Teška je godina za nama. Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje

Čini se kao da smo u svaku godinu nakon COVID-a i zaključavanja polagali nade. Očekivao se prosperitet, tehnološki napredak koji bi pratio i neki bolji svijet… Od tada svaka godina je donosila novi džak neizvjesnosti sa kojima se sve teže nositi. Ratovi su još uvijek tema broj jedan. Pune medijske stupce mnogo češće nego AI revolucija koja je svijetu donijela i nove horizonte i nove brige.

Zbog svega ovoga oni koji su se nadali da će 2025. godina  donijeti predah od iscrpljujuće 2024., ostali su razočarani. U dvanaest mjeseci koji su za nama  sukobi i tenzije su se raširili toliko da su često u fokusu bila i crvena dugmad, posljednja stanica za apokalipsu.

Svoje posljednje stranice u ovoj godini su ispisala neka važna imena iz raznih oblasti. Otišli su monoliti poput: Papa Franje, Roberta Redforda, Dejvida Linča, Merien Fejtful, Džordž Formana, Džin Hekmena, Val Kilmera, Brajan Vilsona, Kris Rie, Rob Rajnera, Ozi Ozborna, Diogo Žote, Đorđa Armanija, Majkl Medsena, Terens Stempa, Dajen Kiton, Džimi Klifa… Na samom odlasku 2025. je sa sobom povela i izuzetnu Brižit Bardo.

Najviše je svijetom odzvanjala smrt poglavara rimokatoličke crkve. Skromni Argentinac je 2013. godine postao 266. poglavar te crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope u više od milenijuma. „Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!“, zabilježili smo ovog aprila.

Na čelo Vatikana došao je Robert Prevost, rođen i odrastao na južnoj strani Čikaga, koji je proveo više od dvije decenije u Peruu. Godine 2023. godine preselio se u Rim, gdje je imenovan za prefekta Dikasterija za biskupe, tijela koje nadzire izbor većine biskupa. Ubrzo potom imenovan je i za kardinala. Prevost je postao prvi član augustinskog reda, osnovanog 1244. godine, koji je izabran za papu. Prilikom ustoličenja uzeo je ime Lav XIV, prizivajući primjer pape Lava XIII, autora enciklike Rerum Novarum iz 1891. godine, koja je pozivala na poboljšanje položaja radničke klase. Papa Lav tek treba da ispuni obične cipele koje su ostale iza njegovog prethodnika.

Rat u Ukrajini se nastavlja. Kraj se i pored nekih pomaka u mirovnim pregovorima, ne nazire. Dolazak Trampa u ovalnu sobu donio je brojne nedoumice u svjetskoj politici. Krajem godine ispostavlja se da je ukrajinska kriza i pozicija njegove administracije u njoj jedna od najvećih. Predsjednik SAD ponavlja da Kijev nema karte za pobjedu i protivi se povećanju američke pomoći. Evropa pruža značajnu finansijsku i vojnu podršku, a EU je krajem 2025. odobrila Ukrajini kredit od 105 milijardi dolara, što bi trebalo da pokrije dvije trećine njenih finansijskih potreba u naredne dvije godine. Tramp pritiska ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da prihvati sporazum  koji mnogi vide kao naklonjen Rusiji. Kako stvari stoje čini se da će predsjednik Rusije Vladimir Putin tražiti još ustupaka. Kremlj uporno ponavlja da je Evropa, najveća prepreka u sklapanju trajnog mira na ovom dijelu svijeta.

Uz pomoć njemu naklonjenih popullista u Evropi, Tramp je  uporan i u destabilizaciji ostatka evropskog kontinenta. Ova igra živaca je vjerovatno samo uvod u ono što će se dešavati naredne godine. Koliko je sumoran evropski pejzaž nakon četiri iscrpljujuće ukrajinske godine, govori i podatak da je mađarski premijer Viktor Orban pred kraj godine prognozirao veliki rat između Rusije i Evrope čiji zametak vidi upravo u ukrajinskoj krizi. Mnogi ovo smatraju kao njegov adut u izbornom ciklusu u Mađarskoj.

Izvjesno je da su se još jednu godinu zaredom povećali budžeti vojnih mašinerija evropskih zemalja. Trampova politika koju bi neki nazvali politikom štapa i šargarepe, do sada je evropske lidere opekla više puta, pa su odlučili da svoje kapacitete razvijaju na drugačije načine. Koliko toliko nezavisno od SAD-a.

Donekle pozitivni impusi stižu sa Bliskog istoka. Nakon dvije godine brutalnih borbi i palestinskog stradanja, zaraćene strane su u oktobru pristale na prekid vatre. Drugi ove godine. Prvi predah je prekinut sredinom marta, kada su se dvije strane sporile oko uslova produženja sporazuma. Nakon brojnih brutalnih izjava i AI vizuala o Rivijeri Gaze, Donald Tramp je odigrao ključnu ulogu u postizanju oktobarskog prekida vatre. Uz posredovanje Katara, Turske i Egipta. Sporazum predviđa trofazni mirovni plan za Gazu. Prvo, trenutni prekid vatre uz povlačenje izraelskih snaga na unaprijed određene linije i razmjenu talaca i zatvorenika; drugo, demilitarizaciju Hamasa i raspoređivanje međunarodnih snaga za stabilizaciju; i treće, obnovu palestinske uprave i rekonstrukciju Gaze. Za sada sve ide brzinom kojom diktira Tel Aviv. Stradanja, istina ne u brojkama kao ranije, se nastavljaju. Glad je zaustavljena, ali je opet tu ukoliko neko iz brojne izraelske desno orijentisanje klike odluči da zatvori malobrojne punktove i koridore kojima pomoć stiže. Još u nedovoljnim količinama. Zato  smo u prošlom broju Monitora i zaključili da se ovdje radi o opasnoj iluziji da se život na ovom prostoru vraća u normalu. Trajni mir ostaje nedostižan.

Da su Izrael i Sjedinjene Države opasni svjetski geopolitički igrači imali smo prilike da vidimo i kada su napali iranska nuklearna postrojenja. I ovaj sukob je dugo sazrijevao. Izrael već godinama iranske nuklearne ambicije i podršku antiizraelskim milicijama na Bliskom istoku smatra egzistencijalnom prijetnjom. Nakon napada Hamasa oktobra 2023. godine, Izrael je gađao iranske saveznike u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu. U junu 2025 Izrael je pokrenuo Operaciju Rising Lion. Napadi su obuhvatili nuklearna i balistička postrojenja, vojne baze i komandne centre, kao i atentate na političare, vojne lidere i nuklearne naučnike. Iran je uzvratio raketnim i dron napadima na Izrael, ali je, uz pomoć američke vojske, većina projektila oborena. Dana 22. juna američki bombarderi B2 i rakete Tomahavk pogodili su iranska nuklearna postrojenja u okviru operacije Midnight Hammer. Predsjednik Tramp tvrdio je da je napad potpuno uništio iranski nuklearni program, iako je vjerovatnije da je Iran ranije izmjestio zalihe obogaćenog uranijuma. Prekid vatre postignut je dva dana kasnije, čime su borbe zaustavljene. Politički sporovi ostali su neriješeni.

U sjenci  dva užasna stratišta,  u Evropi i na Bliskom istoku, ostali su neki drugi ratovi. U julu je izbio sukob između Kambodže i Tajlanda. Sa populacijom od nešto više od 17 miliona stanovnika, Kambodža je znatno vojno slabija od susjednog Tajlanda, koji ima četiri puta više stanovnika. Julski sukobi, najgori u proteklim decenijama, formalno su bili zbog graničnog spora starog više od jednog vijeka. Konkretno, i Kambodža i Tajland polažu pravo na Prasat Ta Muen Thom, drevni hram u šumovitim Dangrek planinama koje razdvajaju dvije države. Međutim, složena unutrašnja politika na obje strane granice pretvorila je latentne tenzije u otvoreni sukob. U početnim borbama poginulo je nekoliko desetina ljudi, a desetine hiljada je raseljeno. Donald Tramp intervenisao je i zaprijetio obustavom trgovinskih pregovora sa obje zemlje ukoliko se borbe ne zaustave. One su potom nevoljno pristale na prekid vatre. Formalni sporazum potpisan je krajem oktobra. Trvenja su se nastavila i nakon potpisivanja.

Još 2000. predsjednik SAD-a Bill Klinton nazvao je Kašmir najopasnijim mjestom na svijetu. Vječna napetost između Indije i Pakistana oko tog regiona prerasla je u otvoreni sukob u maju. Indija je 2008. odlučila da ne uzvrati, ali ovoga puta je izvela udare na ono što je nazvala terorističkom infrastrukturom unutar Pakistana. Pakistanski dronovi krenuli su na indijske vojne baze da bi potom Indija uništila sisteme protivvazdušne odbrane oko pakistanskog grada Lahora. Nijedna strana nije ostvarila značajnu vojnu prednost u najintenzivnijim borbama u posljednjih pedeset godina, te su se nakon tri dana saglasile o prekidu vatre. Tramp je izjavio da je posredovao u postizanju primirja, što je podržao načelnik Generalštaba pakistanske vojske i faktički lider Asim Munir, ali je indijski premijer Narendra Modi tu tvrdnju odbacio. Neposredna posljedica sukoba bio je razdor u odnosima između SAD-a i Indije, nakon što je Tramp uveo visoke carine na indijski izvoz, djelimično kao odmazdu zbog Modijevog odbijanja da prizna njegovu ulogu u posredovanju.

Iscrpljujući građanski rat u Sudanu se nastavlja. Mnogi kažu da je Pakao na zemlji najprikladniji opis skoro trogodišnjeg građanskog rata u ovoj zemlji. Sukobljene strane su Sudanske oružane snage (SAF), koje predvodi general Abdel Fattah al-Burhan, i Snage za brzu podršku (RSF), na čijem je čelu Mohamed Hamdan „Hemedti“ Dagalo. Njih dvojica su preuzeli vlast u državnom udaru u oktobru 2021. godine, ali su se kasnije razišli. Ni ovaj sukob nije bez stranih pokrovitelja. Egipat, Rusija i Turska podržavaju SAF, dok su među saveznicima RSF-a Čad, Etiopija i UAE. Do 400.000 ljudi se smatra stradalim, a više od dvanaest miliona je raseljeno. Veliki dio zemlje suočen je s glađu, a potrebe za humanitarnom pomoći daleko prevazilaze raspoložive resurse.

Budući istoričari bi mogli obilježiti 2025. kao godinu u kojoj se Kina učvrstila kao supersila ravna SAD-u. Nikoga nije ni začudilo kada je nova američka administracija ovu azijsku silu stavila u fokus svojih političko-ekonomskih planova. Kina je ovjerila svoje strateško privredno uporište tako što je iskoristila dominaciju u proizvodnji i preradi rijetkih zemnih minerala, ključnih za visoku tehnologiju. Globalno kontroliše veliki dio ovog tržišta, što joj daje moćnu pregovaračku prednost.

Decenijama je Vašington koristio svoju ekonomsku dominaciju, naročito u oblasti međunarodnih finansija, kako bi ostvario spoljnopolitičke ciljeve. U aprilu i ponovo u oktobru 2025. godine, Peking je pokazao da i on može koristiti svoje ekonomske prednosti kao oružje.

Tokom 2025. Peking je upozorio SAD i druge zemlje da je spreman da koristi ovu kontrolu kao ekonomsko oružje u trgovinskim sporovima. Posebno nakon što je SAD uveo carine i izvozna ograničenja na tehnologiju.

Uprkos upozorenjima Pekinga, SAD nijesu učinile dovoljno da se zaštite. Kada je Tramp u aprilu podigao carine na kinesku robu, Peking je obustavio izvoz magneta i sedam rijetkih zemnih minerala u SAD. U roku od mjesec dana, američki predsjednik je ublažio carine. U oktobru, nakon što je uveo dodatna ograničenja na izvoz naprednih poluprovodnih čipova i tehnologije Kini, Peking je uveo nova pravila za izvoz proizvoda koji koriste kineske rijetke zemne minerale. Suočen s mogućim ozbiljnim poremećajem američke ekonomije, Tramp je odložio primjenu svojih mjera i odustao od više drugih poteza prema Kini. Kina je zauzvrat odložila primjenu oktobarskih propisa za godinu dana. Nadmudrivanje će se zasigurno nastaviti i u 2026. godini. Ove dvije zemlje su i najveći takmaci na polju vještačke inteligencije o čemu možete čitati i u ovom broju našeg nedjeljnika.

Od dolaska u Bijelu kuću Tramp proviruje iz gotovo svake geopolitičke vijesti širom zemljinog šara. Mnogi su ga nazvali i remetilačkim političkim faktorom. Dijelom je to vezano za brojne carine sa kojima su se susretali takmaci, ali i saveznici, a dijelom zbog izlaska iz brojnih međunarodnih organizacija i postavljanja drugačijih pravila igre. Nepredvidivi predsjednik velesile  je na svjetsku scenu donio sasvim drugačiju politiku. Na svjetskim liderima je da se prilagode ili sukobe sa njim. Ko kako umije i koliko može.

Njegovi potresi počeli su još prije stupanja na dužnost, kada je izrazio želju da pripoji Grenland, pretvori Kanadu u pedeset prvu saveznu američku državu i ponovo uspostavi kontrolu nad Panamskim kanalom. Na dan inauguracije povukao je SAD iz Pariskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije, ograničio prijem izbjeglica i proglasio narko-kartele stranim terorističkim organizacijama. Tokom prvog mjeseca mandata započeo je gašenje Američke agencije za međunarodni razvoj, ukinuo nezavisni nadzor nad velikim saveznim agencijama i drastično smanjio broj zaposlenih u državnoj upravi.

Tramp je sebi pripisao zasluge za to što su članice NATO-a povećale izdvajanja za odbranu na pet odsto BDP-a i za okončanje osam stranih ratova. Naravno, oko tih ratova se dosta pričalo. Mnogi su se potiho smijali na njegovo pominjanje završetka rata između recimo Srbije i Kosova, ili Egipta i Etiopije. Sve je izgledalo kao neuspjela kampanja za Nobela za mir.  Iz udžbenika istorije u decenijama pred nama vjerovatno će se učiti  to da je ovaj američki predsjednik značajno doprinio urušavanju poretka Pax Americana.

U više navrata pisali smo u Monitoru i koliko su on i njegova klika zaslužni za rast desnice širom svijeta. Naročito u Evropi i Južnoj Americi. Dok se ovi kontinenti boje bojama desnog spektra, Vašington sa vremešnim biznismenom na čelu trlja ruke, jedva čekajući da sarađuje sa onima koji ga vide kao uzora.

Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje!

Dragan LUČIĆ

Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Sergeja Kirijenka, koji od 2016.  upravlja ruskom unutrašnjom politikom. Kirijenko ne vjeruje da će proruske snage u evropskim zemljama moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali vjeruje da se one trebaju  koristiti za destabilizaciju društva. Proširiće svoju strategiju na  zemlje koje  pokušavaju da se pridruže EU. Smatra da  EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost  saveznicima

Na svojoj godišnjoj „velikoj konferenciji za novinare“ Vladimir Putin je odgovorio na pitanje Željka Šajna (specijalni dopisnik lista Politika) o svom pristupu budućnosti NIS-a. Najveći dioničar kompanije je ruski Gazprom njeft. Početkom decembra morala je prestati s radom Rafinerija nafte Pančevo zbog američkih sankcija protiv ruskih proizvođača nafte. To je već izazvalo nagli porast cijena benzina u Srbiji i može dovesti do značajnih ekonomskih i finansijskih problema. Ruski predsjednik je rekao da se rafinerija ne može tek tako oduzeti ruskoj korporaciji, koja je mnogo uložila u njenu modernizaciju. Vjeruje da srpska vlada to shvata i da će nastaviti ispunjavati svoje obaveze. Nada se da će Rusija i Srbija pronaći izlaz.

Aleksandar  Vučić je 23. decembra objavio da bi mađarska korporacija MOL mogla biti novi vlasnik NIS-a. To može biti ishod koji odgovara svima. I Vučić i Trump imaju odlične odnose s Orbanom. Više se ne može smatrati bliskim saveznikom Kremlja, ali Budimpešta i Moskva održavaju saradnju. Tako će se ruske naftne korporacije moći vratiti na Balkan kada se američke sankcije ukinu ili oslabe. U međuvremenu, EU će dobiti iluziju smanjenja ruskog prisustva u regiji.

Uticajne ruske provladine online novine Vzglyad (Pogled) objavile su da predaja Gazprom njefta i dionica Gazproma MOL-u može postati temelj novog međunarodnog saveza koji će moći obuzdati utjecaj EU na Balkanu i u Centralnoj Evropi. Ako dogovor s MOL-om bude uspješan, Srbija će ostati ruska baza operacija na Balkanu. Nedavna reorganizacija Putinove administracije će sigurno imati utjecaj na situaciju u balkanskim zemljama.

Putin je 24. oktobra potpisao uredbu o imenovanju Vadima Titova, bivšeg top menadžera Rosatoma, za šefa novog predsjedničkog direktorata za strateško partnerstvo i saradnju. Riječ je o novom administrativnom odjelu u predsjedničkoj administraciji, koji je nastao spajanjem dva direktorata kojima je upravljao Dmitrij Kozak (koji je u septembru dao ostavku na mjesto zamjenika šefa predsjedničke administracije). Kozak je bio jedini bliski Putinov saradnik koji se protivio invaziji na Ukrajinu. Nije javno izražavao svoje stavove, ali su postali poznati izvodi iz njegovog analitičkog izvještaja, napisanog uoči rata. Predvidio je da pobjeda neće biti postignuta brzo, bivše republike Sovjetskog Saveza će biti uplašene ratom i pokušati se distancirati od Rusije, Finska i Švedska će postati članice NATO-a.

Važnije je da je Kozak nije odobravao direktno miješanje u unutrašnje stvari evropskih zemalja i aktivnosti usmjerene na njihovu destabilizaciju. Pokušavao je provesti strategiju koja je uključivala podršku proruskim političkim snagama i pružanje finansijske i medijske pomoći. Ova strategija je prepoznata kao neuspješna. Priznato je da proruske snage u Evropi nisu u stanju ni pobijediti na izborima ni promijeniti vanjsku politiku u slučaju izbornog uspjeha. Kozak je bio protiv bilo kakve revizije u ovoj strategiji i radije je podnio ostavku. Kontrola nad ruskim aktivnostima u inostranstvu prebačena je na Kozakovog glavnog rivala Sergeja Kirijenka, koji već od 2016. godine upravlja ruskom unutrašnjom politikom.

Kirijenko je bio na čelu Rosatoma (ruske državne kompanije koja posjeduje i upravlja nuklearnim elektranama). Pristao je da postane prvi zamjenik šefa kabineta Putinove administracije samo pod uslovom da zadrži kontrolu nad jednom od najvećih i najvažnijih korporacija. Očigledno je da će Titov, koji je karijeru napravio u Rosatomu, biti marioneta. Odluke će donositi Kirijenko. Važno je napomenuti da je Titov, prije nego što je postao šef međunarodnog odjela Rosatoma, bio zadužen za regionalni centar za Centralnu Evropu. Dozvoljava se pretpostavka da će ova regija imati primarni značaj za Kirijenka.

Kirijenkova strategija se jasno vidi iz njegovog pristupa moldavskim parlamentarnim izborima, koji su održani 28. septembra. Stranka akcije i solidarnosti, koja podržava predsjednicu Maju  Sandu, osvojila je većinu u parlamentu.  Sve proruske političke snage zajedno su dobile manje od 40 posto. Kremlj ih je finansijski pomogao, ali ne čini nikakve napore da ih ujedini ili počne koordinirati njihove kampanje. Kirijenko, kako je spomenuto, ne vjeruje da će proruske snage moći napraviti radikalne promjene čak i ako pobijede na izborima. Ali,  on vjeruje da se one trebaju koristiti za polarizaciju i destabilizaciju društva. Sa te tačke gledišta, izbori u Moldaviji su bili veliki uspjeh. U moldavskom društvu postoje snažna antivladina raspoloženja, a njegov značajan dio nema povjerenja u rezultate izbora.

Kirijenko je uspio postići ove rezultate bez ogromnih ulaganja u moldavske masovne medije, kako je sugerisao Igor Čajka, sin bivšeg generalnog tužioca Rusije i multimilionera, koji je takođe pokušao postati nasljednik Kozaka.

Nema sumnje da će Kirijenko proširiti svoju strategiju na druge zemlje koje pokušavaju da se pridruže EU, a možda čak i na neke od zemalja EU. On EU smatra najopasnijim protivnikom Rusije. Stoga, EU mora biti obuzdana i ponižena razotkrivanjem njene nesposobnosti da obezbijedi društvenu stabilnost svojim saveznicima. Prema mišljenju stručnjaka Ekspertskog instituta za društvena istraživanja (EISR), think tanka koji je osnovao i podržava Kirijenko, to bi trebao biti glavni cilj ruske politike prema Evropi.

Kirijenko nije usamljen u takvom pristupu. Sergej Karaganov, koji je na čelu Vijeća za vanjsku i odbrambenu politiku, insistira na postizanju “moralnog i političkog poraza Evrope”. On vjeruje da će to izazvati “proces promjene elita”, koji Rusija može iskoristiti u svoju korist. Karaganov, za razliku od Kirijenka, smatra da je raspoređivanje taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini efikasniji način da se pokaže slabost i nesposobnost EU da zaštiti svoje saveznike, nego društvena destabilizacija zemalja orijentisanih ka EU.

Stručnjaci povezani s EISR-om ne vole Vučića, jer smatraju da čini “previše ustupaka globalistima” i da se ne trudi dovoljno da spriječi širenje EU. Prošlog ljeta, kada je postalo jasno da će Kozak biti smijenjen, a da bi Kirijenko mogao dobiti njegove funkcije, neki od njih su počeli kritikovati Vučića i insistirati da ga treba smijeniti. Takve izjave su naglo prestale u avgustu i ako dogovor s mađarskim MOL-om bude uspješan, sigurno se više nikada neće pojaviti.

Kirijenku ne treba Vučić kao saučesnik u njegovim operacijama. Stručnjaci Kirijenkovog think tanka vjeruju da „samo populisti mogu potkopati zapadni utjecaj“ i da im se čini da Vučić nije dovoljno radikalan. Ali Kirijenko će sigurno pokušati koristiti srpske nacionaliste u svojim operacijama širom regije. On zapošljava ruske nacionaliste kako bi dobio javnu podršku za rat u Rusiji. I oni su dobro povezani sa svojim srodnim dušama iz Srbije i pokušavaju ih imitirati.

U tom svjetlu, čini se važnim da je rusko Ministarstvo vanjskih poslova počelo aktivno djelovati u Republici Srpskoj. Fond Gorčakov, kojim upravlja Sergej Lavrov, održao je 3. juna stručni sastanak u Trebinju. Tamo je najavljeno da će Rusija sljedeće godine posvetiti mnogo više pažnje Balkanu. Crna Gora će to  osjetiti. Objavljeni su članci ruskih diplomata u Rusiji i inostranstvu o zapadnim namjerama da revidiraju Daytonske sporazume i evropskom miješanju u poslove Bosne i Hercegovine.

Postojao je stari plan da se podrži Dodik ako proglasi nezavisnost i pokrene pokret u Crnoj Gori za ujedinjenje s Republikom Srpskom. To je odbačeno kao nerealno, ali Kirijenku nije potrebna njegova puna implementacija.

Mogao bi to iskoristiti kao alat za destabilizaciju i smanjenje utjecaja EU. Ako se Crna Gora pridruži EU, to će se smatrati porazom Putinove administracije. Stoga neće štedjeti napore da taj rasplet spriječi. U svakom slučaju, Crna Gora treba biti spremna na iznenađenja.

Dmitry GALKIN

Putin se mora boriti dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao invaziju na Ukrajinu. Moguće ga je zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez američkog učešća, što bi dovelo do sukoba i Vašingtona i Moskve. Za Trampa ne postoji drugi način za okončanje neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali, ako preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim

Volodimir Zelenski je 12. decembra pokušao da liši Rusiju njenih prednosti u pregovaračkoj poziciji. Stigao je u Kupjansk, – grad u Harkovskoj oblasti, koji je Moskva proglasila pod ruskom kontrolom, – i sastao se sa osobljem 14 mehanizovane brigade. Uoči pregovora u Berlinu, želio je da uvjeri evropske i američke političare da ruska vlada preuveličava svoja dostignuća na bojnom polju. Kupjansk je važno logističko čvorište i nakon njegovog zauzimanja, Rusija bi mogla brzo prebaciti velike količine opreme i ljudstva duž linije fronta. U tom slučaju, ruske ofanzivne operacije mogle bi se značajno intenzivirati. Kijev je želio da pokaže da se to nije dogodilo i da Ukrajina i dalje može uspješno braniti svoje teritorije. Dakle, nema potrebe za teritorijalnim ustupcima Rusiji, koje zahtijeva američka administracija.

Američka administracija nije obraćala pažnju na dokaze da je posljednji ruski vojni uspjeh pogrešno predstavljen. Tokom pregovora sa Zelenskim u Berlinu, održanih 14. i 15. decembra, Steve Witkoff i Jared Kushner prisilili su ga da pristane na povlačenje ukrajinskih trupa iz Donbasa kako bi dobili američku podršku sigurnosnim garancijama za Ukrajinu. Stav trenutne američke administracije zasniva se na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti, koja je objavljena u novembru. U njoj se navodi da će američka administracija uticati na razvoj EU tako što će ponovo uspostaviti evropske odnose s Rusijom i upravljati njima. To znači da Trump želi imati bolje odnose s Putinom nego s Evropom. Dakle, Trump ne može prisiliti Putina da odbije zauzimanje Donbasa, jer je to proglasio jednim od najvažnijih ciljeva rata, uz promjenu ukrajinske vlade. Sada je jasno da Rusija neće moći svrgnuti Zelenskog. Dakle, ostaju samo teritorijalni dobici.

Putin se mora boriti sve dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao svoju invaziju na Ukrajinu. Može ga se zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez aktivnog američkog učešća, što bi neminovno dovelo do sukoba između Washingtona i Moskve. Stoga, za Trumpa ne postoji drugi način da se okončaju neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali,  Zelenskom je teško to priznati. Njegova politička budućnost direktno zavisi od uslova primirja. Ako ukrajinska vlada potpuno preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim. Neće imati šanse da pobijedi na izborima nakon što se uspostavi primirje. Zato pokušava uvjeriti ukrajinske birače (a i sebe) da će Trump prestati smatrati predaju Donbasa neizbježnim uslovom primirja.

Tokom svoje online konferencije za novinare 16. decembra, posvećene rezultatima berlinskih pregovora, Zelenski je izjavio da, iako Amerikanci žele brzo okončati neprijateljstva, “kvalitet je važniji od brzine”. Izrazio je nadu da se Trumpovo mišljenje o problemu Donbasa može promijeniti.

Međutim, Trump, koji bi mogao biti zaista zainteresiran za okončanje rata koji ga sprječava da koristi Rusiju u svojoj politici prema Evropi i Kini, može efikasnije uticati na Zelenskijev pristup problemu Donbasa. Prvo, on je već ponudio Ukrajini snažne sigurnosne garancije, uključujući zaštitu sličnu Članu pet NATO-a. To može ublažiti reakciju društva  na predaju Donbasa i smatralo bi se velikim dostgnućem Zelenskog .

Drugi Trumpov uticaj na Zelenskog povezan je s razvojem nedavnog korupcijskog skandala i optužbama protiv Jermaka, bliskog prijatelja i saradnika Zelenskog. Istragu provodi Nacionalni biro za borbu protiv korupcije Ukrajine, koji ne može kontrolirati ukrajinska vlada, a savjetuje ga američki FBI. Jermak (koji je bio protiv bilo kakvih teritorijalnih ustupaka Rusiji) podnio je ostavku na mjesto šefa predsjedničkog ureda i ostao je u sjeni. Ali čini se da će istražitelji morati uložiti mnogo truda kako bi ignorirali Jermakovu umiješanost u korupcijske sheme povezane s prodajom električne energije.

Zašto je Donbas toliko važan ? Rusija nikada nije pokušala uključiti Donbas prije 2022. Moskva je željela da Donbas ostane dio Ukrajine kako bi uticala na njegov politički razvoj. Štaviše, ekonomija Donječke oblasti (najvećeg dijela ukrajinskog Donbasa) slična je ekonomiji nekih ruskih industrijskih regija, posebno Kuzbasa u jugozapadnom Sibiru. To je ukrajinski Donbas učinilo njihovim potencijalnim rivalom. Rusija je 2015. godine poslala trupe i dobrovoljce da zaustave ukrajinsku ofanzivu na bivšu Lugansku oblast i Donjecku oblast, koje su se proglasile “narodnim republikama” i otcijepile od Ukrajine. Nakon toga Moskva i Kijev su potpisali sporazum u kojem je Donbas proglašen dijelom Ukrajine u zamjenu za status autonomije za Lugansk i Donjeck. Situacija se potpuno promijenila u narednih nekoliko godina. Donbaska ekonomija zasnovana na industrijskom izvozu bila je potpuno uništena zbog neprijateljstava i ekonomske blokade Kijeva. Tako su ekonomske prepreke koje su sprječavale uključivanje regije u Rusiju prestale postojati.

Osim toga, Putin je shvatio da političku kontrolu nad Ukrajinom može steći samo vojnom silom. Tako da više nije trebao čuvati Donbas unutar Ukrajine.

Sada Putin uglavnom želi osvojiti Donbas jer problem Donbasa je dobio veliki značaj za rusko javno mnjenje. Ruska propaganda je uvjerila veliki dio ruskog društva da je Zelenski bio  spreman da uhvati Donbas i kazni njegovo stanovništvo.

Putinu treba da preuzme kontrolu nad cijelim Donbasom kako bi proglasio da je jedan od glavnih ciljeva rata ispunjen. Problem je što nekoliko važnih industrijskih gradova i administrativnih centara u Donječkoj oblasti i dalje kontroliše Ukrajina. Rusija ih neće moći zauzeti u bliskoj budućnosti. A Ukrajina ih neće moći braniti na duge staze.

Šta SAD mogu učiniti? Na konferenciji za novinare nakon Njemačko-ukrajinskog ekonomskog foruma, 15 decembra, Zelenski je izjavio da u Ukrajini nema elektrane koju Rusija nije napala i da ruski napadi nastavljaju uništavati ukrajinske gradove i nanositi štetu ukrajinskim trupama.

EU ne može obezbijediti Ukrajini sisteme protivvazdušne odbrane potrebne za sprečavanje uništenja ukrajinske energetske infrastrukture i zaustavljanje ruske ofanzive. To jasno pokazuje da su evropske vojne sposobnosti ozbiljno ograničene i EU neće moći očuvati stabilnost nakon primirja bez američke pomoći.

Evropski lideri ne mogu biti zadovoljni američkim prijedlogom da se Rusiji naprave teritorijalni ustupci kako bi se okončao rat. Ali Evropa je previše slaba da bi provela vlastitu strategiju. Washington je već natjerao Kijev da odustane od svojih ambicija da se pridruži NATO-u u zamjenu za sigurnosne garancije “platinastog standarda”. A Trump će pritisnuti Zelenskog na daljnji kompromis, prijeteći mu da sporazum “neće biti na stolu zauvijek”.

U Berlinu su Ukrajini ponuđene snažne sigurnosne garancije, uključujući raspoređivanje „multinacionalnih mirovnih snaga“ na njenoj teritoriji. SAD su pristale da podrže trupe koje će formirati Velika Britanija, Francuska, Njemačka i osam drugih evropskih zemalja. Nadalje, američka administracija će učestvovati „u regeneraciji ukrajinskih snaga, osiguranju ukrajinskog neba i podršci sigurnijim morima“. To je veliki korak naprijed i daje nadu da će postojati funkcionalan mehanizam koji će moći spriječiti ponavljanje rata.

Ali prvo rat mora biti okončan. Samo američka administracija to može brzo učiniti zahvaljujući svojim neformalnim vezama s Putinovim saradnicima i Trumpovoj spremnosti da uvede sankcije koje su već značajno smanjile ruske izvozne prihode. Međutim, ove poluge će biti od male koristi ako se problem Donbasa ne riješi.

Vjerovatno će ovog vikenda biti nastavljeni razgovori između američke i ukrajinske radne grupe, a u pregovorima će učestvovati i vojni stručnjaci. Još uvijek postoji nada da se može pronaći izlaz iz trenutne ćorsokaka.

Dimitry GALKIN