FELJTON
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (III): Milislav Dragojević protiv Željezničkog prevoza

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima
U slučaju tužioca D.M. (Milisav Dragojević) protiv javnog preduzeća Željeznički prevoz Crne Gore AD presudom Osnovnog suda u Podgorici je presuđeno u korist žrtve mobinga u maju 2019. godine. Ovaj radni spor pred crnogorskim pravosuđem trajao je duže od 3 godine i pravosnažno je okončan u septembru 2019.
Protiv istog tuženog Željezničkog prevoza Crne Gore AD i odgovornih lica kod tuženog, izvršnog direktora Z.M. (Milojica Zindović) i predsjednika Odbora direktora D.R, pokrenuto je više radnih sporova kod redovnih sudova u predmetnom periodu, među kojima još jedna tužba za mobing od strane portparolke izvršnog direktora Z.M. tokom 2013. godine.
U predmetnom periodu Z.M, označen kao izvršilac mobinga u pravosnažno okončanom sudskom postupku kojim je utvrđen mobing, u medijskim natpisima figurirao je kao aktivista i donator vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS).
Z.M. je penzionisan po sili zakona u novembru 2016. godine. Prema javno dostupnim podacima danas je na počasnoj poziciji u jednoj od najistaknutijih crnogorskih javnih ustanova. Tužilac D.M. je u međuvremenu penzionisan u maju 2018. godine, godinu prije ishoda trogodišnjeg prvostepenog postupka.
Tužilac D.M. iz Danilovgrada, Spuž, zaposlen je u Željezničkom prevozu Crne Gore AD. Bio je u radnom odnosu preko 40 godina, tj. do maja 2018, kada je penzionisan.
D.M. je raspoređen na radno mjesto pomoćnika izvršnog direktora za vuču vozova od februara 2011. do marta 2011. godine, kada je rješenjem tuženog poništena Odluka o njegovom imenovanju na to radno mjesto. Postupajući po naknadnom nalogu Inspekcije rada, tuženi je sa tužiocem zaključio ugovor o radu na neodređeno radno vrijeme, na radnom mjestu pomoćnik izvršnog direktora za vuču vozova, od februara 2011, da bi potom zaključili Aneks tog ugovora u junu 2011. godine kojim se tužilac raspoređuje na radno mjesto šefa jedinice vuče vozova Bar. Na radnom mjestu u Baru, tužilac je radio do septembra 2011. godine, kada je na njegovo mjesto postavljeno lice sa nižom školskom spremom, dok je D.M. raspoređen na radno mjesto stručni saradnik za organizaciju vuče sa značajno nižim koeficijentom. D.M. je ukazivao na nezakonitosti u radu nakon čega je udaljen sa posla i protiv njega pokrenut disciplinski postupak. Nastavio je da ukazuje na nezakonitosti u obraćanju nadležnima i javnosti. Uslijedile su prijetnje otkazom, nedavanje radnih zadataka, izbjegavanje od strane kolega i svakodnevno dovođenje tužioca u nejednak položaj u odnosu na ostale zaposlene, što je za posljedicu imalo narušavanje njegovog zdravstvenog stanja.
U januaru 2013. godine, na sastanku proširenog kolegijuma, izvršni direktor Z.M. saopštava tužiocu da njime „treba da se bave nadležne državne službe”, da „remeti međuljudske odnose”. U aprilu 2013. godine, nakon nabavke tri nova voza iz Španije, tužilac upoznaje odgovorne kod tuženog, a potom i javnost posredstvom medija, da mašinovođe nijesu pravilno obučene. U julu 2013. godine, direktor sektora za međunarodni prevoz tuženom formalno daje nalog D.M. da napusti dotadašnju kancelariju i smješta ga u neuslovnu kancelariju, te onemogućava pristup evidencijama na osnovu kojih je dotad izvršavao svoje radne zadatke. Tokom istog mjeseca uslijedila je suspenzija tužioca sa posla, uz javne prijetnje izvršnog direktora Z.M. i izjave medijima da je D.M. „udaljen sa posla do okončanja disciplinskog postupka, kojim će dobiti što je zaslužio”.
Sa ciljem da bude natjeran da sam da otkaz tokom 2014. godine tužilac nastavlja da radi u neuslovnoj prostoriji, bez sredstava za rad, bez pristupa evidenciji na osnovu koje izvršava svoje radne zadatke prema Ugovoru o radu, isključen iz rada svih stručnih komisija, iako je sudski proces bio u toku.
Nakon medijskog nastupa tužioca u septembru 2014, menadžment tuženog u demantiju iznosi kvalifikacije „da se radi o nedostatku intelekta”, „taj čovjek priča nekakve gluposti koje su notorne izmišljotine”, „sa završenim petim stepenom stručne spreme mašinskog smjera, krajnje je nekvalifikovan da komentariše”, te „sramno kleveće”. U toku 2015. godine javnim nastupima tužilac nastavlja da upozorava javnost i nadležne institucije o nezakonitostima u radu tuženog i mogućim zloupotrebama, nakon čega menadžment tuženog nastavlja sa javnim omalovažavanjem ličnog integriteta i stručnih sposobnosti tužioca u saopštenjima za javnost iz marta 2015. U istom periodu nadređeni Z.M. izjavljuje da su „navodi D.M, nekompetentnog lica, netačni i zlonamjerni”, dok u maju 2016. godine navodi da D.M. „laže kao pas, a radi to iz revolta, jer sam ga smijenio sa mjesta pomoćnika direktora”.
U julu 2016. tužilac je izložen provokacijama na radnom mjestu, o čemu formalno obavještava tuženog. Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) u avgustu 2016. godine donosi Mišljenje shodno kojem „je podnosilac zahtjeva za zaštitu zviždača imao već kod podnošenja prijave opravdane razloge da sumnja u ugrožavanje javnog interesa, koji upućuje na postojanje korupcije”. ASK utvrđuje da „podnosilac zahtjeva D.M. ispunjava zakonske uslove za dobijanje statusa i zaštitu zviždača”.
Izvršni direktor tuženog ignoriše preporuke ASK-a, tužilac se dopisom u septembru 2016. godine obraća izvršnom direktoru da mu obezbijedi uslove i sredstva za rad.
Nakon odbijanja posrednika S.A. da sprovede po zahtjevu tužioca postupak posredovanja za internu zaštitu od mobinga 13 .09 .2016. godine, tužilac D.M. se obraća zahtjevom drugom posredniku sa liste, V.L, dana 06. 10. 2016. godine, koji 20. 10. 2016. godine obavještava tužioca da posredovanje nije uspjelo.
U oktobru 2016. godine tužilac dopisom ponovo traži izvršnom direktoru Z.M. obezbjeđenje uslova rada i sredstava za rad u skladu sa Ugovorom o radu i Mišljenjem ASK-a. U medijima iz marta 2017. godine pod naslovom „Maliciozne izjave D.M. remete imidž firme” predsjednik Odbora direktora tuženog D.R. navodi da je „nekorektno da D.M. proziva bilo koga, a da ostale kolege ćute na to, a oni su ti koji mogu da prozovu njega zbog teških stvari koje su se desile u istoriji crnogorske željeznice”. Ovaj poziv ohrabruje rukovodioca Službe za organizaciju saobraćaja u sektoru za lokalni prevoz putnika I.L, koji nasrće na tužioca u martu 2017. godine prijeteći mu i vrijeđajući ga, zbog čega se tužilac obraća policiji podnošenjem prijave, uz obaviještavanje ASK-a.
Tužilac D.M. u zakonskom roku podnosi tužbu nadležnom sudu. Kao akte zlostavljanja na radu navodi: nedavanje radnih zadataka shodno njegovom ugovoru o radu u spornom periodu, smještanje u kancelariju sa lošim uslovima rada, bez adekvatnih sredstava za rad, bez dovoljno svjetlosti, a nakon povratka sa suspenzije, prijetnje i zastrašivanje od strane odgovornog lica – izvršnog direktora, vrijeđanje ličnog i profesionalnog integriteta i navođenje drugih zaposlenih na zlostavljačko ponašanje, što je imalo za cilj izazivanje straha, zdravstvenih problema, stvaranje neprijateljskog okruženja, izolovanje tužioca, pogoršanje uslova rada i navođenje tužioca da na svoju inicijativu otkaže ugovor o radu.
Postupanje crnogorskog pravosuđa: Tužilac je tužbu nadležnom sudu podnio u novembru 2016. godine. Osnovni sud u Podgorici je u maju 2019. godine izrekao presudu u korist tužioca.
Prvostepenom presudom odlučeno je da se: „1) djelimično usvaja tužbeni zahtjev, utvrđuje da je tužilac pretrpio zlostavljanje na radu od strane tuženog kao poslodavca i njegovog odgovornog lica – izvršnog direktora i to u kontinuitetu, aktivnim progonom, šikaniranjem, vrijeđanjem ličnog i profesionalnog integriteta, ponižavanjem, stvaranjem neprijateljskog okruženja, pogoršanjem uslova rada, te navođenjem drugih zaposlenih na navedeno ponašanje i dovođenjem do toga da se zaposleni izoluje, sa ciljem izazivanja straha, navođenjem da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu; 2) obavezuje tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati iznos od 3.000 eura; 3) obavezuje tuženi da o svom trošku objavi pravosnažnu presudu u dnevnom štampanom mediju Vijesti; 4) odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac pretrpio zlostavljanje na radu od strane tuženog na način što je nezakonito raspoređivan, smjenjivan sa funkcija, nezakonito disciplinski kažnjavan, nezakonito mu nuđeni ugovori o radu i aneksi istih kao neosnovan; 5) odbija tužbeni zahtjev da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, mimo iznosa dosuđenog u stavu III izreke ove presude, tuženi isplati iznos od još 27.000 eura, kao neosnovan; 6) obavezuje tuženi da tužiocu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 2.146,50 eura”.
Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka odbacio je iste i u septembru 2019. potvrdio prvostepenu presudu.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
LOKALNI IZBORI U ZEMLJI V.D. STANJA: Stari znanci ili otvaranje puteva za nove snage
-
PODIGNUTA OPTUŽNICA PROTIV VESNE MEDENICE: Ćutanje i prljave biografije
-
PARTIJE SVE DALJE OD DOGOVORA OKO UTEMELJENJA INSTITUCIJA: Izbori bez Ustavnog suda?
-
FEĐA PAVLOVIĆ, POLITIČKI TEORETIČAR: Ako dovoljno dugo gledaš u DPS, i DPS će početi da gleda u tebe
-
INVESTICIONI UGOVORI MORSKOG DOBRA: Nema saglasnosti za projekte novih kupališta
-
TRANSFORMACIJA CENTRA SAVREMENE UMJETNOSTI: Igre sa nasljeđem
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IX): Niko ne čuva ruševine Duklje

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
,,Košnice su često puta prekrivene ciglama sa rimskih grobova. Skupocjene drevnosti (novac) stanovništvo prodaje strancima, iskopine iz grobova djeca lome u šali, jer nažalost, gotovo nema ljudi koji bi voljeli starinske stvari svoje postojbine, pa preduzeli nesto da se sačuva Duklja i sve dragocjenosti u njoj”.
Isti autor piše o dukljanskim nevoljama u drugom listu konstatujući ,,da su starine na Duklji slabo ispitane i da su sada u opadanju: nemilosrdno ih ruši zub vremena i, nažalost, samo stanovništvo…” Najtemeljitije pisanje o Duklji dali su Austrijanci Prašniker i Stikoti. Sa ovim monografijama štampanim na njemačkom jeziku u Beču, obično dolaze stranci da ispituju Duklju. Ali je veliko njihovo razočarenje. U Duklji sada nema mnogih spomenika, koji su lijepo opisani u pomenutim monografijama, a osobito kod Stikotija.
Čuo sam da su nešto odnijeli Austrijanci za vrijeme okupacije. Ne znam da li je ovo tačno, ali tvrdim da nekoliko najinteresantnijih spomenika, koje sam vidio i fotografisao 1923. godine u Duklji, sada ne postoje. Znam da je prilikom građenja Osnovne škole na terenu Duklje uništeno sedam ploča sa natpisom, koje su bile blizu mosta na Širaliji. Uništeni su i dva žrtvenika Jupitera i Dijane, Isto tako je propalo mnogo votivnih (nadgrobnih) spomenika s natpisom, nađenih u posljedne vrijeme, čak i neobjavljenih kod Stikotija. Fotografije su sačuvane kod mene, a spomenika više nema. Niko ne čuva ruševine Duklje. Čuo sam od jednog arheologa Njemca, koji je došao da pregleda Duklju: ,,Uzalud sam potrošio pare na putovanje. Bolje bi bilo da sam kod kuće pročitao i proučio djelo Stikotija”.
O rimskim starinama u Croj Gori pisao je i Petar Lisičar, s posebnim osvrtom na Duklju: ,,… Nema sumnje da i ovaj slučajno nađeni arheološki materijal uvjerava da bi se temeljitim proučavanjem terena došlo do odličnih kulturnoistorijskih rezultata”.
Tako se dobar dio rimskih natpisa iz Crne Gore publikovao već prije sto godina, imamo i lijepih novonađenih rimskih natpisa iz god. 1929-32 i to ne samo iz Duklje, nego i van nje. God. 1930 našao je kod sela Zagoriča, južno od Podgorice seljak Ilija Vukanović četiri rimska nadgrobna kamena sa tri latinska natpisa i prenio ih u svoju kuću u selo Mošiće, kod Vezirova mosta, gdje ih je pregledao g. Antun Majer, tadašnji profesor podgoričke gimnazije… U svakom slučaju trebalo bi da se povede evidencija o dosad nađenim natpisima, jer su mnogi već do sada izgubljeni. Neki od najstarijih, o kojima referiše Momzen, otpremijeni su već odavno iz Cetinja u bečki muzej (jedan iz Pipera, neki iz Duklje). Neke je Momzen slučajno ,,našao u magazinima bečkog muzeja” i tako objavio. Neki su ostali da propadaju na mjestu nalaza, a ostala bogzna gdje su propala.
O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.
U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimijivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: ,,I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, djelove ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni ,a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posude od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje it. sl.”
Plamenac na ovu temu nastavija i služeći se prvim izvještajima Rovinskog piše: ,,… da se ovi razni predmeti pronalaze svake godine i prodaju, u Kotoru ili stranim putnicima. Taj se posao obavlja bez ikakve kontrole od strane nadležnih vlasti tako da su neki dragocijeni objekti nepovratno odlutali van granica naše države.
O raznošenju građevinskog materijala sa Duklje Plamenac piše: ,,…da se nijedna građevina u Podgorici ili okolini nije podigla, a da se nije koristio kamen sa Duklje, ponkad sa rezbarijom i natpisima”. Bilo da se podizala crkva ili džamija, most ili grobna konstrukcija, sve je to građeno dijelom od dukljanskog materijala… a taj proces, prema mišljenju Plamenca, siromašenja Duklje i raznošenja kamenja i njenih konstruktivnih djelova traje više od hiljadu godina, te je shvatijivo da je poslije takvog pustošenja vrlo malo ostalo na povišini zemlje. Kratko rečeno, Duklja je kroz vjekove služila kao bogati kameni mejdan za sve vrste građevina i za svakog.
U svom osvrtu Plamenac nastavlja: ,,… jasno je da je ovaj antički grad bio ekonomski napredan i bogat i ukrašen velelepnim građevinama. U njemu se nalazilo, pored djelova masivnih kolona na divne kapitele sa obradom akantovog lišća koje se završava jonskim volutama, na razne konzole bogato ukrašene, na figuralne bareljefe itd.” I dodaje: ,,Rovinski kaže da nema skoro nijednog kamena na kome ne bi bilo nekih rezbarija i napominje da su se Piperi divili ovim radovima govoreći: Ni iz krtole nećeš tako izrezat kao što su oni rezali iz kamena”.
,,Što se tiče novca, prilikom prvog iskopavanja, nađeno je preko 100 komada bakarnog, ili kako ga Piperi zovu ‘bakaruša’ i svega jedan srebrni. Na bakarnoj moneti jasno su se ocrtavali likovi imperatora sa natpisima.”
Mada Rovinski kaže da je sav taj novac predat knjazu Nikoli i da je sve bilo izloženo u muzejskom odjeljenju Zetskog doma do Prvog svjetskog rata, kada je čitav izložbeni materijal zaplijenjen i odnešen od strane okupatora, čini se, a o čemu ćemo u daljem tekstu pisati, da je ponešto i ,,prišiveno neprijatelju”. Bilo je i domaćih neprijatelja!
U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: ,,Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad nesporne vrijednosti i ljepote, koja je vjerovatno pripadala Duklji”.
O dolasku Munroa i njegovih saradnika na Duklju kao i odnosima Rovinskog i Munroa, Plamenac zaključuje: … ,,Dobija se utisak kao da je prvih dana neka mala sjenka lebdjela nad njihovim radom, jer Rovinski izričito kaže kako je g. Monro otvoreno izjavio da mu nije cilj plan grada, već arheološki nalazi, lapide i drugi predmeti s natpisima, pa me molio da mu skrenem pažnju na takvo mjesto koje bi mu moglo nesto slično pružiti”.
Najvjerovatnije je tačno što kaže Rovinski, budući da je Munro radio napoli između njega i države.
Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a i prilične doze drskosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VIII): Buvlja pjaca dragocjenosti

Objavljeno prije
3 sedmicena
24 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslužićemo se nekim izvorima koji su samo dio onoga što govori o istrazivačkim akcijama na terenu Duklje i oko nje. Da je bilo krađe, i to organizovane, sa dukljanskog lokaliteta potvrduju i sljedeći arhivski podaci.
Istragu protiv bezočne družine koji su odnijeli dragocjenosti sa Duklje, pokrenuo je u julu 1882. godine Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela. Podgorički kapetan Luka Nenezić podnio je prijavu protiv Vukala Nikova, Pava Popova, Jovana Šutanova i Jova Lopičića da su odnijeli razne dragocjenosti sa Duklje. Prema arhivskom materijalu, kapetan Nenezić je za krađu doznao od Bega Vučurova iz Rogama, koji je prijavio pomenute zato što su došli na Duklju i ,,ispod jedne velike ploče kopali i našli starie zaklada i novaca”.
Kako piše u prijavi, Vukale i Pavo su pošli u Skadar i ponijeli pun bavun nađenih stvari, a Jovan i Jovo su ostali u Podgorici. U depeši od 13. jula naglašava se da je Begu Vučurovu ,,bilo stavijeno u dužnost od starie vlasti da pazi na ovo mjesto”. Po svoj prilici ove mjere predostrožnosti čuvanja dukljanskih svetinja nijesu slučajno uvedene. Na račun već oprobanih rabota vlasti su imale puno razloga da ovo urade.
Tokom istrage koja je trajala od 15. a završila se 20. jula, svakodnevno je održavana veza izmedu vojvode Vrbice i kapetana Nenezića, a samo 17. jula kapetan Nenezić je pet puta slao depeše vojvodi Mašu o pojedinostima za koje je doznao u toku vođenja istrage. Drugog dana istrage (16. jul) Vojvoda depešira kapetanu, sa naznakom prešno, o tome da je javio Riza-begu, koji se nalazio u Skadru, da Vukala i Pava uputi u Rijeku i preda crnogorskim vlastima i da se za ovo javi Vukalovoj družini, kako bi oni kazali za sve što su Vukale i Pavo odnijeli u Skadar, inače će oni dva kao državni lupeži biti bijeni.
Vojvoda naglašava izričito da ih dobro čuva ,,dok se od nji o istini izvijesti”. Iz tekstova depeša vidi se da je Vojvoda, koliko naljućen ovim neljudskim činom pomenute družine, toliko uporan da se dođe do istine. Stoga zahtijeva od kapetana da im pročita depešu i oni ,,pošteno da sve kažu ili da sramotno plate”.
Napokon su Jovan i Jovo priznali da su nađene ,,dvije male bakarne pare i dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće a za više obavezuju se da ništa nijesu nahodili i ništa da nijesu šiljali po Pavu u Skadar, a pri tome govore de nije bio s njima Vukale nego je bio Mioš Ulić, ondašnji fabrikan, i on kaže ka više rečene dvojica”.
Kako iz nađenog arhivskog materijala zaključuje Đ. Pejović i kasnije, na sljedećim isljeđenjima, dali su oboje – zajedno sa Milošem i iz Skadra vraćenim Vukalom i Pavom – iskaze kao ranije, i da su nađene samo ranije pomenute stvari i da u Skadar nije nošeno ništa od toga.
Pavo je ostao u zatvoru a na Cetinje su došli da se Vojvodi jave Miloš, Jovan i Jovo. Tada se i doznalo da čuvar Duklje Bego Vučurov nije vidio pomenutu družinu kako su kopali ispod velike ploče i odnijeli dragocjenosti, već mu je to kazao Anto Dragov, čoban ,,koji ih je gleda sa Trijepča”. Utvrđeno je da ,,ploča koju je Bego nadgledao zaista je bila prevrnuta i pod njom su se nalazile ljudske kosti, ali su optuženi izjavljivali na mjestu, da su pomenute stvari našli dalje od te ploče”.
Iz prispjele depeše (20. jul 1882.) vidi se da se sa cetinjskom družinom vratio i Miloš Ulić i da mu je vojvoda Mašo kazao da će on, Miloš, kao ,,državni činovnik odgovarati za sve njih ako se dokaže da je išta više nađeno od onoga što je ranije pobrojano, na što je Miloš dao pismeno jemstvo”. Šta je bilo sa punim bavunom i sadržajem u njemu, nije poznato.
Bez obzira što ovi “istraživaõi” nijesu bili vični da procijene vrijednost pojedinih stvarčica koje su sobom odnijeli u Skadar, ipak je malo vjerovatno da su bili u pitanju samo dvije male bakarne pare, dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće”. Istim ili sličnim putem je u Skadar doputovala i podgorička čaša. Ko su bili njeni povremeni vlasnici, najvjerovatnije nikada se neće ni saznati. Ostaje samo da nagađamo. Jedno je izvjesno: ovakvih i sličnih izleta u Skadar je bilo, a Duklja je bila neka vrsta ,,buvlje pjace dragocjenosti”
Ruševine ovoga antičkog grada su privlačile ,,ne samo jabance no i domaću čeljad željnu da vide što krije dukjanska zemlja… a pored velikijeh i gospockijeh građevina, imalo se jošte mnogo toga viđeti.” Bez pretenzija da opravdavamo okolno stanovništvo a i druge domaće i strane goste, zbog upada u Duklju i raznošenja svega što im do ruku dođe, moramo konstatovati da, kako je bilo čuvara poput Bega Vučurova, tako nezaštićena i svakom u svako doba dostupna Duklja, neminovno je morala stradati. I danas nezaštićena antička Duklja strpljivo čeka, kao ranjenik na izdisaju.
O otuđivanju dragocjenosti sa Duklje i ostalih naših arheoloških lokaliteta pisano je u ondašnjim novinama, časopisima i stručnoj literaturi. Idući tim tragovima zabilježili smo nekoliko zanimljivih informacija.
Kako je doživijavao Duklju i njeno svakodnevno pustošenje, piše Novicki: …U staroj varoši Podgorice i sada se vide vrata i tesani kameni sa slikama i rimskim natpisima, što je odneseno sa Duklje… Pošto je Rovinski vršio raskopavanja, stanovništvo je odnelo mnoge stubove na crnogorsko groblje, koje se nalazi istočno od Duklje, na rastojanju od dva kilometra. Mnogo je stubova, ploča i tavana, nadgrobnih spomenika i dr. odneseno na Kruševic… U avliji sv. Đorđa ima ploča sa Duklje. Od spomenika sa natpisima koje je Rovinski namestio blizu mesta na potoku, napravljene su stepenice za novu osnovnu školu u Duklji. Istim načinom se ruše bedemi i kule na obali Širalije. Baš na uglu gde se sastaju Morača Zeta na Duklji, leži mermeri spomenik Jupiterov, poklon od Vaspazijanovog rođaka, a preko reke Morače leži žrtvenik Dijanin. Mislim da i ova dva žrtvenika čeka ista sudbina kao i sve što je do sada na Duklji uništeno. Često puta seljaci za vreme oranja nalaze starinska groblja pokrivena kamenim pločama ili ciglom, napravljene od tesanih ploča. Odavde se vade nadgrobne ploče s natpisima, truli kosturi sa nakitima, gvozdene i bakarne stvari, lonci sa pepelom počivšeg, tzv. urne, tanjiri od zemlje, različiti stakleni sudovi, longiči, čaše i amfore. Često puta i novčići – bakreni i srebri. Na Duklji i u blizini nje često puta se nalaze osim bakarnog novca i zlatne stvari – skupocjene kameje za prstenove i za ogrlice. U kućama sela Rogami mi vidimo uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova…
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VII): Podgorička čaša

Objavljeno prije
4 sedmicena
17 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Posebnu pažnju ćemo posvetiti tzv. podgoričkoj čaši i pokušati da pođemo tragom njenog itinerarija od Duklje do Lenjingrada, odnosno Peterburga. Interesantne podatke o čuvenom dukljanskom staklu nalazimo u prikazu koji je objavljen 1878. godine u Bulletino di archeologia dalmata, pod naslovom Značajni stakleni tanjir iz Podgorice, danas u muzeju Vasiljevski u Parizu, koji u prevodu (Milutin Plamenac) glasi:
“Riječ je o jednom figuralnom hrišćanskom staklu koje je nađeno prije 1874. godine u Podgorici, gradu koji nije udaljen više od 4 km. od ruševina Duklje, starog dalmatinskog grada, koji danas pripada Crnoj Gori. Prvo obavještenje i skica bile su dostavljene g. de Rosiju od strane direktora francuske škole u Atini g. Dimona, koji je vidio original u Skadru, u muzeju g. Peroa italijanskog konzula, nedavno ubijenog u Bosni. Na ovom staklu su uobličene iste biblijske scene koje se vide na nadgrobnim figuralnim spomenicima rimskog predgrađa… Jedna je od ovih scena u natpisu objašnjena opširnije od drugih i služi kao naročiti argumenat u članku koji je objavijen u drugoj tromjesečnoj svesci god. 1877”.
O ovome značajnom staklu dao je kratak osvrt de Rossi u Bull. di archeol. crist. god. 1874, ali je želio da svojim očima vidi original, ili barem njegov otisak. No, pošto je vlasnik stakla iz Duklje bio premješten u Sarajevo, to na pisma koja su mu upućivana nije odgovarao, jer mu vjerovatno nijesu bila dostavljana. Međutim, dok je g. Rossi bio u posjeti u Parizu, g. A. Vasiljevski pozvao ga je da vidi stakleni tanjir iz Duklje. Od njega je saznao kako je, pročitavši Bulletino iz 1874. god, gorio od želje da dođe u posjed ovog dukljanskog stakla; štaviše išao je lično u Bosnu da ga potraži i nije imao mira sve dok nije uspio da do njega dođe… ,,Najvažnija i dosta komplikovana kompozicija u kurzivu počinje: Petrus virga.., i koja zahtijeva pažlivu reviziju, čitava je, dok je na putu tanjir pretrpio neke lakše povrede”.
Za dukljansko staklo, između ostalog, Plamenac kaže da je jedinstven primjer figuralne kompozicije na staklu i dosta rijedak egzemplar u svom
žanru i konstatuje da bi traganja za ovim dukljanskim tanjirom možda pasionirala mnoge arheologe i istoričare umjetnosti.
U istom prikazu (Plamenac, o. c.) autor kaže: ,,Mada nema nekih vidnih tragova o postojanju peći za livenje stakla, naše je duboko uvjerenje da je u Duklji cvjetala ova industrija, koja je svojim izuzetnim kvalitetom privlačila (i izradom) pažnju dobrih poznavalaca i arheologa u prošlosti. Naše gledište potkrepljuje i činjenica što okolina Duklje obiluje glavnim sirovinama za izradu stakla, kao i to da je ovakvih nalaza bilo u većem broju i da su arheolozi i muzeolozi rado kupovali dukljansko staklo. I danas se prepričava kako su još za vrijeme Turaka naučnici iz inostranstva otkupljivali ovo staklo bez obzira na njegovu cijenu.”
Ovom temom se dosta dugo bavio E. L. Blanc, a precizne podatke je objavio i H. Lecireq. Posebnu raspravu o dukljanskom tanjiru ima P. Levi, koji je potencirao neke ikonografske probleme njene dekoracije. O staklenoj dukljanskoj časi (tanjiru) u našoj literaturi najpreglednije i najpreciznije je pisala Mirjana Ljubinković – Ćorović. Stoga ćemo se držati njenih zaključaka i zapažanja.
Časa, otvora 24 cm, u prečniku, u obliku nevelike posude koja se širi od dna prema obodu, načinjena je od prozračnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost posude ugravirana je crtežima kompozicija i slovima latinskih natpisa koji tumače kompozicije. (Žrtva Avramova je u medaljonu, na dnu čase predstavijena u kamenitom pejzažu, dok čitavom scenom dominira frontalna Avramova figura a desno od nje predstavljen je Isak u pokretu. Ruka Božija i žrtveni ovan predstavljeni su lijevo od Avrama). Obodom čase predstavljene su scene iz Starog i Novog zavjeta, od kojih je naročito interesantna: Petar, a ne Mojsije, stvara izvor i to dodirom drveta a ne dodirom stijene – Petrus virga perquouset fontes ciperunt quorere.
Analizirajući čašu, Ljubinković konstatuje: ,,…Izbor tema pripada poznatom ranohrišćanskom repertoaru, koji se koristi već od početka IV vijeka po katakombama, na sarkofazima, na predmetima tzv. primijenjene umjetnosti uopšte, i što nas specijalno interesuje: na staklenim čašama tipa podgoričke čaše… gotovi svi ranohrišćanski objekti na kojima se ove scene nalaze vezani su direktno za kult mrtvih…”
Ljubinković – Ćorović zaključuje da se i stilska obrada dukljanske čaše razlikuje od ostalih sličnih čaša. Takođe konstatuje da su na njoj karakteristična dva potpuno različita stila u obradi figura i navodi: ,,Sve figure su obučene u karakteristično odijelo načinjeno od tkanina sa trakastim vertikalnim ornamentima, što nije slučaj sa drugim vrstama ranohrišćanskih spomenika IV vijeka.” S obzirom da kompozicije dukljanske čaše imaju razvijenije ikonografske obrasce (Petar stvara izvor u drvetu) ,,izgleda sigurno da se ona nalazi na kraju razvojne linije ovih čaša, te da nikako nije mogla nastati u IV, već najpre ili u V veku, ili čak prvih godina VI veka.” (o. c.)
Što se tiče majstora koji je izradio ,,podgoričku čašu” i mjesta izrade, autor je mišljenja da se ne uklapa u proizvode ni rajnskih majstora ni u proizvode ranih italijanskih slikara. Vjerovatno je majstor ove posude pred sobom imao dva potpuno različita uzora. Ipak, ostaje neriješeno pitanje i mjesta njenog nastanka, s obzirom da su na dukljanskim nekropolama relativno česti nalazi fragmenata staklenih čaša i posuda sa ugraviranim predstavama, i ostali autori, a i Ljubinković, smatraju da je pronađena na prostoru zapadne dukljanske nekropole.
Postavija se pitanje, s puno razloga, nije li putevima podgoričke čaše (Duklja – Skadar – Sarajevo – Pariz – Peterburg) ili nekim drugim, doputovala još neka takva ili slična čaša? Prema dosadašnjim saznanjima o otuđivanju i degradiranju dukljanskih pokretnih i nepokretnih spomenika kulture, za našu sumnju ima dovoljno razloga.
Za razliku od vlasnika ove čaše (Srednjovjekovno odjeljenje u Ermitažu u Lenjingradu, pod signaturom 73), čije je ime i prezime poznato, ne znamo koliko je anonimnih kolekcionara ostalo van naših saznanja i bilo kakvih pouzdanijin informacija. Možda je prilikom prodaje i preprodaje ovakvih i sličnih eksponata mnogo njih uništeno ili dospjelo u pogrešne ruke. Razloga za našu sumnju ima dovoljno.
Mada je ova čaša pobudila veliko interesovanje kod naučne javnosti i dala podsticaj za istraživanja na Duklji, istovremeno je poslužila i kao povod za radoznalost i istraživačku aktivnost raznih domaćih i stranih stručnjaka. Tako ovaj lokalitet postaje primamljiv i zanimljiv za mnoge ..koji biše da ućare ove dragocjenosti u druge svrhe a sve tobože rad ljubavi spram starina” (Arhiv Crne Gore, MUD, septembar 1899).
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Povratak onoga koji nije ni otišao
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Paralelni univerzumi
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Voz
Milena Perović

Novi broj


TEOFIL PANČIĆ: Život kao legat borbe za ličnu i opšteljudsku slobodu

OPOZICIJA NA PAUZI, BUDŽET SE USVAJA, DPS SE VRATIO U BUDVU: Ljepota poroka

SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
Izdvojeno3 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
-
DRUŠTVO4 sedmice
SUSPENZIJE I ZAPOŠLJAVANJA U POLICIJI: Netransparentno kadrovanje
-
FOKUS3 sedmice
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
-
Izdvojeno3 sedmice
BEZ POMIRENJA POLITIČKIH RIVALA U BUDVI: Je li na pomolu prinudna uprava
-
Izdvojeno4 sedmice
PREKID VATRE NA BLISKOM ISTOKU: Ima li mira za Gazu?
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti
-
DRUŠTVO3 sedmice
IZMJENE ZAKONA O DRŽAVNOJ IMOVINI: Čiji su naši mrtvi