Povežite se sa nama

INTERVJU

MARINIKA TEPIĆ, POSLANICA STRANKE SLOBODE I PRAVDE IZ BEOGRADA: Srbija je razvaljena država

Objavljeno prije

na

Mržnja, podjele i razdor u društvu, koje Vučić svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Ali Srbija se budi. Već deset mjeseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok Vučiću ne vidimo leđa

 

Decenije za nama su pokazale koliko je  bremenito kosovsko pitanje. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote i ponudili Deklaraciju o pomirenju albanskog i srpskog naroda, u vidu prvo odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmjeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. Kada ljudi budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se otvoriti

MONITOR: Ovih dana navršava se 11 godina od osnivanja Srpske napredne stranke koja je više od sedam  godina na vlasti.  Po čemu je Srbija danas prepoznatljiva zahvaljujući režimu Aleksandra Vučića?

TEPIĆ: Po razbijenim glavama političkih protivnika, krvavim licima studenata, zadavljenim medijima, poniženim radnicima, “privatizaciji” države, svih grana vlasti, svakodnevnih laži, kršenja zakona, galopirajućoj korupciji i kriminalu pod kišobranom njenih državnih i partijskih funkcionera, rečju – razvaljenoj državi koju režim Aleksandra Vučića sisa kao krpelj.

Danas je potpuno jasno da SNS nije politička organizacija koja kriminalno vlada, već da je kriminalna organizacija koja se samo registrovala kao politička partija.

MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, iako kao predsjednik po zakonu ima  skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije, da javnu funkciju podredi partiji, da zalazi i u ovlašćenja parlamenta, kontroliše većinu medija?

TEPIĆ: Uspevalo mu je dok se u početku udvarao međunarodnoj zajednici, susedima, uz navodni “obrt” u svojoj politici, koju je zloupotrebio i, danas je jasno, slagao da bi se učvrstio na vlasti. A onda je to pervetirano lice skinulo masku i pokazalo se njegovo pravo lice, koje je isto koje je i bilo ‘90-tih: radikalskog pionira koji gazi sve pred sobom, oslanjajući se isključivo na govor mržnje i jezivu propagandu. S tim da je devedesetih huškao ljude na naše komšije, a danas huška ono što mu je preostalo – nas, jedne na druge. Mržnja, podele i razdor u društvu koje ovaj čovek svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Dovoljno je da vam kažem da više od 4.000 ljudi svakog meseca beži iz Srbije, ne samo trbuhom za kruhom, ne samo mladi, već i moje generacije, koje ne mogu više da ga podnesu. Ali Srbija se budi. Već deset meseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok ti ne vidimo leđa.

MONITOR:   Koliko je realno da se opozicija ujedini i porazi  Vučića na sljedećim izborima?

TEPIĆ: Prvi sledeći izbori, ako mislite na redovne na proleće, naprosto nisu izbori, izbora nema! Sve što sam vam prethodno navela su više uslovi za vanredno stanje, nego uslovi za bilo kakve izbore. I zato prava opozicija na njima neće učestvovati. Moja Stranka slobode i pravde je sa svojim kolegama iz najveće opozicione grupacije Savez za Srbiju proglasila bojkot prolećnih izbora, jer pored svega ovoga, mi držimo reč datu narodu. U februaru mesecu smo sa pobunjenim građanima potpisali Sporazum s narodom i obavezali se da, ukoliko se izborni uslovi ne promene na bolje i ne ispune zahtevi protesta “1 od 5 miliona”, mi na njima nećemo učestvovati, pa neka se u toj farsi od takozvanih izbora Vučić igra sam sa svojim satelitima. To je jedini način da tu farsu delegitimizujemo i da ovu izuzetno duboku i sada već internacionalizovanu političku krizu privedemo cilju – jednakim izbornim uslovima za sve, uz slobodne medije kao osnovni preduslov. Bez skidanja režimske omče oko vrata svim televizijama sa nacionalnlm frekvencijom, u prvom redu nacionalnih servisa RTS i RTV, izbornih uslova nema, pa prema time ni izbora.

 

MONITOR: Da li ste Vi za bojkot  izbora ili za izlazak na izbore?

TEPIĆ: Apsolutno za bojkot u ovakvim okolnostima režimske represije, ucena, zastrašivanja, prebijanja i najjezivije propagande protiv političkih protivnika. Što je najzanimljivije, ta Vučićeva satanizacija oponenata je bukvalno svakodnevno opsesivno usmerena na nas koji izbore bojkotujemo. Zamislite taj dodatni apsurd. Uvek pitam ove Vučićeve – pa zar vi ne treba da slavite što ne izlazimo na izbore, eto vam sva vlast, zašto se ne konfrontirate sa ovima koji žele na izbore?! I u tom grmu leži zec. Vučić i njegova vrhuška znaju da neučešće na izborima najrelevantnijiih političkih organizacija opozicije njega delegitimizuje, ostavlja ga na političkoj ‘kiši’, u sopstvenom blatu koje je zamuljao.

MONITOR: Glumac Nikola Kojo, jedan od učesnika protesta u Srbiji,  najavio je da planira da napusti  Srbiju razočaran  onim što se u njoj dešava, a rekao je i da su protesti “nešto što može imati malo efekta”. Šta Vi očekujete od protesta? 

TEPIĆ: Teško mi je palo saznanje da Kojo odlazi. Kao i svako ime prijatelja i čitavih porodica kojima na svako malo menjam adrese u adresaru. I razumem ih, ni mrvu ne zameram, naprotiv. Ali ja ne želim da odem. Moja deca imaju Srbiju za svoju domovinu i moj je zadatak, moje generacije koji smo bili studenti 90-ih i bunili se protiv rata i destrukcije i istih ovih lica u crveno-crnoj koaliciji, da taj posao danas završimo, oslobodimo ovo društvo i ovu zemlju njenih neprijatelja. Jer oni su neprijatelji ove zemlje koji se samo kriju iza zastave, grba i zakletve za svoju gramzivost, a ne mi koji želimo obrazovanje, slobodu i pravdu kao prioritet.

MONITOR: U parlamentu, među građanima, u javnosti i na društvenim mrežama poznati ste kao beskompromisan kritičar vlasti u Srbiji. Zbog  toga ste odavno meta bespoštedne harange ultradesničara i pojedinih medija, a prijetili su Vam i smrću… Ko Vam i zašto prijeti?    

TEPIĆ: To jesu naizgled marginalne ekstremne nacionalističke organizacije, ali su zapravo paraorganizacije režima, koje Vučić i bratija drže na povocu i koriste u te svrhe zastrašivanja ljudi. Beograd je dva puta bio osvanuo sa grafitima “Marinika shvati, nećemo stati”, preteće parole koje su mi upućivali i najviši funkcioneri SNS. Pisali su da “sve marinike treba ućutkati, prvo snajperski, a onda artiljerijski” i mnogo toga još. Počeli su čak interno da me nazivaju ‘Džo’, aludirajući na Džo Koks, britansku parlamentarku koju je jedan ekstremista izbo nožem i ubio usred bela dana, jer ih je takođe kritikovala, a oči britanske javnosti su tada bile uperene na ljude, kao što je Džim Douson, za koga sam upravo tada dokazivala da je najbliži saradnik tih srpskih “honorarnih” Vučićevih ekstemista. Upozorena sam čak i da se preselim iz rođenog grada Pančeva dok ga SNS batinaši kontrolišu i, nažalost, jesam to uradila sa celom svojom porodicom, ali nisam stala. I neću stati dok im ne vidim leđa.

MONITOR: Zašto ste predlagali zabranu djelovanja Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

TEPIĆ: A kako drugačije nakon presude Haškog suda koji ga je osudio kao ratnog zločinca. Svoje delovanje za koje je osuđen, nije činio kao pekar, već u ime svoje Srpske radikalne stranke. Moje poimanje je stoga vrlo jednostavno, logično i iskustveno – ako je prvi čovek te organizacije osuđen za ratne zločine koje je činio u njeno ime, onda je i ona ratno-zločinačka organizacija i ne sme kao takva da postoji.

MONITOR: U opticaju su razni predlozi  o tome kako riješiti status Kosova. Koje je najrealnije rješenje?

TEPIĆ: Decenije za nama su pokazale koliko je to bremenito pitanje, a životi prolaze. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote koji su brži od zakona i brži od ma kog papira. I mi smo ponudili Deklaraciju o pomirenju dva naroda, albanskog i srpskog, u vidu najpre odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. I, verujte mi, kada se to tako uspostavi i kada ljudi prvo budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se sama po sebi otvoriti.

 

MONITOR: Vučić kaže da ne može biti dogovora sa Kosovom ako se ne promijene granice. Ukoliko bi se to dogodilo, da li bi bio srušen princip  nepovredivosti avnojskih granica i kakve bi to posljedice imalo?

TEPIĆ: Mi ama baš ništa ne znamo o tome šta je Vučić pregovarao, dogovarao, pokušavao za KiM, osim da smo, kako tvrdiše iz SNS, vodili sa 5:0, a da je Oliver Ivanović dobio šest metaka u leđa.

MONITOR: Na Sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je knjigе Nebojše Pavkovića i organizovana tribina posvećena NATO intervenciji na kojoj su govorili i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo reagovao je stavom da se Ministarstvo odbrane Srbije  ruga žrtvama zločina i  negiraju činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom. Kako to komentarišete? 

TEPIĆ: Nema dileme da nama mira i spokoja nema dok se ne suočimo sa ratnim zločinima, svim, ali u prvom redu onim koji su počinjeni u naše ime. Nikome to nije lako, nije ni Nemcima bilo lako, nije ni Japancima, njihove zemlje su završile u prahu i pepelu posle Drugog svetskog rata, ali su se suočile i nastavile dalje i evo danas opet mi težimo takvim sistemima koji su smogli snage da se preispitaju. Dokle god i Srbija to ne bude učinila, a naravno da ne može sa onima na vlasti koji su zločine činili ili na njih podsticali, nama bolje biti neće. A moraće jednom i verujem čim pre. Jer moramo uvek i iznad svega biti Ljudi.

 

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo