je vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ.

Nešto ranije ugašene su asfaltne baze u Štitaricama i Podima, što je svakako imalo veze sa forsiranjem Integrala i još nekih novih kompanija koje su se pojavile u Crnoj Gori, a koje su bile vrlo bliske sa crnogorskim vlastima.

Zatvaranje asfaltnih baza na sjeveru počelo je od baze u mjestu Poda, pored magistralnog puta Berane – Bijelo Polje. Ta baza bila je razvojna šansa za to malo mjesto. Od kada je baza zatvorena, kao da je stao i život u ovom selu.

Ova baza bila je u vlasništvu Crnagoraputa, a radnici koji su ostali bez posla svojevremeno su optužili poslodavca, da je  krajnje neodgovorno i problematično zatvorio bazu i prepustilo je lopovima.

Iz baze je vrlo brzo nestalo sve što je bilo vrijedno, a njen krug od osamnaest hektara, temeljno je ,,počišćen“.

Poslovodstvo Crnagoraputa nikada nije razdužilo rukovodioce ove asfaltne baze. Dali su otkaze svima odreda, mada je u tom trenutku u bazi bilo dvadeset i pet tona goriva, tri hiljade tona kamenog agregata i vrijedna oprema. Desilo se  očekivano – preko noći je nestalo sve što vrijedi.

„Znate li koliko je tu bilo opreme? Koliko rezervnih djelova i alata u magacinu? Koliko elektromotora i mašina? Niko zbog toga nikada nije odgovarao“, kaže jedan od bivših radnika.

Koliko je situacija oko Poda bila apsurdna govori i podatak da je samo nekoliko mjeseci prije zatvaranja urađen novi dovod struje vrijedan dvadeset pet hiljada eura.

„To ukazuje na činjenicu da je odluka o zatvaranju bila neplanirana. Kada je kompanija privatizovana obećavali su da ni jedan pogon neće zatvarati. Štrabag je, ipak,  zatvorio ne samo ovu bazu, već i onu na Žabljaku, pa i u Štitarici kod Mojkovca, gdje je ostao da radi samo kamenolom“, podsjećaju bivši radnici.

Da nije bez osnova sumnja da je zatvaranje asfaltnih baza Crnagoraputa na sjeveru bio, u stvari,  dio dogovora između novih kompanija koje su se pojavile i preuzele tržište preko noći, govore i neki drugi pokazatelji.

Samo dvije-tri godine prije zatvaranja Poda, Integral inženjering kupio je, naime, bazu i u Beranama. Počeo je da opada posao za asfaltnu bazu Poda koja je do tada radila i u sred zime, a onda preko noći postala „nerentabilna“.

Asfaltna baza Poda izgrađena je krajem sedamdesetih godina. Tehnologija je bila slovenačka i u to vrijeme najbolja moguća. Njen kapacitet bio je 40 tona na sat visokokvalitetnog asfalta.

Imala je svu opremu za ekološku zaštutu okoline koju nemaju mnoge današnje firme. U sezoni je zapošljavala više od stotinu radnika. Baza Poda imala je i svoje spavaonice sa šezdeset ležaja za terenske radnike, kuhinju i restoran.

Radila je uspješno sve do privatizacije Crnagoraputa i pojave na tržištu novih preduzeća – Integreal inženjeringa, Tehnoputa, Užiceputeva i na kraju – Bemaksa.

Integral inženjering osnovan je 1989. godine i nezvanično, sa svim kompanijama u regionu,  ubrajan je u petnaest firmi za koje su bosanski mediji tvrdili da su pod kontrolom Dodika i da su s njim povezane.

Integral inženjering, pod istim imenom, osnovao je u Podgorici kćerku kompaniju  2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica, i odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi.

Tako je bilo nekoliko godina. Od sjevera do juga Crne Gore Integral je istisnuo mnoge druge kompanije.

Onda se pojavio Bemaks i istisnuo Integral. Od tada je Integral inženjering počeo polako da posustaje s poslovima u Crnoj Gori. I lagano, medijski nezapaženo, skliznuo u stečaj. I čitav sjever asfalt sada doprema iz centralnih, tajkunskih baza, ili iz susjednih gradova u Srbiji. Pored četiri baze koje je imao do prije deset godina.

 

Tufik SOFTIĆ                                      

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo