Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDENTSKI DOMOVI U PODGORICI: Učenje života

Objavljeno prije

na

,,Divlje’’ sobe i manjak privatnosti, osobenosti su života u starom studentskom domu. U novom – bolji uslovi. Ni jednima ni drugima nijesu po volji  sladak pomfrit i žilavo meso

 

Život u studentskom domu za jedne može biti karta u jednom pravcu do nezavisnosti, a za druge nemoguća misija.

U okviru JU Doma učenika i studenata u Podgorici studenti se mogu služiti sa ukupno četiri studentska doma: Prvom i Drugom fazom studentskog doma u naselju „Kruševac bb“ koje su u međuvremenu renovirane, Plavim dvorom i novim studentskim domom koji je sagrađen 2013. godine.  U domovima živi oko 3.000 studenata.

Većina naših sagovornika, studenata nije željelo da im se objavi ime.  No, u razgovoru sa njima lako se dolazi do zaključka da su pristupačnije cijene jedan od glavnih motiva zašto su se odlučili za studentski dom a ne za privatni smještaj.

M.R. je studentkinja Fakulteta dizajna vizuelnih umjetnosti privatnog univerziteta UDG. Iz Bijelog Polja je. Kaže da je studentu u prosjeku dovoljno od 80 do 150 eura mjesečno koji bi pokrili osnovne životne troškove.

„Neophodno je  izdvojiti oko 25 eura za menzu, prevoz, fakultetske obaveze, izmirivanje računa boravka u domu što u zavisnosti od doma u kojem boravite iznosi od 7 do 20 eura, ali i za druženje sa prijateljima. Ni to nije besplatno. Nakupi se“, kaže ona.

Studentkinja Fakulteta političkih nauka J.R. objašnjava:  „Za kiriju van studentskog doma trebalo bi odvojiti barem 60 eura, i to ako pronađete cimere koji bi sa vama dijelili sobu. U suprotnom, to biva mnogo više“.

Student Elektrotehničkog fakulteta Nebojša Varagić koji boravi u Drugoj fazi doma, tvrdi da je jedan od glavnih problema života u domu ilegalna prodaja soba. To je, kaže, česta praksa. „Ovdje se niko ne brine da li će dobiti sobu u studentskom domu. Svi znaju da hoće, na ovaj ili onaj način. Sobe se kupuju po dogovoru između studenata  a cijene se, zavisno od doma,  kreću od 250 do 400 eura za godinu. Neki prođu i skuplje, zavisi od prodavca. To svi znaju, nije to ništa novo. Posebno mi se ne dopada to što su uslovi za studente privatnih i državnih fakulteta maltene jednaki, a većina studenata privatnih fakulteta, i pored ostvarenog neophodnog prosjeka i dobijenog mjesta u domu ne planira da zadrži sobu, već je prodaje. Tako se zauzimaju mjesta drugim studentima. Nema nikakve inspekcije“, kaže on.

Zanimljivo je da studenti žive čak i u Đačkom paviljonu nadomak Plavog dvora, koji je namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola. Tu su u ilegalnoj trgovini cijene soba nešto jeftinije i kreću se oko 100 eura.

Prema riječima studenata ovakvoj zaradi često pribjegavaju i studenti  koji imaju prijavljeno prebivalište izvan Podgorice, ali žive u Podgorici.

Student Biotehničkog fakulteta B.M. kaže  da je generalno nezadovoljan uslovima u Drugoj fazi studentskog doma.

„Osim činjenice da u dom može ući bilo ko, bez bilo kakvih kontrola, ovdje ne radi ni lift, a ima sedam  spratova. Internet nam je obezbijeđen, ali mislim da bi nam koristila i prodavnica nalik na onu koju ima novi studentski dom“, kaže on.

Toaleti i kupatila u ovom domu studenti dijele. Suočavaju se, kažu, i sa nedostatkom tople vode, posebno nedjeljom.

Nebojša Varagić  priča nam da je postala praksa da studenti doručkuju u studentskom bifeu koji se nalazi u naselju Kruševac, a ne u menzi. Doručak  je kvalitetniji a cijene pristupačne.

„Postojao je i još jedan kafić, Index, koji je bio pogodan za studente ali  ga je zatvorila inspekcija zbog navodnih nepravilnosti. Drugi bife koji imamo u blizini tehničkih fakulteta je nesređen i neodržavan. Volio bih da sljedeći koji bude otvoren bude namijenjen samo studentima“, kaže on.

Neki naši sagovornici posebno ukazuju  na pozitivne strane života u domu.  U  domu se lakše sklapaju  prijateljstava, i uči  toleranciji i prilagođavanju različitim karakterima. .

Žale se na buku. Ona ne smeta samo studentima.  Nisu rijetke prijave stanara okolnih zgrada, koji se žale na glasnost koja iz doma dopire do kasno uveče.

Pokazatelj manjka kontrole je i postojanje improvizovanih soba u Drugoj fazi studentskog doma. Ove ,,divlje’’ sobe u hodnicima studenskog doma niko ne kontroliše, napravili su ih bivši studenti, a sada ih koristi ko se prvi useli.

Sve se to zna, ali ovdje vladaju prećutni dogovori. Gotovo da nema  incidenata.

Nađa Stolica studentkinja Fakulteta za međunarodne odnose i diplomatiju univerziteta UDG kaže da je u novom studentskom domu kontrola ozbiljnija.

„Uslovi ovdje potpuno zadovoljavaju moje potrebe. Sobe su dvokrevetne ili trokrevetne, svaka od njih ima svoje kupatilo i klimu, tako da nikada nije hladno. U domu imamo i čajne kuhinje, vešeraj, igraonicu, dovoljan broj čitaonica, prodavnicu, automat mašine i portire koji zaista obavljaju svoj posao. U sobe ne smije da uđe niko osim studenata koji u ovom domu borave. Gosti mogu da dođu u kafić koji imamo u domu ali moraju da budu legitimisani“, kaže ona.

Nađa Stolica ukazuje  na dvije nevolje – neregulisan pristup domu i  prevoz. „Prilaz je neasfaltiran i problematičan naročito kad pada kiša i kada se stvara blato. Pošto  je moj fakultet udaljen od doma, zavisim od autobusa, koji često kasne. I cijena karte je skupa, 90 centi, što je za nas studente mnogo“, zaključuje ona.

Svi naši sagovornici su saglasni da bi kvalitet hrane u menzi mogao biti bolji. Student Građevinskog fakulteta Mlađen Milović kaže da je problem u kvalitetu, a ne izboru hrane. „Iako kvalitet hrane nije uvijek na zavidnom nivou, osoblje menze je zaista odlično. Nisam čuo da se ijedan student na to žalio“, pojašnjava on.  ,,Al’ se osoblje ne može jesti’’, u šali ga prekida drug.

Studenti navode da u menzi nije rijetkost zateći sladak pomfrit ili žilavo meso. „Ako se u menzu stigne ranije, onda je i obrok bolji. U suprotnom, neminovno budete razočarani. Obično se uoči praznika ili pred dolazak neke značajne ličnosti kvalitet hrane naglo poboljša, a onda se vrati na staro. Nedjeljom menza radi do dva sata popodne, ali je večera nadoknađena u vidu konzervi tunjevine ili paštete koje možemo da uzmemo. Cijena hrane u menzi je pristupačna. Bilo  bi bilo u redu da se ona poveća ali da kvalitet bude bolji“, kažu studenti.

Na zvaničnom sajtu JU Dom učenika i studenata u Podgorici sve  izgleda bajkovito.  ,,U stalnoj komunikaciji sa studentima, preko njihovih predstavnika u raznim tijelima ustanove pa i u organu upravljanja, nastojali smo da sa posebnim senzibilitetom uvažimo realne potrebe studenata koji nameću civilizacijski trendovi, (kablovska televizija, besplatan prisup internetu, uređene i prilagođene čitaone, biblioteka, zajednički sadržaji“.

Obišli smo podgoričke studentske domove da čujemo drugu, studentsku stranu.  Pored svih poteškoća, za mnoge je život u studentskom domu najljepše iskustvo tokom studija. Tamo se uči život.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U BERANSKOM SIMON VOJAŽU: Opet iz rikverca u rikverc

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja. Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata radnicima

 

Kada je u decembru 2005. godine organizovana licitacija za prodaju beranskog autoprevoznog preduzeća Jugoprevoz, pojavili su se tada malo poznati Mehmed Adrović i potpuno nepoznati luksemburkški državljanin Simon Bernar.

Mehmed Adrović, zvani Meša, koju godinu kasnije će se politički aktivirati u Demokratskoj partiji socijalista. Danas je predsjednik Opštinskog odbora te partije u Petnjici i predsjednik lokalnog parlamenta u tom mjestu.

Skoro deceniju i po kasnije, kolo sreće se okrenulo. Zaposleni u beranskom autoprevoznom preduzeću Simon vojaž stupili su u generalni štrajk, nakon što im preko dvije godine vlasnik kompanije Mehmed Adrović nije isplatio zarade, dnevnice i ostala zakonom garantovana primanja.To najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru države neslavni je rekorder u broju neizmirenih plata svojim radnicima.

„Posljednja plata je bila za jun 2018. Mi ne znamo više ni kako ni zašto radimo. Svima nam je stalo da se preduzeće ne ugasi, ali ovo je postala potpuno neodrživa situacija” – napisali su oni u pismu koje su dostavili medijima prije štrajka.

Radnici ne mogu da vjeruju da njihova firma sa čitavim kompleksom imovine, autobuskom stanicom sa restoranom, tehničkim pregledom, servisom za održavanje motornih vozila, turističkom agencijom, kao i najvećim voznim parkom na sjeveru Crne Gore, ne može da opstane.

„Došli smo u situaciju da nam druga preduzeća zbog dugovanja oduzimaju autobuse, ili ih kupuju za male pare, a mi ne znamo gdje taj novac ide” – pišu radnici.

Došli su na ivicu, a država im je okrenula leđa. „Da li zbog toga što je vlasnik visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, pa mu tolerišu sve što radi, odnosno ne radi” – pitaju radnici.

Zbog ovakve situacije zaposleni skoro svakodnevno napuštaju firmu i odlaze kod drugih poslodavaca. Od nekadašnjih stotinu dvadeset, ostalo je trenutno svega oko četrdeset zaposlenih.

„Mi molimo nadležne državne organe, inspekcijske službe, a zatim tužilaštvo i policiju, da se uključe u rješavanje situacije koja je postala neizdrživa. Najveći dio nas koji smo ostali i dalje da radimo, u poznim smo godinama, kada nas više niko neće. Sve mlađe što je bilo, pobjeglo je. Valja hraniti porodice, a platu nijeste primili dvije godine” – kažu radnici.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BILJNE VRSTE NA SJEVERU UGROŽENE NELEGALNIM BRANJEM: Kao ničije 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesavjesno, nelegalno branje i prodaja, uskoro će iskorijeniti  nekoliko biljnih vrsta sa crnogorskih planina, tvrde ekolozi. Godinama stižu ista upozorenja  o alarmantnom stanju u toj oblasti, a država ne čini ništa da zaštiti biljno blago

 

Iz kolašinskog Sekretarijata za zaštitu životne sredine,  prije nekoliko dana su saopštili da je na području te opštine, kontinuirano i sve ozbiljnije, ugroženo nekoliko biljnih vrsta.  Riječ je o ljekovitom bilju i šumskim plodovima, a najugorženiji su, kažu stručnjaci za ekologiju iz te lokalne uprave, lincura, somina, borovnica… Kontrola branja šumskih plodova je nedovoljna, piše u izvještaju o stanju životne sredine.

Kolašin nije izuzetak. Nelegalnom berbom i nedostatkom sistemskih zaštitnih mehanizama ugrožene su mnoge biljne vrste. Kolašin nije izuzetak.  Stanje je isto na cijelom sjeveru. Tek pojedini sporadnični projekti, koje relizuje isključivo civilni sektor, skrenu pažnju na taj ogroman problem. Država nije učinila ništa više od deklarativnog zalaganja da se biljne vrste, među kojima su neke i zaštićene, sačuvaju.

Žuta lincura (Gentiana lutea), polako nestaje, tvrde ekolozi. Svejedno, gotovo na svakoj pijaci je moguće kupiti od onih koji su je nelegalno ubrali. To je nacionalnim zakondovstvom zaštićena biljna vrsta, uvrštena i  u međunarodnu „Habitat direktivu“. Korijen biljke je ljekovit, koristi se i u zvaničnoj i u alternativnoj medicini. Zato je nekontrolisana berba i prodaja na crnom tržištu  dovela i do nestajanja.

Na našim prostorima postala je vrlo popularna  40-ih godina prošlog vijeka, zbog čega je počela i obimnija berba, odnosno kopanje korijena. Njen hemijski sastav otkriven je tek početkom 20. vijeka, iako je  korištena mnogo prije  toga. Osim u Crnoj Gori, na Balkanu je ima u Bosni, Hrvatskoj (Lici) i jugozapadnoj Srbiji.

Zbog široke primjene, kultivacija lincure ekonomski je opravdana. Ipak, tek rijetki u našoj državi, finasirani, uglavnom, stranim grantovima, su se upustili u plantažni uzgoj te biljke i tako pokušali da sačuvaju njena prirodna staništa.

Prije nekoliko godina NVO Natura, uz podršku UNDP-a, u okviru projekta Ljekovito bilje – značaj za lokalni ekonomski razvoj i očuvanje prirodnih resursa, počela je eksperimentalno plantažni uzgoj Gentiana lutea nadomak Kolašina.  Tako je formirana prva eksperimentalna parcela za plantažno gajenje lincure u Crnoj Gori.

„Plantažna proizvodnja lincure je važna jer se na ovaj način štiti životna sredina, odnosno ova rijetka i zaštićena biljna vrsta. Zbog velike potražnje u narodnoj i zvaničnoj medicini lincura se nelegalno i nekontrolisano eksploatiše“ –  kažu u toj NVO.

Projekat podrazumijeva da se sadnice lincure vraćaju  u prirodno okruženje kako bi se na taj način povećala brojnost te rijetke biljke. Plantažna proizvodnja lincure, objašnjavaju, može da bude i značajan ekonomski oslonac stanovništva na selu. Naredne faze tog projekta su formiranje pokaznih parcela u zaštićenim područjima i formiranje eksperimentalnih parcela u okviru nekoliko domaćinstava u Kolašinu i Andrijevici.

„Sve ovo se radi u okviru aktivnost za uspostavljanje Regionalnog parka Komovi. Htjeli smo da pokažemo kako postoji i mogućnost plantažnog gajenja, ali i da zaštitimo lincuru u prirodnim staništima. Pored toga, plantažno gajenje je i siguran i dobar način da poljoprivrednici zarade“ – kaže direktor NVO Natura Mikan Medenica.

Očekivani prinos sa hektara je do 10 tona ljekovitog korijenja, tokom prvih godina, kasnije i više. Iskustva uzgajivača u okruženju svjedoče da se na hektaru zemljišta gaji i do 100.000 biljaka, uz  prinos  svježeg korijena od 24 do 40 tona. Nakon sušenja ostane od šest do 10 tona po hektaru. Taj  prinos se odnosi na biljke stare pet godina, u šestoj godini može biti i do 30 odsto veći, a u sedmoj čak i do 70 odsto.

Prema podacima, koji se mogu naći u medijima iz regiona, cijena  osušenog korijena kreće se od 10 do 12 eura po kilogramu. Ulaganja potrebna za gajenje lincure nijesu  velika – samo priprema zemlje i ručni rad. Zaštita joj nije potrebna,  jer je u prirodi ništa ne napada. Pored svega toga, plnatažni zasadi su i dalje rijetkost.

Na listi ugroženih bilnih vrsta na sjeveru je odavno i šumska  borovnica. Iako svake godine sa zvaničnih adresa stigne bar po jedan apel nesavjesnim beračima i otkupljivačima, na nivou su incidenta krivične prijave protiv njih. Na planinama sjevera svakog ljeta taj šumski plod se tamani, branjem mehaničkim sredstvima, što je zakonom zabranjeno. Posao kontrole branja borovnice, prije par godina, povjeren je Upravi za šume, čiji službenici su više puta ponovili kako niti imaju potrebnu logistiku niti im ostaje vremena da se tom poslu ozbiljnije posvete. Za to vrijeme, na stotine tona „plavog blaga“ sjevera, ubranog nelegalno, završi na evropskom tržištu. Dobro zarade samo otkupljivači.

Borovnice treba isključivo brati ručno i nikako grebenom, ponavljaju, obično početkom ljeta,  iz  Ministarstva poljoprivrede. Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je zakonom,  a za nepoštovanje zakonskih odredbi  predviđene su kazne od 2.000 do 40.000 eura.

Jednocifren je broj onih koji su tokom minule decenije platili tu kaznu. A decenijama je, od jula do septembra,  u borovnjacima na stotine berača, koji po bagatelnim cijenama prodaju ubrane plodove desetinama otkupljivača.

U više navrata na uništavanje borovnjaka upozoravali su botaničar Danijel Vincek i prof. dr Miodrag Jovančević sa Biotehničkog fakulteta iz Bijelog Polja.  Nesavjesnim branjem, pored lošeg kvaliteta berbe, uništavaju se i mješoviti pupoljci, lome stabljike, pa se svake naredne godine smanjuje rod. Drastično se smanjuju i površine pokrivene borovnjacima.

Branje šumske borovnice u komercijalne svrhe definisano je Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o bližem načinu i uslovima sakupljanja, korišćenja i prometa nezaštićenih divljih vrsta životinja, biljaka i gljiva koje se koriste u komercijalne svrhe.

„Sakupljanje borovnice u komercijalne svrhe dozvoljeno je u optimalnoj fazi vegetativnog razvoja (fazi sazrijevanja bobice) pod uslovom da se ne upotrebljavaju mehanička sredstva (grebeni i dr.); ne čupaju ili oštećuju podzemni organi; na području sakupljanja ostavi najmanje 25 odsto od ukupno utvrđene količine biljne vrste, ne lome, oštećuju stabla i grane žbunova i ne nanosi druga šteta borovnici i njenom staništu“ regulisano je propisima, koje niko  ne poštuje.

Propisano je da branje u komercijalne svrhe treba da obavljaju samo obučeni berači. Nikada nijedna obuka zvanično nije organizovana.

                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VRHOVNI SUD RJEŠENJE MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE PROGLASIO NEZAKONITIM: Traži se ponovo domaćin kolašinskih rijeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvogodišnje nesuglasice između kolašinskih ribolovnih klubova, okončao je Vrhovni sud. Ministarstvo poljoprivrede ponovo konkursom traži klub koji će gazdovati ribljim fondom na području te opštine, nakon što je sud prethodni izbor proglasio nezakonitim

 

Rješenje kojim je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja prije dvije godine dodijelilo upravljanje ribljim fondom na područku kolašinske opštne Sportsko ribolovnom klubu (SRK) Tara i Morača nezakonito je. Tako je odlučio Vrhovni sud,  nakon što je Sportski flaj fišing klub (SFFK) Maniro, koji je ranije gazdovao kolašinskim vodama, osporio rješenje resornog ministarstva.

U tužbi tog kluba je istaknuto da je u postupku odlučivanja Ministarstvo zanemarilo činjenicu da je SRK Tara i Morača još 2016. godine isključeno iz članstva Saveza sportsko-ribolovnih organizacija Crne Gore. Članstvo u tom savezu obaveza je za sve koji se kandiduju za gazdovanje vodama.

Iako je 2018. Ministarstvo poljoprivrede povjerilo gazdovanje vodama SRK Tara i Morača na šest godina, pritisnuti sudskim odlukama, u tom resoru ponovo konkursom traže „domaćina“.

Javni oglas će trajati do sredine narednog mjeseca.

„Očekujemo da će ovog puta resorno ministarstvo postupiti kako je presudom naloženo. Dokazali smo da SRK Tara i Morača nezakonito upravlja vodama. Gupa ljudi, okupljenih u tom klubu, godinama ruši svaki pokušaj da se na kolašinskim vodama uvede red, da se ribolov obavlja  u skladu sa zakonom, da se u našem gradu razvija i ribolovni turizam“ – kazao je Mile Lazarević iz SFFK Maniro.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo