Povežite se sa nama

FOKUS

SANADERIZACIJA MILA ĐUKANOVIĆA: Partijska posla za ličnu korist

Objavljeno prije

5 godina

na

Uz od ranije poznatu nervozu na pomen sudbine Iva Sanadera, sada znamo i to da su  Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“

 

Mjesec dana otkako nam je Duško Knežević priuštio kućni video u kome školskog druga i tadašnjeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Miga Stijepovića, u osvit parlamentarnih izbora 2016., „daruje“ sa skoro sto hiljada eura, DPS je izvršio opštu mobilizaciju odlučan da pruži odsudnu odbranu vlasti. I svog prvog čovjeka, predsjednika partije i države Mila Đukanovića.

Nije odgovoran. Nije znao. Nema osnova za sumnju… Hor sastavljen radi zaštite lika i djela voljenog vođe, mahom od mlađih poslanika vladajuće partije, predvode potpredsjednik Vlade Milutin Simović, ministar odbrane Predrag Bošković, direktor Agencije za sprječavanje korupcije Sreten Radonjić i glavni Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.

Dok je za solistu, po svoj prilici, odabran Stijepović. Pošto je, kažu, generalni sekretar u kabinetu predsjednika Đukanovića spreman da svu krivicu primi na svoja prsa.

Predsjednik Đukanović je, sa nekih desetak dana zakašnjenja, riješio da saopšti kako je Knežević davao novac DPS-u, ali ne onoliko koliko kaže da je dao. Kako nije bio jedini. I kako se, tim povodom, nije konsultovao sa njim.

,,To su (davali novac – prim.a) radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića, to nije sporno. Ono što sa sigurnošću mogu reći: da je neistina da je dato novca koliko je rekao gospodin Knežević, i drugo, da je neistina da se o tome prethodno konsultovao sa mnom”, saopštio je Đukanović, vidno ljut i nervozan, 21. januara.

Sada, međutim, znamo kako su Đukanovićevi opisi spornih detalja iz vlastite političko – preduzetničke biografije pravi primjer izreke po kojoj se „đavo krije u detaljima“ (nema mog novca kao kolaterala, svjedočio je u parlamentu o svom londonskom kreditu, da bi prećutao kako su taj novac dali drugi). Zato i iskaz da se Knežević nije konsultovao sa njim prije nego je eurima napunio Stijepovićeve džepove, ne mora da znači kako se Đukanović o tom poslu nije konsultovao sa nekim drugim. Stijepovićem recimo. Kako bi inače „sa sigurnošću“ mogao da tvrdi da Knežević nije dao „koliko je rekao“?

Tradicionalno, Tužilaštvo ne vjeruje Đukanoviću kada on kaže nešto što bi ga moglo dovesti u nezgodnu situaciju. Baš kao što su onomad ignorisali njegove tvrdnje da može dokazati kako iza ubistva Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, insistirao je Đukanović prije nekih šest godina, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. A Ranka Čarapić, tadašnja Vrhovna državna tužiteljka – ni abera.

Jednako, i sadašnji vrh tužilačke organizacije, VDT Ivica Stanković i SDT Milivoje Katnić odbijaju svaku mogućnost da Đukanović ima bilo kakve veze sa nelegalnim finansiranjem njegove partije. Koje, prema tvrdnjama Duška Kneževića, traje već četvrt vijeka.

Katnić se, istine radi, prisjetio da poslije Đukanovićeve konferencije za novinare sumnje na račun Stijepovića proširi sa dotadašnjeg pranja para na zloupotrebe izbornih prava. „U međuvremenu se ispostavila mogućnost da je počinjeno i neko od krivičnih djela koja se odnose na izborna prava,” kazao je Katnić 25. januara. Insistirajući kako nema potrebe da se o spornom predizbornom poslovanju razgovara sa liderom DPS.

Nije mnogo trebalo da se u proizvodnju alibija za Đukanovića uključi i Agencija za sprječavanje korupcije. Pomalo bezvoljno, oni su sa velikim zakašnjenjem krenuli  u provjeru detalja iz Kneževićevog videa, da bi onda, neočekivano brzo, zaključili da su lokalni funkcioneri vladajuće partije predvođeni Stijepovićem – mimo zakona i znanja partijske centrale – podijelili 47.500 eura. Pa su DPS kaznili za počinjeni prekršaj novačnom kaznom od 20 hiljada eura uz nalog da u državni budžet vrate baš onoliko koliko su, navodno, nezakonito podijelili u Golubovcima. A to je tačno 50 hiljada eura manje nego što je Slavoljub Stijepović odnio iz Kneževićeve kuće!? I 150 hiljada manje od onoga što je, prema tvrdnjama Duška Kneževića, DPS tih dana dobio od Stijepovićevog školskog druga (100 hiljada su gradonačelniku, navodno, odnijeli ljudi za specijalne zadatke vlasnika Atlas grupe).

Gdje je razlika? Ili je to neki običaj u vladajućoj partiji, pa je Stijepović naplatio „vozarinu“ baš kao što je Knežević svoju donaciju umanjio za troškove konverzije u vlastitoj banci (i neuobičajeno skupe, usput budi rečeno).

I to je ta priča. Ili bi, makar, zvaničnici DPS i njihovi saradnici – navodni nepartijci iz državnih institucija i paradržavnih medija – željeli da tako bude.

Nedostajao je samo neko da nas podsjeti kako se ne treba posebno brinuti i stidjeti, pošto se slične afere dešavaju svuda u svijetu. I onda nam je Predrag Bošković, ovjenčan iskustvom višestrukog ministra u više država i još više resora, poručio baš to: „Nismo mi izuzetak, ovakve afere dešavaju se praktično u svakoj državi na svijetu“. Još nas Bošković hrabri: „Ono što je najvažnije je istaći da institucije rade svoj posao i ja sam više nego zadovoljan kako se to odvija“.

Baš. Samo kad je on zadovoljan. Nema bolje garancije da će sve biti u redu.

Nažalost DPS vrhuške, evropska priča o ilegalnom finansiranju političkih partija („svuda u svijetu“) ima i svoj nastavak – kada vas ulove, onda vas i kazne. Kako-tako, ali kazne.

„HDZ je verovatno prva i jedina stranka u Evropi koja je, dok je još na vlasti, pod svim mogućim optužbama, pa i onima za pranje novca, ilegalno finansiranje i korupciju“, pisali su hrvatski novinari krajem 2011. nakon što su ozvaničene optužbe protiv Iva Sanadera, nekadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a i njegovih najbližih saradnika.

Očekivano, Sanader je negirao priče o partijskim crnim fondovima. I on je isprva insistirao da se stvar prepusti državnim institucijama kojima je borba protiv korupcije u opisu posla. ,,Nikad nisam dobio nikakav novac. Ne znam ništa o torbama s gotovinom koje su dolazile u središnjicu HDZ za financiranje stranke”, govorio je. Zvuči poznato?

Onda je počeo da se ljuti na sve one koji su insistirali na ozbiljnoj istrazi. Čini mi se da u Hrvatskoj postoje dva državna tužilaštva govorio je, „jedno službeno i drugo koje stvara pritisak na ovo službeno”. Slijedile su optužbe za urotu na račun znanih i neznanih, dok je sebe pokušavao predstaviti kao žrtvu političkog progona.

Hrvatski mediji su za to vrijeme, uz pomoć nadležnih ali i insajdera iz vladajućeg HDZ-a izračunali kako je Sanader upleten u makar 11 korupcijskih afera u kojima je država oštećena za 192,5 miliona eura.

Do danas je, ipak, Sanaderu suđeno za približno polovinu pobrojanih afera. I još nema nijednu pravosnažnu osuđujuću presudu.

„Treba naglasiti da je Sanader danas nepravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je počinjeno još 1995. godine, dakle prije pune 23 godine, što znači da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan od osnovnih postulata pravne države koji kaže da pravda mora biti pravovremena, a suđenja moraju biti brza i učinkovita“, pisao je portal Index.hr zimus, nakon što je Sanader nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo.

Na drugoj strani, Sanader je samo jednom od nepravosnažnih presuda – i to baš onom vezanom za nezakonito finansiranje vladajuće partije – osuđen na devet godina zatvora uz obavezu da, skupa s porodicom, vrati novac koji je nezakonito prisvojio. Istom presudom je utvrđeno i da je HDZ „kriminalnim radnjama stekao nepripadnu korist“ veću od tri miliona eura. I da taj novac mora vratiti u državni budžet.

To je faza do koje Crna Gora još nije stigla. Mada su se prvi dokumentovani podaci o finansijskim zloupotrebama DPS pojavili još u to vrijeme – 2011. godine.

Monitor je tada pisao o izdašnim donatorima DPS , a neki od njih su nam se potom javljali kako bi demantovali zvanična partijska dokumenta koja su ih svrstavala u donatore (po pravilu, maksimalnog iznosa od 2.000 eura).

„Postoji osnov sumnje da su se iz DPS-a bavili krivičnim djelom koje se goni po službenoj dužnosti – falsifikovanjem isprava“, piše Monitor naredne, 2012. godine, „Vjeruje se da je najmanje 645.000 eura donacija iz 2010. zapravo novac „nepoznatog porijekla” – što je eufemizam za tajkunske ili mafijaške pare – a da su iz centrale DPS-a tu sumu podijelili na sitnije, limitirane iznose za donacije fizičkih lica do 2.000 eura…“.

Prvo je reagovala Državna izborna komisija. Oni su sa sajta povukli izvještaje o donatorima izgovarajući se zaštitom ličnih podataka.  Onda je tadašnji ministar finansija Igor Lukšić najavio da će slučaj lažnih donatora istražiti i posebna komisija koju će formirati –  DPS!? Lukšić je krajem godine postao premijer, a komisija je pala u zaborav.

Konačno, oglasila se i VDT Ranka Čarapić objavom da je pokrenula predkrivični postupak provjeravajući navode medija o spornim donacijama. Vrhovna državna tužiteljka pohvalila se kooperatvnošću Nadzornog odbora DPS od koga je, kaže, dobila sve tražene podatke. Podrazumjeva se da joj nije palo na pamet da bilo kakve podatke traži od predsjednika DPS Mila Đukanovića. Jednako, iz  prve pogađate da se o tom predistražnom postupku  nikada više ništa nije čulo.

Ili je ovo čemu svjedočimo danas odjek tih vremena.

Uglavnom, Milo Đukanović je još tada pokazivao otvorenu netrpeljivost prema svima koji su postavljali pitanje da li je „sanaderizacija“ političke scene moguća i u Crnoj Gori. ,,Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega – deratizacija”, prijetio je sa jednog predizbornog skupa s kraja 2011.

I opet prijeti. I mobiliše zdrave snage u vladajućoj partiji. Samo, iz nekog razloga u prvim redovima nema premijera Duška Markovića.

Da nije na službenom putu? Znate kako to ide: nekome Dubai nekome Katanga. A za Miga – dimnjak.

 

Od korupcije do nestanka države, u tri koraka

Prenosimo jedan od brojnih komentara koje su hrvatski mediji zabilježili nakon što je Sanader zimus nepravosnažno osuđen za ratno profiterstvo:

„Kada građani ne vjeruju u pravdu koju bi trebale osiguravati institucije, korupcija caruje. Kada caruje korupcija, građani su siromašni. Kada su građani siromašni, oni se iseljavaju. Kada se građani iseljavaju, Hrvatska nestaje, jer Hrvatska su ljudi“. Ovako je svoje (ne)raspoloženje sažeo Mislav Kolakušić, inače sudija Trgovačkog suda u Zagrebu.

Možda je ta sposobnost glasnog razmišljanja ono što je Hrvatsku odvelo u EU. A nas pretvorilo u rekordere po dužini pristupnih pregovora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

6 dana

na

24 Maja, 2024

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. . Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i  Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Posljednja potpisana NVO su proputinovski Noćni vukovi koji javno podržavaju agresiju na Ukrajinu i takođe se predstavljaju kao „pravoslavni vernici“. Okupljanjima su prisustvovali i neki sveštenici SPC poznatim po pročetničkom aktivizmu. Pisanu poruku je poslao preko vučićevskih portala militantni gornjegrbaljski paroh Miajlo Backović, poznat po čestom pojavljivanju u uniformi i podršci totalitarnom ruskom režimu. Backović je bogohulno poručio da će glas Vlade u UN-u za „sramnu odluku biti istinski genocid nad voljom i časnom istorijom naroda CG, i za to će pred Gospodom i narodom morati da se odgovara“.

Lažnom narativu o proglašenju Srba za genocidni narod se, na žalost, pridružio prije četiri dana i Sveti arhijerejski sabor SPC-a koji je razmatrao ovozemaljske teme među kojima su „Kosovo i Metohija – rak rana srpskog naroda“ koje je uz Jasenovac i Srebrenicu „u naše dane“ – stalni „žalac u telu naše Crkve“. U ime Sabora je objavljeno saopštenje da je na djelu „istorijski revizionizam koji bi dao legitimitet istorijskoj inverziji“ i da su shodno tome „pravoslavni Srbi, žrtve višekratnih genocida i etničkog čišćenja treba da budu proglašeni ne samo za zločince nego i za izvršitelje genocida“. Da li je Sabor  konsultiran oko ovakvog saopštenja je prilično maglovito. Ranije je bilo slučajeva da uzdanice ruskih službi ili domaće UDBE (sada BIA) napišu saopštenja u ime svih a da nikoga i ne pitaju osim možda patrijarha.

Patrijarh Porfirije Perić je pred odlazak gospodara Srbije Aleksandra Vučića za Njujork održao moleban u Hramu Svetog Save i ponovio djelove saopštenja. Takozvanom molebanu su iz Crne Gore prisustvovali Milan Knežević i Dario Vraneš. Predsjednik Srbije je na Instagramu rekao da ide u Njujork da se „bori svom snagom i srcem za budućnost naše zemlje“i da je „zatražio blagoslov od patrijarha srpskog Porfirija i pomolio se Bogu u našoj svetinji“. Patrijarh je objasnio da su se sabrali da se pomole pred Vučićev put u Njujork, „gde u UN-u velike sile sveta nameravaju da donesu rezoluciju o takozvanom genocidu u Srebrenici“ što je za njega „neistina i nepravda u odnosu na srpski narod“. Patrijarh se već duže vrijeme ponaša kao službenik ureda predsjednika Srbije. Pojavio se u predizbornom spotu Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), išao je u Podgoricu po zadatku da agitira da se Crnogorci izjasne kao Srbi na popisu, dok se i sam  bavi istorijskim revizionizmom i politikom. Istovremeno, patrijarh ćuti na kriminal i korupciju koji razaraju Srbiju i RS i propagiranje nemorala na udarnim terminima režimskih medija. Kao vjerski poglavar kome Jevanđelje zapovijeda da poštuje zemaljske vlasti, on ne priznaje odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. god. o genocidu u Srebrenici kao i sedam presuda za genocid UN-ovog Haškog tribunala i 13 presuda za genocid sudova BH. Istovremeno se često poziva na rezoluciju 1244 iz 1999. kada je Kosovo opisano kao dio tadašnje Jugoslavije i na međunarodno pravo. Opštoj histeriji se pridružio i ruski patrijarh Kiril Gunđajev (ujedno i basnoslovno bogati službenik i agent bogoboračkog KGB-a – sada FSB) koji je „naložio da se u svim ruskim crkvama u otadžbini i rasijanju u noći između 22. i 23.maja služi svenoćno bdenije za spas bratskog srpskog naroda“.

Istovremeno ne prestaje vrijeđanje Crne Gore od strane srpskih političara zbog namjere Vlade da se dodatno individualizira krivica kroz amandmane koji su u bitnom uvršteni u tekst Rezolucije. Srpski predsjednik Vučić je izjavio da su „vrlo prljavu ulogu odigrali crnogorski amandmani, ali tu nije kriva Crna Gora ona je samo nečiji potrčko jer je to rađeno po nečijem nalogu”.  Premijer Miloš Vučević, koga srbijanska opozicija smatra marionetom i batlerom porodice Vučić i akterom brojnih korupcionaških afera, opet je ponovio neistinu da se „rezolucijom žigoše srpski narod kao genocidni“ dok amandmani Crne Gore „suštinski ništa ne menjaju već to predstavlja bacanje prašine u oči“. Crnogorski sljedbenici Vučića i dalje ponavljaju horski istu mantru iz Beograda. Izuzetak je donekle predsjednik parlamenta Andrija Mandić koji pokušava umjerenijom retorikom napraviti kakav takav otklon od „bratskog zagrljaja“. Upitno je šta će od toga ispasti.  Svojevremeno je to nekoliko puta bezuspješno pokušao bivši šef države Momir Bulatović u odnosu na Slobodana Miloševića.

Srbijanski predsjednik gura crnogorsku rezoluciju o Jasenovcu koju sam nije htio donijeti u svom parlamentu u decembru 2021. godine. U intervjuu za FACE TV sa novinarom Senadom Hadžifejzovićem iz aprila 2021. godine Vučić je dva puta izbjegao odgovor na pitanje da li se u Jasenovcu desio genocid rekavši da on kao šef države nema pravo da to kaže jer bi to značilo „narednih 100 godina loših odnosa sa Hrvatima“. Na insistiranje novinara da ipak odgovori, Vučić je rekao da je „jasno šta ja mislim privatno, ali  kao predsednik države imam mnogo veću odgovornost i moram da vodim računa o interesima celog regiona i moje zemlje“.  Vučićeva „potrčkala“ u Crnoj Gori vidno imaju „naloge“ uprkos izjavi Vučića u Kotoru  koji je formalno i neznaveno rekao da je „rezolucija o Jasenovcu pitanje za crnogorske građane, a naravno da ćemo to podržati“.

Očigledna je namjera da se isprovocira Hrvatska da blokira crnogorski evropski put i pozitivan Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (Interim Benchmark Assessment Report – IBAR) Evropske komisije. Potpisnici prijedloga rezolucije o Jasenovcu iz vučićevskog DNP-a, SNP-a i NSD-a, istovremeno ne priznaju genocid u Srebrenici, kao ni četnički genocid u Crnoj Gori nad Bošnjacima 1943. godine. O mirnodopskom masakru u Šahovićima kod Bijelog Polja iz 1924. godine se nisu ni oglašavali osim Milana Kneževića koji je rekao da njegov DNP neće podržati rezoluciju o pokolju u Šahovićima jer „to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. To što su potpisima  podršku da se rezolucija o Jasenovcu nađe u parlementu, dali i poslanici PES- a i Demokrata, samo može biti znak Vučiću i njegovima, da budu još agresivniji prema Crnoj Gori.

Rezolucija o genocidu u Srebrenici će,  sasvim izvjesno,  biti izglasana u UN. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Ali,  tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim prtiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

2 sedmice

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan Abazović, Bošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

3 sedmice

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo