Povežite se sa nama

OKO NAS

 SJEVER BEZ ASFALTNIH BAZA: Tajkunske igre

Objavljeno prije

na

Jedina preostala asfaltna baza na sjeveru Crne Gore, Integral inženjering u Beranama, ući će ovih dana u sedmu godinu stečaja, a eventualnog ponovnog otvaranja tako značajnog pogona, osim u nekim nezvaničnim najavama, nema ni na vidiku. Skupocjena oprema prepuštena je zubu vremena, dok se asfalt, kao vrlo tražena roba, za potrebe ovog dijela države dovozi iz centralnog regiona ili uvozi

 

Stečaj u Integral inženjeringu  uveden je u martu 2013. godine, čime je blizu sto radnika ove nekada uspješne firme, upućeno na biro rada, i na taj način nanesena šteta ne samo Beranama nego i sjeveru Crne Gore.

,,Tužno je gledati kako imovina nekad moćnog Integral inženjeringa propada.  Nevjerovatno da nije pronađeno odgovarajuće rješenje za oživljavanje preduzeća”, kažu bivši radnici.

Od uvođenja stečaja do danas prodaja imovine Integral inženjeringa oglašavana je više puta. Prvo  po procijenjenoj vrijednosti od 505.000 eura, a zatim po umanjenoj cijeni od 415.000 eura.

 

Stečajni upravnik Miodrag Radifković ranije je isticao da bi dalje oglašavanje  prodaje stvaralo dodatne troškove, te da treba pokušati pronaći eventualnog  kupca za takozvanu direktnu ponudu.

Radifković je naglašavao da je u toku proces pregovora potencijalnog kupca s Hypo-Alpe-Adria Bank Podgorica, bez čijeg se učešća ne može preuzeti nijedan korak u postupku prodaje, jer se imovina Integral inženjeringa nalazi pod hipotekom.

I lokalna uprava je pokušavala da se uključi u pronalaženje stranih investotora, ali  to se još nije desilo zbog neriješenih imovinskih odnosa.

Bivši radnici  tvrde da je asfaltna baza u Donjoj Ržanici smetala građevinskim firmama koje vode i kontrolišu ljudi iz podgoričkih centara moći, odnosno tajkunskih preduzeća.

Integral inženjering je od formiranja do stečaja realizovao mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. Očigledno je da je ova firma smetala građevinskim tajkunima, jer kako drugačije tumačiti njeno zatvaranje i dovođenje drugih kompanija da izvode radove u Beranama koje je sasvim uspješno mogao da odrađuje Integral inženjering”, tvrde bivši radnici.

Zatvaranje preduzeća izazvalo je posebno nezadovoljstvo kod mještana Donje Ržanice, jer je najviše uposlenih bilo s područja ove beranske mjesne zajednice.

,,Radovali smo se kad je u našem mjestu otvorena asfaltna baza, jer se tamo zaposlilo dosta ljudi iz Donje Ržanice. Smatrali smo da će to bitno uticati na brži razvoj ne samo naše mjesne zajednice nego i čitave opštine. Voljeli bismo da se što prije ponovo aktiviraju i kapaciteti ovog preduzeća”, kaže jedan od bivših radnika.

On smatra da bi se pronalaskom poštenog kupca preduzeće moglo ponovo aktivirati. ,,Imovina firme je procjenjivana na oko 1,3  miliona eura, da bi se na kraju nudila za svega 300.000 eura, što  govori da je neko u cijeloj priči želio da ostvari ličnu korist. Tražimo da se preispita sve što je  prethodilo zatvaranju preduzeća. Sumnjamo da su u Integral inženjeringu sprovođene brojne nezakonite radnje koje su dovele do ovakvog ishoda”, kaže on.

Da se preispitaju sva dešavanja u preduzeću Integral inženjering zatražili su ranije od policije i tužilaštva iz lokalnog odbora  Socijaldemokratske partije.

,,Zna se da je Integral inženjering od formiranja do stečaja realizovao mnoštvo krupnih projekta, ostvarujući prihode koji su se mjerili milionima eura. To je preduzeće asfaltiralo i na stotine kilometara lokalnih puteva na sjeveru Crne Gore. Jasno je  da je ova firma nekome smetala”, kažu u SDP Berane.

Za njih je posebno interesantno pitanje kako je ova kompanija u to vrijeme sklapala poslove s Opštinom Berane. Da posla nisu bila čista, govori i činjenica da je stečajni upravnik Radifković bio pozvan kao svjedok prilikom hapšenja beranskih funkcionera iz redova Demokratske partije socijalista.

Kako se pretpostavljalo, to je najvjerovatnije bilo zbog poslova s takozvanim cesijama i činjenicom da je novom, opozicionom opštinskom rukovodstvu  stigao račun od oko stotinu hiljada eura iz Integrala u stečaju koji nije potpisao stečajni upravnik.

Korporacija Integral inženjering iz rodnog grada predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u Berane je stigla prije nešto više od deset godina. Integral je tada od sarajevskog preduća GP Put kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura. GP Put Sarajevo,  bio je vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ.

Nešto ranije ugašene su asfaltne baze u Štitaricama i Podima, što je svakako imalo veze sa forsiranjem Integrala i još nekih novih kompanija koje su se pojavile u Crnoj Gori, a koje su bile vrlo bliske sa crnogorskim vlastima.

Zatvaranje asfaltnih baza na sjeveru počelo je od baze u mjestu Poda, pored magistralnog puta Berane – Bijelo Polje. Ta baza bila je razvojna šansa za to malo mjesto. Od kada je baza zatvorena, kao da je stao i život u ovom selu.

Ova baza bila je u vlasništvu Crnagoraputa, a radnici koji su ostali bez posla svojevremeno su optužili poslodavca, da je  krajnje neodgovorno i problematično zatvorio bazu i prepustilo je lopovima.

Iz baze je vrlo brzo nestalo sve što je bilo vrijedno, a njen krug od osamnaest hektara, temeljno je ,,počišćen“.

Poslovodstvo Crnagoraputa nikada nije razdužilo rukovodioce ove asfaltne baze. Dali su otkaze svima odreda, mada je u tom trenutku u bazi bilo dvadeset i pet tona goriva, tri hiljade tona kamenog agregata i vrijedna oprema. Desilo se  očekivano – preko noći je nestalo sve što vrijedi.

„Znate li koliko je tu bilo opreme? Koliko rezervnih djelova i alata u magacinu? Koliko elektromotora i mašina? Niko zbog toga nikada nije odgovarao“, kaže jedan od bivših radnika.

Koliko je situacija oko Poda bila apsurdna govori i podatak da je samo nekoliko mjeseci prije zatvaranja urađen novi dovod struje vrijedan dvadeset pet hiljada eura.

„To ukazuje na činjenicu da je odluka o zatvaranju bila neplanirana. Kada je kompanija privatizovana obećavali su da ni jedan pogon neće zatvarati. Štrabag je, ipak,  zatvorio ne samo ovu bazu, već i onu na Žabljaku, pa i u Štitarici kod Mojkovca, gdje je ostao da radi samo kamenolom“, podsjećaju bivši radnici.

Da nije bez osnova sumnja da je zatvaranje asfaltnih baza Crnagoraputa na sjeveru bio, u stvari,  dio dogovora između novih kompanija koje su se pojavile i preuzele tržište preko noći, govore i neki drugi pokazatelji.

Samo dvije-tri godine prije zatvaranja Poda, Integral inženjering kupio je, naime, bazu i u Beranama. Počeo je da opada posao za asfaltnu bazu Poda koja je do tada radila i u sred zime, a onda preko noći postala „nerentabilna“.

Asfaltna baza Poda izgrađena je krajem sedamdesetih godina. Tehnologija je bila slovenačka i u to vrijeme najbolja moguća. Njen kapacitet bio je 40 tona na sat visokokvalitetnog asfalta.

Imala je svu opremu za ekološku zaštutu okoline koju nemaju mnoge današnje firme. U sezoni je zapošljavala više od stotinu radnika. Baza Poda imala je i svoje spavaonice sa šezdeset ležaja za terenske radnike, kuhinju i restoran.

Radila je uspješno sve do privatizacije Crnagoraputa i pojave na tržištu novih preduzeća – Integreal inženjeringa, Tehnoputa, Užiceputeva i na kraju – Bemaksa.

Integral inženjering osnovan je 1989. godine i nezvanično, sa svim kompanijama u regionu,  ubrajan je u petnaest firmi za koje su bosanski mediji tvrdili da su pod kontrolom Dodika i da su s njim povezane.

Integral inženjering, pod istim imenom, osnovao je u Podgorici kćerku kompaniju  2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica, i odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi.

Tako je bilo nekoliko godina. Od sjevera do juga Crne Gore Integral je istisnuo mnoge druge kompanije.

Onda se pojavio Bemaks i istisnuo Integral. Od tada je Integral inženjering počeo polako da posustaje s poslovima u Crnoj Gori. I lagano, medijski nezapaženo, skliznuo u stečaj. I čitav sjever asfalt sada doprema iz centralnih, tajkunskih baza, ili iz susjednih gradova u Srbiji. Pored četiri baze koje je imao do prije deset godina.

 

Tufik SOFTIĆ                                      

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

OKO NAS

PRIMORSKI TRENDOVI: Maslinarska područja postaju građevinska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema zvaničnim podacima, u Crnoj Gori ima oko pola miliona stabala masline, od kojih je većina stara nekoliko vjekova. Umjesto snažne zaštite te autentičnosti, koja može donositi profit, u toku je opasan proces devastacije maslinjaka na našem Primorju

 

“Mi u Ulcinju kažemo da su Ulcinj, maslina i more sinonimi i sa ljubavlju goste vodimo u Maslinadu. U Baru ističu da je maslina ime Bara i diče se Starom maslinom. U Budvi imaju Velju maslinu. U Boki se sve više vraćaju maslinarstvu. Ali, opasnost koja se nadvila nad ovim područjima je danas veća nego ikada ”, kaže za Monitor ulcinjski maslinar i dugogodišnji turistički radnik Ismet Karamanaga.

On tvrdi da je  neophodno zaštititi područja na kojima vjekovima opstaju maslinova stabla kao temelj našeg identiteta, autentičnosti i autohtonosti. “Ulcinjska Maslinada sa 86.000 starih stabala je, na primjer, najveći živi spomenik maslinarstva i jedan od najljepših ambijenata na Jadranu. Naučno je potvrđeno da su pojedina stabla posađena još u antička vremena. Jedan naš prijatelj iz Njemačke je govorio da svako staro stablo masline vrijedi koliko jedan hotel. Ona su blago ovog grada i to mora da nas čini srećnim i ponosnim, ali i obaveznim da taj prostor kao jedinstveno maslinarsko područje predstavimo svijetu i gostima koji posjećuju ulcinjsku rivijeru”, kaže Karamanaga.

Konstatujući da Maslinada pred našim očima postaje gradsko-građevinsko područje, ekološka aktivistkinja Zenepa Lika je zatražila od Opštine Ulcinj da odmah zaštiti čitav taj prostor. “Mora se staviti moratorijum na bilo kakvu izgradnju na tom području, kao i da se urgentno izradi studija stanja maslinjaka”, kaže ona.

Sudbinu agrokulturnih pejzaža Boke Aleksandra Kapetanović iz kotorskog Expeditia slika na primjeru Dobrote. Sredinom prošlog stoljeća potpuno kultivisan teren, do samog podnožja brda okićen terasastim vrtovima, s kamenim naseljem uz samu obalu, industrijalizacijom je lagano prepuštan makijskom rastinju, da bi, posebno u posljednjih nekoliko godina, postao jedna od najvećih „rana“ Boke, prostor bespovratno devastiranog pejzaža.

Veliki dio ulcinjske Maslinade, onaj u Valdanosu, sa oko 18.000 stoljetnih stabala, već više od četiri decenije propada, jer je “radi izgradnje vojnog objekta trajnog karaktera” taj prostor nasilno oduzet od građana Ulcinja. Ona su zarasla u makiju i žbunje, a zbog nebrige države na tom lokalitetu, u prosjeku, svake godine propadne više od 100.000 litara ulja, odnosno milion eura. Valdanos je u nadležnosti Ministarstva odbrane Crne Gore koje brine isključivo o fizičkom obezbjeđenju uvale, što poreske obveznike godišnje košta oko 70 hiljada eura.

Prema odredbama Zakona o maslinarstvu iz 2014. godine Maslinada Valdanos, barska Stara maslina i budvanska Velja maslina “uživaju zaštitu u skladu sa programom posebne zaštite masline koji donosi Ministarstvo”.

“Uprkos takvoj ‘posebnoj’ zaštiti Valdanos je napadnut divljom gradnjom”, kaže izvršni direktor Monitoring grupe Ulcinj Džemal Perović i ističe: “Svi nadležni na lokalnom i nacionalnom nivou sliježu ramenima i izjavljuju: zabranili smo to zakonom! Ako ovaj vandalizam zaustavimo, bićemo dostojni evropske budućnosti. Odbrojavamo posljednje doba u kojem je još uvijek moguće da se Valdanos, taj dragulj ne samo ulcinjskog kraja, već cijele Crne Gore, kao jedinstvena cjelina, zaštiti, sačuva i valorizuje na adekvatan način”.

Karamanaga napominje  da Maslinada Valdanos mora da uživa poseban stepen zaštite, odnosno mora na svim turističkim kartama da bude navedena kao „maslinarska regija“, gdje se gaji autohtona sorta maslina „žutica“.

Naučno je dokazano da je ulje koje se dobija od starijih stabala  različito od svih drugih ulja, tim prije što se radi o još netoksificiranom zemljištu. Maslina pokriva trećinu ukupne površine pod voćnjacima u Crnoj Gori. Potrošnja  i cijena maslinovog ulja rastu, što znači da maslinarstvo postaje profitabilna djelatnost.

Stoga će, smatra Vesna Đukić iz Maslinarskog društva “Boka”, tradicionalni poljoprivredni pejzaži, koji su danas uslijed brojnih faktora zanemareni, predstavljati vrijednu osnovu za budući održivi razvoj uz očuvanje kulturnog pejzaža kao preduslova opstanka kulture života lokalnog stanovništva.

Na tom polju Crna Gora može mnogo da nauči od susjeda, posebno od Hrvatske. Tako je, na primjer, ugledni vodič ekstradjevičanskih maslinovih ulja “Flos Olei 2017”, dva puta zaredom Istru proglasio najboljom maslinarskom regijom svijeta.

Na krilima tog uspjeha Istra se brendira kao gastronomska destinacija, dok sve veći broj restorana uvodi standard kojim se uz specijalitete servira bar jedna bočica ekstradjevičanskoga maslinovog ulja sa tog područja.

Iz tog primjera zaključuje se da je brendiranje jedne regije, jednog proizvodnog područja, dugoročan posao koji se mora konstantno sprovoditi na više nivoa, a proizvođačima treba institucionalna pomoć i saradnja.

Dokazuje to i primjer Španije, najpoznatije maslinarske sile na planeti. Ta država je ove godine krenula u veliku kampanju promocije svojih maslinovih ulja pod nazivom Olive Oil World Tour, koju podržava i Evropska komisija.

“To je put kojim i mi moramo da idemo ukoliko želimo izboriti svoje mjesto na svjetskoj mapi proizvođača vrhunskog maslinovog ulja. Dakle, sa mediteranskim zemljama se ne trebamo takmičiti po količini proizvedenog ulja, nego, zahvaljujući onome što su nam preci ostavili, po kvalitetu“, kaže Karamanaga napominjući da segment ekološki certifikovanih proizvoda raste puno brže od konvencionalne proizvodnje, pa zato treba podsticati proizvođače da krenu tim putem.

Uostalom, uređeni maslinjaci su prva linija odbrane od požara, u kojima je, samo u prošloj godini na našem Primorju, stradalo preko 1.500 stoljetnih stabala.

 

Barski maslinjaci biće zaštićeno dobro

Iako Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz 2010. godine prepoznaje pojam kulturnog pejzaža, čiji segmenat predstavljaju i poljoprivredni pejzaži, za sada ni jedan predio u Crnoj Gori ne uživa status zaštićenog dobra.

Nedavno je Uprava za zaštitu kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture prihvatila inicijativu za zaštitu maslinjaka na području barske opštine.

Iz te institucije su saopštili da će biti postupljeno po inicijativi.

 

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SARA PRELEVIĆ I NJENE ĆERKE: Boje ljubavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Do rođenja njenih bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje. Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.  Njene  Irma i Ilda su dokaz kako prepreke padaju pred snagom ljubavi

 

Sara Prelević iz Podgorice, majka je dvije djevojčice sa Daunovim sindromom. Njena životna priča svjedoči o borbi protiv predrasuda i izolacije sa kojima se suočavaju njene ćerke.

Danas tridesetogodišnjakinja, Sara je ostala u drugom stanju sa samo devetnaest godina. Bliznakinje Irma i Ilda stigle su na svijet u sedmom mjesecu trudnoće. Svi uredno odrađeni testovi nisu ukazivali na smetnje u razvoju. Kariotip je odmah po rođenju dao dijagnozu – Daunov sindrom.

Iza ove samohrane majke su teške godine provedene u bolnicama i rehabilitacijskim centrima.  Sa kćerkama je, nemilim povodom, proputovala pola Evrope.

„Osim u Igalo i Kotor, odlazila sam u Srbiju, Italiju, Albaniju i Tursku na liječenja. Kada vas snađe muka, čujete svašta, hvatate se za svaku slamku spasa, da sjutra ne biste žalili za propuštenom prilikom“, kaže ona.

U Crnoj Gori ne postoji registar osoba sa Daunovim sindromom.  Sara ih poznaje oko dvadeset, ali ih, kaže, vjerovatno ima i više. „Djeca sa smetnjama u razvoju nemaju nikakve prednosti u bolnicama a liječe se uglavnom mimo države. U državnim ustanovama je prevelika gužva i teško se dolazi na tretmane “.

Doktori u Crnoj Gori su Saru Prelević  odmah po rođenju djevojčica upozorili da one neće moći da obavljaju osnovne životne radnje – da neće moći da se hrane, umiju ili obuku same. „Medicinski radnici često roditeljima preporučuju prekid trudnoće i zastrašuju ih informacijama o nekvalitetnom načinu života osoba sa Daunovim sindromom“, objašnjava  Sara.

Irma i Ilda su dokaz da se sve može kad se hoće. Djevojčice pohađaju dvije škole: Resursni centar za djecu i mlade „1. jun“ u Podgorici, kao i redovnu školu.

„Iako se zalažem  za inkluziju, moram da kažem kako škola za djecu sa posebnim potrebama „1. jun“ ima vrsne stručnjake koji sa djecom rade na specifičan način. Veoma sam zadovoljna rezultatima“, poručuje Sara Prelević.

Do rođenja bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje.  Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.

Ilda je prva djevojčica na svijetu sa Daunovim sindromom koja je kao model prošetala modnom pistom. Bavi se manekenstvom i učestvovala je na raznim modnim revijama. Voli slikanje, šminku, komunikativna je i sve je zanima. Irma je drugačija, obožava da se igra sama. I pored surovih prognoza doktora, obje su naučile i da plivaju.

„Djevojčice su jako aktivne. Sa njima stalno radi defektolog-logoped. Uvijek su u kontaktu sa svijetom, a trudim se da im dani budu što organizovaniji. Puno drugara su stekle i u redovnoj školi, gdje im se pruža neizmjerna pažnja i ljubav“, ističe Sara.

Ona je iz svog iskustva shvatila da djeca sa smetnjama u razvoju najviše nauče kroz igru i svakodnevne obaveze, uz strpljenje i ljubav.

Sjeća se i  teških trenutaka: „Ilda je 2016. godine učestvovala na prvom izboru Miss and Mister Montenegro Kids i dobila veliku podršku. Međutim, dok je bila na bini, čula sam komentar: ’Šta će ova sa bolesnom djecom ovdje?’.  Odgovorila sam da pod ovim nebom ima mjesta za sve. Uvijek poručujem svima – borite se, uspjeh će doći. Nikad nisam izgubila vjeru u ljude. Veliki si koliko možeš da oprostiš i razumiješ. I treba oprostiti. Mnogo je ljepše i lakše.”

Sara kaže da se svijest ljudi u Crnoj Gori o ljudima sa smetnjama u razvoju dosta promijenila, ali da treba još mnogo da se radi na njihovom uključivanju u društvo. „Takvim osobama treba da se pruži prilika da rade i da se osjećaju korisno. Iako smo različiti, svi imamo u osnovi iste potrebe. Svima su neophodni ljubav i podrška, glavni pokretači za napredak“.

Sara kaže da se za socijalnu integraciju djece i mladih sa posebnim potrebama, najviše zalažu roditelji. „Ja sam inicirala da se napravi i neka vrsta zabave za djecu sa smetnjama u razvoju, koja će im biti prilagođena.  U tu svrhu sam, zajedno sa drugim roditeljima i prijateljima počela da organizujem i žurke“, priča ona.

Sara je više puta učestovala na događajima, ali i sama bila organizator različitih manifestacija. Od Fashion Kids Montenegro kada su djeca sa Daunovim sindromom nastupila na reviji u Hotelu Hilton, do Dana djece sa Daunovim sindromom na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Zajedno sa bliznakinjama pokrenula je i modni brend I&I namijenjen djevojčicama, koji je prikazan i na Crnogorskoj nedjelji mode.

Postoje i državni projekti za ovakvu djecu, ali je, kaže,  vrlo teško ispuniti uslove za učešće u njima. „Jako je teško doći do  podrške, sve se svodi na ono – nađite sponzora. Mi još kao država ne pružamo ni mali dio onog što Evropa daje djeci sa posebnim potrebama“, ističe Sara.

Sara Prelević je predstavnik Crne Gore i članica Internacionalne federacije Daunovog sindroma kojoj pripada još 11 zemalja Evropske unije koje su podržale prvi međunarodni projekat namijenjen radnom osposobljavanju djece sa smetnjama u razvoju. Riječ je o projektu koji obučava djecu sa Daunovim sindromom za profesionalne šminkere.

Djevojčice sa Daunovim sindromom Aleksandra Ivaštanin i Ana Gazivoda su nedavno na takmičenju u Istanbulu prošle ovu obuku i osvojile nagrade. Ovim podovom Sara kaže: „ Jako sam srećna zbog našeg uspjeha. Aleksandra i Ana su na najbolji način pokazale šta su sve naučile o mejk apu, pri tom poštujući sve standarde u radu na kojima insistira Internacionalna federacija Daunovog sindroma. Ovim smo pokazali da pomjeramo granice i rušimo predrasude o osobama sa Daunovim sindromom“.

Sara napominje da je ovaj događaj izazvao veliku medijsku pažnju i da su djevojčice već tražene u svijetu mode.

Irmina i Ildina majka naglašava da u Crnoj Gori ne postoji centar za djecu sa Daunovim sindromom, ali da je u Istanbulu upoznala ljude koji su spremni da pomognu i budu sponzori projekta čiji je cilj osnivanje ovakve ustanove. Međutim, neophodna je pomoć države. Ona se nada da će institucije prepoznati značaj ovakvog projekta kako bi djeca, poslije toliko godina, dobila ono što zaslužuju.

Ova majka, koja se godinama zalaže za bolji kvalitet života djece sa Daunovim sindromom, dobila je i treću kćerku 2018. godine. Ina je zdrava djevojčica. Ona joj je i nagrada i nada da će Irma i Ilda u budućnosti imati još veću podršku.

Sara je u regionu poznata i kao majka hrabrost. Ali, ona objašnjava:  ,,Ne radim ništa drugo osim što volim svoju djecu“.

Zaključuje: „Kao i svaka majka imala sam teške trenutke. Odgajati djecu nije lako, posebno dvoje, a ako tu postoji neki zdravstveni problem onda je još teže. Kćerke su me naučile da budem hrabra i nasmijana bez obzira na to kakve izazove život donosi”.

Majka koja u srcu nosi sve boje ljubavi.

 

        Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

JADRAN SE GUŠI U SMEĆU: More, plavi kontejner

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najveća prijetnja biodiverzitetu poslije klimatskih promjena je zagađenje plastikom. Tom fenomenu svjedočimo i u našem moru. Sedam od deset riba u Jadranu u sebi ima plastiku

 

Ulcinjski ribar Ivo Knežević bio je u utorak zapanjen količinom otpada koji je vidio na otvorenom moru, nekoliko kilometara od ušća rijeke Bojane. „Ovo već postaje veoma ozbiljan problem, jer je Jadransko more poluzatvoreni zaliv. Ranije smo bili svjedoci da raznog vrsta otpada bude poslije jakog juga. Ali u utorak je bilo mirno more“, kaže on.

Sudeći po ambalaži, većina otpada je došla iz Albanije, rijekom Bojanom. Naravno, bilo je tu i domaćeg otpada, jer Bojana otiče iz Skadarskog jezera, koje većim dijelom pripada Crnoj Gori. Prosječan stanovnik Crne Gore godišnje iskoristi i odbaci više od 600 plastičnih kesa koje se ne recikliraju, pa završe ili u prirodi ili na deponijama.

Prema riječima ekološke aktivistkinje Azre Vuković, oko polovine otpada u moru čini plastični otpad: plastične slamčice, štapići za uši, plastični pribor za jelo, plastične kese i čaše.

„Vijek korišćenja jednokratne plastike je 20 minuta, dok je tom istom otpadu potrebno mnogo duže da se razgradi, ukoliko se uopšte i razgradi. Tu prije svega govorimo o plastičnim kesama, čašama, flašama, opušcima od cigareta, ribolovnim mrežama i različitom ribolovnom priboru koji na različite načine dođe do mora, stvarajući izuzetno veliki problem živim organizmima koji se tamo nalaze“, kaže Vuković.

Pored štete koju plastični otpad pričinjava organizmima u moru, kako navodi, taj otpad neposredno ugrožava i ljudsko zdravlje i ekonomiju zemlje.

„U samom zaleđu Velike plaže nalaze se velike količine otpada, uglavnom plastika, koja se potom širi po ostalim plažama i taj otpad napraviće trajnu štetu po razvoj turizma ovog područja. To nije pitanje samo Ulcinja, već ono ima mnogo širi karakter i predstavlja problem na većem nivou“, ističe Vuković.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo