Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDENTSKI DOMOVI U PODGORICI: Učenje života

Objavljeno prije

na

,,Divlje’’ sobe i manjak privatnosti, osobenosti su života u starom studentskom domu. U novom – bolji uslovi. Ni jednima ni drugima nijesu po volji  sladak pomfrit i žilavo meso

 

Život u studentskom domu za jedne može biti karta u jednom pravcu do nezavisnosti, a za druge nemoguća misija.

U okviru JU Doma učenika i studenata u Podgorici studenti se mogu služiti sa ukupno četiri studentska doma: Prvom i Drugom fazom studentskog doma u naselju „Kruševac bb“ koje su u međuvremenu renovirane, Plavim dvorom i novim studentskim domom koji je sagrađen 2013. godine.  U domovima živi oko 3.000 studenata.

Većina naših sagovornika, studenata nije željelo da im se objavi ime.  No, u razgovoru sa njima lako se dolazi do zaključka da su pristupačnije cijene jedan od glavnih motiva zašto su se odlučili za studentski dom a ne za privatni smještaj.

M.R. je studentkinja Fakulteta dizajna vizuelnih umjetnosti privatnog univerziteta UDG. Iz Bijelog Polja je. Kaže da je studentu u prosjeku dovoljno od 80 do 150 eura mjesečno koji bi pokrili osnovne životne troškove.

„Neophodno je  izdvojiti oko 25 eura za menzu, prevoz, fakultetske obaveze, izmirivanje računa boravka u domu što u zavisnosti od doma u kojem boravite iznosi od 7 do 20 eura, ali i za druženje sa prijateljima. Ni to nije besplatno. Nakupi se“, kaže ona.

Studentkinja Fakulteta političkih nauka J.R. objašnjava:  „Za kiriju van studentskog doma trebalo bi odvojiti barem 60 eura, i to ako pronađete cimere koji bi sa vama dijelili sobu. U suprotnom, to biva mnogo više“.

Student Elektrotehničkog fakulteta Nebojša Varagić koji boravi u Drugoj fazi doma, tvrdi da je jedan od glavnih problema života u domu ilegalna prodaja soba. To je, kaže, česta praksa. „Ovdje se niko ne brine da li će dobiti sobu u studentskom domu. Svi znaju da hoće, na ovaj ili onaj način. Sobe se kupuju po dogovoru između studenata  a cijene se, zavisno od doma,  kreću od 250 do 400 eura za godinu. Neki prođu i skuplje, zavisi od prodavca. To svi znaju, nije to ništa novo. Posebno mi se ne dopada to što su uslovi za studente privatnih i državnih fakulteta maltene jednaki, a većina studenata privatnih fakulteta, i pored ostvarenog neophodnog prosjeka i dobijenog mjesta u domu ne planira da zadrži sobu, već je prodaje. Tako se zauzimaju mjesta drugim studentima. Nema nikakve inspekcije“, kaže on.

Zanimljivo je da studenti žive čak i u Đačkom paviljonu nadomak Plavog dvora, koji je namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola. Tu su u ilegalnoj trgovini cijene soba nešto jeftinije i kreću se oko 100 eura.

Prema riječima studenata ovakvoj zaradi često pribjegavaju i studenti  koji imaju prijavljeno prebivalište izvan Podgorice, ali žive u Podgorici.

Student Biotehničkog fakulteta B.M. kaže  da je generalno nezadovoljan uslovima u Drugoj fazi studentskog doma.

„Osim činjenice da u dom može ući bilo ko, bez bilo kakvih kontrola, ovdje ne radi ni lift, a ima sedam  spratova. Internet nam je obezbijeđen, ali mislim da bi nam koristila i prodavnica nalik na onu koju ima novi studentski dom“, kaže on.

Toaleti i kupatila u ovom domu studenti dijele. Suočavaju se, kažu, i sa nedostatkom tople vode, posebno nedjeljom.

Nebojša Varagić  priča nam da je postala praksa da studenti doručkuju u studentskom bifeu koji se nalazi u naselju Kruševac, a ne u menzi. Doručak  je kvalitetniji a cijene pristupačne.

„Postojao je i još jedan kafić, Index, koji je bio pogodan za studente ali  ga je zatvorila inspekcija zbog navodnih nepravilnosti. Drugi bife koji imamo u blizini tehničkih fakulteta je nesređen i neodržavan. Volio bih da sljedeći koji bude otvoren bude namijenjen samo studentima“, kaže on.

Neki naši sagovornici posebno ukazuju  na pozitivne strane života u domu.  U  domu se lakše sklapaju  prijateljstava, i uči  toleranciji i prilagođavanju različitim karakterima. .

Žale se na buku. Ona ne smeta samo studentima.  Nisu rijetke prijave stanara okolnih zgrada, koji se žale na glasnost koja iz doma dopire do kasno uveče.

Pokazatelj manjka kontrole je i postojanje improvizovanih soba u Drugoj fazi studentskog doma. Ove ,,divlje’’ sobe u hodnicima studenskog doma niko ne kontroliše, napravili su ih bivši studenti, a sada ih koristi ko se prvi useli.

Sve se to zna, ali ovdje vladaju prećutni dogovori. Gotovo da nema  incidenata.

Nađa Stolica studentkinja Fakulteta za međunarodne odnose i diplomatiju univerziteta UDG kaže da je u novom studentskom domu kontrola ozbiljnija.

„Uslovi ovdje potpuno zadovoljavaju moje potrebe. Sobe su dvokrevetne ili trokrevetne, svaka od njih ima svoje kupatilo i klimu, tako da nikada nije hladno. U domu imamo i čajne kuhinje, vešeraj, igraonicu, dovoljan broj čitaonica, prodavnicu, automat mašine i portire koji zaista obavljaju svoj posao. U sobe ne smije da uđe niko osim studenata koji u ovom domu borave. Gosti mogu da dođu u kafić koji imamo u domu ali moraju da budu legitimisani“, kaže ona.

Nađa Stolica ukazuje  na dvije nevolje – neregulisan pristup domu i  prevoz. „Prilaz je neasfaltiran i problematičan naročito kad pada kiša i kada se stvara blato. Pošto  je moj fakultet udaljen od doma, zavisim od autobusa, koji često kasne. I cijena karte je skupa, 90 centi, što je za nas studente mnogo“, zaključuje ona.

Svi naši sagovornici su saglasni da bi kvalitet hrane u menzi mogao biti bolji. Student Građevinskog fakulteta Mlađen Milović kaže da je problem u kvalitetu, a ne izboru hrane. „Iako kvalitet hrane nije uvijek na zavidnom nivou, osoblje menze je zaista odlično. Nisam čuo da se ijedan student na to žalio“, pojašnjava on.  ,,Al’ se osoblje ne može jesti’’, u šali ga prekida drug.

Studenti navode da u menzi nije rijetkost zateći sladak pomfrit ili žilavo meso. „Ako se u menzu stigne ranije, onda je i obrok bolji. U suprotnom, neminovno budete razočarani. Obično se uoči praznika ili pred dolazak neke značajne ličnosti kvalitet hrane naglo poboljša, a onda se vrati na staro. Nedjeljom menza radi do dva sata popodne, ali je večera nadoknađena u vidu konzervi tunjevine ili paštete koje možemo da uzmemo. Cijena hrane u menzi je pristupačna. Bilo  bi bilo u redu da se ona poveća ali da kvalitet bude bolji“, kažu studenti.

Na zvaničnom sajtu JU Dom učenika i studenata u Podgorici sve  izgleda bajkovito.  ,,U stalnoj komunikaciji sa studentima, preko njihovih predstavnika u raznim tijelima ustanove pa i u organu upravljanja, nastojali smo da sa posebnim senzibilitetom uvažimo realne potrebe studenata koji nameću civilizacijski trendovi, (kablovska televizija, besplatan prisup internetu, uređene i prilagođene čitaone, biblioteka, zajednički sadržaji“.

Obišli smo podgoričke studentske domove da čujemo drugu, studentsku stranu.  Pored svih poteškoća, za mnoge je život u studentskom domu najljepše iskustvo tokom studija. Tamo se uči život.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo